Arogantnost i njene posljedice

Ovo je prouzročilo prilično negodovanja i nemira. Jedan dio publike bio je zgranut. Djeca imaju intuitivan osjećaj za pravednost. Kako to da odjednom nemaju pravo pitati? Zašto? Djeca osjećaju kad roditelje zbog nečeg muči savjest.

Da, to je točno, djeca to primjećuju, ali ne smiju se miješati. 

Djeca nisu odrasli. Ona jednostavno pitaju. Sasvim nedužno.Moraju li zbog toga ispaštati bolešću?

Ovisi o tome o čemu se radi. Kada se radi o krivici roditelja ili njihovoj intimnoj vezi, svako pitanje djeteta je nečuvena drskost. Kada se radi o krivici, oni preispituju roditelje i stavljaju ih pred vlastiti sud i  zahtijevaju od njih: »Opravdajte sebe preda mnom.« Veće arogantnosti od te nema.

Kad dijete to napravi, samo će sebe kazniti za takvu uobraženost. Isto se događa i kad  roditelji sami ispričaju djetetu nešto o sebi, nešto iz svoje intimne veze. Npr. ako majka kaže: Otac je impotentan, ili U našem braku se ništa ne događa ili tako nešto. Ili ako otac govori djetetu o majci umanjujući njenu vrijednost, dijete sluša i onda sa- mo sebe kažnjava samom činjenicom što to zna. Utoliko više, ako se još naknadno i raspituje.

U takvom slučaju za  dijete  postoji samo jedno rješenje. Ja to zovem duhovno zaboravljanje. Dijete se mora potpuno povući iz toga. Dijete ima roditelje kakve ima. Roditelji ne mogu biti drugo osim ono što jesu. Nije ni potrebno da budu nešto drugo od onoga što jesu. Jer muškarac i žena postaju roditelji, ne zato što su dobri ili loši, već zato što se vezuju kao muškarac i žena. Samo tako postaju roditelji. Dijete zbog toga mora od roditelja prihvatiti život onakav kakav su  mu dali.  Roditelji mu  ništa ne mogu ni pridodati niti oduzeti. Ni dijete ne može ništa niti pridodati, niti isključiti. Dijete mora prihvati život onako kako mu je dan od roditelja. 

Zar ne bi trebalo biti obrnuto? Ne bismo li trebali reći rodite- ljima da ne smiju pričati djeci o nekim stvarima i da trebaju odvojiti odrasli dio života od djece?

Naravno. Dijete nije krivo ako je uvučeno u stvari odraslih. Učinak je, međutim, isti. Samom činjenicom da dijete zna određene stvari dolazi u položaj koji mu ne pripada. U pravu ste, to se mora red roditeljima. Ranije su područja između roditelja i djece bila puno više odvojena nego danas. Partnerstvo koje se danas između roditelja i djece često može primijetiti, jako je loše za djecu. 

Vratimo se opet još jednom primjeru sa seminara. Jedna žena priča:

Klijentica: »S dvadeset i pet godina sam imala operaci- ju štitnjače, prije pet godina operaciju želuca, a onda sam oboljela i od kroničnog bronhitisa.«

Hellinger: »Jesi li udana?«

Klijentica: »Ne.«

Hellinger: »Koliko imaš godina?«

Klijentica: »Trideset pet.«

Hellinger: »Što je bilo specifično u tvojoj obitelji?«

Klijentica: »Otac me je seksualno zlostavljao, a moja majka nije htjela stati na moju stranu kad sam joj to rekla. Rekla mi je: Nikome to ne pričaj, inače će on otići u zatvor. Tako sam bila ušutkana.«

Hellinger: »O.K. Imaš oca, majku i koliko braće i sestara?«

Klijentica: »Dva brata i jednog dječaka, prvog sina moje majke, koji je umro tri dana poslije rođenja.«

Hellinger: »Od čega?«

Klijentica: »Poplavio je i umro.«

Hellinger: »Dakle, prvo postavi obitelj: otac, majka i djeca.« 

Kad je postavila obitelj, žena je sjela tako da može dobro pratiti što se događa, a Bert Hellinger je postavljao pitanja sudionicima koji su uzeti iz publike da predstavljaju članove te obitelji. 

Hellinger: »Kako je otac?«

Otac: »Ne osjećam ženu pokraj sebe. Osjećam  samo vezu s kćeri.«

Hellinger: »Kako je majka?«

Majka: »Ovdje se osjećam previše blizu i nekako je ovo dijete problematično. Ono je tako daleko od mene. Neugodno mi je. Željela bih biti bliže tom djetetu.«

Hellinger: »A kako je kćer?«

Kćer: »Ruke su mi sasvim vrele. Osjećam agresiju, strah i bijes.«

Hellinger (klijentici): »Sada uvedimo u konstelaciju umrlo dijete. Izaberi i postavi ga.«

Hellinger: (kćeri): »Što se promijenilo kod tebe?«

Kćer: »Osjećam se puno bolje, zaštićenije. Nisam više sama.«

Otac: »Osjećam vezu s njim.«

Majka: »Ja jednostavno želim k ovom djetetu.«

Hellinger: »Kćeri?«

Majka: »Da.«

Brat: »Želio bih od obitelji napraviti jedinstvo.« Hellinger: (umrlom djetetu): »A kako si ti?« Umrlo dijete: »Osjećam se mrtvo.«

Hellinger: »Da, točno, (klijentici): Što se dogodilo u obitelji tvoje majke?«

Klijentica: »Jedna mamina sestra je s osam godina otišla u inozemstvo i tamo ostala.«

Hellinger: »Kako dijete može samo otići s osam godina?«

Klijentica: »Pa bila je to jedna vrsta školske razmjene.«

Hellinger: »S osam godina? Čudno.«

Klijentica: »Da, ona je otišla u inozemstvo. To je bila neka vrsta školske razmjene između Mađarske i Švicarske. Žena i muž u Švicarskoj su zamolili moju baku i djeda da im daju jedno dijete, jer ih oni imaju dovoljno. Onda su djed i baka dijete...«

Hellinger: »To mi je već dovoljno. Kome majka želi otići?«

Klijentica: »Svojoj sestri.« 

Ponovno je majka ta koja želi otići iz obitelji?

Dakle, njenu sestru su dali drugima i majka također želi otići. Ona želi otići svojoj sestri. Medu sestrama i braćom postoji jako duboka ljubav i povezanost. Ako je nekom od njih loše, onda to i drugi oponašaju. Ako je npr. jedno dijete hendikepirano, drugi se često tako ponašaju kao da ne smiju život živjeti u potpunosti. Tu se radi o djelovanju ljubavi i odanosti. 

Pitali ste: Što se dogodilo u majčinoj obitelji. Niste pitali: Što je bilo u očevoj obitelji. Na kraju otac je bio taj, koji je seksualno zlostavljao svoju kćerku.

Iz konstelacije se moglo vidjeti da problem, zapravo, leži u majci. Kod seksualnog zlostavljanja najčešće postoje dva počinitelja. Naime, jedan, koji je u prvom planu, što bi ovdje bio otac, i jedan koji je u pozadini. Zbog toga kod zlostavljanja nije moguće rješenje, ukoliko se oba ne uzmu u obzir. Ovakvo tumačenje je pomalo smjelo. Ipak, polazim od toga da majka želi otići od muža, jer želi svojoj sestri. Osjećajući se zbog toga krivom i dužnom prema mužu, navodi ga na kćer, kao vrstu naknade.