BAREM NIKAD NIJE KORAČAO

Jednom zgodom kad mi je bilo oko šesnaest godina i kad sam ostao sam kod kuće, svukao sam se do gola, stao ispred velikog zrcala i dobro pregledao svoje tijelo od glave do nožnih prstiju. Čineći to pamtio sam i u svojoj glavi sastavljao popis svih svojih tjelesnih nedostataka - ili barem onoga što se meni činilo kao nedostaci. Recimo (uzimam samo kao primjer), imao sam odveć guste obrve, ili je oblik mojih noktiju na prstima bio neobičan itd. Ako se dobro sjećam, kad sam došao do dvadeset i sedmog nedostatka dodijalo mi je, pa sam odustao od daljnjeg evidentiranja. Evo što sam tada pomislio: Ako u usporedbi s normalnim, ljudima imam ovoliko vidljivih tjelesnih mana i nedostataka i njima još pridodam ostale značajke - karakter, pamet, tjelesnu građu i sve ostalo - popis će biti beskrajan.

Imati šesnaest godina i biti toliko mlad da više ne pripadaš djeci, ali još ni odraslima, uistinu može uzrokovati brojne neugodne traume. Brineš se zbog kojekavih sitnica, ne možeš točno odrediti tko si a ni što želiš postati, zanimaju te besmislene stvari i muče kojekakvi teško objašnjivi kompleksi. Naravno, što si stariji sve više učiš na pogreškama i neuspjesima i svjesno odbacuješ ono što ti ne treba. Napokon, jednog trena počinješ prepoznavati (ili barem prihvaćati) činjenicu da su tvoje pogreške i nedostaci brojni i da će biti pametnije da što prije shvatiš svoje bolje strane i naučiš se snalaziti s onim što imaš.

Ti zbrkani i isprepleteni osjećaji koje sam imao kao šesnaestogodišnjak dok sam stajao ispred velikog kućnog zrcala i nabrajao sve tjelesne mane i nedostatke još uvijek su, čak i sada, neka vrsta mojeg iskušenja. Tužni knjigovodstveni podaci mojeg života koji otkrivaju koliko moji dugovi premašuju moju imovinu.

A sada, kojih četrdeset godina poslije, dok stojim na obali mora odjeven u crno gumeno odijelo za plivanje, sa zaštitnim naočalama podignutim na čelo, i čekam na početak triatlona, odjednom mi je pala na pamet ta davnašnja uspomena. Još jednom me prožima osjećaj koliko je jadna i besmislena ova mala tjelesna posuda zvana ja, i kakvo sam nesposobno i bijedno ljudsko biće. Za nekoliko minuta bacit ću se u more da bih otplivao 1500 metara, potom ću kilometara voziti bicikl i na kraju pretrčati 10 kilometara kako bih stigao na cilj. I što ću, na kraju, time dokazati? Ima li u tome išta više od ulijevanja vode u šuplju posudu?

Barem je lijep, divan dan - jednostavno savršen za triatlon. Nema ni daška vjetra, more je sasvim mirno. Sunce obasjava zemlju toplim zrakama, temperatura je oko 23 stupnja. I temperatura mora gotovo je idealna. Ovo je već četvrti put da sudjelujem u triatlonu u gradu Murakamiju u prefekturi Niigati, i svih prethodnih godina vremenski uvjeti bili su grozni.

Jednom je more bilo toliko uzburkano (kao što Japansko more zna biti ujesen), pa smo disciplinu plivanja zamijenili trčanjem duž obale. Čak i kad vremenski uvjeti nisu bili toliko drastično loši, doživio sam razna ružna iskustva: pljuštala bi kiša ili bi valovi bili toliko visoki da nisam mogao disati plivajući kraul, ili bi bilo toliko hladno da bih se smrznuo vozeći bicikl. Zapravo, kad god sjednem u auto i odvezem se do Niigate (a to podrazumijeva vožnju od 350 kilometara) da bih sudjelovao u tamošnjem triatlonu, uvijek očekujem najgore moguće vremenske uvjete i uvjeren sam da će se nešto strašno ružno dogoditi. Moglo bi se reći da je to čak oblik treniranja moje mašte. I ovaj put, kad sam isprva ugledao mirno, toplo more, imao sam dojam da netko želi izvesti neku prijevaru. Ne daj se prevariti, opominjao sam samoga sebe. Ovo je neki privid, iza svega se krije neka zamka. Možda jato zlokobnih, otrovnih meduza. Ili će prije zimskog sna neki ljutiti medo skočiti na mene i moj bicikl. Ili će me grom iz vedra neba pogoditi dok trčim. Ili će me možda napasti roj razjarenih osa. Možda će moja žena, koja me čeka na cilju, u međuvremenu otkriti neke jezive tajne o meni (odjednom sam se preznojio od muke pomislivši da neka tajna možda doista i postoji). Ne moram to ni spominjati, na ovaj Internacionalni triatlon u Murakamiju uvijek gledam sa zebnjom i strepnjom. Nikad nemam pojma što se sve može dogoditi.

