Automobil



U Vijetnamu, prije četrdeset godina, bio sam prvi sveštenik koji je vozio bicikl. Tada



se nije smatralo da je to baš primjereno svešteniku. Ali danas sveštenici voze



motobicikle i kola. Naša praksa meditiranja trebalo bi da bude u skladu sa vremenom i



svijetom koji nas okružuje. Tako sam napisao jednostavne stihove koje možete



izgovarati prije nego što pokrenete motor automobila. Nadam se da će vam biti od



koristi:



Prije nego što pokrenem auto,



Ja znam kuda idem.



Auto i ja smo jedno.



Ako auto ide brzo, ja idem brzo.



Ponekad nam kola zapravo i nisu neophodna, ali se vozimo jer želimo da pobjegnemo



od sebe. Osjećamo neki vakuum u sebi i ne želimo da se sa njim suočimo. Ne volimo



što smo toliko zauzeti, ali kad god imamo malo vremena plašimo se da se suočimo sa



sobom. želimo da pobjegnemo. Uključimo televizor, ili podignemo telefonsku



slušalicu, čitamo novine, odemo kod prijatelja ili sjednemo u kola i vozimo nekuda.



Naša civilizacija nas uči da se ponašamo na taj način i obezbjeđuje nam mnogo stvari



koje možemo koristiti da bismo izgubili kontakt sa sobom. Ako izgovorimo ove



stihove prije nego što okrenemo ključ i pokrenemo motor, to može da nas prosvijetli, i



možda ćemo shvatiti da nema potrebe da idemo bilo kuda. Gdje god da odemo, naše ja



će biti sa nama; ne možemo pobjeći. Možda je bolje i prijatnije da ostavimo motor



neupaljen i prošetamo, meditirajući.



Podaci govore da je posljednjih godina kiselim kišama uništeno pet miliona kvadratnih



kilometara šuma, djelimično zbog automobila. "Prije nego što pokrenem auto, ja znam



kuda idem" - to je ozbiljno pitanje. Kuda treba da idem? Ka svom uništenju? Ako



drveće umire, i mi ljudi ćemo umrijeti. Ako je put koji preduzimate neophodan, ne



oklijevajte da odete. Ali ako vidite da to nije zaista važno, možete izvaditi ključ; otići



u šetnju pored rijeke ili kroz park. Vratićete se sebi i postati prijatelji sa drvećem,



ponovo.



"Auto i ja smo jedno." Mi imamo utisak da smo gospodari, a da su kola samo



instrument, ali to nije istina. Mi se mijenjamo kad koristimo bilo kakav instrument ili



mašinu. Violončelista sa svojom violinom postaje divan. Čovjek sa pištoljem postaje



opasan. Kada koristimo kola, mi smo jedno sa kolima.



Vožnja je dio svakodnevnice u ovom društvu. Ja vam ne sugerišem da prestanete da



vozite, već samo da to činite svjesno. Dok vozimo, mislimo samo o cilju. Zato smo



nesrećni kad god nam se upali crveno svjetlo. Crveno svjetlo je vrsta neprijatelja koji



nas ometa u dostizanju cilja. Ali crveno svjetlo možemo vidjeti i kao zvono svjesnosti



koje nas podsjeća da se vratimo u sadašnji trenutak. Kada sljedeći put na semaforu



bude crveno svjetlo, molim vas da se nasmiješite i vratite se disanju. "Udišući,



smirujem svoje tijelo. Izdišući, smiješim se." Lako je transformisati osjećanje



iritiranosti u prijatno osjećanje. Iako je to isto crveno svjetlo, ono postaje različito.



Ono postaje prijatelj, pomažući nam da se sjetimo da se život može živjeti samo u



sadašnjem momentu.



