ATENA SREDINOM LETA - KAKO SAM PRVI PUT PRETRČAO 42 KILOMETRA

Jučer je bio posljednji dan kolovoza. Tijekom toga mjeseca (koji ima 31 dan) ukupno sam pretrčao 350 km.

lipanj: 250 km (62,5 km tjedno)

srpanj: 300 km (75 km tjedno)

kolovoz: 350 km (87,5 km tjedno)

Moj cilj je Newyorški maraton, koji se održava šestog studenoga. Morao sam uštimati neke stvari kako bih se valjano pripremio za sudjelovanje u tom maratonu. Zasad sve ide kako treba. Pripreme sam započeo pet mjeseci uoči maratona, postupno povećavajući udaljenost koju pretrčim.

Vrijeme na otoku Kauaiju u kolovozu je divno i nijednom nisam gadno pokisnuo. I onda kad je padala, kiša bi ugodno rashladila zrak i moje znojno tijelo. Na sjevernom dijelu otoka Kauaija ljeti je vrijeme uglavnom lijepo, ali je prava rijetkost da lijepo vrijeme potraje toliko dugo. Zahvaljujući tome, mogao sam trčati koliko sam želio. Osjećam da sam u dobroj formi i premda postupno povećavam udaljenost koju pretrčim, tijelo se dosad nije potužilo. U posljednja tri mjeseca trčao sam ne osjećajući bol, nijednom se nisam ozlijedio i nisam se osjećao pretjerano umorno.

Ni ljetna vrućina nije me iscrpila. Ne činim ništa osobito da bih tijekom ljeta sačuvao energiju. Valjda jedino što svjesno izbjegavam jest da ne pijem previše hladnih napitaka. I jedem više voća i povrća. Ako je riječ o hrani, Havaji su idealno mjesto za mene za život preko ljeta jer mogu kupiti obilje svježeg voća i povrća - mango, papaja, avokado - jedino trebam prijeći ulicu do prve trgovine. Ne hranim se voćem kako bih si olakšao ljetnje tegobe nego zato što osjećam da moje tijelo prirodno žudi za njim. Kad je čovjek svakodnevno tjelesno aktivan, lakše prepozna taj unutrašnji zov.

Još jedna stvar koja godi mojem zdravlju jest kratko dnevno spavanje. Obično odmah poslije ručka budem pospan, izvalim se na kauč i zadrijemam. Pola sata kasnije sasvim sam budan. Onog trena kad se probudim tijelo mi je krepko, a misli sasvim bistre. U južnoj Europi to zovu siesta. Mislim da sam naviku stekao dok sam živio u Italiji, ali možda se ne sjećam dobro, jer sam oduvijek volio kratko dnevno spavanje. U svakom slučaju, ja sam tip osobe koja kad joj se prispava, može čvrsto zaspati ondje gdje se zatekne. To je nedvojbeno dobra navika želim li ostati zdrav, ali problem je sa mnom to što nekad strašno brzo zaspim i to usred situacije kad bih trebao biti budan.

Uspio sam smršaviti kilogram-dva i u licu sam preplanuo. Lijep je osjećaj vidjeti kako tijelo prolazi kroz te promjene, premda se one ne događaju tako brzo kao kad sam bio mlad.

Za promjene za koje mi je nekoć bilo potrebno mjesec i pol dana, sada su mi potrebna tri mjeseca. Vrijeme koje mogu vježbati, kao i učinkovitost samog vježbanja, polako se ali sigurno smanjuje, ali što tu čovjek može promijeniti? Jednostavno to moram prihvatiti i pomiriti se s onim što slijedi. To je jedna od životnih činjenica. Osim toga, mislim da ne bismo trebali vrednovati naše živote prema tome koliko smo uspješni. Gimnastička dvorana u kojoj vježbam u Tokiju ima poster na kojem piše: "Mišići se teško stječu, a lako gube. Salo se lako dobiva, a teško gubi." Bolno, ali istinito.

