BANGKOK INTERMEZZO

-  Naravno, iz Burme ući u Tibet preko Asama ili Butana, nemoguće je — izjavio je Jeff Stivens hladnim glasom. — Osim toga, neće vas ni pustiti iz Tajlanda u Burmu.

Nagnuo sam se prema Jeffu, potapšao ga po ramenu i još ravnodušnijim glasom rekao:

-  Hvala na inforamciji, Jeffe. A sada mi reci kako vi stalno idete za Burmu? A zatim nam lijepo objasni kako ćemo ući u Tibet.

Zavaljen u bijelu metalnu stolicu na terasi luksuznog bangkokškog hotela Hayatt, Jeff Stivens je ispijao svoj prvi coctail i zagrijavao se za najdražu mu temu - kako izvesti nešto što se ne radi, nešto što nije uobičajeno. Znao sam da je upućen u te stvari. Sa Jefftom me upoznao prije nekoliko godina Bebek, bilo je to 1977. godine. Prodao je Bebekovom prijatelju jednu jahtu kojom će Bebek oploviti pola svijeta. Jeffova specijalnost bila je prodaja jahti koje tonu, kuća koje ne postoje i građevinskih parcela na močvarama Floride?! Posao je cvjetao za vrijeme vijetnamskog rata kada je Bangkok bio prepun naivnih Amerikanaca, no zadnjih godina stvari su krenule nizbrdo. Ne za Jeffa, naravno, samo za preostale Amerikance u Taylandu. Jeff se bavio prijevozom ljudi i robe. Ustvari, Borna i ja bili smo dosta dobri sa Jeffom i kada bi ga direktno pitali, možda bi nam i rekao čime se bavi. No za takva pitanja nikada nije bilo povoda. Znali smo da robu prevozi uglavnom na području tzv. zlatnog trokuta, a ljude na području Vijetnama i drugih dijelova svijeta.

Jeff je, inače, sebe smatrao filozofom i upravo se na toj osnovi družio s nama. Životno djelo mu je „Theoretical and Practical aspects of Jeff Stivens lifes Philosophy”. Knjiga još nije tiskana jer Jeff još uvijek radi na nekim temama. Ovaj put Jeff je bio pun love, stalno je zvao i častio.

-   U Tibet biste vi, dakle? — upitao je hladno poput doktora. — Legalno ili ilegalno?

Nisam mu odgovorio. Gledao sam ga netremice u oči i ponovio:

-U Tibet!

-   O. K. — prešao je preko svog pitanja odmahujući glavom, — dakle, u svakom slučaju

avion je isključen.

Kimnuo sam glavom.

-Pretpostavljam da će vas netko dočekati u Tibetu, da ćete imati vodiče?

-No dakle, ne davi Jeff. Što ispipavaš? — požurivao sam ga.

-Prospi već jednom. U Tibet džipom. Kako drugačije? Jeff je podigao glavu kao da me odmjerava pogledom:

-  Pazi ti njega, sada još i džipom, da ne bi, možda, još i autobusom ili, još bolje, vlakom, spavaćim kolima? Himalaya express.

Jeff je uživao u toj igri gradeći nemoguće situacije da bi onda odjednom ponudio genijalno rješenje koje, naravno, samo on može smisliti!

Da sam sto posto znao da rješenje postoji, igrao bih tu igru, no bio sam u neizvjesnosti i nervozan.

-Slušaj, može li ili ne može? — rekao sam.

-  Polako, polako — Jeff se smješkao pripremajući svoj ulaz. — Znaš za onu uvodnu rečenicu iz Jeffove životne filozofije. U trećoj stavki, prvi paragraf piše: sve se uvijek može.

—   Pogleda nas i nastavi. — Ali nekada su stvari jako teške — načinivši malu stanku nastavi,

—   uzmimo vaš primjer. Imate dvije mogućnosti ulaska u Tibet. Obje zahtijevaju nekoliko sati

vožnje kroz dvije prijateljske zemlje.

