No i najbolja i najviša svojstva duše na niskom stupnju razvoja tek su neznatno viša od nivoa svakidašnjih misli i čina iste te duše za vrijeme njezina boravka u fizičkom tijelu. Osobe niskog spiritualnog razvoja moraju proći mnoge stadije čišćenja i evolucije, da bi se oslobodile privlačnosti varljivog sjaja materijalnog svijeta. Ima duša toliko sputanih o Zemlju, tako fasciniranih niskim užicima zemaljskog života, da s onu stranu neće napustiti astralno tijelo i bore se da bi ga zadržale čak i onda kada se ono već počelo raspadati, samo da bi mogle ostati u vezi s prizorima i prijateljima iz prošlog života.

Druge se pak nalaze na razini na kojoj se gotovo više i ne osjeća privlačnost materijalnog svijeta i njihov je astralni život sav u znaku napretka i razvoja njihovih najboljih i najviših kvaliteta u najpotpunijem smislu.

Buđenje duše je slično ponovnom rađanju i znači ulazak u novi svijet iskustva. Duša ne osjeća strah pred novom okolinom, već je puna aktivnosti u smislu izraza i manifestiranja svojih novih moći. Duša nije osamljena, već se nalazi u društvu, prema kojem osjeća simpatiju, pa su joj tako prišteđeni neugodni odnosi i trvenja s dušama različite prirode, kako je to slučaj na Zemlji.

...

Poslije letargije duša se budi u ŽIVOT, a ne u smrt. Poput leptira udara krilima i uživa u novom životu, a ne oplakuje gubitak oblika i života ličinke.

...

Vlastiti stupanj razvoja odvodi svaku dušu na njezino mjesto (ili frekvencijsku razinu), pa nisu potrebni nikakvi čuvari da bi pazili na red. Duši je nemoguće popeti se na razine koje se nalaze iznad njezine, a u tome je priječi zakon vibracija. Naprotiv svaka duša, ako to zaželi, može slobodno posjećivati razine i podrazine ispod svoje te promatrati njihove pojave i općiti s tamošnjim stanovnicima (to je međutim nešto posve drugačije nego li visoko telepatsko općenje, koje je moguće između duša u astralnom svijetu). Duše se često služe time da bi posjetile prijatelje na nižim razinama, da bi ih razveselile i utješile. Pri tome su duše visokog stupnja razvoja u mogućnosti pružiti znatnu pomoć upozorenjima i savjetima onima s nižih razina, ako su ove dorasle tim se savjetima koristiti.

...

...Dobar kršćanin nalazi ondje manifestaciju najboljeg dijela svoje vjere i postaje svjestan da je slijedio pravu vjeru, te stekao nagradu, koju je očekivao. Isto doživljava i dobar sljedbenik Brahme, Muhameda ili Konfucija. Štoviše svaka sekta doživljava u astralnom svijetu osnaženje vlastitog vjerovanja. No tu nema religioznih borbi. Svaka duša nalazi svoju religiju i zaboravlja na druge. Ipak ima jedna iznimka: duša koja je toliko uznapredovala u svom razvoju, da je spoznala da sve religije imaju jednu zajedničku Istinu i prema tome bila tolerantna u zemaljskom životu, nalazi osnaženu svoju vjeru, no također može vidjeti radosti i blaženstva svih drugih religija.

Treba imati na umu da u astralnom svijetu dolaze do izražaja samo najviše komponente svake pojedine forme vjerovanja, dakle ono najbolje; ukratko duša gleda i doživljava ostvarenje svog vjerovanja u najvišem obliku za koji je sposobna prema svom razvoju.  

11. Astralni raj i pakao

Autor citiran u prošlom poglavlju kaže: "Svaki čovjek nosi u sebi vlastiti zakon. Slava i poniženje, nagrada i kazna proizlaze iz njega samoga."