Tako se kolovoz oprostio od nas (doista je izgledalo da se oprašta), rujan se prišuljao, a moj način treniranja doživio je još jednu transformaciju. U protekla tri mjeseca u biti sam pokušavao postići što veću udaljenost ne brinući se ni o čemu drugom osim što sam ustrajno povećavao ritam i trčao što sam bolje mogao. To mi je pomoglo povećati ukupnu tjelesnu snagu: povećao sam izdržljivost, učvrstio mišiće i ojačao tjelesno i mentalno. Najvažniji cilj u svemu tome bio je da na što izravniji način upozorim svoje tijelo da je to što tako uporno trčim provjera za pravu utrku. Kad kažem na što izravniji način, pri tome mislim na figurativan način. Bez obzira na to koliko uporno tijelu slali zapovijedi, ne računajte da će vas spremo i trenutačno poslušati. Tijelo je iznimno pragmatičan sustav i s vremena na vrijeme morate mu poslati određenu bolnu poruku kako bi shvatilo što želite. Tek tada će spremno prihvatiti (ali možda i neće) povećanu aktivnost koju treba obaviti. Nakon toga, malo-pomalo povećavate gornju granicu tjelesne aktivnosti kojoj ste posvećeni. Jako je važno postupno provoditi vježbe kako se ne biste naglo premorili.

S obzirom na to daje početak rujna a utrka je za dva mjeseca, moje treniranje ulazi u razdoblje završnog "uštimavanja". Različitim oblicima treniranja - povremeno dugog, povremeno kratkog, kojiput laganog a kojiput jako zamornog - prelazim s jednog na sasvim drugi oblik treniranja. Moj cilj je dosegnuti krajnju točku umora otprilike mjesec dana prije utrke, pa je upravo sada prijelazno razdoblje. Da bih mogao napredovati, moram vrlo pažljivo osluškivati reakcije svojeg tijela.

Tijekom kolovoza mogao sam živjeti na jednome mjestu, na otoku Kauaiju, i trenirati, ali u rujnu me očekuje nekoliko dugih putovanja, prvo povratak u Japan, a potom putovanje iz Japana u Boston. Dok sam u Japanu bit ću odveć zaposlen da bih se mogao koliko-toliko usredotočiti na trčanje kako sam to do sada činio. Budući da neću moći trčati toliko koliko bih želio, morat ću smisliti neki mnogo učinkovitiji program treniranja.

Doista ne volim govoriti o tome - radije bih taj događaj zaboravio - ali posljednji put kad sam trčao maraton bilo je jezivo. Trčao sam mnoge utrke, ali nikad nijednu nisam završio tako jadno.

Utrka koju spominjem zbila se u prefekturi Chibi. Sve do tridesetog kilometra napredovao sam prilično dobrim tempom i bio uvjeren da ću postići sasvim pristojno vrijeme. Nisam osjećao umor, pa sam bio siguran da ostatak staze mogu istrčati bez problema. Ali upravo dok sam razmišljao o tome, noge su me odjednom izdale. Osjetio sam kako me grčevi hvataju u obje noge i više nisam mogao trčati. Pokušao sam se uspraviti, ali osjetio sam drhtavicu u stražnjem dijelu obaju stegna, a potom i grčeve u listovima. Nisam više mogao ni stajati, i prije no što sam shvatio što me snašlo morao sam sjesti pokraj ceste. I prije mi se znalo dogoditi da me uhvati grč, ali nakon što bih se malo protegnuo i usporio, bilo je dovoljno pet minuta da se mišići opuste i da mogu nastaviti utrku. Ali ovog puta grčevi nikako da popuste.

Jednog trena učinilo mi se da mi je bolje, pa sam nastavio trčati, ali gotovo istog trena grčevi se me iznova uhvatili. Zato sam posljednjih pet kilometara morao hodati umjesto trčati. Sve do tada ponosio sam se, bez obzira na kojekakve poteškoće, što još nikada usred prave utrke nisam hodao. Ipak je maraton natjecanje u kojem se trči, a ne hoda. Ali, u toj utrci ja nisam mogao čak ni hodati. Nekoliko puta palo mije na pamet da odustanem i prevezeni se jednim od pratećih vozila. Rezultat mojeg trčanja ionako će biti očajno loš, pomislio sam, zašto ne bih odustao? Ali, nisam želio tako lako odustati od utrke. Možda ću morati puzati, ali posljednjim atomima snage proći ću kroz cilj.