Ali, danas barem u jednome nema neizvjesnosti - vrijeme je divno. Dok stojim u gumenom plivaćem odijelu i čekam početak utrke, odjednom osjećam da se počinjem znojiti.

Oko mene je mnoštvo ljudi koji se jednako natječu, svi su odjeveni poput mene i svi su nervozni prije početka natjecanja. Čudan prizor, ako ozbiljnije razmislite o tome. Nalikujemo na grupu dupina vrijednih sažaljenja koje je veliko nevrijeme izbacilo na obalu i sada čekamo da nas plima odnese natrag u more. Jedino što svi ostali izgledaju mnogo optimističnije od mene. Ili se možda samo meni tako čini. U svakom slučaju, odlučio sam ne pridavati važnost nebitnim stvarima. Prevalio sam velik put da bih stigao ovamo i sada moram dati sve od sebe kako bih ostvario što bolji rezultat. Iduća tri sata jedino se ne smijem ničim opterećivati nego što bolje plivati, voziti bicikl i trčati.

Kad li će napokon dati znak za početak? Gledam na sat. Ali, prošlo je tek nekoliko minuta otkako sam posljednji put provjerio vrijeme. Kad natjecanje počne neću više imati vremena za razmišljanje...

Sve do današnjeg dana sudjelovao sam u šest triatlona različitih dužina, premda od 2001. do 2004. nisam sudjelovao ni u jednom. Ta praznina u mojim sportskim ostvarenjima pojavila se zbog toga što sam na triatlonu u Murakamiju 2000. godine bio diskvalificiran jer nisam mogao plivati. Trebalo mi je vremena da se oporavim od tog šoka i povratim smirenost i samopouzdanje. Ni dan-danas mi nije sasvim jasno zašto nisam mogao plivati. Mozgao sam i pronalazio razne razloge, ali tako je jedino moje samopouzdanje bilo sve slabije. Sudjelovao sam u mnogim utrkama, ali to je bio prvi put da se moje ime pojavilo na popisu diskvalificiranih natjecatelja.

Istinu govoreći, nije to prvi put da sam pokleknuo u plivačkoj disciplini triatlona. U bazenu ih u moru, svejedno, mogu plivati kraul na veliku udaljenost a da ne uložim velik napor. Obično disciplinu od 1500 metara mogu preplivati za oko trideset tri minute - naravno, nije to neka velika brzina, ali je za triatlon sasvim dobar rezultat. Odrastao sam pokraj mora i odmalena sam se naučio plivati u oceanu. Nekim ljudima koji treniraju isključivo u bazenu pada prilično teško, čak zastrašujuće, plivati u moru, ali meni ne. Zapravo, meni je mnogo lakše plivati u moru jer osjećam se mnogo slobodnije, a i zabavnije je. Iz nekog meni nepoznatog razloga, međutim, kad god na red dođe samo natjecanje, redovito uprskam stvar u disciplini plivanja. Čak i kad sam sudjelovao u relativno kratkoj udaljenosti u triatlonu Tinmanu na otoku Oahuu na Havajima, nisam dobro otplivao kraul.

Skočio sam u more spreman za početak utrke, ali ubrzo sam upao u probleme jer nisam mogao disati. Dizao sam glavu iznad površine mora kako bih udahnuo, ali u pogrešnom trenutku. A kad mi se dogodi da ne mogu valjano disati, obuzme me strah i mišići se ukoče. U prsima osjetim snažno lupanje i ruke i noge više me ne služe onako kako bih želio. Kad trebam glavom uroniti u vodu uplašim se i počnem paničariti.

U triatlonu Tinmanu disciplina plivanja kraća je nego inače, jedva 750 metara, pa sam se nekako uspio snaći; odustao sam od kraula i prešao na prsno plivanje. Ali, u regularnom natjecanju na 1500 metara ne možete uspjeti ako plivate prsno. Takav način plivanja sporiji je od kraula, osim toga, noge vam se jako umore. Zato sam u triatlonu u Murakamiju 2000. godine na svoju golemu žalost bio diskvalificiran.

Izašao sam iz mora i začas sjeo na obalu, ali bio sam silno ljut na samog sebe, pa sam se vratio na početnu poziciju i iznova pokušao preplivati cijelu stazu. Ostali natjecatelji već su bili završili plivačku disciplinu, popeli se na bicikle i vozili ih, pa sam plivao sasvim sam. Sada sam uspio plivati kraul bez ikakvog problema. Lako sam disao i još lakše zamahivao rukama. Zašto tako nisam plivao tijekom natjecateljskog dijela?

Na prvom triatlonu na kojem sam ikad sudjelovao, organizatori su koristili plutajuće polazište ispred kojeg su se poredali svi natjecatelji. Dok smo čekali na znak, osoba do mene nekoliko puta me pod vodom snažno udarila nogom. S obzirom na to da je u pitanju bilo natjecanje, nešto slično mogao sam i očekivati - svi pokušavaju steći što veću prednost nad suparnicima i pri tome ne biraju sredstva. Dobiti udarac u lakat dok plivate, dobiti udarac nogom pod vodom, nagutati se slane vode - sve je to sastavni dio utrke. Istinu govoreći, tih nekoliko udaraca koje sam dobio već u prvoj utrci za mene su predstavljali pravi šok i možda je upravo to ono što me odbija od plivanja. Možda mi se podsvjesno ta ružna uspomena vraća svaki put kad počnem plivati utrku. Ne volim razmišljati na taj način, ali psihološka strana utrke je odlučujuća, pa je sasvim moguće da je i to utjecalo na mene.

