“ARISTONA SIN”

Dva dana poslije, dok sam kroz prozor dvomotorca DC 3 ugledao crvenkaste otočiće koji su označavali prilaz Borneu, u mislima mi se još uvijek vrtila shema žrtvenog otočića. Tri vodena kanala, dva kruga zemlje i ona dva od kamenog zida.

Promjena zvuka turbo motora označila je promjenu gustoće zraka i avion se počeo

uzdizati u potrazi povoljnije zračne struje.

Ustao sam sa sjedišta i uputio ka stražnjem dijelu letjelice gdje se nalazila prtljaga nekolicine putnika. Kopkao sam po svojoj kožnatoj torbi tražeći tekst što ga je prije nekih 2400 godina pisao neuspjeli grčki pjesnik koji je zapalio sve svoje pjesme, odbio titulu prvaka Atene u boksu i rvanju i otišao na istok u potrazi za izgubljenom, istinom. Ruka mi je napipala debelu staru knjigu. Vratih se na mjesto i potražih mjesto opisa grada što je mučio tog plećatog rvača kojega su zbog snažne fizičke građe zvali Širokim a čije pravo ime Aristokle znaju samo neki povjesničari i entuzijasti. Počeo sam se prisjećati glavne ideje. Prva spoznaja o svijetu stječe se nakon spusta u Eleuzinsku spilju i inicijacije u orfičke misterije koje su čuvali podzemni bogovi. Zemlja, držao je, živi je organizam u kojem ne postoji podjela između materije i ideje, kao što ne postoji podjela između organske i anorganske materije.

Planet Zemlja je biće koje poput svakog organizma ima svoja usta, želudac, ispusne otvore, svoju jetru i srce. Fizičko srce zemlje nalazi se negdje ispod grada—otoka a povezani su podzemnim tunelom ugašenih vulkana.

Zapalio sam cigaretu i zamislio se. Bila je to stara priča, za nas zapadnjake pa i nove istočnjake. To je bila alegorija — drugačije je ne možemo prihvatiti i vjerojatno je to i pravilno. No tu dolje po otočićima koje sam prelijetao, tu su živjeli divljaci i ljudožderi koji su možda još jedini i posljednji stvarno vjerovali u takve priče.

Avion je uletio u zračni vrtlog i aluminijska krila počela su se tresti kao da će otpasti. Uletjeli smo u zračnu rupu. Avion je propao dvadesetak metara, zatim se naglo umirio i nastavio ravnomjernim letom.

Otvorio sam knjigu na stranici 546 i počeo čitati pojedine potcrtane rečenice, preskačući tekst koji ih je razdvajao.

„I zato izabra bog voda baš taj otok i ispresijeca ga kanalima upravo po planu zacrtanom na vrhu najviše planine na svijetu gdje su živjeli Titani. Otok bijaše kopija sheme puta kojim su se bogovi spuštali u misterije podzemlja kako i nas Grke podučavaju u Eleuzinskoj spilji.

Živjeli su tamo kralj i kraljica u savršenoj slozi i rodi im se kćer Klito. Kada je Klito sazrela za ljubav, poželje je Posijdon i ogradi je od svijeta tako da bi samo on, bog, mogao dolaziti k njoj. Ispresijeca otok sa tri vodena kanala i dva obruča od zemlje a u središtu pred rupom u podzemlju živjela je Klito okružena dvama zidovima.

Sedam  krugava,  svaki  za  jedan  planet,  štitili  su  Klito  i  ulaz  u  podzemlje  te

onemogućavali pristup, vodom ili kopnom. Ali izgradi Posijdon kanal koji je vodio u središte. I kanal je djelomice vodio pod zemlju, djelomice je bio otvoren, a u središtu nalazilo se rješenje ženidbenog broja — poznavanje kojega omogućuje potpuno spajanje muškarca i žene. Oni ljudi koji bi se spojili sa ženom postajali su toliko moćni da su ih bogovi rascijepili u mušku i žensku polovicu i sada raštrkani po svijetu, kao što Spartanci raseliše Arkadijce,

traže svoju drugu polovicu, traže, ali ne nalaze, jer ne znaju broja!”

Čitao sam nasumce, preskačući rečenice, želeći dohvatiti što je to mučilo Aristokla, sina Aristona i Periktione, zvanog Platon, propalog pjesnika, a po Einsteinu, Heisenbergu i Bohru najvećeg mislioca svih vremena.