Ostali natjecatelji svakog trena su trčeći prolazili pokraj mene, ali ja sam hramljući koračao, s bolnim izrazom na licu. Brojke na mojem digitalnom satu nemilosrdno su otkucavale vrijeme. Hladan vjetar je puhao s oceana, a znoj kojim je moja majica bila natopljena ohladio se i ja sam počeo drhtati od studeni. Ipak je to bila zimska utrka. Vjerujte mi, uistinu je hladno dok šepate cestom, vjetar fijuče, a vi ste odjeveni jedino u majicu bez rukava i kratke hlače. Tijelo vam se ugrije dok trčite, pa ne osjećate hladnoću. Ali kad sam prestao trčati, zapanjio sam se koliko je bilo hladno. Ali ono što me je mnogo više boljelo od hladnoće bio je moj povrijeđeni ponos. Osim toga, doista sam jadno izgledao jedva hodajući u maratonskoj utrci. Otprilike kilometar i pol prije cilja grčevi su napokon popustili i ponovno sam mogao trčati. Isprva sam tek kaskao, dok nisam osjetio da sam spreman i onda sam sve do cilja trčao što sam snažnije mogao. Ali, kao što sam i očekivao, moje vrijeme je bilo očajno.

Postoje tri razloga zbog kojih sam doživio neuspjeh. Prvi je: nisam dovoljno trenirao.

Drugi je: nisam dovoljno trenirao. Treći je: nisam dovoljno trenirao. Sve objašnjavaju te tri riječi: nisam dovoljno trenirao. Osim toga, nisam uspio smanjiti tjelesnu težinu. Nesvjestan toga, razvio sam svojevrstan nadmen pristup trčanju, uvjeren da ću osrednjim treningom biti sposoban za trčanje na velike udaljenosti. Jako je tanak zid koji razdvaja zdravo samopouzdanje od nezdrave samouvjerenosti. Kad sam bio mlad, možda bi osrednji trening bio dovoljan da istrčim maraton. Ne odlučivši se za naporno treniranje, mogao sam računati jedino na izdržljivost koju sam već bio postigao vjerujući da ću proći kroz cilj i ostvariti dobro vrijeme. Nažalost, nisam više mlad. Sve sam bliži onoj životnoj dobi za koju vrijedi izreka: koliko daš, toliko dobiješ.

Dok sam trčao tu utrku, osjećao sam da ne želim još jednom proći kroz nešto slično.

Smrznutog dupeta i osjećajući se jadno. Ne želim ponoviti takvo iskustvo. Tada sam odlučio da ću prije nego što ponovno sudjelujem u maratonu početi ispočetka trenirati i dati sve od sebe da u tome uspijem. Temeljitim i požrtvovanim treniranjem otkrit ću za što sam sve tjelesno sposoban. Prije svega, moram biti strog prema sebi i sve početi ispočetka. Tako sam razmišljao dok sam vukući se ukočenih nogu napredovao po ledenom vjetru, a ostali me trkači jedan za drugim pretjecali.

Kao što sam već napomenuo, nisam osoba kojoj je osobito stalo do nadmetanja. Dakako, odavno sam shvatio da je ponekad teško izbjeći poraz. Ne može se baš uvijek pobijediti. Na autocesti života čovjek se ne može baš uvijek nalaziti u traku za brzu vožnju. Ipak, ne želim opetovano ponavljati iste greške. Najbolje je učiti na pogreškama i to pokazati na djelu kad se idući put ukaže zgoda. Dok sam još uvijek sposoban za to.

Možda upravo zbog toga, dok treniram za sljedeći maraton - znameniti Newyorški maraton - zapisujem sve ovo. Malo-pomalo sjećam se događaja koji su se zbili kad sam bio početnik u trčanju, prije više od dvadeset godina. Evocirajući svoje uspomene, ponovno čitajući jednostavni dnevnik koji sam tada vodio (nikad nisam bio odveć ustrajan u vođenju stalnog dnevnika, ali sam dnevnik o trčanju savjesno vodio) i sve to prerađujući u ovu knjigu pomaže mi u razmišljanju o putu kojim sam se zaputio kao i u pronalaženju osjećaja koje sam tada imao. Ovim se bavim kako bih se istodobno opomenuo i ohrabrio. Također mi je namjera na ovaj način probuditi motivaciju koja je, negdje usput, zadrijemala. Drugim riječima, sve ovo pišem kako bih uveo red u svoje misli. Gledajući unatrag, a u konačnoj analizi uvijek se gleda unatrag, ovom knjigom bih mogao završiti svoja sjećanja koja su usredotočena na samo trčanje.

