Neki čitaoci mogu posumnjati u mogućnost prave sreće onih koji se nalaze u raju zamišljajući ga kao monotonu izolaciju. Prigovor je očito uvjetovan maštom, koja se ne uspjeva vinuti iz uobičajenog ambijenta. Što se tiče monotonije, nema toga koji bi se mogao potužiti na jednoličnost trenutka, minute ili pola sata njaveće radosti doživljene u zemaljskom životu.

Mnogi poznaju takve trenutke sreće kojima se u duhu mogu vratiti da bi razumjeli ovu usporedbu. Ili: uzmimo jednu jedinu minutu, ili trenutak sreće, vrijeme prekratko za pojavu monotonije i zamislimo da se taj osjećaj sreće beskrajno produži, a da nikakav vanjski znak ne omogućava zapažanje trajanja vremenskog tijeka. U takvom stanju nije moguće javljanje dosade. Osjećaj sreće bez promjena i zapreka traje – ne vječno, jer mu uzrok također nije vječan – već kroz vrlo dugi vremenski period, do potpunog iscpljenja djelatnog impulsa.

...

Ljudski je rod toliko utonuo u materijalizam, da ljudi kada govore o drugom svijetu upotrebljavaju izraze kao snoviđenje, sablasti i opsjena. Smatraju realnim samo ono što se nalazi na materijalnoj razini. Jadni smrtnici – oni ne shvaćaju da na koncu ništa ne može biti manje realno ni sličnije snu, niti sablasnije i prolaznije od ovog svijeta materije.

Ne vide da ni sam intelekt nije dosta brz da bi uočio realnost, jer prije nego obuhvati jednu materijalnu pojavu ova se već promjenila.

Intelektualni svijet i još više svijet duha puno su realniji od materijalnoga. Sa spiritualnog gledišta nema ničega realnog izvan samoga duha, a materija se smatra najnestalnijom i najnerealnijom od svih iluzija. Što viši uspon iznad materijalne razine, to pojave postaju sve realnije. Prema tome doživljaji duše na najvišoj astralnoj razini ne samo da nisu irealni, već su naprotiv mnogo realniji od onih na materijalnoj razini. Priroda se na astralnim razinama manifestira efikasnije nego na materijalnoj razini. Za neupućene ova tvrdnja nije lako shvatljiva, no napretkom duše na putu razvoja iskusit će njezinu istinitost.

Krupna je zabluda smatrati iskustva duha u astralnom svijetu oponašanjem ili igrom realnosti, kako se izražavaju neki materijalisti. Dovoljno je razmotriti iskustva materijalnog života da bi se uvidjelo kako su najvrijednija materijalna djela stvorena najprije u duhu stvaraoca/čovjeka pa tek onda uobličena (sa više ili manje uspjeha) u prolaznu materiju. Koje je dakle stvaranje realno: mentalno ili materijalno ?

Zar ćemo nazvati nerealnim čisto apstraktne osjećaje njavišeg dijela naše duše, koje ona odražava i prima – kao primjerice ideal ljepote, ljubav prema bližnjemu, ljubav i svaki drugi čisto spiritualni osjet koji za vrijeme našeg života u našoj intimnoj nutrini uzrokuje velike radosti i zadaje velike boli.

Što se duh više izdiže na ljestvici egzistencije, to realnija postaju njegova iskustva, a što se više približava materiji, silazeći, to njegova iskustva postaju nerealnija.