Drugi problem leži u činjenici što moja plivačka tehnika nije bila dobra. Kao i svaki samouk, kraul sam plivao kako sam znao i umio jer nikad prije nisam imao trenera. Mogao sam plivati veoma dugo, ali nitko mi nikad nije rekao kako plivam. Zapravo, plivao sam iz sve snage, ali na pogrešan način. Dugo me mučila spoznaja da ću, ako se uistinu želim ozbiljno baviti triatlonom, morati nešto učiniti kako bih poboljšao svoje plivanje. Osim što sam uporno pokušavao otkriti što je to bilo pogrešno s psihološke strane, pomislio sam kako će ipak biti pametnije ako još predanije poradim na formi. Vjerovao sam da će mi, uspijem li popraviti tehničku stranu plivanja, i ostali problemi postati jasniji.

Zato sam odlučio odgoditi sudjelovanje na triatlonskim natjecanjima i četiri pune godine nisam nastupao. Za to vrijeme i dalje sam svakodnevno trčao i jednom godišnje sudjelovao u maratonu. Ali, jednostavno nisam bio zadovoljan. Moj neuspjeh u triatlonu samo je djelomice bio razlog mojeg neraspoloženja. Jednog dana moram dobiti zadovoljštinu, razmišljao sam.

Kad do toga dođe, vrlo sam uporan. Ako postoji nešto što ne mogu ostvariti a to iskreno želim, neću se smiriti sve dok to ne budem mogao ostvariti.

S vremenom sam unajmio nekoliko plivačkih trenera da mi pomognu poboljšati tehniku plivanja, ali nijedan nije bio onaj kakvog sam tražio. Naravno, mnogi ljudi znaju plivati, ali onih koji znaju stručno i učinkovito podučavati plivanje veoma je malo. Barem ja imam takav dojam. Veoma je teško davati poduke iz pisanja romana (barem ja znam da to ne znam), ali davati poduke iz plivanja jednako je teško. Naravno, to se ne odnosi samo na plivanje i pisanje romana. Dakako, postoje učitelji koji mogu podučavati određeno područje, određenim redom, upotrebljavajući unaprijed naučene fraze i rečenice, ali nema ih mnogo koji svoje znanje mogu prilagoditi posobnostima i mogućnostima učenika i objasniti im stvari na osoben, svjež i smion način. Zapravo, možda ih uopće nema.

Prve dvije godine suzdržavanja od triatlona izgubio sam u potrazi za dobrim trenerom.

Svaki novi trener pokušavao je moju formu i način plivanja popraviti na svoj način čime bi me još više zbunio, pa ne samo što sam sve slabije plivao nego mi se činilo da više uopće ne znam plivati. Naravno, i moje se samopuzdanje sasvim istopilo. Bio sam svjestan da na taj način ne mogu sudjelovati u triatlonu.

Stvari su se počele mijenjati nabolje onog trena kad sam shvatio da je zapravo nemoguće znatnije popraviti moju psihičku i tjelesnu kondiciju. Moja žena je bila ta koja je pronašla dobrog trenera za mene. Nikad nije dobro plivala, ali slučajno je srela mladu instruktoricu plivanja u gimnastičarskom društvu kojeg je član i ne biste mi vjerovali koliko dobro sada pliva. Ona mi je prepručila tu mladu ženu za trenera.

Prvo što je ta žena učinila bilo je da provjeri sve što u praksi znam o plivanju kao i da dozna zašto želim toliko dobro plivati. "Želim sudjelovati u triatlonu", iskreno sam joj odgovorio. "Znači, želite biti u stanju plivati kraul u moru i to na velike udaljenosti?" pitala je.

"Točno tako", odgovorio sam joj. "Uopće me ne zanimaju natjecanja na kratke staze."

"Odlično", dodala je. "Drago mije što imate sasvim jasne ciljeve. Tako mi olakšavate posao."

I tako smo počeli zajednički raditi na preoblikovanju moje psihičke i tjelesne kondicije.

Njezin pristup nije bio drastičan i nagao, želeći što prije poništiti način na koji sam do tada plivao. Čini mi se da je svakom treneru mnogo teže preoblikovati psihičku i tjelesnu kondiciju onoga koji već nešto zna, prilagođavajući i mijenjajući njegovo znanje o plivanju, nego početi rad s nekim tko uopće ne zna plivati. Nije se lako osloboditi loših i stečenih navika, zato moja instruktorica nije ni pokušala silom i nabrzinu promijeniti moje navike u plivanju. Umjesto toga, uzela si je vremena i počela malo-pomalo mijenjati moje plivačke pokrete.