To vrijedi ne samo za život na Zemlji, nego je dvostruko istinito u životu duše na astralnim razinama. Ona nalazi u sebi svoj raj i pakao, koje sama stvara uz pomoć svoje religije, pa sudjeluje u blaženstvima ili kaznama, već prema zaslugama.

No sudac koji daje nagradu ili određuje kaznu, nije neka strana moć koja djeluje izvana, već je to vlastita savjest. U astralnom svijetu savjest duše dolazi do odlučnog izražaja te njen slabi glas, koji se jedva zamjećivao u zemaljskom životu, a možda bio čak posve ugušen, zaori odjednom poput velike trube,a duša sluša taj glas i pokorava mu se.

Kada je u mogućnosti slobodno i jasno govoriti, ljudska savjest je najstroži sudac. Lišavajući je svake laske i hipokrizije, podvrgava razgoljenu dušu vlastitom spiritualnom ispitivanju. I duša glasom savjesti sudi prema vlastitom poimanju dobra i zla te prihvaća osudu kao pravednu i zasluženu.

Čovjek može u zemaljskom životu izbjegavati ljudskoj pravdi, ali mu je nemoguće pobjeći od vlastite savjesti u astralnom svijetu. Čovjek se ocjenjuje prema najvišim granicama svoje duše, koje postavljaju vrijeme i ambijent. Ono najviše i najbolje u čovjeku ispituje i sudi onome što je ispod tog nivoa. Time duša sama obavlja najvišu apsolutnu pravdu. U svezi s time valja naglasiti da apsolutna pravda ne poznaje pojam kazne, niti to duša tako doživljava.

Tko je u zemaljskom životu stekao uvjerenje da za dušu ne postoji život s onu stranu, proživljava astralnu egzistenciju na poseban način. On susreće sebi slične skeptike na razini na kojoj mu se čini da je još u posjedu fizičkog tijela i da je prebačen sa Zemlje na neku drugu planetu. Takvi pojedinci podvrgnuti su sudjelovanju u velikoj drami Karme, u kojoj su prisiljeni trpjeti iste muke koje su prouzročili drugima te uživati iste radosti koje su drugima priuštili, te na vlastitoj koži uče raspoznavati dobro od zla.

Nema te radosti za dušu koja bi se mogla usporediti sa srećom koja proističe iz gledanja i saznanja logičnih posljedica nekog dobrog čina, kao što ni jedna muka nije ravna onoj koja razdire dušu pri pogledu na posljedice vlastitog zlodjela i u očajnom saznanju da je sve moglo biti drukčije.

No i ta iskustva i doživljaji izgaraju i nestaju iz duše. Ustvari sve to traje ne više od trenutka koji se duši pričinja vječnošću. Nema u astralnom životu vječnih muka ni vječnog blaženstva. Sve to prolazi, a duša se ponovno javlja u zemaljski život, da još jednom stupi u školu života sa svrhom naučiti novu ili ponoviti neriješenu zadaću. Valja stalno imati na umu da duša u samoj sebi nosi svoj raj i svoj pakao. Taj raj niti pakao ne postoje za druge duše, jer su posljedica stvaranja samo dotične duše, ali zbog toga nisu nimalo manje stvarni za nju. Nema ničega u zemaljskom životu što bi se doimalo realnije i istinitije.

Također valja imati u vidu, da pakao i raj u astralnom svijetu nisu ni kazna ni nagrada, nego prirodna sredstva za razvijanje viših i reduciranje nižih svojstava, da bi duša mogla napredovati na putu razvoja.

Ipak tamošnji se život ne sastoji jedino od raja ili pakla. U astralnom životu pristupačne su duši radosti, koje nemaju ničeg zajedničkog s dobrim djelima počinjenima u zemaljskom životu, već se rađaju iz afirmacije vlastitih kreativnih sposobnosti i rada vlastitog intelekta sa pojačanom snagom. To su radosti intelektualnog stvaranja i saznanja koje premašuju sve nade smrtnika. O tome u slijedećim poglavljima.  
 

