„ Vi ste svoj prvi liječnik. Jedan od najsnažnijih načina samoiscijeljenja jest pozitivan emocionalni odnos sa samim sobom.

 Mnogi od nas trebaju raditi mnogo na tom polju.Mi jednostavno ne prihvaćamo sami sebe onakvima kakvi  jesmo. Na primjer, osjećaj krivnje nije ništa drugo nego odbacivanje stanja u kojem se nalazimo u nekom trenutku, ukazujući na to da nismo voljni prihvatiti sebe onakvima kakvi  smo sada. To jest, ako se osjećamo krivima radi nečega što jesmo ili nismo učinili, tada ili odgadjamo postupiti na način koji će to srediti jer to još uvijek procesiramo, ili smo odabrali kazniti samoga sebe osjećajem krivnje jer naši postupci nisu odražavali našu čestitost. Lakše je osjećati se krivim zbog nečega nego učiniti ono što bismo morali da bismo sačuvali svoj integritet. Bojimo se onoga što bismo trebali učiniti. Lakše je osjećati krivicu nego suočiti se sa strahom. Krivica pokriva strah, ali vodi u odbacivanje samoga sebe. Izabiremo samoodbacivanje umjesto straha.

Najrašireniji zdravstveni problem koji postoji jest mržnja prema samome sebi. Jasno mi je da to može zvučati pretjerano, posebno onome koji to nije nikada osjetio ili onome tko to poriče. No čim nekoga bolje upoznate, veoma duboko u njemu pronalazite jezgru mržnje prema samome sebi.

 No, da to ne bismo nazivali mržnjom prema samome sebi, koristimo se izrazom slabo samopoštovanje. U svakoj osobi postoji stalna borba za samopoštovanje koje prekriva mržnju prema samome sebi. Ona rijetko kad prestaje. Svatko pokušava na neki način biti poseban kako bi dokazao svoju vrijednost. To ne mora biti svjesno, no odražava se u ponašanju i kod onih koji ne uspoijevaju i kod onih koji previše uspijevaju. Postoje oni koji se previše trude i oni kojima uopće nije stalo. Nalazimo se u zatvorenom krugu. Pokušavamo ili bezobrazno ne pokušavamo dokazati da smo vrijedni standarda koje smo sebi postavili u djetinjstvu. No kada ostvarimo ciljeve postavljene tim standardima, jednostavno ih podcijenimo i slijedimo neke druge.

Svoje samodokazivanje temeljimo na onome što očekujemo od sebe. Od sebe zahtijevamo nemoguće savršenstvo. Zatim se osudjujemo i odbacujemo kada to savršenstvo nismo postigli. Zahtijevamo od sebe beskrajni niz sposobnosti. Kada koju dosegnemo, zanemarujemo je i obezvrijedjujemo. Smjesta se okrećemo novoj prepreci koju ćemo svladati. Ne damo vremena uspjehu da se slegne niti si čestitamo na onome što smo postigli ili što smo postigli svojim trudom i borbom. Ne dajemo si darove koje smo osvojili ili dali drugima. Pitajte samo iscijelitelje koliko su puta iscijeljivali sebe u usporedbi s brojem drugih ljudi koje su iscijeljivali. Pitajte glazbenike mogu li slušati i uživati u svojoj vlastitoj glazbi bez prosudbe.

Nije čudno što postoje ljudi koji i ne pokušavaju postići nešto. Oni cijelu igru smatraju besmislenom pa odbijaju igrati. Na žalost, tako istodobno ubijaju svoju kreativnost, duh, životnu energiju, a ponekad i svoja tijela.

Postoje dvije razine uzroka u svom tom nastojanju odnosno nenastojanju. Jedna je razina psihološkog uzroka. Druga je dublja, duhovnog uzroka.

Uzrok mržnje prema samome sebi na psihološkoj razini

Na psihološkoj razini, uzrok mržnje prema samome sebi leži u izdaji samoga sebe koja počinje u ranom djetinjstvu. Još dok smo bili mala djeca nismo bili zadovoljni sobom kada nismo mogli učiniti ono što smo mislili da smo u stanju učiniti, bilo to nešto što smo sami započeli ili nešto što se od nas tražilo od roditelja, učitelja ili nekog drugog autoriteta. Zapamtite, bili smo mala djeca. Nismo imali osjećaj za svoje mogućnosti.