Ono što je toliko jedinstveno i osobeno u stilu kojim ta instruktorica pristupa svome poslu jest to što ne počinje od prve lekcije iz udžbenika. Uzmimo za primjer potrebne pokrete tijela pri plivanju. Da bi učenika naučila ispravnom načinu plivanja, ona počinje tako što ga najprije uči kako ne treba plivati. Drugim riječima, ljudi koji su sami naučili plivati kraul skloni su pretjerano paziti na zamahe rukama. Zbog toga je otpor vode veći, pa je i brzina plivanja manja, ali ono što je najvažnije, tako nepotrebno gube snagu. Zato vas moja instruktorica ispočetka uči da plivate poput ravne daske, bez ikakvih snažnih zamaha - odnosno, sasvim suprotno od onoga što piše u udžbeniku. Ne trebam to ni spominjati, kad plivam na taj način osjećam se poput nespretnog, nespremnog plivača. Nakon upornog vježbanja mogao sam plivati onako kako je od mene zahtijevala, ali nisam bio uvjeren da ću od toga imati ikakve koristi.

Tek tada, i jednako polako, moja je instruktorica počela dodavati određene zamahe rukama i nogama. Čak ni tada nije ničim naglašavala da treniramo razne zamahe lijevom i desnom polovicom tijela. Zapravo, učenik nije svjestan koja je osnovna svrha takvog vježbanja. Izvršava ono što mu je rečeno. Na primjer, ako je riječ o tome kako zamahivati iz ramena, onda samo to ponavljate do iznemoglosti. Ponekad čitav trening provedete jedino vježbajući zamahivati rukama iz ramena. Takvi treninzi često su iscrpljujući, ali kad o tome naknadno razmišljate, shvatite čemu je sve to služilo. Dijelovi napokon tvore cjelinu i odjednom vidite čitavu sliku i razumijete ulogu koju ima svaki pojedini dio. Sviće, nebom se širi svjetlost, a oblici i boje krovova i kuća, koje ste do maloprije mogli tek nejasno nazrijeti, sada su jasni i vidljivi.

To s plivanjem moglo bi biti vrlo slično vježbanju bubnjanja. Danima i danima vježbate razne ritmove samo na bas bubnju. Potom danima vježbate jedino na činelama, zatim na tamtam bubnjevima... Naravno, ispočetka vam je dosadno i monotono, ali kad sve svi dijelovi poslože, dobijete zanimljiv ritam. Da biste dobili taj zvuk morate znati valjano stegnuti i pričvrstiti sve šarafe i zavrtnje svakog pojedinog dijela. Naravno, za to je potrebno vrijeme, ali ponekad takva vrsta strpljivosti zapravo predstavlja kraći put, prečac. To je put koji sam slijedio trenirajući plivanje, i nakon godinu i pol dana bio sam sposoban plivati na velike udaljenosti mnogo dostojanstvenije i uspješnije nego ikad prije.

Dok sam trenirao plivanje došao sam do važnog otkrića. Tijekom utrke imao sam problema s disanjem zbog hiper-ventilacije.* Ista stvar dogodila mi se i kad sam plivao u bazenu

* Hiperventilacija - forsirano duboko disanje koje omogućava duži prestanak udisanja (obično kod

plivanja i ronjenja) zbog smanjenja količine ugljičnog dioksida. u prisutnosti svoje instruktorice i jednog trena mi je sinulo: malo prije početka utrke disao sam odveć duboko i prebrzo. Vjerojatno zato što sam prije utrke bio napet, odjednom sam u tijelo unio previše kisika. Kad sam počeo plivati zbog toga sam ubrzano disao što je, sa svoje strane, sasvim poremetilo pravilan ritam disanja.

Osjetio sam nevjerojatno olakšanje kad sam napokon uspio točno odrediti stvarni problem. Jedino na što sam ubuduće morao paziti bilo je da ne pretjeram s hiperventilacijom.

Prije no što utrka počne sada udem u more, malo plivam i rastežem se kako bih se i psihički i tjelesno pripremio za plivanje. Dišem umjereno i ravnomjerno kako ne bih pretjerao u hiperventilaciji, čak stavim ruku na usta kako ne bih unio preveliku količinu kisika. "Sada sam sasvim spreman", govorim si. "Promijenio sam psihičku i tjelesnu kondiciju i više nisam onaj plivač kakav sam nekoć bio."

I tako, godine 2004. i prvi put poslije četiri godine pauziranja ponovno sam sudjelovao u triatlonu u Murakamiju. Sirena je označila početak, svi su počeli plivati i netko sa strane opet me udario. Zapanjen, prepao sam se da ću još jednom uprskati cijelu stvar. Progutao sam malo vode i odjednom mi je palo na pamet da bih trebao prijeći na plivanje prsnim stilom.

Ali, samopouzdanje mi se ubrzo vratilo pa sam si kazao da za to nema potrebe i da će na kraju sve završiti dobro. Moje disanje se ujednačilo i ponovno sam počeo plivati kraul. Nisam se usredotočio na udisaje nego na izdisaje u vodi. I začuo sam onaj dobro poznati zvuk pri izdisaju mjehura pod vodom. Sada je sve dobro, govorio sam si dok sam napredovao kroz vodu.