Izraz osobnosti u astralnom životu

 
Najžalosnija je u zemaljskom životu konstatacija da nismo u stanju dati puni izražaj stvaralačkom impulsu, umjetničkom žaru i snazi genija u nama. U izvjesnoj dobi, postigavši određeni razvojni stupanj, duša osjeća neki nemir i uzbuđenje zbog pokretanja stvaralačkog impulsa koji teži za prikazivanjem. To može biti aspiracija za stvaranjem na polju umjetnosti, glazbe, na području pronalazaka ili čak prepotentna želja za obnovom uređenja svijeta prema vlastitim pogledima.

No malo ih je koji u zemaljskom životu uspijevaju ostvarirti težnju svoje duše. Umjetnički impuls uvijek teži za savršenstvom, no većinom se mora zadovoljiti mrvicama koje padaju sa stola. Žeđ za znanjem i napretkom mora se utažiti s nekoliko kapi iz zdenca mudrosti. Kada bi nam na raspolaganju bio samo jedan ljudski život i njegove mogućnosti, pesimizam i beznađe bili bi zaista opravdani. Svi ti impulsi i težnje, ustvari su napor klice da probije ljusku sjemena i da istjera u stabljiku, da se razgrana i donese cvijet i plod.

Teško će sjeme vidjeti cvijet i plod dok je još na Zemlji. Ali, kako to zna svaki napredni duhovni aspirant, ove sjemenke-težnje, nose u sebi obećanje budućeg cvijeta i ploda. Sama egzistencija težnje daje mogućnost, štoviše – sigurnost njenog ostvarenja i pobjede, pa bi odbacujući svako obeshrabrenje morali svaku težnju smatrati proroštvom budućeg uspjeha i realizacije. Dobro je rečeno: Svaka želja i nastojanje nosi u sebi sigurnost ispunjenja.

Na astralnim razinama ove klice genija proklijaju razvijajući stablo i grane, pripremajući tako donošenje cvijeta i ploda u budućim inkarnacijama.

Može se reći, da duša za boravka u astralnom svijetu prima i nakuplja energiju, koja kasnije dolazi do izražaja u zemaljskom životu u obliku naslućene moći. Kao analogan primjer može poslužiti dječak koji uči klizati, te nalazi, da je za vrijeme dnevnog vježbanja slabo napredovao. Odlazeći na počinak zaboravlja na klizačko umijeće, no kada slijedećeg dana ponovno započinje vježbati iznenađuje ga činjenica da je uznapredovao.

Svi imamo ista iskustva u našem svakidašnjem životu. Nešto se događa u nama za vrijeme počinka i sna.

Na isti način nadsvjesne (ne podsvjesne) sposobnosti vježbaju se i osposobljuju za zadaće budućeg zemaljskog života, inicirane impulsom težnje i trudovima stvaranja, koje traži svjetlo. Razlika je u tome što je duša pri tome potpuno svjesna rada svojih nadsvjesnih sposobnosti i osjeća veliku radost u tijeku procesa razvoja i usavršavanja. Raj duša opsjednutih težnjom za radom, stvaranjem i oživotvorenjem, zaista je svijet blaženstva, jer se duša nalazi u mogućnosti dati maha istraživanju najviših svojih ideala i sama doći do izražaja u tolikoj mjeri u kojoj nadvisuje najsmionije snove i nade za zemaljskoga života.

I ovo izražavanje i manifestacija je djelo iste ljubavi za rad i radosti stvaranja te je nošena ushitom stvaralačkog zanosa više nego li nadom u nagradu, kako je opjevao Kipling:' Sam Bog dat će nam pokudu ili pohvalu. Nitko neće raditi radi dobitka ili časti, već zbog radosti samoga rada i u vlastitoj sferi doći će do izržaja njegovo vlastito stvaranje u slavu Onoga koji je sve stvorio.'