Znamo da smo kao djeca rodjeni s bezuvjetnom ljubavlju za ljude oko nas. Željeli smo da  svi oko nas budu sretni i ispunjeni ljubavlju.Od njih smo očekivali bezuvjetnu ljubav. Na žalost stvari eijetko ispadnu tako. Evo što se dogadja umjesto toga.

Kada smo pak gledali druge ljude u našem životu – gotovo sve veće od nas – kako izražavaju svoje negativne osjećaje, to nas je plašilo. Mnogi odrasli su nas nadjačavali kada su bili ljuti ili kada smo mi izražavali svoja negativna raspoloženja. To se dešavalo čak i onda kada smo imali diosta dobar razlog za negativne osjećaje koji su istinski izražavali naš odgovor na lošu situaciju. Mala djeca ta nadjačavanja doživljavaju kao prijetnju životu, pa smo potiskivali svoj opravdani odgovor na životnu situaciju.

Osim što smo potiskivali opravdane negativne reakcije, nismo se znali nositi s činjenicom da članovi naše obitelji nisu uvijek ljubazni jedni prema drugima te da izražavaju strah ili mržnju. Stoga smo učinili – za dijete – logičnu stvar. Pokušali smo odagnati bol i sve učiniti boljim. Nijekali smo pritom vlastite osjećaje i tim procesom izdali sebe.

Dakako, na taj način zadovoljiti svakog, nemoguć je zadatak. No to nas nije zaustavilo. Što smo se više trudili izgladiti stvari i zanijekati osjećaje u sebi i drugima, to smo manje bili vjerni sebi i svom prvobitnom impulsu bezuvjetne ljubavi. Što više pokušavamo sve dovesti u red, to se više osjećamo bespomoćnima i to više – izdajući samoga sebe – postajemo varalicama. No ispod toga nalazi se pokušaj da dobijemo ljubav koju smo očekivali. Što više pokušavamo i ne uspijevamo dobiti ljubav, sve smo uvjereniji da nismo dostojni ljubavi i sve manje smo sposobni voljeti sebe (vidi razvoj zamaskiranog sebe, opisan u prvom poglavlju).

Postoji još jedan dio toga začaranog kruga koji još pogoršava stvari. Kada kao mala djeca uspijemo i budemo pohvaljeni ili nam pomognu da još bolje uspijemo, u sebi osjećamo da nešto nije u redu, jer ipak nismo dobili ljubav koju smo željeli. Umjesto nje dobili smo pohvalu.

Pohvala i ljubav nisu isto. Stoga se još više trudimo. Svaki put kad se krećemo tim začaranim krugom da bismo uspjeli i bili pohvaljeni, ta nam epizoda još jače pokazuje da s nama nešto ne valja.

I ne samo to; kad uspijemo „biti dobri“ i dobiti nagradu, čak i kada se radi o ljubavi i priznanju, ljubav je dobilo dijete varalica, a ne pravo dijete. Pravo je dijete iznutra prekriveno varalicom. Budući da je varalica dobio slatkiše, to je još više dokazivalo da pravo dijete unutra nije dostojno ljubavi.

Svaki put kad smo kao djeca uspijevali biti dobri, negdje u našoj psihi dobivali smo poruku da naše „pravo ja“ nije moguće voljeti. Trebali smo ljubav, a nismo je mogli dobiti. Takvim procesom nikada ne naučimo voljeti sebe.

Umjesto toga zaboravljamo tko smo. Nikada ne zadovoljimo istinsku potrebu da budemo priznati i voljeni kao „pravo dijete u sebi“ – a ne kao djelo varalice. Taj se bolni ciklus nastavlja u odraslo doba.