Na sreću, uspio sam svladati paniku i uspješno završiti triatlon. Već dugo nisam sudjelovao, a nisam imao ni dovoljno vremena za treniranje vožnje bicikla pa ukupni rezultat nije bio osobito dobar. Ali, uspio sam postići svoj osnovni cilj i ublažiti sramotu što sam prethodnog puta bio diskvalificiran. Kao i obično, prevladavajući osjećaj bilo je olakšanje.

Oduvijek mislim da sam prilično staložena osoba, ali problem s hiperventilacijom učinio je da shvatim da je dio mene, sasvim neočekivano, živčano prenapet. Nisam imao pojma koliko bih nervozan postao pred početak utrke. Ispada da sam doista bio napet, baš kao i svi ostali natjecatelji. Bez obzira na to koliko bio star, sve dok budem živ, stalno ću otkrivati nešto novo o sebi. Bez obzira na to koliko dugo stojite i promatrate svoje golo tijelo pred zrcalom, nikad nećete vidjeti odraz onoga što je unutra.

Evo me iznova, u devet i pol ujutro, prvi je listopada 2006., u sunčanu jesenju nedjelju, još jednom stojim na obali grada Murakamija, prefektura Niigata, i čekam na znak za početak triatlona. Malo sam nervozan, ali strogo pazim na hiperventilaciju. Provjeravam sve detalje kako nešto ne bih zaboravio. Čitavo tijelo namazao sam vazelinom kako bih što lakše skinuo crno gumeno odijelo nakon što završim plivati. Pažljivo sam se nekoliko minuta protezao i istezao. Nisam zaboravio popiti dovoljno vode. Olakšao sam se u nužniku. Baš sve sam učinio. Nadam se.

U tom istom natjecanju sudjelovao sam već nekoliko puta, pa prepoznajem pojedine natjecatelje. Dok čekamo početak utrke rukujemo se i čavrljamo. Nisam osoba koja lako sklapa poznanstva ali, iz nekog čudnog razloga, to nije slučaj s triatloncima. Mi koji sudjelujemo u triatlonima doista smo vrlo čudni ljudi. Razmislite malo bolje. Većina onih koji sudjeluju u triatlonu imaju odgovoran posao i obitelj, ali im povrh svega toga ne pada teškoplivati, voziti bicikl, trčati i svakodnevno naporno trenirati. Naravno, za to su potrebni i vrijeme i upornost. Oni ljudi koji na sve stvari gledaju uopćeno, nedvojbeno vjeruju da je njihova životna filozofija vrlo neobična, da ne kažem nastrana. S druge strane, bilo bi jako teško polemizirati s onima koji u njima vide osobenjake. Ipak, mi međusobno dijelimo neki zajednički osjećaj premda ga ne bismo mogli nazvati solidarnost, prije je to neka vrsta srdačnosti, uzajamne naklonosti u prepoznavanju. Dakako, suparništvo je neizbježan dio svega toga - ipak je to utrka - ali za većinu onih koji sudjeluju u triatlonu, suparništvo je manje važno od mišljenja daje to svojevrsna svečanost kojom pokazujemo da nam je stalo do tih veza u kojima zajednički sudjelujemo.

U izvjesnom smislu, triatlon koji se održava u Murakamiju nije osobito zahtjevan. Svake godine prijavi se ne baš mnogo natjecatelja (između 300 i 400) i sve tri discipline teku bez velikog publiciteta. Zapravo, to je lokalni, domaći triatlon. Ljudi iz grada vrlo su susretljivi i svaki put prirede nam srdačnu dobrodošlicu. Nema tu ničega napadnog ili pretjeranog, i upravo me to tiho ozračje koje prati čitavu priredbu privuklo. Neovisno o samoj sportskoj manifestaciji, u blizini se nalaze poznate toplice, hrana je izvrsna, a lokalni sake (osobito Shimehari Tsuru) nevjerojatno ukusan. Budući da sam tijekom godina već nekoliko puta sudjelovao u tom triatlonu, upoznao sam nekoliko zanimljivih ljudi iz tog područja. A ima i nekoliko onih koji doputuju čak iz Tokija da bi navijali za mene.

U 9 sati i 56 minuta sirena daje znak za početak utrke i svi se istog časa bacaju u more ipočinju plivati kraul. To je najnapetiji trenutak u cijelom natjecanju. I ja se bacam u more i počinjem snažno zamahivati rukama i nogama plivajući kraul.Pokušavam zaboraviti sve nebitne detalje i usredotočiti se ne na udahe nego na izdahe. Srce mi snažno lupa i ne uspijevam uspostaviti pravilan ritam. Tijelo mi je blago ukočeno. Kao što sam i mogao očekivati, opet me netko udario u rame. Netko drugi naletio je na mene, nalegavši mi na leda, pa nalikujemo na dvije kornjače od kojih se jedna penje na drugu.