Ah to ne znači da sam u ovom trenu zaokupljen pisanjem osobnih doživljaja iz daleke i bliže prošlosti. Mnogo mi je važnije praktično pitanje kako ću istrčati Newyorski maraton za dva mjeseca, nadam se s koliko-toliko pristojnim vremenom. Glavni cilj koji sada stoji preda mnom jest kakav trening treba primijeniti kako bih to mogao ostvariti.

Dvadesetpetog kolovoza doputovao je fotograf američkog sportskog časopisa Runner's World da snimi nekoliko mojih fotografija. Mladi fotograf imenom Greg doletio je iz Kalifornije i proveo čitav dan fotografirajući me. Pravi entuzijast, donio je nevjerojatnu gomilu opreme na otok Kauai. Oni iz časopisa još prije su napravili intervju sa mnom, a fotografije su trebale upotpuniti cijeli dojam. Jasna stvar, nema baš mnogo romanopisaca koji trče maraton (naravno, ima ih nekoliko, ali ne mnogo), a one iz časopisa zanimao je život "romanopisca trkača". Časopis Runner's World vrlo je popularan među američkim trkačima, pa vjerujem da će mi se se priličan broj trkača doći javiti kad budem trčao u New Yorku.

Zbog toga sam bio još nervozniji, jer ne želim uprskati stvar.

Vratimo se u godinu 1983. Sada s nostalgijom gledam na to doba kad su Duran Duran i Hall&Oates izbacivali hit za hitom.

U srpnju te godine otputovao sam u Grčku i od Atene do mjesta Maratona trčao sam samo

1. Trčao sam suprotnim smjerom od onoga kojim je glasnik od Maratona do Atene nosio poruku o pobjedi. Odlučio sam trčati suprotnim smjerom jer sam došao do zaključka kako će biti pametnije da se rano ujutro uputim iz Atene, prije najveće gužve (i prije no što zrak bude odveć zagađen), izdem iz grada i izbjegavši veliki promet zaputim se prema Maratonu. To nije bila službena utrka i trčao sam samo ja i za svoje zadovoljstvo, pa se nisam mogao nadati da će itko pre-usmjeravati vozila samo radi mene.

Zašto sam otputovao u Grčku da bih sasvim sam trčao četrdeset i dva kilometra? Jedan japanski časopis za muškarce pozvao me da otputujem u Grčku i napišem reportažu o tom putovanju. Službeni organizator putovanja i pokrovitelj bilo je grčko Ministarstvo turizma.

Mnoštvo drugih časopisa također je sudjelovalo u sponzoriranju i organizaciji tog putovanja koje je obuhvaćalo posjet svim najpoznatijim povijesnoturističkim odredištima, potom krstarenje po Egejskom moru itd. Dogovor je podrazumijevao da nakon što izvršim svoje obveze mogu ostati koliko želim. Taj oblik turističkog paket-aranžmana uopće me nije zanimao, ali privukla me mogućnost da poslije svega toga mogu ostati još neko vrijeme.

Naravno, Grčka je domovina povijesnog maratona i s velikim sam nestrpljenjem čekao da sve to vidim svojim očima. Pomislio sam kako ću moći trčati istom povijesnom stazom, barem dio puta. Za trkača početnika kakav sa tada bio, to je nedvojbeno bilo uzbudljivo iskustvo.

Jednog trena pomislio sam: zašto bih trčao samo jedan dio, zašto ne bih istrčao čitavu dionicu maratona?

Kada sam o toj svojoj nakani porazgovarao s urednicima časopisa, ideja im se svidjela. I tako sam na kraju trčao svoj prvi maraton (ili nešto slično tome) i to sasvim sam. Nije bilo gužve, ni vrpce na cilju, a ni bodrenja promatrača duž ceste. Ništa od toga. Ali, meni to nije smetalo jer se radilo o povijesnoj ruti maratona. Što sam drugo mogao poželjeti?