Ono „prijateljske” izrekao je s izrazitim cinizmom i nastavio:

-  Možete ući ili na istoku preko doline Brahmaputre u Kinu i onda iz Kine u Tibet, ili zapadno, preko Afganistana u Sovjetski Savez i onda u Tibet Karakorumskim prijevojem. Naravno, tu ne postoje teškoće s ulaskom i izlaskom pošto nema ni vojske ni granice, niti bilo čega sličnoga graničnom prelazu. Dakle, nije problem ni ući, ni izaći, ni istočnim, ni zapadnim putem, ali je problem voziti se džipom po Kini. Uhapsit će vas u prvom selu.

Nisam reagirao. Mislio sam, uhapsili bi nas i u Sovjetskom Savezu. Jeff je očito imao

već završenu konstrukciju i shvatio sam da namiješta stvar kako bismo išli u Tibet preko Afganistana i Sovjetskog Saveza. To bi značilo da moramo prijeći cijelu Indiju i dobar komad Pakistana e da bismo došli do Afganistana. Umjesto da jednostavno nastavimo sjeverno do Brahmaputre i onda nastavimo za Tibet.

-  Što sad ti o Sovjetskom Savezu — prekinuo sam ga. — Već vidim da si odlučio kako je bolje da prijeđemo čitavu Indiju, kao svi Židovi vjerojatno skrivaš neku baku u

Rusiji i sada te muči grižnja savjesti pa joj po nama hoćeš poslati krokodilsku torbu. Pusti ti baku, stari, i Rusiju, pročitaj ti nama o Brahmaputri, to nas zanima!

-   Čuj mali — Stivens se uspravio u stolici, dajući značaj svojoj pojavi visine  metar

šezdesetosam centimetara. Prije svega, Sovjetski Savez ne graniči s Tibetom. U oba slučaja prisiljeni ste ići kroz Kinu. No jedna stvar je ići kroz Kinu dolinom Brahmaputre, odnosno Cangpoa, a druga stvar je voziti možda samo nekoliko sati kroz Sovjetski Savez i onda preći na napušteni karavanski put koji vodi kroz pustoš Karakoruma.

Nisam reagirao na ono da ja ne znam da Sovjetski Savez ne graniči s Tibetom — to je bio kontraštos za baku u Rusiji, no nisam shvatio na što cilja.

Nisam mogao vjerovati da bi se bez dozvole moglo putovati po Kini. No pretpostavljao sam da bi se dozvola za ulazak  u Kinu mogla dobiti preko Crvenog križa (kasnije se ispostavilo da je to nemoguće). No ni tada me ta verzija nije previše oduševljavala. Sve mi je to bilo suviše zamršeno. Zašto ne jednostavno voziti Burmom i Asamom do Himalaya, pa onda, ako treba, i ostaviti džip.

-   Slušaj — rekoh mu, — postaje komplicirano, a što ako bismo vozili do  Tibeta i

nastavili konjima.

Jeffu se nikako nije svidjela ta mogućnost. Stalno nas je navodio na prednosti ulaska u Tibet preko Afganistana i Karakoruma. Nije mi bilo jasno zašto sugerira tako tešku rutu, je li imao neke skrivene namjere i što se njega tiče idemo li preko Burme ili preko Afganistana? Gledao sam ga podozrivo da uhvatim neki znak ili gestu koja bi mu odala neku skrivenu misao.

-  Slušaj, stari — prekinuo sam trenutni muk, — ne da nam se prelaziti Indiju i ući u Tibet sa zapadne strane kada smo već tu, na istočnoj strani? Želimo ući s istočne strane.

Jeff je opet uhvatio svoju arogantnu pozu.

-  A kako se misliš vratiti u Jugoslaviju? Preko Kine u Sovjetski Savez pa onda u Iran, misliš li da će ti to Rusi dopustiti? Ili misliš voziti nekoliko tisuća kilometara između istočnog Tibeta i Afganistana, preko vrhova Himalaye. Tu bi ti dobro došla tvoja svilena cesta o kojoj toliko maštaš, mislim na onu kozmičku cestu. Možda se sprijateljiš s Lobsang Rampom u Tibetu pa da putujete astralnom cestom.