Gutam vodu, nasreću ne mnogo. Ne brini se, govorim si. Ne paničari. Pokušavam ravnomjerno disati, to je sada najodlučniji čimbenik. Kada mi to uspije, napetost istog trena popušta. Sve će biti dobro. Sada trebam nastaviti istim tempom. Kad uspijem uskladiti pokrete i disanje, jedino trebam nastaviti tako.

Ali, baš tada - jer u triatlonu možete očekivati svašta - iznenada se javlja nepredviđen problem. Plivajući izvirujem glavom da vidim u kojem smjeru se krećem, kad... Zaštitne naočale su sasvim mutne, ništa ne vidim... Sve što vidim neprozirno je i mutno. Prestajem plivati, vodom zapljusnem naočale i prstima ih pokušam obrisati. I dalje ništa ne vidim. Što se događa? Iste zaštitne naočale upotrebljavam već godinama. Stavljam ih na glavu i kad treniram u moru kako bih mogao vidjeti kamo plivam. Što li se to događa, da nije u pitanju moj vid? Odjednom mi sine. Nakon što sam cijelo tijelo namazao vazelinom, nisam oprao ruke nego sam masnim prstima očistio stakla na naočalama. Kakve li gluposti! Prije početka svake utrke redovito očistim zaštitne naočale tako što pljuvačkom i prstima obrišem stakla kako se s unutrašnje strane ne bi zamaglila. Sada sam to zaboravio učiniti.

Svih 1500 metara utrke zbog zamašćenih zaštitnih naočala stalno sam skretao s predviđene plivačke staze, vraćao se u nju, opet skretao, pa sam izgubio mnogo vremena.

Nekoliko puta čak sam morao prestati plivati, podignuti naočale, osvrnuti se i vidjeti gdje se nalazim kako bih mogao nastaviti. Pokušajte zamisliti dijete zavezanih očiju koje nastoji uhvatiti igračku koja visi pred njim i sve će vam biti jasno.

Naravno, da sam se toga sjetio, mogao sam plivati i bez zaštitnih naočala. Ništa lakše nego skinuti ih. Ali, dok sam plivao bio sam zbunjen, pa mi to uopće nije palo na pamet.

Zahvaljujući tome, prvi dio triatlona, tj. disciplina plivanja, prošao je prilično zbrkano, a vremenski rezultat bio je mnogo slabiji od onoga kakvom sam se nadao. Što se tiče moje uvježbanosti - sjećam se koliko naporno sam trenirao - trebao sam plivati mnogo brže. Tješi me pomisao da nisam bio diskvalificiran i što za ostalim natjecateljima nisam zaostao pretjerano te što sam ipak uspješno završio plivački dio. Svaki put kad sam uspio plivati bez većih odstupanja, čini mi se da sam to učinio sasvim dobro.

Izašao sam na plažu i odmah otišao do mjesta gdje su bili parkirani bicikli (možda vam se čini da je to lako, ali nije), svukao sa sebe crno gumeno odijelo za plivanje, obuo cipele, navukao zaštitnu kacigu i stavio sunčane naočale, popio nekoliko gutljaja vode, sjeo na bicikl i zaputio se niz cestu. Sve te radnje obavio sam mehanički i kad sam na to pomislio, shvatio sam da sam prije jedva minute plivao u moru, a sada sam vozio bicikl brzinom većom od 30 kilometara na sat. Bez obzira na to koliko puta sam te iste radnje ponovio, taj iznenadni prelazak s plivanja na vožnju bicikla uvijek mi se čini krajnje neobičan. Sasvim drugačiji je osjećaj težine, brzine, motorike. Osim toga, koriste se sasvim drugi mišići. Čovjek se osjeća poput daždevnjaka koji se čarobnim štapićem pretvorio u noja. Moj mozak nije spreman tako lako prihvatiti tu promjenu, a nije ni moje tijelo. Nisam mogao održati taj ritam, i prije no što sam toga bio svjestan, sedam drugih natjecatelja me je prestiglo. Ovo nikako ne valja, pomislio sam, jer ja još nikoga nisam uspio preteći.

Biciklistička staza ide uz poznati dio obale koji se zove Sasagawa Nagare. To je vrlo slikovit krajolik s brojnim stijenama koje izviruju iz mora, premda nisam imao vremena uživati u tom živopisnom prizoru. Utrka se vozi cestom od Murakamija obalom prema sjeveru, a potom skreće i prolazi pokraj granice s prefekturom Yamagatom i opet se vraća istim putem. Na nekoliko mjesta uzdižu se blage uzbrdice, ali nijedna nije toliko strma da bih se ozbiljnije zabrinuo. Prije nego što sam stigao do zavoja, nije me brinulo hoće li me tko prestići ili hoću li ja koga prestići jer sam se usredotočio na vožnju ujednačenim tempom, ne mijenjajući brzinu. U pravilnim razmacima dohvatio bih bocu s vodom i hitro otpio gutljajdva.

