Bajkalski orao

SVAKOGA ČASA past će noć. Šestero nas je pred malenim čamcem privezanim uz obalu: Hilal, Yao, šaman, ja i dvije postari-

je žene. Svi razgovaraju na ruskom. Šaman niječno odmahuje gla- vom. Yao inzistira, ali šaman mu okreće leđa i prilazi čamcu.

Sada Yao i Hilal nešto raspravljaju. On izgleda zabrinuto, ali mi- slim da ga ta situacija zabavlja. Još smo jednom vježbali Put Mira i počeo sam razumijevati govor njegova tijela. Pravi se da je uzru- jan, ali zapravo nije.

—  O čemu pričate?

—  Ne mogu ići — reče ona. — Moram ostati ovdje s ove dvije žene koje nikada u životu nisam vidjela. I provesti cijelu noć tu, na ovoj hladnoći. Nema nikoga da me odvede natrag do hotela.

—  Ono što ćemo mi raditi na otoku, doživjet ćete i vi ovdje s njima — objašnjava Yao. — Moramo se pridržavati tradicije. Upo- zorio sam vas na to već ranije, ali on je inzistirao da vas povede. Moramo ići jer ne smijemo propustiti pravi trenutak: ono što vi zo- vete Aleph, ja chi, a šamani za to sigurno koriste neki drugi naziv. Neće dugo trajati, vratiti ćemo se za dva sata.

—  Hajdemo — kažem, primam Yaoa pod ruku i vodim ga do čamca.

Okrećem se prema Hilal s osmijehom na licu:

—  Ti i tako ne bi ostala zatvorena u hotelu ni za što na svijetu, znajući da možeš doživjeti neko novo iskustvo. Ne znam je li dobro ili loše, ali svakako je bolje od samotne večere.

— A ti, pretpostavljam, misliš da su lijepe ljubavne riječi dovolj- ne da nahrane srce? Potpuno razumijem da voliš svoju ženu, ali ne možeš li me ipak barem nekako nagraditi za sve te univerzume

prema kojima ti otvaram vrata?

Okrećem se i ulazim u čamac. Još jedna glupa prepirka.

* * *

Šaman upali motor i primi kormilo. Krećemo prema otočiću koji izgleda kao velika stijena, dvjestotinjak metara udaljena od obale. Procjenjujem da ćemo stići za manje od deset minuta.

—  Sada kada se više ne mogu vratiti, recite zašto ste toliko in- zistirali da ga upoznam? To je jedino što ste od mene tražili na ovome putovanju, a dali ste mi mnogo toga zauzvrat. Ne govorim samo o treningu aikida. Kad god je bilo potrebno, održavali ste ravnotežu u vlaku, prevodili ste moje riječi kao da su vaše, a jučer ste mi čak pokazali i važnost ulaska u borbu samo zbog poštovanja protivnika.

Yao se osjeća malo nelagodno, pomiče glavu s jedne strane na

drugu kao da je odgovoran za stabilnost malenog čamca.

—  Mislio sam da bi vam bilo drago upoznati ga, zbog vaših

interesa...

—  To nije dobar odgovor. Da sam ga želio upoznati, molio bih da mi upriličite susret.

On me konačno pogleda, potvrdno kimajući glavom.

—  Pozvao sam vas jer sam obećao da ću se ponovno vratiti ov- dje kada budem sljedeći puta prolazio ovim krajem. Mogao sam doći sam, ali potpisao sam ugovor s izdavačkom kućom u kojem stoji da ću cijelo vrijeme biti uz vas. Njima se ne bi svidjelo da sam otišao.

—  Ja ne trebam stalno imati nekoga uza se. A oni ne bi imali ništa protiv da sam ostao u Irkutsku.

Noć  pada  brže  nego  što  sam  očekivao.  Yao  mijenja  tijek

razgovora.