 

Uzrok mržnje prema samome sebi na duhovnoj razini

Drugi uzrok mržnje prema samome sebi jest ustvari jednak psihološkom, ali se nalazi u vašem duhovnom životu. Ako čitate ovu knjigu vjerojatno ste svjesno na nekom duhovnom putu. Bivanje na takvom putu ponekad čak otežava prihvaćanje samoga sebe, jer se veliki dio vašega životnog nastojanja može odnositi na objašnjavanje samoga sebe, na razumijevanje i sebe i usavršavanje. Stoga ste vjerojatno svjesni svojih nesavršenosti i načina na koje stvarate negativna iskustva u životu nego što ste to bili prije početka svojeg početka aktivnoga duhovnog  rada.Zato ponavljam, teško je u sebi otkrivati nesavršenosti i takvim se prihvatiti.

Postoji još jedan oblik duhovnog rada koji otežava prihvaćanje nesavršenosti fizičkog života. Kada radimo na duhovnom razvoju stalno se krećemo sa jedne razine svijesti na drugu.Na višim razinama on je prepun svjetlosti i blaženstva. No, kad se spustimo na fizičku razinu i pokušamo integrirati ono što smo iskusili, ponekad nam je još teže prihvatiti naše ljudske nesavršenosti. Najteže je živjeti u fizičkoj, konačnoj stvarnosti i istodobno znati da je naša viša stvarnost zapravo beskonačna. Najteže je osjećati strah a na višoj razini znati da se nema potrebe bojati, biti zbunjen a znati , na višoj razini našeg bića, da smo jasnoća i svjetlost.

Duhovna učenja mogu nam sama po sebi takodjer učiniti teškima prihvaćanje i voljenje samoga sebe. Ona čak ponekad izgledaju paradoksalnima. Teško je kad nam kažu da se moramo osloboditi iz zatvora svojeg ljudskog ustrojstva, a istovremeno, da moramo vjerovati ljudskom stanju. Teško nam je kad nam kažu da je materijalni svijet izraz Božanskog, da ustvari jest Božanski, a u njemu vidjeti kaos, bijes i mržnju. Teško je kada nam kažu da moramo produhoviti materiju ako želimo postati duhovnijima, a da je jedini način za prihvaćanje materijalnog svijeta onakvim kakav jest. Najteže je prihvatiti temeljnu dvojnu prirodu našeg fizičkog svijeta, a ipak pokušati zakoračiti izvan te dvojnosti u stanje jedinstva s njim.

To možemo voleći sebe i prihvaćajući univerzum onakvim kakav jest, prihvaćajući naše živote takvim kakvi jesu, znajući da smo uvijek i zauvijek vodjeni i zaštićeni i da uvijek postoji viši razlog svemu što se zbiva. A kada taj široki aspekt prihvaćanja bude ugradjen u vaš svjesni um, u vaš svjesni život, otkrit ćete da ste uistinu brzo napredovali.

S duhovnog stajališta proces iscijeljivanjima može izgledati težim, jer ne izgleda racionalnim. Naši vodiči su nam rekli da smo duhovna bića svjetlosti, pa ipak se osjećamo uhvaćenima u tijelo koje može biti puno boli i bolesti. Rečeno nam je da sa ljubavlju prihvatimo bol i bolest onakvom kakva jest, da s ljubavlju prihvatimo kako smo je sami stvorili i čak da s ljubavlju prihvatimo način na koji smo je stvorili. To znači da prestanemo negirati njezino postojanje i činjenicu da postoji s razlogom; da volimo i prihvatimo sebe kao njezinog tvorca; te da prihvatimo sve misli i djela koja smo učinili stvarajući je.Ako to učinimo, to znači da smo prihvatili budući razvoj bolesti.

Iako u prvi mah može izgledati tako, molim vas obratite pažnju: prihvaćanje ne znači predavanje bolesti ili bolesnom procesu.To znači duboko povjerenje, ljubav i prihvaćanje naših života i nas samih, bez obzira na sve.

To znači stvarno upoznati svoje duboko ja, udružiti se sa njim, poistovjetiti se sa njim i pronaći njegovu božanstvenost. Čineći tako, nalazimo da je zdravo tijelo izraz toga dubljeg ja. Nalazimo da se bolest nalazi u onom dijelu tijela gdje nismo dopustili svojem dubljem Božanskom da se izrazi. To je mjesto gdje smo pomiješali pravo ja sa varalicom i dopustili mu da caruje. To je mjesto gdje smo dopustili začaranom krugu mržnje prema samome sebi da se okreće.

...nastavit će se