Zapravo, ako trčite od Atene do Maratona, to nije puna dužina koja se trči na mratonskim utrkama, dakle punih 42.195 m. Otprilike je kilometar i pol kraća. To sam otkrio tek nekoliko godina poslije kad sam sudjelovao u službenoj utrci koja vodi povijesnom cestom od Maratona do Atene. Oni koji su na televiziji gledali prijenos maratona s Olimpijskih igara iz Atene, vidjeli su kako trkači na jednome mjestu skreću lijevo na sporednu stazu, prolaze pokraj slabije poznatih povijesnih ostataka i potom se ponovno vraćaju na glavnu stazu. Tako nadoknađuju onih kilometar i pol koji nedostaju za punu dužinu maratona. Ali ja tada nisam znao za to, i bio sam uvjeren da ću trčeći od Atene do Maratona uistinu prijeći svih četrdeset i dva kilometra. Dakle, u zbilji sam pretrčao samo četrdeset kilometara i koji metar više. Ali, u samoj Ateni sam na nekoliko mjesta skrenuo, i s obzirom na to da je registrator kilometara u vozilu koje me pratilo pokazao da su prešli 42 km, vjerujem da sam pretrčao dužinu koja je prilično blizu stvarnoj dužini maratona. Ali danas mi to više nije toliko važno.

Bila je sredina ljeta kada sam trčao maraton u Ateni. Oni koji su u to vrijeme ondje već bili, znaju da vrućina može biti nepodnošljiva. Mještani, osim ako baš ne moraju, izbjegavaju izlaziti vani u poslijepodnevnim satima. Ničim se ne bave, samo sjede u dubokoj hladovini i štede snagu. Tek kad sunce zađe i padne mrak, oni izlaze vani. Gotovo jedini ljudi koje u Grčkoj možete sresti kako hodaju ulicama u ljetno popodne jesu turisti. Čak i psi leže u hladu i miruju. Morate ih dugo i pozorno promatrati kako biste se uvjerili da su još uvijek živi.

Nepojmljivo je vruće. Trčati 42 km po takvoj vrućini ravno je ludilu.

Kad sam Grcima objasnio svoj plan i da želim trčati od Atene do Maratona, svi su u jedan glas kazali: "To je ludost. Nitko normalan ne bi ni pomislio na nešto slično." Prije nego što sam doputovao, nisam znao da su ljeta u Ateni toliko vruća, pa sam trčanju pristupio prilično lakomisleno. Razmišljao sam kako je sve što trebam učiniti istrčati 42 km i jedino sam se brinuo zbog udaljenosti. Temperatura zraka nijednom mi nije pala na pamet. Ali kad sam stigao u Atenu bilo je pakleno vruće, pa sam odjednom postao jako uznemiren. Pomislio sam: ovi ljudi imaju pravo, čovjek mora biti lud da trči po ovakvom vremenu. Pa ipak, dao sam nerazumnu izjavu, obećavši da ću trčati izvornom stazom kojom je trčao glasnik Feidipid te da ću o tome napisati članak. Štoviše, zbog toga sam prevalio golem put i stigao u Grčku da bih to i ostvario. Sada se više nisam mogao povući. Bio sam na silnim mukama smišljajući rješenje kako me velika vrućina ne bi shrvala i na kraju sam ga smislio: Atenu ću napustiti rano ujutro dok je još mrak kako bih u Maraton stigao još dok ne počne velika vrućina. Što kasnije stignem to će biti sve toplije; sve je nalikovalo na priču Hashire Merosu* u kojoj glavni junak pokušava biti brži od sunca.

Fotograf koji je radio za spomenuti časopis, Masao Kageyama, trebao se voziti u kombiju koji me pratio. On će me fotografirati dok trčim. Kako to nije bila službena utrka, nisu bili postavljeni stolovi s vodom za piće i povremeno bih zastao, a oni iz kombija dodali bi mi plastičnu čašu s vodom da se napijem. Ljeto u Grčkoj uistinu je okrutno, pa sam morao pripaziti da ne dehidriram.

"Gospodine Murakami", obratio mi se fotograf, iznanađen, vidjevši kako se pripremam za početak trčanja, "ne mislite valjda pretrčati čitavu stazu?"

"I te kako. Radi toga sam došao ovamo."

"Doista? Ali kad smo na ovakvim i sličnim zadacima, većina ljudi koje fotografiramo ne trči do cilja. Samo snimimo nekoliko fotografija na samom početku i tu svi stajemo. Većina ne trči cijelu stazu. Zar doista mislite istrčati čitav maraton?"

Ponekad me ljudi zbunjuju. Ne mogu vjerovati da se neki uistinu služe takvim jeftinim varkama.