To vrijedi za one koji su žedni znanja i čija je najveća radost djelatnost i rad intelekta. Filozof, znanstvenik, metafizik, naturalist – svi oni razvijaju dalje svoje sposobnosti u astralnom životu. Knjižnica i laboratorij Kozmosa stoje im na raspolaganju i oni su tamo dobrodošli.

Napredni duhovnjak zna da veliki pronalazači kao Edison, veliki filozofi kao Hegel ili H. Spencer, veliki učenjaci kao Darwin, koji očito manifestiraju originalno poznavanje svojih predmeta, ustvari objavljuju ono što su postigli u astralnom životu kao zadovoljavanje nastojanja i težnji iz prošlih reinkarnacija.

Iz njihovih zapisa i uspomena proizlazi zajedničko iskustvo da je najveći dio njihovih otkrića, pronalazaka i spoznaja došao iznenada kao da je pao s neba. No priroda ne poznaje cvijeta ni ploda bez sjemenke, a to vrijedi u mentalnom kao i u fizičkom pogledu.

Zakon Karme najjače djeluje na astralnim razinama, jer je ondje čovjek podesniji za oblikovanje, pošto je izgubio grubi omotač tijela. Ovaj je zakon nepogrešiv u svom djelovanju, a svako sjeme dovodi do klijanja i svako sjeme donosi svoje plodove.

Prije svakog početka i bez kraja jest Božanska moć sa vječnim zakonima, koja potiče na dobro.  
 

Rad i zanimanje u astralnom svijetu 

Neki čitaoci mogu posumnjati u mogućnost prave sreće onih koji se nalaze u raju zamišljajući ga kao monotonu izolaciju. Prigovor je očito uvjetovan maštom, koja se ne uspjeva vinuti iz uobičajenog ambijenta. Što se tiče monotonije, nema toga koji bi se mogao potužiti na jednoličnost trenutka, minute ili pola sata njaveće radosti doživljene u zemaljskom životu. Mnogi poznaju takve trenutke sreće kojima se u duhu mogu vratiti da bi razumjeli ovu usporedbu. Ili: uzmimo jednu jedinu minutu, ili trenutak sreće, vrijeme prekratko za pojavu monotonije i zamislimo da se taj osjećaj sreće beskrajno produži, a da nikakav vanjski znak ne omogućava zapažanje trajanja vremenskog tijeka. U takvom stanju nije moguće javljanje dosade. Osjećaj sreće bez promjena i zapreka traje – ne vječno, jer mu uzrok također nije vječan – već kroz vrlo dugi vremenski period, do potpunog iscpljenja djelatnog impulsa.

...

Ljudski je rod toliko utonuo u materijalizam, da ljudi kada govore o drugom svijetu upotrebljavaju izraze kao snoviđenje, sablasti i opsjena. Smatraju realnim samo ono što se nalazi na materijalnoj razini. Jadni smrtnici – oni ne shvaćaju da na koncu ništa ne može biti manje realno ni sličnije snu, niti sablasnije i prolaznije od ovog svijeta materije.

Ne vide da ni sam intelekt nije dosta brz da bi uočio realnost, jer prije nego obuhvati jednu materijalnu pojavu ova se već promjenila.

Intelektualni svijet i još više svijet duha puno su realniji od materijalnoga. Sa spiritualnog gledišta nema ničega realnog izvan samoga duha, a materija se smatra najnestalnijom i najnerealnijom od svih iluzija. Što viši uspon iznad materijalne razine, to pojave postaju sve realnije. Prema tome doživljaji duše na najvišoj astralnoj razini ne samo da nisu irealni, već su naprotiv mnogo realniji od onih na materijalnoj razini. Priroda se na astralnim razinama manifestira efikasnije nego na materijalnoj razini. Za neupućene ova tvrdnja nije lako shvatljiva, no napretkom duše na putu razvoja iskusit će njezinu istinitost.

