Mogu biti prijateljski, neprijateljski ili nešto između. Mogu biti i potpuno indiferentni prema vašoj prisutnosti.

Prvo što vas može zanimati je da li određeni entitet ima svoju volju. Ako nema, moguće je da vidite misaoni oblik. Drugo, pokušajte s njime komunicirati. Neće vam škoditi. Naposljetku, ako je entitet neprijateljski raspoložen, ne morate brinuti, kao što se vidi iz moga iskustva sa stvorenjem iz praznine. Evo mojih iskustava:

1.

Stajao sam u tamnoj pećini pitajući se što sam vidio. Pozo­rnost mi je zaokupio neki njihajući objekt i uzletio sam da ga bolje vidim. Izgledao je kao živopisno obojana tuba od papira, koja visi na koncu, poput kineskih rukotvorina. Usredotočio sam se na njega i oblik mu se promijenio. Sad je izgledao kao malo stvorenje koja se ljulja na koncu! Tijelo mu je bilo malo u odnosu na glavu. Imalo je male oči i dugi nos u obliku kljuna. Ruke su mu male i ljuljale su se, a podsjećaju na mišje. Mislim daje svojevrsni elemental. Dotaknuo sam ga i osjetio. No fokus se ponovo izmijenio i lik se opet pretvorio u obojenu tubu od papira.

Gledao sam oko sebe da li ima ogledala. Ispitujući police na zidu pećine, vidio sam ogledalo na visini od tri metra! Odletio sam do njega i pogledao se. To sam bio ja, ali koža mi je bila bijela i puna fleka, oči bijele sa suludim pogledom, a očne duplje uvučene kao da mi je glava lubanja. Pomislio sam »Joj meni!« No nisam bio pretjerano iznenađen. Već sam i ranije viđao svoj odraz u astralnim ogledalima. Nastavio sam se gledati dok mi se odraz nije vratio u normalni lik. Okrenuo sam se i gledao pećinu i zatim opet pogledao u ogledalu. Opet sam vidio isto; prvo stravičan izgled, koji se zatim pretvarao u normalan. Spustio sam se na pod pećine pitajući se ima li nekog značenja u tim odrazima u ogledalu.

Gledao sam u tamu pećine i na ulazu vidio humanoidni oblik. »Što je do vraga to?« Malo sam se zabrinuo. Lik se kretao prema meni a ja sam se usredotočio na njega. I opet sam se iznenadio!

Vidio sam čudovište koje me je htjelo zaskočiti! Lice mu je imalo isti izraz kao i moj odraz u ogledalu; bijelu kožu, potpuno bijele oči. Razjapljena usta, očnjaci koji vire iz čeljusti. Bilo je više od dva metra, humanoid, neosporno veći od mene. Raširio je ruke s ogromnim kandžama želeći me zgrabiti. Izgledao je poput mumije. Vratio sam se u zrak, više uznemiren nego uplašen, i pokušao proći prema stražnjem dijelu pećine. No nisam ga mogao zaobići, bio je previše blizu i uhvatio bi me. Zatim se i sam uzdigao u zrak i krenuo prema meni. Barem nisam paničio, a stvorenje je zarežalo na mene.

U zadnjem sam trenutku pomislio, »Ma što mi do vraga to stvorenje uopće može učiniti? Na posljetku, ja sam u astralnom tijelu. Ne može me povrijediti.« Čudovište je nasrnulo na mene i zgrabilo me. Šok od toga sraza vratio me je ponovo u moj krevet...

2.

(Evo još jednog primjera susreta s čudovištem. Ovaj je put riječ o duhu. Ne morate se bojati takvih pojava.)

... Okrenuo sam se od ogledala pitajući se što znači moja pojava i primijetio da moj prozor koji na fizičkoj razini ima krila sad ih nema. Zatim sam primijetio da netko ili nešto stoji vani u dvorištu. Vani je stajalo stvorenje nalik duhu! Imalo je poderanu žutu majicu i poderane crvene kratke hlače. Dugu, prljavu sijedu kosu, i izgledalo je poput leša u uznapredovalom stanju propadanja. Sad sam se stvarno zabrinuo! Ne samo da sam čudno izgledao, nego je astralna rugoba stajala u mome dvorištu.

Nisam o tome mislio tijekom projekcije no bilo je čudno da je duh stajao u mome dvorištu tako da sam ga mogao vidjeti kroz prozor. Stajao je u uglu moje sobe s vanjske strane s licem prema meni, a sa zadnjom stranom prema ulici. Nisam shvatio da na fizičkoj razini nikad ne bi mogao vidjeti osobu koja se nalazi u tom položaju. U svakom slučaju geometrija prostora je vrlo različita u projekciji.

Gledao sam duha razmišljajući što učiniti. Stajao sam na uglu kuće i nisam znao da li je stvorenje svjesno i da li zna da ga gledam.

No kako sam ja radoznao mislio sam da ću ga bolje vidjeti ako izađem kroz prozor, a budući da sam na astralnoj razini i tu me ništa ne može zaista povrijediti, nemam što izgubiti.

Prošao sam kroz prozor i našao se ispred njega. Pokušao sam mu pogledati lice, no bilo je nekako zamagljeno i nisam se mogao usredotočiti. Izgledao je kao isušeni leš s dugom, prljavom, zamršenom kosom i poderanom odjećom.

Zatim, trenutak nakon što sam iskočio kroz prozor, krenuo je prema meni. Sjećam se da je režao. Vraški me je preplašio te sam se probudio.

Sjedio sam u krevetu pitajući se što je to bilo. Da li stvorenje i dalje postoji na drugoj razini? Da li će me opet napasti? Zašto je nešto poput njega u mome dvorištu? Je li samo u prolazu? Da li kuća vibracijama privlači takve spodobe? Zašto mi se tijelo materijaliziralo u takvom izobličenom obliku? Nisam imao odgovora. Nakon buđenja nisam više bio uplašen nego radoznao. Znao sam dovoljno o projiciranju da bi shvatio da me ništa ne može povrijediti tijekom projekcije.