U svakom slučaju, počeo sam trčati u pet i pol ujutro, zaputivši se od stadiona na kojem su kasnije održane Olimpijske igre. Do Maratona se može doči jednom jedinom cestom - glavnom cestom. Jedino kad se zateknete na takvoj cesti možete uistinu shvatiti o čemu govorim - umjesto šljunka u asfalt stavljaju mljeveni mramor zbog čega površinski sloj ceste svjetluca na suncu, a i prilično je sklisko. Kad pada kiša morate biti jako oprezni. Čak i kad ne kiši čujete čudnovate škripave zvukove koje proizvode vaše tenisice dok trčite po glatkoj, skliskoj površini ceste.

Ovo što slijedi skraćena je verzija teksta koji sam napisao za spomenuti časopis i u kojem opisujem kako sam trčao od Atene do Maratona.

*

Sunce izlazi i nevjerojatnom brzinom sve više se diže. Jako je naporno trčati cestom koja prolazi gradskim četvrtima Atene. Od stadiona do priključka za glavnu cestu ima oko pet kilometara i cijelim tim putem mnoštvo je semafora koji usporavaju moj ritam. Također ima bezbroj mjesta gdje se ispriječe zgrade ispred kojih su nepropisno parkirani automobili, pa moram skrenuti nasred ulice. Uz automobile koji jure u ranim jutarnjim satima trčanje ovdje može biti jako opasno.

Sunce počinje grijati upravo kad ulazim u Aveniju Maraton i javna rasvjeta istodobno prestaje gorjeti. Vrijeme kada ljetno sunce vlada nad zemljom ubrzano se približava.

Pojavljuju se prvi ljudi na autobuskim postajama. Grci se odmaraju u podne jer uglavnom rade dvokratno, pa na posao odlaze prilično rano. Svi me znatiželjno zagledaju. Teško mi je zamisliti da su neki od njih ikad prije vidjeli nekog istočnjaka kako trči ulicama Atene prije zore. Atena nije grad kojim izjutra trči mnogo trkača.

Poslije šest kilometara trčanja svlačim majicu i ostajem gol do pojasa. Uvijek trčim s gornjim dijelom trenirke ili s tanjom majicom, pa je lijep osjećaj dok je svlačim sa sebe (premda će me kasnije početi mučiti jezive opekline od sunca). Do trinaestog kilometra trčim uz blagu uzbrdicu. Ni daška vjetra. Kad stignem na vrh uzbrdice, imam osjećaj da sam napokon izašao iz grada. Laknulo mi je, ali upravo na tom mjestu prestaje pločnik i odatle ide

* Poznata pripovijest književnika Osamu Dazaija, "Trči, Merose!" (Hashire Merosu!), objavljenu 1940.

tek bijela crta koja označava rub ceste uz koju se proteže uska pješačka staza. Počela je prometna gužva i autombila je sve više. Autobusi i golemi kamioni brekćući jure pokraj mene brzinom od oko 80 km na sat. Nejasan doživljaj povijesti osjeća se prolazeći Avenijom Maraton, ali u biti to je obična prigradska cesta.

U tom času nailazim na prvog mrtvog psa. Velikog, smedeg psa. Ne vidim nijednu vidljivu, vanjsku ozljedu na njemu. Jednostavno leži nasred ceste. Pretpostavljam da je riječ o skitnici kojeg je velikom brzinom udario automobil usred noći. Lešina kao da je još topla, pa mi ne izgleda mrtav. Prije izgleda kao daje zaspao nasred ceste. Vozači kamiona jure u oba smjera ne obraćajući na njega ni najmanju pažnju.

Malo dalje nailazim na mačku koju je pregazio auto. Mačka je sasvim spljoštena, nalik na izobličenu, osušenu pizzu. Mora biti da već dugo vremena leži tako mrtva i spljoštena.

Eto o takvoj vam vrsti ceste govorim.

Sada se već pitam zašto moram trčati baš tom turobnom prigradskom cestom. Zar sam zbog toga prevalio put od Tokija do ove lijepe zemlje? Sigurno bih se mogao baviti nečim drugim, pametnijim. Danas sam prebrojio tri psa i jedanaest mačaka koji su izgubili život na Aveniji Maraton. Brojim ih sve na koje nailazim, bez razlike, što je deprimirajuće.

Trčim i ne osvrćem se. Sunce sve jače peče i nevjerojatnom brzinom diže se na nebo.