—  Čovjek koji vozi ovaj čamac može razgovarati s mojom že- nom. Znam da to nije laž, jer nitko na svijetu ne može znati neke stvari. Osim toga, on je spasio moju kći. Uspio ju je izliječiti kada joj nijedan od izvrsnih liječnika u bolnicama u Moskvi, Pekingu,

Šangaju i Londonu nije mogao pomoći. I nije tražio ništa zauz- vrat, osim da ga ponovno posjetim. Dogodilo se da sam ovaj put s vama. Možda ćete vi uspjeti shvatiti stvari koje moj mozak odbija prihvatiti.

Stijena u sredini jezera približava se; stići ćemo za manje od

minute.

—  To je već pravi odgovor. Hvala vam na vašem povjerenju. Nalazim se na jednom od najljepših mjesta na svijetu, u ovoj divnoj noći, i slušam šum valova koji udaraju o bok čamca. Prema tome, to što sam došao upoznati ovog čovjeka još je jedan od mnogih blagoslova koje sam primio tijekom ovog putovanja.

Osim onoga dana kada je pričao o svojoj boli zbog ženine smrti,

Yao nije nikada pokazao svoje osjećaje. Sada me prima za ruku, stavi je na svoje grudi i čvrsto stisne.

Čamac udari u uski pojas šljunka koji povremeno služi kao pristanište.

—  Hvala. Puno vam hvala.

***

Uspinjemo se do vrha stijene. Još možemo vidjeti crveni horizont. Okružuje nas samo oskudna vegetacija, a na istoku otoka stoje tri ili četiri još neprolistala stabla. Na jednome od njih mogu se vidjeti ostaci prinesenih žrtava i životinjska strvina koja visi s jedne grane. Stari šaman izaziva poštovanje i odiše mudrošću; ali ne može mi pokazati ništa novo jer sam već prošao mnogim putovima i znam da se svi sastaju na istome mjestu. Usprkos tome, vidim da su njegove namjere ozbiljne. Dok priprema ritual, u mislima se pokušavam sjetiti svega što sam naučio o ulozi šamana u povijesti civilizacije.

***

U drevna vremena, plemena su imala po dva najistaknutija člana. Jedan je bio vođa: najhrabriji od svih, bio je dovoljno snažan da pobijedi bilo koga tko bi ga izazvao, dovoljno inteligentan da izbje-

gne urote u vječnoj borbi za moć — koja se ne odvija samo sada, nego je prisutna od početka svijeta. Jednom kada bi učvrstio svoju ulogu, bio je odgovoran za zaštitu i blagostanje svojeg naroda u izičkome svijetu. Kako je vrijeme prolazilo, ono što je počelo kao prirodan odabir, na kraju se poremetilo, pa je uloga vođe posta- la nasljedna. To je princip neprekinutog održavanja moći iz kojeg izlaze carevi, kraljevi, diktatori.

Međutim, još važniji od vođe bio je šaman. Još u praskozorje

čovječanstva, ljudi su postali svjesni prisutnosti neke više sile, koja daruje život i oduzima ga, iako nitko nije znao odakle ona dolazi. Zajedno s rođenjem ljubavi, javlja se i potreba za objašnjenjem tajne postojanja. Prvi šamani bile su žene, izvor života; budući da nisu bile  cijelo  vrijeme  zauzete  lovom  i  ribolovom,  posvetile  bi se kontemplaciji i uranjale bi u svete misterije. Tradicija se uvijek prenosila na one najpodobnije, koje su živjele same i u izolaciji, te najčešće bile djevice. Njihov se posao odvijao na jednom drugom nivou, u pokušaju da uravnoteže sile duhovnog s onima izičkog svijeta.