Krupna je zabluda smatrati iskustva duha u astralnom svijetu oponašanjem ili igrom realnosti, kako se izražavaju neki materijalisti. Dovoljno je razmotriti iskustva materijalnog života da bi se uvidjelo kako su najvrijednija materijalna djela stvorena najprije u duhu stvaraoca/čovjeka pa tek onda uobličena (sa više ili manje uspjeha) u prolaznu materiju. Koje je dakle stvaranje realno: mentalno ili materijalno ?

Zar ćemo nazvati nerealnim čisto apstraktne osjećaje njavišeg dijela naše duše, koje ona odražava i prima – kao primjerice ideal ljepote, ljubav prema bližnjemu, ljubav i svaki drugi čisto spiritualni osjet koji za vrijeme našeg života u našoj intimnoj nutrini uzrokuje velike radosti i zadaje velike boli.

Što se duh više izdiže na ljestvici egzistencije, to realnija postaju njegova iskustva, a što se više približava materiji, silazeći, to njegova iskustva postaju nerealnija.  

Društveni život u astralnom svijetu

Razmišljanje o životu s onu stranu uvijek iznova potiče pitanje: Hoćemo li se tamo opet sastati ? Ta želja izvire iz ljubavi i osjećaja ljudskih. Nebeski život, ma kako bogat drugim radostima, ne bi značio zadovoljstvo za prosječnog pojedinca, ako mu ne bi bila pružena mogućnost druženja i ponovnog sastanka s voljenim osobama iz zemaljskog života.

Duša zahtijeva ponovnu vezu ne samo sa onima sa kojima je bila vezana seksualnom ljubavlju, nego i s rođacima, ocem, sinom, bratom, sestrom, pa i sa onima s kojima je živjela u prijateljstvu. Bez vjerovanja u stalnost ponovnog druženja nebesa bi se običnom pojedincu činila pustim i hladnim boravištem.

Možemo biti zadovoljni što su u tom pogledu učitelji Yoge bili izričito jasni, pa tako učenici mogu saznati da je ta nada i težnja ljudskog srca potpuno zadovoljena u astralnom životu. Ne samo da nas veze privlačnosti ponovo združuju s onima koje volimo, nego nas također približuju simpatičnim osobama, koje nikada nismo poznavali u zemaljskom životu. Osim toga u astralnom svijetu postoji mogućnost prijateljstva i veza među srodnim dušama i to u mnogo intimnijem u užem smislu, nego je to obično moguće na Zemlji. Napustivši fizičko tijelo duša postaje sposobnija na intimnija zbliženja nego li je to bilo moguće na materijalnoj razini, pošto na astralnim razinama izgaraju ljuske nižih privlačnosti, osposobljujući se za više oblike združivanja. Na astralnim razinama sreću se duše i povezuju u intimnu zajednicu, pa tako snovi i težnje iz zemaljskog života, koji su tamo bili neostvarivi, postaju redovitom pojavom u novom životu duše. Sve ono za čim je duša težila, postizava u najbogatijim razmjerima.

Da bi se shvatilo što to znači, valja razmotriti najviše ideale duše u zemaljskom životu u pogledu odnosa i veza. Premda te ideale rijetko kada vidimo ostvarene u zemaljskom životu, ipak ih stalno nosimo u sebi, jedna od tragičnih strana zemaljskog života je u tome što nam se uvijek čine odviše lijepima a da bi bili istiniti. Prava ljubav između muškarca i žene uvijek ima kao pozadinu skriveni ideal osjećaja i težnja, no kako često taj ideal ne biva srušen u blato ? Odnosi između oca i sina, brata i sestre, između prijatelja - rijetko se kada približuju idealu, koji živi u srcu čovjeka. Taj ideal je toliko istinit i tako je stalna njegova prisutnost, da u zemaljskom životu svaki pogled na neku ljudsku vezu ili odnos, koji se čini da makar djelomično odgovara našem idealu, uzrokuje u nama duboko uzbuđenje. U pjesništvu i dramskoj umjetnosti nalazimo slike ostvarenja ovog ideala, koje u nama izaziva buru osjećaja i simpatije, uzdižući nas prema najvišim razinama života.