Jezivo sam žedan. Ne uspijevam se valjano oznojiti jer je zrak posve suh, pa znoj gotovo trenutačno isparava ostavljajući jedino bijele slane mrlje. Postoji izraz: graške znoja, ali ovdje znoj isparava mnogo prije no što se graške znoja mogu formirati. Odjednom čitavim tijelom osjećam nepodnošljivo peckanje. Počinjem sanjati hladno pivo, toliko hladno da mi zubi trnu.

Ali nema piva, pa se zadovoljavam vodom koju mi dodaju iz urednikova kombija, otprilike svakih pet kilometara. Još nikad nisam popio toliko vode za vrijeme trčanja.

Ipak, tjelesno se osjećam prilično dobro i snažno. Napredujem s otprilike 70 posto snage, ali uspijevam održati dobar tempo. Cesta se blago uspinje, potom se spušta i stalno tako.

Budući da trčim od unutrašnjosti prema moru, cesta se ipak blago spušta. Ostavio sam za sobom centar grada, predgrađe i postupno zalazim u ruralnije područje.

Dok trčim kroz selo Nea Makri, starci i starice sjede na otvorenom, ispijaju kavu iz malih šalica i nijemo me promatraju. Kao da prisustvuju prizoru iz davne prošlosti.

Na otprilike dvadeset sedmom kilometru nailazim na uzbrdicu i kad izbijem na njen vrh, mogu u daljini vidjeti brjegove oko Maratona. Pretpostavljam da sam pretrčao dvije trećine staze. Pokušavam izračunati vrijeme za prijeđeni dio puta kao i za onaj koji mi još predstoji i vjerujem da ću utrku uspjeti završiti za tri i pol sata. Ali, stvari ne idu tako. Nakon prijeđenih trideset kilometara vjetar s mora počinje puhati ravno u mene. Sto sam bliži Maratonu, vjetar je sve jači. Puše takvom jačinom da mi se koža ježi. Ako se opustim, imam osjećaj da će me otpuhati i da ću pasti na leđa. Miris soli dopire do mene dok se staza blago uspinje. Postoji jedna jedina cesta koja vodi u Maraton, a ona je pravocrtna poput ravnala. Na tom mjestu počinjem osjećati umor. Bez obzira na to koliko vode popijem, poslije nekoliko minuta opet osjećam žeđ. Hladno pivo sjajno bi mi leglo.

Govorim si: zaboravi pivo. Zaboravi sunce. Zaboravi vjetar. Zaboravi tekst koji moraš napisati. Usredotoči se na rad nogu. To je jedino bitno.

Prešao sam trideset i pet kilometara. Nikad prije nisam trčao na veću udaljenost od trideset i pet kilometara i svaki daljnji korak za mene je nepoznanica. Slijeva se vidi niz krševitih, ogoljenih brda. Komu li je uopće palo na pamet tako ih opustiti? Zdesna se vide beskrajni nizovi maslinika. Sve izgleda prekriveno slojem bijele prašine. A snažan vjetar s mora nikako ne posustaje. Što li je tome vjetru? Zašto toliko snažno puše?

Na trideset i sedmom kilometru odjednom mi sve počinje smetati. Svega mi je dosta!

Snage mi ponestaje, posustajem. Osjećam se kao da vozim automobil u kojem više nema goriva. Žedan sam, ali ako se sada zaustavim napiti se vode, vjerojatno neću moći nastaviti dalje. Umirem od žeđi, ali sada mi nedostaje snaga čak i da se napijem vode. Dok mi se te misli vrzmaju po glavi, počinjem se ljutiti. Ljut sam na ovce što veselo pasu na livadi pokraj ceste, ljut sam na fotografa koji snima fotografije nagnuvši se kroz prozor kombija. Ali snimati fotografije posao je fotografa, baš kao stoje preživanje trave posao za ovce, pa se nemam pravo žaliti. Uzalud, cijela me stvar počinje ljutiti. Na koži mi se počinju pojavljivati mali bijeli mjehuri od pretjerano jakog zračenja sunca. Ovo se pretvara u ruglo. Što se to događa s vrućinom?

Prolazim pokraj znaka za četrdeseti kilometar.

"Izdrži još malo pa si na cilju!" urednik mi veselo dovikuje iz kombija. Tebi je to lako reći, želim mu uzvratiti, ali odustajem. Sunce nesmiljeno žeže. Tek je prošlo devet ujutro, ali osjećam se kao da sam u pećnici. Znoj mi curi u oči. Od soli, oči me još više peku i povremeno ništa ne vidim. Dlanovima brišem znoj, ali i ruke i lice jednako su znojni, pa kad probijam oči još gore me peku.