Proces je gotovo uvijek bio isti: plemenska bi šamanica ušla u

trans pomoću glazbe (najčešće bubnjeva), pila bi i dijelila napitke od prirodnih sastojaka, njezina bi duša izašla iz tijela i ušla u pa- ralelni svijet. Tamo bi se susrela s duhovima biljaka, životinja, ži- vih i mrtvih bića — koji svi postoje u jedinstvenom vremenu, koje Yao zove chi energija, a ja ga nazivam Alephom. U toj jedinstvenoj točki, ona je nalazila svoje vodiče, balansirala energije, liječila bo- lesti, zazivala kišu, osiguravala mir, dešifrirala simbole i znakove koje bi poslala priroda, kažnjavala svakog pojedinca koji bi ometao komunikaciju plemena s Cjelinom. U to doba, potraga za hranom iziskivala je stalno putovanje plemena s jednog mjesta na drugo, pa nije bilo moguće graditi hramove ili oltare za štovanje božanstava. Postojala je samo Cjelina, u čijem je trbuhu pleme putovalo.

Kao što se dogodilo i s vođama, i uloga šamana s vremenom se izobličila. Budući da su zdravlje i zaštita grupe ovisili o harmoniji sa šumom, poljima i prirodom, žene zadužene za duhovne kontakte

—     duše plemena —  počele su imati veliku moć, uglavnom čak i veću od vođe. U nekom trenutku, koji povijest ne može točno odrediti, (iako se vjeruje da vremenski koincidira s prelaskom na poljoprivredu i s krajem nomadskog života), muškarci su zauzeli mjesto žena u duhovnome svijetu. Sila je nadvladala harmoniju. Više se nisu uzimali u obzir talenti i sposobnosti koje su te žene imale; postala je važna jedino moć.

Sljedeći je korak bio organizacija šamanizma — sada muškog

—  u socijalnu strukturu. Rodile su se prve religije. Društvo se pro- mijenilo i nije više bilo nomadsko, a poštovanje i strah koje su ljudi osjećali prema vođi i šamanu već su bili ukorijenjeni u duše ljudskih bića, u kojima su zauvijek ostali. Svjesni toga, svećenici su se počeli povezivati s vođama kako bi održali narod pokorenim. Ako bi se netko suprotstavio vođama, prijetili bi mu božjim ka- znama. U određenom trenutku, žene su počele zahtijevati da im se vrati uloga šamana jer je bez njih svijet krenuo u stalne sukobe. Ali kad god bi se to dogodilo, odmah bi bile udaljene i tretirane kao nevjernice ili prostitutke. Ako bi prijetnja bila zaista jaka, sustav se nije ustručavao kazniti ih lomačom, kamenovanjem ili, u blažim slučajevima, progonstvom. Povijest civilizacije nije ostavila puno tragova ženskih religija; znamo samo da su najstariji sveti predmeti koje su arheolozi ikada pronašli prikazivali boginje.

Ali sve se to izgubilo u naslagama vremena. Baš kao što je i magična moć, korištena samo za ostvarenje zemaljskih ciljeva, na kraju izblijedjela i izgubila snagu. Ostao je samo strah od božje kazne.

Preda mnom stoji muškarac, a ne žena — iako žene koje su osta-

le na obali s Hilal sigurno imaju iste moći kao i on. Ne propitujem

njegovu prisutnost, smatram da oba spola imaju isti dar da urone u kontakt s nepoznatim, ako su otvoreni prema svojoj »ženskoj stra- ni«. Nisam bio osobito zainteresiran za dolazak ovamo jer znam koliko se čovječanstvo udaljilo od korijena, od dodira s Božjim Snom.

Zapalio je vatru u rupi koja bi trebala zaštititi plamen od vjetra,

koji ne prestaje puhati, pored sebe je postavio neku vrstu bubnja i otvorio bocu s nekom, meni nepoznatom, tekućinom. Šamani u Sibiru — gdje je ta riječ i nastala — slijede iste obrede kao i pajei u prašumama Amazone, čarobnjaci u Meksiku, svećenici afričkog Candomblea, spiritisti u Francuskoj, vračevi američkih domoroda- ca i australskih Aboridžina, karizmatici Katoličke crkve i Mormo- na u Utahu, i tako dalje.