Kakva nas, dakle, radost, sreća i blaženstvo čeka u životu u kojem ostvarenja naših najsmionijih ideala i težnji postaje redovitom pojavom ?

Da, zaista ćemo se tamo naći. No, nećemo se sastati samo sa onima na koje mislimo, nego i s takvima, uz koje nas privlači spiritualna harmonija. Oni koji su obostrano povezani zemaljskom ljubavi, rođačkim osjećajima ili prijateljstvom - ako ta veza među njima zaista postoji - mogu u punoj mjeri izraziti svoje obostrano osjećanje i harmoničnu privlačnost na astralnim razinama. Najuzvišenija mašta može stvoriti tek blijedu sliku takvih zbliženja i veza. Uzaludan bi bio pokušaj pobližeg opisivanja, jer nema riječi koje bi to mogle izraziti.

Odgovor na pitanje jest dakle slijedeći: svaka duša koja želi saznati bar približno stanje stvari, neka skrene pogled u samu sebe i neka sliku stvorenu maštom o najvišem blaženstvu koje može dati idealna veza i neka zamisli da je takva slika najsmionije mašte tisuće i tisuće puta inferiorna realnosti.

Jedino u glazbenim harmonijama ili u ritmičkoj kadenci uzvišene poezije ili u obrisima kakvog velikog djela - duša može u zemaljskom životu naslutiti istinu o ljubavi na astralnim razinama. Kroz njih dobiva povremeno blijedu sliku onoga što je čeka na najvišim razinama egzistencije.

I to je jedan od uzroka da nas glazba, poezija i visoka umjetnost uopće - izdižu na mahove iznad ambijenta u kojem živimo. U bljesku kozmičke svijesti, koji osvjetljuje duše visokog stupnja razvoja, objavljuje se slika združenja duša na najvišim razinama života.

Boraviti na istom mjestu astralnog svijeta s voljenom osobom znači jednostavno: biti u istom stadiju egzistencije, što omogućuje mnogo uže druženje i doticaj, nego li je to moguće u prostoru. Harmonija astralnog života dovodi do užeg i intimnijeg kontakta od onoga što si ga čovjek na Zemlji uopće može zamisliti. Tek duša na višem stupnju razvoja može početi razumijevati tajnu astralnog svijeta koja se može usporediti s osjećajem skladnosti i jedinstva kojega katkad doživljavaju ljubavnici kada im se pričinja da su svladali granice tijela i da su im se duše stopile u jednu cjelinu. Takav doživljaj daleko premašuje svaki doticaj u prostoru, pa ipak daje jedva blijedu sliku idealnog združenja u astralnom životu.

Moglo bi se pitati kako mogu duše postići takva združenja, kada znamo da razni stupnji razvoja imaju za posljedicu boravak na raznim razinama i podrazinama astralnog svijeta. Odgovor je jednostavan za upućenoga u najviše istine. Duša na višoj razini osjeća simpatiju i privlačnost one na nižoj razini i odgovarajući joj uspostavlja psihičku vezu, koja sliči na intenzivnu formu telepatije i tako omogućuje tjelesno, mentalno i duhovno zbliženje, koje po realnosti nadmašuje najintimnije zemaljske veze. Pored toga, kako smo napomenuli u jednom od prethodnih poglavlja, duša sa više razine može stvarno posjećivati drugu dušu na nižoj razini. Ovako i na mnoge druge načine, dolazi do izražaja prijateljstvo među dušama u astralnom životu. Tamo nema osamljenosti ni napuštenosti za duše željne simpatije.