Vozeći bicikl postupno sam se počeo osjećati bolje jer sam osjetio da vladam situacijom, pa kad sam stigao do zavoja prebacio sam u veću brzinu, ubrzao i u drugom dijelu utrke pretekao sedam natjecatelja. Puhao je slab vjetar i mogao sam tjerati bicikl iz sve snage. Kad puše jak vjetar biciklisti amateri poput mene osjećaju se prilično nemoćno. Da biste znali upotrijebiti vjetar u svoju korist, potrebne su vam godine iskustva i velika spretnost. Kad vjetar ne puše, sve se svodi na snagu koju imate u nogama. Utrku od 40 kilometara završio sam nešto brže no što sam očekivao. Odmah sam navukao stare vjerne tenisice za trčanje kako bih se upustio i u treći dio triatlona.

Upravo kad sam pomislio da me čeka najlakši dio natjecanja, stvari su krenule naopako.

U normalnim okolnostima vjerojatno bih se više štedio vozeći bicikl kako bih snagu sačuvaoza trčanje, ali taj put, ni sam ne znam zašto, to mi uopće nije palo na pamet. Jednostavno sam dao sve od sebe vozeći bicikl i odmah potom prešao na trčanje. Kao što vjerojatno pogađate, noge me nisu htjele slušati. Iz moje glave upućena im je zapovijed: "Trčite!" Ali mišići u mojim nogama nisu htjeli poslušati zapovijed iz glave. Bio sam svjestan da trčim, ali nisam imao taj osjećaj.

Svaka utrka se u nečemu razlikuje, ali u biti se uvijek iste stvari događaju u svakom triatlonu. Mišići koje sam iz sve snage koristio vozeći bicikl duže od sat vremena sada, kad sam ih trebao za trčanje, nisu više bili tako orni i raspoloženi. I mišićima je potrebno izvjesno vrijeme kako bi mogli prijeći s jednog zadanog zadatka na drugi. Prva tri kilometra obje noge redovito su mi ukočene i tek nakon što se mišići u njima počnu opuštati mogu trčati.

Nažalost, sada im je trebalo mnogo više vremena da se odobrovolje i opet postanu gipke. Od tri discipline u triatlonu, trčanje mi je nedvojbeno najbliža i uglavnom bez većih problema uspijem preteći barem tridesetak drugih natjecatelja. Ali taj put uspio sam preteći tek desetak.

Ipak, bilo mi je drago što sam gotovo uspio uskladiti sve tri discipline. U posljednjem triatlonu u kojem sam sudjelovao, u disciplini vožnje bicikla preteklo me mnoštvo natjecatelja. Ovaj put moj rezultat u trčanju nije bio osobito dobar. Unatoč tome, razlika između disciplina u kojima sam dobar i onih u kojima zaostajem postupno se smanjila što znači da se ipak malo-pomalo približavam tome da postanem pravi triatlonac. To me doista ohrabrilo i razveselilo.

Dok sam trčao kroz divni stari dio grada Murakamija, povici gledatelja - pretpostavljamdomaćeg stanovništva - još više su me potaknuli, pa sam dao sve od sebe trčeći prema cilju.

Bio je to dirljiv i radostan trenutak. Za mene je to bila to prilično teška utrka, osobito zbog epizode s vazelinom, ali kad sam stigao na cilj sve su zebnje nestale. Nakon što sam došao do daha rukovao sam se s natjecateljem koji je na sebi imao broj 329 i osmjehnuo mu se. "Dobro obavljeno", kazali smo jedan drugome. On i ja nadmetali smo se u utrci biciklima, u kojoj me nekoliko puta pretekao. Kad smo počeli trčati vezice na tenisicama dvaput su mi se razvezale, pa sam oba puta morao kleknuti kako bih ih iznova svezao. Da se to nije dogodilo, siguran sam da bih ga bio prestigao - ili barem tako glasi moja optimistična pretpostavka. Kad sam ubrzao tempo pri kraju trčanja gotovo sam ga prestigao, ali na kraju sam za njim zaostao nepuna tri metra. Naravno, sva odgovornost za slabo vezivanje vezica na tenisicama leži isključivo na dotičnom čiju knjigu čitate.

U svakom slučaju, veselo sam prošao kroz cilj koji je bio postavljen ispred poglavarstva grada Murakamija. Utrka je završila. Nisam se utopio, nisam doživio nezgodu s biciklom, nisu me napale otrovne meduze. Ljutiti medo nije se bacio na mene, ose me nisu napale a ni grom iz vedra neba nije me pogodio. A moja žena, koja me čekala na cilju, nije otkrila neku nelagodnu istinu o meni. Umjesto svega, dočekala me s osmijehom. Na svu sreću.

Što se mene osobno tiče, najveselija stvar koja mi se dogodila u toj utrci bila je što sam se iskreno zabavio sudjelujući u cijelom događaju. Ukupni vremenski rezultat koji sam postigao nije vrijedan hvale, a usput sam napravio i mnoštvo manjih pogrešaka. Ali, dao sam sve od sebe pa sam se osjećao prilično dobro. Također vjerujem da sam napredovao u mnogim detaljima u odnosu na prethodnu utrku, a to je ipak stvar koju treba uzeti u obzir. Kroz iskustvo čovjek uči kako može nadomjestiti tjelesne nedostatke. Drugim riječima, učiti se na vlastitom iskustvu čini triatlon toliko zabavnim.