U toj je sličnosti sadržana velika tajna tih različitih tradicija koje su naizgled u vječnome sukobu jedna s drugom. One se susreću u jednom jedinstvenom duhovnom polju i pokazuju se u raznim dije- lovima svijeta, iako se nikada nisu susrele na izičkome planu. Tu se pokazuje Viša Sila koja kaže:

»Katkada moja djeca imaju oči, ali ne vide. Imaju uši, ali ne čuju. Zato ću od nekih od njih tražiti da ne budu gluhi ili slijepi za mene. Čak i ako će za to platiti visoku cijenu, oni će biti odgovorni da održe Tradiciju živom i, jednoga dana, moji će se Blagoslovi vratiti na Zemlju.«

Šaman počinje ritmično svirati na svojem bubnju, polako ubrza- vajući ritam. Kaže nešto Yaou, a on mi to odmah prevodi:

—  On ne koristi taj izraz, ali chi će stići s vjetrom.

Vjetar se pojačava. Iako sam toplo umotan — posebna jakna, rukavice, kapa od gusto ispletene vune i šal koji mi ne pokriva je- dino oči — to nije dovoljno. Nos mi potpuno trne, a kristalići leda skupljaju mi se na obrvama i bradi. Yao kleči na prekriženim noga- ma, u vrlo elegantnom položaju. Pokušavam učiniti isto, ali stalno

mijenjam položaje jer su moje hlače od običnog platna kroz koje prolazi vjetar i hladi mi mišiće, što stalno izaziva bolne grčeve.

Plamen divlje pleše, ali ne gasi se. Ritam bubnja ubrzava. Znam da šaman pokušava uskladiti ritam svojeg srca s udarcima ruke po koži instrumenta, čiji je donji dio otvoren kako bi duhovi mogli ući. U afro-brazilskim tradicijama, to je trenutak u kojem medij ili svećenik dopušta da njegova duša izađe kako bi drugo biće — mudrije i iskusnije — moglo zaposjesti njegovo tijelo. Jedina je razlika u tome što u mojoj zemlji ne postoji neki određeni trenutak u kojem se ono što Yao naziva chi pokazuje.

Prestajem biti samo običan promatrač i odlučim sudjelovati u

transu. I ja pokušavam uskladiti svoje srce s ritmom bubnja, zatva- ram oči, praznim svoje misli, ali hladnoća i vjetar ne dopuštaju mi da idem dalje. Ponovno moram promijeniti položaj, otvaram oči i vidim da u ruci kojom drži bubanj ima i perje — vjerojatno od neke rijetke lokalne ptice. Prema svim svjetskim tradicijama, ptice su glasnici bogova. One pomažu vraču da se vine u visine i razgovara s duhovima.

Yao također ima otvorene oči; samo je šaman u ekstazi. Vjetar se

pojačava, meni je sve hladnije, ali šaman to i ne primjećuje. Ritual se nastavlja: on otvara bocu s tekućinom koja mi se čini zelenom, otpije gutljaj i pruža bocu Yaou, koji također pije i predaje mi bocu. Iz poštovanja činim isto: kušam tu slatkastu mješavinu s laganim okusom alkohola i vraćam bocu šamanu.

Ritam bubnja nastavlja se, isprekidan jedino njegovim povre- menim šaranjem crteža po tlu. Nikada prije nisam vidio te simbole koji izgledaju poput slova nekog davno izumrlog pisma. Iz njegova grla izlaze neobični zvukovi, koji zvuče kao višestruko pojačani glasovi ptica. Bubanj svira sve brže i sve glasnije, hladnoća mi više ne smeta tako jako i odjednom vjetar prestaje.

Nitko mi ništa ne mora objašnjavati: ono što Yao naziva chi upra-

vo se objavilo. Nas trojica gledamo se u nekoj vrsti mira, a čovjek koji je preda mnom nije onaj isti koji je upravljao čamcem i naredio Hilal da ostane na obali: crte njegova lica promijenile su se i sada

izgleda mlade i ženstvenije.