Sve što je visoko i plemenito u zemaljskom životu nalazi svoju najvišu nadopunu u astralnom svijetu. I ondje kao i u materijalnome svijetu vlada prirodni zakon koji sve uređuje i nadzire. Napuštanjem zemaljskog života duša se ne udaljuje od prirode, već se uzdiže na jednu od prirodnih razina koja je u svakom pogledu mnogo bogatija, potpunija i privlačnija od svega što je god duša u zemaljskom životu mogla poželjeti. Astralne vibracije sagorijevaju ljusku materijalnosti, a duša cvate i donosi plodove spiritualnosti u novom životu. Ima jedna riječ koja bolje od ičega izražava bit, ciljeve i pojave najvećih razina: Ljubav. Ta je ljubav ona savršena ljubav koja pobjeđuje svaki strah. Njezin cvijet je radost, a njezin plod - mir. 

Drugi letargični san duše

 
Jedan od sustavnih postupaka prirode sastoji se u stalnom izmjenjivanju perioda počinka, stanke, sna ili oporavka između svršetka jednog perioda aktivnosti i početka drugoga. Na fizičkoj razini ima za to dosta primjera: zastoj njihala između jednog i drugog zamaha, stanka između udisaja i izdisaja zraka pri radu pluća, san između konca jednog dana i početka drugog itd.

I proslijedivši analogijom, logično je očekivati istu takvu fazu počinka između kraja aktivnosti duše u astralnom svijetu i njezina prijelaza u reinkarnaciju na Zemlju ili uspona u više spiritualne sfere.

Što se više prirodni procesi na astralnoj razini primiču kraju, to više dušu obuzima osjećaj umornosti i zahtjev za mirom i počinkom. Duša nalazi da je proživjela najveći dio svojih težnji, ideala i ambicija, a u puno slučajeva da je njihovo ostvarenje, dapače, nadvisilo sve želje.

Duša može provesti u astralnom svijetu nekoliko godina ili stotinu ili čak tisuću ljeta zemaljskoga vremena - već prema svom stupnju razvoja. Prije ili kasnije dušu obuzima težnja za novim iskustvima i želja da u novom životu izrazi razvoj nekih svojstava postignutih za vrijeme boravka u astralnom svijetu. Zbog toga ili zbog djelovanja nakupljenih, neiživljenih i potisnutih težnja ili pak zbog toga što neka voljena osoba na nižoj razini stoji pred reinkarnacijom pa bi htjela biti s njom, duša zapada u struju koja vodi prema ponovnom rođenju i izboru roditelja u najprikladnijim okolnostima i ambijentu. Ona postupno zapada u stadij letargičnog sna i u određeni čas umire u astralnom svijetu. Duša, međutim, ostaje u stanju djelomične letargije nakon rođenja u zemaljski život, jer samim činom reinkarnacije prijelazom u novorođenče ne dolazi do buđenja. Duša se, međutim, budi postupno za vrijeme djetinjstva i dječaštva. Ovo je jedna od najzanimljivijih i manje poznatih činjenica.

U nekim slučajevima dolazi do preranog buđenja i do tzv. pojave čuda od djeteta, no takvi slučajevi su manje ili više nenormalni i nezdravi. Više se puta djetinja duša napola razbudi i iznenađuje umnom primjedbom i zrelom promišljenošću ili ponašanjem. Poznati su slučajevi buđenja u četrdesetoj godini života pa i kasnije, pa tom prilikom takvi ljudi iznenađuju svoje znance nevjerojatnim prilivom energije i agilnošću kojom se daju na posao.

 
Kao što dijete ili odrastao čovjek zapadanjem u san sakuplja potrebnu energiju za rad u slijedećem danu, tako i usnula duša prima energiju iz Jedinog vrela da bi započela novi život snažna i moćna.