Imao je pravo. Stvarno je put preko Indije bio neizbježan. Točno. I da uđemo u Tibet iz

Asama, opet bismo se morali vratiti natrag u Asam i pri povratku preći Indiju za Afganistan. Osjetio sam da je Jeff iskren i da ima pravo. Pokušao sam mu objasniti.

-   Možda imaš pravo, no Bebek i ja toliko snažno osjećamo Indiju da  jednostavno

nemamo sada snage za takvu vožnju, poremetila bi nam doživljaj Tibeta. Indija je stvar za sebe. Cilj našeg putovanja ovog puta su Himalaya i Tibet, shvaćaš li to?

No Jeffova logika bila je prilično jaka.

-Ma što kompliciraš — govorio je, — ako vam se ne da voziti preko Indije riješi to s Ravijem. Ravi ti je već godinu dana direktor „Union Transporta”. Neka uredi da vam utovare kola na vlak i prebace vas preko Indije u Afganistan. Uzmeš cijeli salon u spavaćim kolima. Ravi će ti to sve srediti besplatno. Fino spavaš dva dana. Tuširaš se, odmoriš od puta, i nakon tri dana si u Peševaru, 50 kilometara od Afganistana, i onda idete preko Karakoruma za Tibet.

Iako možda u pravu, Jeff nije poznavao ni moju ni Bebekovu psihologiju, bilo kakvo skretanje od cilja ili vraćanje teško nam je padalo. Objašnjavanje nije bilo dovoljno Jeffu. Ljudi su skloni shvaćati druge kroz prizmu svoje logike i ignorirati tuđu. Osim toga, mi smo trebali Jeffa, a ne on nas. Bilo je očigledno da ga iz nekog razloga pomaganje Bebeku i meni oko ulaska u Tibet nije oduševljavalo, barem ne u varijanti preko Burme i Asama. No Jeff, čudak i emotivac, nije bio tvrdoglav. Trebalo je naći načina da se on u to sam uvjeri. Upravo našim planom navesti ga da on, koji ,,sve najbolje zna”, sam forsira put preko Burme, a ne preko Afganistana. Znao sam da se Jeff osim filozofijom bavio i astrologijom, i s obzirom na njegovu Azijku, da je emotivno, u subjektivnom smislu, zainteresiran za odnose Istoka i Zapada. Zdrav odnos Istok — Zapad za njega je značio zdrav odnos sa samim sobom. Trebalo je pokušati igrati i na tu kartu. Još jedna runda. Obučen u svijetloljubičastu uniformu izvezenu zlatom, hotelski konobar pojavio se na znak rukom. Kimnuo je i nestao u hotelu. Iz ugla vjetrić je donio žamor glasova i gromki smijeh skupine Njemica. Tri izrazito lijepe poslovne djevojke dobacivale su nam poglede očekujući da ih pozovemo na piće, no valjalo je najprije privoljeti Jeffa, izbiti mu njegov logičan plan, i onda se zabavljati. Elegantnim pokretom konobar nas je poslužio s tri velike čaše ispunjene sokom od mangoa, likerom i votkom — u kojima su plivale magnolije.

-   Čuj stari — upitah, nagnuvši se prema Jeffu, — znaš li tko je bio Aleksandar Veliki?

Nije odgovorio znajući da pripremam odgovor.

-  Aleksandar je bio ovan predvodnik — rekao sam, — probijač, probijač Evrope u Aziju i Azije u Evropu. Kozmički zapadni penis koji je probio kozmičku istočnu vaginu.

Jeff je kimao glavom. To je bio njegov način razmišljanja.