Neko vrijeme, kojemu ne mogu odrediti trajanje, on i Yao pri- čaju na ruskom. Horizont se rasvjetljuje i izlazi mjesec. U njegovu ga novome putovanju nebom prate srebrne zrake koje se odbijaju od površine jezera, odjednom potpuno mirne. S moje lijeve strane, pale se svjetla nekog malenog mjesta. Potpuno miran, pokušavam upiti što više od tog trenutka koji nisam očekivao da ću doživjeti, ali koji se našao na mojem putu — kao i mnogi drugi. Kada bi se barem ono neočekivano uvijek pojavilo tako lijepo i smireno.

Konačno — koristeći Yaoa kao prevoditelja — šaman me pita što ja tražim ovdje.

—  Pratim prijatelja koji je obećao da će se ovamo vratiti. Iska- zujem poštovanje prema vašem umijeću. Razmišljam o tajnama svemira.

—  Čovjek koji se nalazi pored vas ne vjeruje ni u što — kaže

šaman, a Yao prevodi njegove riječi. — Nekoliko je puta ovamo dolazio da razgovara sa svojom ženom i, usprkos tome, ne vjeruje. Jadna žena! Umjesto da ide s Bogom dok čeka svoj povratak na Zemlju, svako malo mora se vraćati da utješi ovog nesretnika. Na- pušta toplinu Božanskog Sunca i susreće se s bijednom sibirskom studeni jer je ljubav ne pušta da ode!

Šaman se nasmije.

—  Zašto mu to ne objasnite?

—  Već jesam. Ali on, kao ni većina drugih ljudi koje poznajem, ne želi se pomiriti s time što doživljava kao velik gubitak.

—  Čisti egoizam.

—  Da, to je čisti egoizam. Oni žele da vrijeme stane ili da se vrati unazad. I zbog toga ne dopuštaju dušama da krenu prema naprijed.

Šaman se ponovno nasmije.

—  Ubio je Boga u trenutku kada je njegova žena otišla u drugu dimenziju. Vratit će se ovamo još jednom, dvaput, deset puta, i po- novno će pokušati razgovarati s njom. On ne dolazi tražiti pomoć da bolje razumije život. Želi da se sve prilagodi njegovu shvaćanju

života i smrti.

On učini stanku. Pogleda oko sebe. Već se potpuno smračilo,

scenu osvjetljava samo svjetlost plamena.

—  Ne mogu izliječiti očaj kada ljudi u njemu nalaze utjehu.

—  S kime razgovarate?

—  Vi vjerujete.

Ponavljam pitanje.

—  Valentina.

—  Žena.

—  Čovjek pored mene možda je malo glup na duhovnome pla- nu, ali on je jedna divna osoba, spremna preživjeti gotovo sve, osim onoga što naziva »smrću« svoje žene. Čovjek pored mene dobar je čovjek.

Šaman potvrdno kima glavom.

— I vi ste također. Dopratili ste prijatelja koji je već dugo uz vas. Puno duže nego što traje vaše poznanstvo u ovome životu. Kao što vas i ja već dugo poznajem.

Još se jednom nasmije.

—  Nas trojica već smo se sreli, i skupa smo podijelili istu sudbi- nu, onu koju vaš prijatelj naziva »smrću«, u jednoj bitci. Ne znam u kojoj je to zemlji bilo, ali svi smo pogođeni metkom. Svi ratnici ponovno se susreću. To je dio Božjeg zakona.

On baca neke trave na vatru i objašnjava nam da smo to već radili u prošlome životu, sjedili smo oko vatre i pričali o našim pustolovinama.

—  Vaš duh razgovara s bajkalskim orlom. Koji sve vidi i nadzi-

re, napada neprijatelje, a štiti i brani svoje prijatelje.

Kao da želi potvrditi njegove riječi, iz daljine se začuje krik pti- ce. Osjećaj hladnoće zamijenio je osjećaj ugode. Šaman nam po- novno pruža bocu.