Svaka duša odlazi onamo kamo je vlastita priroda i bit privlače. Pri tome ne podliježe nikakvoj zapovijedi ili sili zemaljskih ili nebeskih bića, nego jedino apsolutnom i pravednom zakonu Karme. Nema pri tome ni favoriziranja ni najmanje mogućnosti nepravde svake pojedine duše, bila ona na visokom ili niskom stupnju razvoja. Najviša kao i najniža duša podliježu istom zakonu, jer su svi braća i djeca istoga Oca. Svi oni koračaju Stazom bilo svjesno ili ne, a njihovo im se neznanje ne pripisuje u grijehe.

U posljednjem poglavlju ove knjige govorit ćemo o dušama koje se uzdižu nad reinkarnacijom i uspinju se na razine života koje su daleko od toga što Zemlja može pružiti. Spominjemo ih ovdje tek stoga što i one moraju proći drugi letargični san u astralnom svijetu prije nego proslijede dalje. U tom slučaju duša gubi za vrijeme sna ostatke zemaljskih težnji i odbacuje sve plodove zemaljske aktivnosti osim onoga što nazivamo oslobođenjem ili slobodom. Takva se duša više ne budi na Zemlji niti se onamo vraća, osim ako se zaželi poslije mnogo stoljeća reinkarnirati kao učitelj ili vođa. Takve duše su se kroz vijekove ponekad vraćale u zemaljski život, no uvijek su po svom stupnju razvoja nadvisivale svoje suvremenike i razlikovale se od ostalih ljudi po svemu osim po izgledu. Razina nad razinom uspinju se nad astralnim svijetom. Blažena duša koja se poslije drugog letargičnog sna budi makar i na najnižoj od tih razina ! I najmudriji i najupućeniji sagiba glavu pri spomenu tih visokih sfera koje nadilaze našu ljudsku maštu. 

Izvan reinkarnacija

...

 
Iako većina ljudi mora proći kroz mnoge zemaljske inkarnacije prije nego dočeka oslobođenje i slobodu, ipak kada duša jednom postigne stupanj duhovnog razvoja koji je oslobađa zemaljskih spona, nemoguće ju je zadržati ni za trenutak u nizu zemaljskih reinkarnacija. Mnoge su duše u astralnom svijetu sada na putu da prođu kroz posljednji stadij oslobađanja od zemaljskih veza. U zemaljskom životu ima već sada duša koje se nikada neće ovamo vratiti, nego će se nakon slijedećeg boravka u astralnom svijetu uspeti do najviših razina života ostavljajući za sobom zauvijek Zemlju i sve zemaljsko. Osim toga na putu oslobođenja je tisuće duša koje imaju podnijeti još samo jedan zemaljski život, a taj će proteći u smislu uzvišenog razumijevanja i shvaćanja. Trenutno se koncu jednog velikog ciklusa približuje i vrlo veliki broj duša spremnih za let u visine. Poneki koji će čitati ove retke mogu se ubrojiti u prethodnicu pokreta.

...

Osrednji ljudski um ne može niti početi razmišljati o srednjim astralnim sferama, a pojam najviših astralnih razina daleko nadvisuje njegove mogućnosti.

Krug zemaljskih reinkarnacija moguće je izbjeći onda kada duša spozna istinu o svojoj prirodi i vezama sa svime. Kada uvidi iluzornost svih pojava i spozna da je duhovni svijet jedini stvaran, tada spone materijalnog svijeta popuštaju, a duša započinje borbu za oslobođenje od svih spona. Neki dostižu taj cilj marljivim radom, drugi ljubavlju prema Božanstvu ili Božanskoj iskri u svojim bližnjima, jedni putem intelekta i stjecanjem mudrosti, drugi opet razvijajući sposobnost intuicije, neposrednog saznavanja da sve ove staze vode k jednom cilju. Kada se shvati njihova priroda, zemaljske stvari gube moć nad ljudskom dušom. Težnja umire, a duša oslobođena dostiže duhovnu slobodu.

--- 

Iz knjige 'Život poslije smrti', Yogi Ramacharaka