Iza visokog ljetnog korova i trave mogu nazrijeti cilj, spomenik maratoncu na ulazu u selo Maraton. Iznenađen sam. Isprva nisam siguran je li to pravi cilj. Naravno, radujem se što sam se približio cilju, ali taj nagli i nenadani preokret odjednom u meni izaziva bijes. Budući daje to posljednja etapa utrke želim učiniti posljednji, očajnički napor kako bih trčao što brže mogu, ali noge me više ne slušaju. Sasvim sam zaboravio vladati tijelom. Mišići me jezivo bole, kao da su oguljeni tupom blanjom. Na korak sam do cilja.

Napokon sam stigao do kraja ceste. Čudnovato, ne osjećam zadovoljstvo zbog postignuća. Jedino što osjećam neizmjerno je olakšanje što više ne moram trčati. Na benzinskoj crpki uzimam vodeno crijevo i njime rashlađujem tijelo trudeći se isprati sa sebe sol i znoj koji me peku. Čitavog me prekrivaju slojevi osušenog znoja i soli.

Kad starac koji radi na benzinskoj crpki čuje što sam učinio ubere nekoliko cvjetova iz lonca s cvijećem i pruži mi ih. Učinio si sjajnu stvar, čestita mi osmijehom. Počašćen sam tim potezom dobrodošlice i blagonaklonosti prema meni, potpunom strancu.

Maraton je malo, gostoljubivo selo, mirno i tiho. Ne mogu zamisliti da su baš ovdje, prije nekoliko tisuća godina, Grci porazili perzijsku osvajačku vojsku u jezivoj bitci. Sjedim u seoskoj kavani i žudno ispijam hladno pivo Amstel. Ima sjajan okus, ali ni izdaleka nije onako sjajno kao ono pivo o kojem sam maštao dok sam trčao. Ništa u stvarnom svijetu nije toliko divno koliko iluzije osobe koja gubi razum.

Rastojanje od Atene do Maratona pretrčao sam za tri sata i pedeset jednu minutu. Nije osobito dobar vremenski rezultat, ali barem sam uspio istrčati cijelu udaljenost i to sasvim sam, a jedina pratnja bili su mi veliki promet, nepodnošljiva vrućina i užasna žed. Vjerojatno bih se trebao ponositi onim što sam učinio, ali ovog trena nije mi stalo do toga. Ono što me ovog trena ispunja radošću spoznaja je da više ne moram trčati.

Hej! Ne moram više trčati!

*

To je bilo moje prvo iskustvo kad sam pretrčao (gotovo) 42 km. Na sreću, to je bio posljednji put da sam morao trčati 42 km po toliko neljudskim uvjetima. U prosincu iste godne trčao sam maraton u Honoluluu i čak sam postigao prilično dobro vrijeme. Na Havajima je bilo vruće, ali to se ne može usporediti s Atenom. Tako je Honolulu postao moj prvi službeni maraton. Još otada uobičajio sam istrčati jedan puni, pravi maraton godišnje.

Ponovno čitajući članak koji sam napisao u vrijeme utrke u Grčkoj, otkrio sam da su dvadeset i više godina kasnije, i poslije isto toliko istrčanih maratona, osjećaji koje imam dok trčim tih 42 km jednaki kao i onda. Čak i sada, kad god trčim maraton, moja svijest prolazi isti proces. Sve do tridesetog km uvjeren sam da mogu istrčati dobar vremenski rezultat, ali nakon trideset i petog km ponestane mi snage i počnem se brinuti zbog svega. Na kraju se osjećam poput automobila koji je ostao bez goriva. Ali nakon što završim utrku i prođe izvjesno vrijeme, zaboravim na svu bol i muku i već razmišljam kako bih mogao istrčati bolje vrijeme u idućoj utrci. Smiješna stvar je što, bez obzira na to koliko sam iskustvo stekao, koliko sam star, sve se ponavlja kao i prethodni put.

Mislim da određene vrste procesa ne dopuštaju nikakvu promjenu, ili barem nekakvo odstupanje. Ako već morate biti dio tog procesa, sve što možete učiniti jest preobraziti, ili čak izobličiti samog sebe kroz to ustrajno ponavljanje, i taj proces učiniti dijelom vlastite ličnosti.

Uf!

19.rujna2005.•Tokio