—  Fermentirano je piće živo, prvo je mlado, a onda ostari. Kada dosegne zrelost, može uništiti Duh Inhibicije, Duh Nedostatka Ljudskih Odnosa, Duh Straha, Duh Tjeskobe. Međutim, ako ga pi- jemo previše, ono se pobuni i donosi Duh Poraza i Agresije. Sve se

svodi na znanje o tome koja je to točka koju ne smijemo prijeći.

Pijemo i slavimo.

—  U ovome je času vaše tijelo na zemlji, ali duh je sa mnom ov- dje u visinama i to je sve što vam mogu ponuditi: šetnju bajkalskim nebesima. Niste me došli ništa pitati i zato vam i neću dati ništa osim tog leta. Nadam se da će vas on nadahnuti da nastavite raditi to što radite.

»Budite blagoslovljeni. Kako mijenjate svoj život, tako mijenja- te i živote onih koji vas okružuju. Kada tražite, ne zaboravite dati. Kada netko zakuca na vaša vrata, svakako ih otvorite. Kada netko nešto izgubi i zamoli vas za pomoć, učinite sve što možete da biste pronašli to što se izgubilo. Ali, prije toga, molite, kucajte na vrata i pronađite sve ono što ste vi u životu izgubili. Lovac zna što ga čeka: ili će on proždrijeti plijen, ili će plijen proždrijeti njega.«

Potvrdno kimnem glavom.

— Već ste to doživjeli i još ćete mnogo puta doživjeti — nastav- lja šaman. — Jedan prijatelj vaših prijatelja, prijatelj je bajkalskog orla. Ništa se posebno neće dogoditi ove noći; nećete imati vizije, magijska iskustva, niti ući u trans i komunicirati sa živima ili mr- tvima. Nećete dobiti nikakve posebne moći. Samo ćete klicati od veselja dok će bajkalski orao pokazivati jezero vašoj duši. Vi ne vidite ništa, ali vaš duh sada uživa u visinama.

Moj duh doista uživa u visinama, a ja ne vidim ništa. Nije ni po- trebno: znam da je to što on govori istina. Kada se vratim u tijelo, bit ću mudriji i mirniji nego ikada.

Vrijeme staje jer ga ja više ne mogu mjeriti. Plamen treperi i stvara neobične sjene na šamanovu licu, ali ja više nisam prisutan. Puštam svoj duh da slobodno leti, trebalo mu je to, nakon što me pratio u tolikim naporima i tolikom radu. Više ne osjećam hladno- ću. Ne osjećam ništa — slobodan sam i bit ću slobodan sve dok bajkalski orao leti iznad jezera i zasniježenih planina. Šteta što mi moj duh ne može ispričati što je sve vidio; ali, na kraju krajeva, ne moram uvijek znati baš sve što se sa mnom zbiva.

Vjetar ponovno počinje puhati. Šaman se duboko klanja zemlji

i nebu. Plamen, koji je bio tako dobro zaštićen, odjednom se gasi. Pogledam mjesec, koji je već visoko na nebu, i vidim sjene raznih ptica koje oblijeću oko nas. Čovjek je ponovno ostario, izgleda umoran i sprema bubanj u veliku izvezenu vreću.

Yao mu prilazi, stavlja ruku u lijevi džep i iz njega izvlači šaku novčanica i kovanica. Ja učinim isto.

—  Prosili smo za bajkalskog orla. Ovo je što smo dobili.

On nam se klanja, zahvaljuje na novcu i polako se spuštamo do čamca. Sveti otok šamana ima svoju vlastitu dušu; mračno je i u niti jednom trenutku nismo sigurni jesmo li spustili stopala na pra- vo mjesto.

Kada smo stigli na obalu, tražimo Hilal, a one dvije žene kažu

nam da se već vratila u hotel. Tek tada primjećujem da šaman o njoj nije rekao ni riječi.