Naravno, svako je natjecanje naporno i nekoliko puta sam, u emocionalnom smislu, poželio odustati od svega. Ali, čini se da je bol preduvjet za tu vrstu sporta. Da bol nije prisutna, tko bi ikad pomislio gnjaviti se i sudjelovati u disciplinama kao što su triatlon ili maraton, koje od čovjeka zahtijevaju odricanje i vrijeme i tjelesnu snagu. Upravo zbog boli, upravo zato što želimo nadvladati tu bol, možemo osjetiti da smo uistinu živi - ili barem donekle doživjeti taj osjećaj. Čovjekova sposobnost ne temelji se na uobičajenim mjerilima kao što su vrijeme ili položaj u društvu nego na probuđenoj svijesti o prolaznosti samog djelovanja. Naravno, ako sve teče kako treba.

Vozeći iz Niigate u Tokio vidio sam priličan broj automobila na čijim su krovovima bilinatovareni bicikli, a vozači se vraćali s natjecanja u triatlonu. Ljudi koji su sjedili u tim automobilima imali su preplanuo ten i ostavljali dojam izdržljivih sportaša - tipičan izgled triatlonca. Nakon naše skromne lokalne utrke u jesenju nedjelju svi smo se vraćali u mjesta u kojima smo živjeli, natrag u naše svakodnevne živote. Imajući na umu sljedeću utrku, svi mi ćemo se, svatko na svoj način, posvetiti uobičajenim treninzima.

Unatoč tome što, gledano izvana, ili s nekog visokog mjesta s kojeg se pruža prilično dobar pogled, taj oblik života izgleda besmislen ili uzaludan ili čak neuspješan, meni to ne smeta. Možda je to neko besmisleno djelo kao što je ulijevanje vode u šuplju posudu, ali barem napor koji u to uložite ostaje. Služi li to ičemu, je li smisleno ili nije - u svemu tome najvažnije od svega jest ono što ne možete vidjeti, ali možete osjetiti u srcu. Da biste moglishvatiti nešto vrijedno, ponekad se morate baviti naizgled jalovim aktivnostima. Ali, čak i one aktivnosti koje nam se čine jalovima ne moraju uvijek biti takve. Osjećam to kao osoba koja je iskusila i doživjela sve to.

Nemam pojma mogu li uopće nastaviti ovaj ciklus jalovih aktivnosti. Ali, već ga toliko vremena uporno prakticiram i pri tome se ne osjećam loše, pa vjerujem da ću ga barem pokušati nastaviti sve dok budem mogao. Trčanje na velike udaljenosti (više ili manje) učinilo me osobom kakva sam danas i nadam se da će ostati dio mog života dokle god bude moguće.

Bio bih sretan kad bismo trčanje i ja mogli ostarjeti zajedno. Možda vam se čini da u ovome što govorim nema mnogo logike, ali to je život koji sam izabrao. S ovoliko godina koliko ih imam, drugog izbora nemam.

Te misli su mi se vrzmale po glavi dok sam vraćajući se s triatlona vozio prema našem domu.

Očekujem da ću ove zime sudjelovati u još jednom maratonu, negdje u svijetu. Isto tako, siguran sam da ću idućeg ljeta sudjelovati u još jednom triatlonu, negdje u svijetu, dajući sve od sebe. Tako prolaze godišnja doba, tako prolaze godine. Bit ću stariji još jednu godinu.

Vjerojatno ću dovršiti još jedan roman. Jedan za drugim suočit ću se sa zadacima koji stoje preda mnom i dat ću sve od sebe da ih obavim najbolje što mogu. Usredotočivši se na svaki sljedeći korak, ali u isto vrijeme gledajući na stvari dugoročno, pokušavajući sagledati budućnost što bolje mogu. Na kraju, ja sam trkač na duge staze.

Moje vrijeme, položaj koji imam u društvu, moja vanjština - sve to je drugorazredno. Za trkača kakav sam ja jedino je važno ostvariti cilj koji sam zadao samom sebi, vlastitim snagama. Za postignuće toga dajem sve što imam, podnosim sve što moram podnijeti i na svoj osobeni način, zadovoljan sam. Iz pogrešaka i radosnih trenutaka redovito pokušavam izvući konkretnu lekciju. (Mora biti konkretna, bez obzira na to koliko je mala.) Nadam se da ću s vremenom, dok jedna utrka slijedi za drugom, na kraju stići do mjesta kojim ću biti zadovoljan. Ili ću ga možda tek načas ugledati. (To je ipak vjerojatnije.)

Jednog dana, budem li imao nadgrobnu ploču a prije toga budem mogao izabrati što će na njoj pisati, volio bih da ovako piše:

Haruki Murakami 1949. - 20**

Pisac (i trkač)

Barem nikad nije koračao

U ovom času, volio bih da baš tako piše.