Kada sam prije nekoliko godina bio u Montrealu, prijatelj me je vodio kroz grad prema



planinama. Primijetio sam, kad god bi neka kola stala ispred nas, da na tablici piše "Je



me souviens". To znači "Ja se sjećam." Nisam bio siguran čega su željeli da se sjećaju,



možda svog francuskog porijekla, ali sam prijatelju rekao da imam poklon za njega.



"Kad god vidiš kola sa rečenicom "Je me souviens", sjeti se da dišeš i smiješiš se dok



voziš kroz Montreal."



On se oduševio i predložio to i svojim prijateljima. Kasnije, kada me je posjetio u



Francuskoj, rekao je da je tu vježbu teže sprovoditi u Parizu nego u Montrealu, jer u



Parizu nije bilo "Je me souviens". Rekao sam mu: "Ima toliko semafora u Parizu. Zašto



ih ne koristiš?" Kada se iz Pariza vratio u Montreal, napisao mi je lijepo pismo: "Tai,



bilo mi je vrlo lako praktikovati svjesnost u Parizu. Kad god bi se neka kola zaustavila



ispred mene, vidio bih oči bude kako mi namiguju. Odgovarao sam mu disanjem i



smiješenjem, nije bilo boljeg odgovora. Bilo je izuzetno prijatno voziti kroz Pariz."



Kada sljedeći put budete zarobljeni saobraćajnom gužvom, ne borite se. Nema svrhe



da se borite. Zavalite se u sjedište i nasmiješite se sebi, nasmiješite se predano i s



ljubavlju. Uživajte u sadašnjem trenutku, dišite i smiješite se, jer se sreća uvijek može



naći u sadašnjem trenutku. Praktikovanje meditacije je vraćanje sadašnjem trenutku da



bismo primijetili cvijet, plavo nebo, dijete. Sreća nam je nadohvat ruke.



Cjelovitost



Naši životi su toliko rascjepkani. Kako bismo mogli da meditaciju iz sale za meditaciju



uvedemo u kuhinju, u kancelariju? U sali za meditaciju sjedimo mirno i trudimo se da



budemo svjesni svakog udisaja. Kako taj momenat utiče na naše ostalo, ne-



meditirajuće vrijeme? Kada vam doktor da injekciju, to koristi ne samo ruci, već



čitavom tijelu. Kada praktikujete polučasovnu sjedeću meditaciju, to vrijeme bi trebalo



da bude blagotvorno za svih dvadeset četiri časa, a ne samo za tih pola sata. Jedan



osmijeh, jedan udah može biti koristan za cio dan, ne samo za taj momenat. Moramo



vježbati na način koji uklanja barijeru između vremena vježbanja i ostalog dijela dana.



Kada ulazimo u salu za meditaciju koračamo vrlo sporo, pažljivo. Ali kada idemo na



aerodrom ili u prodavnicu, postajemo druga osoba. Hodamo brzo i manje svjesno.



Kako praktikovati svjesnost na aerodromu i u prodavnici? Imam prijateljicu koja diše



između telefonskih razgovora, i to joj mnogo pomaže. Moj drugi prijatelj praktikuje



meditaciju u pauzi poslovnih sastanaka hodajući svjesno između oblakodera u centru



Denvera. Prolaznici mu se smiješe, a njegovi sastanci, čak i sa "teškim" osobama,



često su prijatni i veoma uspješni.



Trebalo bi da umijemo da prenesemo praksu meditacije iz sale za meditaciju u naš



vakodnevni život. Možemo razovarati sa prijateljima o tome kako se to može postići.



Da li praktikujete disanje između telefonskih poziva? Smiješite li se dok sjeckate



šargarepu? Da li praktikujete relksaciju poslije napornog rada? To su praktična pitanja.



Ako umijete da primijenite meditaciju u vrijeme večere, razonode, prije spavanja - ona



će ući u vaš život i imaće neprocjenjivo blagotvoran društveni efekat. Umjesto da bude



samo opis nečega što je daleko od nas, svjesnost može ući u naše svakodnevne



aktivnosti, u svaki naš sat, svaki minut.