-  A znaš li zašto mu je uvijek sve uspijevalo? — nastavljao sam zbog jačega učinka. — Ja ću ti reći. Aleksandar je ovan, ovan. Uvijek ide naprijed, tu je njegova snaga. Rakovi i ribe i ostale životinje idu natrag ili u stranu, ovaj ide uvijek naprijed. Je li ti jasno? — znao sam da će Jeffa zabaviti taj ispad. — On je bio ovan i to ovan koji doslovce vjeruje u to. Očito sam pogodio u metu. Jeff se topio od zadovoljstva.

-  Da, da, znaš, i ja sam ovan — govorio mi je kao da to nisam znao i kao da sve to nisam zato i rekao.

Osjećao sam da mi strategija uspijeva. Jeff je odmahnuo rukom:

-  Ma bez brige, dečki, sve ću vam ja srediti. Znate, ja sam pravi ovan, baš kao ti i Bebek.

Uvjerili smo ga da je stvarno pravi ovan i onda je konačno prešao na stvar.

-  Dakle — rekao je ozbiljnim glasom naginjući se naprijed. — Znam u čemu je problem. Valja vam omogućiti prolaz kroz Tajland i Burmu, zlatni trokut i dalje. To ste htjeli? O. K. Evo plana.

Ogledao se uokolo kao što je to obično radio kad god bi govorio o bilo kakvim planovima.

X X X

Prošlo je već pet dana otkako smo s palube „Elene” ugledali golemi Bangkok kako izranja iz vode, poput leđa neke izbrazdane pretpotopne životinje.

Putovanje na „Eleni” izbrisalo je težak okus močvara, krokodila i vračeva. Bio je to privremeni bijeg u nerealnu ploveću grčku oazu. Umjesto mehaline i opojnih mirisa halucinogenih biljaka, zlatnožuto ukusno grčko vino.

Umjesto polusirove svinjetine korijena taro i kruha sago jeli smo dolmade, kebabe, prženi krumpir i ostala jela koja su nam se činila veoma ukusnima.

Nismo imali snage uspostaviti odnose s malajskom posadom. Kao američki turisti držali smo se svega poznatog i prionuli uz Grke u potrazi za komadićem nečega što je bar donekle podsjećalo na dom i Jugoslaviju.

Prva četiri dana u Bangkoku jurili smo po ambasadama pokušavajući legalizirati naš put u Tibet vjerujući da ćemo uspjeti preko Crvenog križa. Uglavnom smo nailazili na zatvorena vrata. Jeff je bio posljednja šansa; šurovao je i s Burmancima, Tajlanđanima i Vijetnamcima kao i s ljudima koji su vodili poslove u zlatnom trokutu. Bio je debelo upleten u sve moguće poslove u tom dijelu svijeta, čak i u politiku. Iako nije imao veze sa cestogradnjom, burmanska vlada ga je angažirala u timu konzultanata za izgradnju cesta u sjevernom dijelu zemlje. Radio je i za Amerikance u komisiji zaduženoj za provođenje Interpolovog plana za uništavanje uzgoja droga u zlatnom trokutu. Istovremeno Jeff je vrlo dobro poznavao ljude na drugoj strani.

-  Drugoj strani čega? — upitao sam Bebeka koji mi je davao informacije o Jeffovim poslovima.

-Drugoj strani svega — odgovorio je Bebek. — Svaka stvar ima dvije strane.

Kad bi ga netko upitao za koga on, ustvari, radi, Jeff bi kao u šali odgovarao da radi za sebe, uvijek samo za sebe. Žena mu je Vijetnamka i to iz Vietkonga, što mu je u doba rata omogućavalo svakojake kombinacije. Nakon rata njegovi odnosi sa Vijetnamom postali su još čvršći. Pretpostavljali smo da bi nas samo Jeff mogao formalno ubaciti u neku ekipu ili neku organizaciju, što bi nam omogućilo da dobijemo dozvole za prelaz preko tih zemalja gdje je prolaz strancima, u principu, zabranjen. Nije imao nikakvoga konkretnog razloga zašto bi nam pomogao. Jeff je bio specifičan tip, prije svega ekscentričan, a osim toga podsvjesno je ipak vjerovao u neku ideju veću od njegovih osobnih interesa. U biti želio je postati pisac, studirao je filozofiju na Harwardu, no nije završio, rat ga je odvukao u Vijetnam, tamo se oženio, i od tada živi u Bangkoku. Bebeku je Jeff bio izrazito simpatičan. No Bebek se zamjerio njegovoj ženi u vezi posla s nekakvom jahtom.

Posljednjih nekoliko godina više je kontaktirao sa mnom. Ipak, u toku jutra led između

njega i  Bebeka se prilično otopio i postajalo je ugodno zajedno sjediti u sjeni šarenih suncobrana hotelske terase. Bio je deseti mjesec i vjetrić s istoka nosio je svježinu mora. Naručio sam rundu kave i Jeff je počeo svoje izlaganje.

-  Što se tiče dozvole za ulazak u Tibet, tu vam ne mogu ništa pomoći — rekao je glasom koji nije dozvoljavao daljnji komentar. S Burmom i Tajlandom, međutim, možda bi se dalo nešto učiniti.

Zapalio je cigaretu i nastavio:

-  Burmanci u principu ne dopuštaju ulazak ili izlazak iz zemlje osim avionom, i daju vizu samo za sedam dana. No, dobro, dozvola nije glavni problem, imam dobre veze u Rangoonu. Osim toga, vi ste Jugoslaveni, a to prilično mijenja situaciju u našu korist.

To je bilo upravo ono što sam želio čuti. Druknuo sam Bebeka da ne počne opet pokazivati kiselu facu i ozarena lica rekao:

-  Jeff, ako nam omogućiš dozvole, bit, ćemo ti jako zahvalni. Što se tiče prolaza, ne brini. Malo prašume, loših cesta i prelaza preko rijeka. Bebek i ja prošli smo i gore predjele. Ne brini za nas, ne bojimo se mi džungle.

Jeff je odmahnuo glavom kao da pričam gluposti i nasmiješio se:

-  Đeriko Baba, nemoj biti neozbiljan, znaš li kuda biste htjeli proći? Dobro — nastavio je, — shvaćam, nisi upućen, čuo si za zlatni trokut, znaš li što to znači?

-  Što znači — umiješao sam se — nekoliko bandita koji noću beru mak i švercaju opijum? Što nas briga za njih i njih za nas?

Jeff je sada već pomalo srdito mahao glavom. Rekao mi je:

-  Koješta, kažeš, nekoliko bandita. Čitavo tromeđe Burme, Tajlanda i Laosa je pod kontrolom bandi. To nisu bande od desetak ili stotinjak ljudi, to su privatne vojske! Sigurno ne znaš u čemu je stvar. Pa i kako bi znao kad se o tome i ne piše ili se piše samo pola istine.

Sunce se već visoko uzdiglo nad gradom, postajalo je toplo. Terasa se praznila i međunarodna skupina gostiju, uglavnom Amerikanaca i Nijemaca, povlačila se u hotel. Bilo je vrijeme ručku. Dok smo se Jeffovim kolima vozili njegovoj kući u predgrađu, objašnjavao nam je svoje viđenje stvari u zlatnom trokutu. Dok je igru vodila mafija i korzikanska ekipa u Marseilleu, pripovijedao je, stvari su bile relativno jednostavne. Radilo se o klasičnom švercu drogom i klasičnom kriminalu. No sada, s vijetnamskim ratom i Homeinijevom revolucijom, stvari su se bitno izmijenile. Droga je, reče taj samozvani filozof, droga je nešto više nego što ljudi shvaćaju. Jeff je aludirao na vijetnamski rat. Neke političke strukture shvatile su multidimenzionalnost droge. Po Jeffovoj teoriji, Amerikanci su izgubili rat u Vijetnamu jer im je vojska bila demoralizirana drogom.

-   Znate li — govorio je dok smo krivudali predgrađem Bangkoka — zašto se Amerika

oslanja na atomsko oružje?

Ako smo i imali neko mišljenje o tome, bilo je očigledno da Jeffu nije do dijaloga, našao je publiku za stvari koje je nosio u sebi.

-  Oslanjamo se na nuklearno oružje — nastavio je, — zato jer nam je cijela vojska u SR Njemačkoj svedena na gomilu narkomana, osim nekoliko generala i po kojega normalnog momka iz Oregona, Utaha i sličnih pasivnih krajeva. Naša vojska u SR Njemačkoj sastoji se od propalica i psihopata koji su nesposobni naći bilo kakvo zaposlenje i bilo kakav smisao u životu.

SAD broje 220 milijuna stanovnika, dodajte još nekih 300 milijuna stanovnika Zapadne

Evrope i Zapad broji nekih 500 milijuna ljudi. A mi svi skupa ne bismo mogli konvencionalnim oružjem zaustaviti 220 milijuna Rusa!

Cijeli smisao života naših vojnika u SR Njemačkoj sveo se na pijančevanje, kurve i

drogiranje. Droga je uništila borbenu sposobnost cijele naše armije u Njemačkoj. Moral naše vojske je nikakav, u slučaju rata Rusi bi nas pregazili za nekoliko dana. A odakle dolazi ta droga? Jasno, odavde, to jest iz zlatnog trokuta. To se zna, međutim, kako?

Jeff je očigledno imao namjeru sam odgovarati na svoja pitanja, a mi smo šutjeli zavaljeni u udobnim sjedištima klima uređajem rashlađenog Ponturka. Zapalio je cigaretu i nastavio:

-  Mislite, vjerojatno, da droga dolazi preko Irana u Grčku, zatim kroz laboratorije na Siciliji i u Marseilleu na tržište. To je bilo nekad. Stvar je prevelika za mafiju. Gotovo sve što raste ovdje ide preko Sovjetskog Saveza za Istočni Berlin. U Istočnom Berlinu su laboratoriji, tamo gdje su i potrebni. A što je s uzgojem, što je s bandama koje to kontroliraju u Burmi, Tajlandu i Laosu? Nisu to više bande! To su politički pokreti! Prije svega to su negoa i minsou. Negoa i minsou pokreti daju dečkima drogu a oni njima oružje kojim se bore protiv vlade.

Bilo nam je jasno na što cilja Jeff. Prema njemu, dečki su bili odgovorni za zlatni trokut jer su naoružavali pokrete otpora oružjem kojim su kupovali drogu. Na taj su način momci trovali zapad, i to, naravno, svilenom cestom!

Dogodilo se ono čega sam se pribojavao.

-  Jeffe — počeo je Bebek. Po licu sam vidio da ne može više izdržati tu američku propagandu. Druknuo sam ga nogom da prestane i rekao na našem, ma što te briga, nek priča, glavno da nam omogući prolaz. Bebek se malo pribrao i smirio ali nije ga se dalo potpuno ušutkati.

-  Čuj, Jeffe — nastavio je, — sve je to možda tako kako ti kažeš, no tko je odgovoran za postojanje svih tih pokreta otpora? Tko želi destabilizirati Indiju? Tko pravi zid protiv socijalizma? Jeff, stari moj, hvališ se da si filozof, budi malo dijalektičan i tumači stvari dijalektički. Kažeš, dečki. Koji dečki? Oni dečki, naravno! A vaši dečki? Našli ste se tu bogu iza leđa, vi dečki i oni dečki i sada mučite cijeli ovaj narod. A kada se to okreće protiv vas onda vičete: on je, on je.

Bili smo već u blizini Jeffove kuće. Prijateljsko lice bilo je u grču. Ode naš prijevoz za Tibet, pomislih. Jeffu očigledno nije bilo do dijalektike, njega je zanimala njegova vlastita vizija istine.

No potcijenio sam ga. Zašutio je, pregrizao je knedlu. Ipak, Jeff nije bio tko god. Nekoliko minuta nije ništa rekao a onda je kroz zube promrmljao:

-  Dobro, nema veze; htio sam vas samo upozoriti tko će vam biti suputnici na putu, tek toliko da ne kažete da vas nisam upozorio!