Atlantida? — Je li je izmislio Platon kako bi svoju filozofiju učinio shvatljivom, kako

to smatra suvremena filozofija, ili je taj grad bio stvarno mjesto gdje je živjela Klito, prelijepa žena, nadraživi klitoris pred ulazom u podzemlje, okruženog kanalima i zidovima?

Na obzoru već su se očitavali prvi obrisi Bornea, zaklopio sam knjigu i zapalio cigaretu.

Prema Platonu, iako potonula, Atlantida još uvijek živi, živi u podzemlju i od najboljeg grada postala je najgorim, i bitka čovječanstva je bitka one prave Atlantide na površini, što živi u srcima svih Grka, i one mračne koja se zavukla u morske dubine. A brojevi govore o formuli svetog braka, savršenog spoja muškarca i žene. Isaac Newton ga je ozbiljno shvatio, čak je napisao doktorsku dizertaciju na tu temu. Newton nije uspio izračunati taj broj, no u potrazi za njim niknula je ideja koja je omogućila industrijsku revoluciju i višu matematiku, ideja infinitezimalnog broja. No Newton nije bio posljednji koji je tražio taj broj. U silnoj želji da spozna nešto o tome, rješavajući tu jednadžbu lord Napier je načinio logaritamske tablice, posvećujući svoju inspiraciju drevnom pjesniku, čovjeku koji je pisao da samo budale žele život dok čovjek od spoznaje cio život traži samo smrt. Kakvu smrt je imao u vidu? U

„Zakonima” on izričito zabranjuje samoubojstvo, a opet u „Fedonu” Sokrat opisuje sedam rijeka od kojih je najmoćnija i najstrašnija crna rijeka smrti Stiks kojom plove ljudi od znanja. Ili je možda sve bilo laž jer Platon nikada nije priznao autorstvo tih djela. Jedini rukopis koji je potpisao bila su njegova pisma u kojima piše da samo neozbiljni ljudi pišu ono što misle, a on, Platon, nikada nije napisao ni jednu rečenicu u koju je stvarno vjerovao. Istina, pitao je Poncije Pilat Isusa, što je istina? A Isus je šutio. Neki kažu da znaju što je istina. No Sokrat je znao samo da ne zna — da ništa ne zna. Je li sve besmisleno, je li cio život Sizifovo mučenje s kamenom. Ne, nisam mogao prihvatiti to objašnjenje smisla. Brekčući zvuk aviona koji se borio sa silom težom kao da je odgovarao na moja pitanja. Putovanje se nastavlja.

Nekoliko tisuća metara ispod mene mutna, zeleno smeđa šahovska ploča Bornea postajala je sve oštrijom dok se avion počeo spuštati. Uska vijugava traka rijeke Barito označavala je put prema Marti Puri, nekih sto kilometara dalje na zapadu. Da, trebalo je dalje. U telegramu koji me jučer dočekao, Bebek je poručio da „Elena” za dva dana kreće za Bangkok i da nas već danas očekuju kako bismo ukrcali lendrover, obavili carinske formalnosti oko izlaska iz Indonezije i riješili poteškoće oko iznošenja drevnih idola — prepariranih ljudskih glava čiji se izvoz dopuštao samo uz specijalnu dozvolu ministarstva kulture.

Šumovita masa pred dolinom Barita mjenjala je boju iz zelene u tamnosivu. Na Baritu već su se nazirale sojenice i veći ploveći kanui. Metalna ptica je zagnjurila svoj kukasti nos u široko spuštajućem polukrugu nad poljima riže. Na tren kroz prozor se nazrijela srebrna traka ceste za Bangljar Masin, zatim telegrafski stupovi i žice. Dok se avion naginjao u stranu, bljesak sunca ispunio je kabinu ispunjavajući cijelu unutrašnjost crvenkasto žutom bojom. Krug nad pistom, na rubu se već jasno nazirala malena žuta zgrada martapurskog aerodroma i oko nje nekoliko sićušnih parkiranih automobila. I onda na lijevoj strani zgrade uz ulaz, bijeli kvadratić koji. mi je privukao pažnju. Još jedan krug i taj bijeli kvadratić koji se odvaja od žute zgrade i juri u pravcu piste.

U srcu osjetih neku toplinu gledajući naš bijeli lendrover kako promiče ispod aviona. Znao sam da je za volanom Bebek, jer tko drugi bi vozio baš ispred samog aviona i tko drugi bi uspio nagovoriti službenike da mu to dopuste. Već sam ga vidio kako najozbiljnijim izrazom lica objašnjava čuvaru na ulazu u ograđenu pistu da je potrebno baš tako. Prolazi bez pitanja dok čuvar rezignirano odmahuje rukom, a što ćeš mu kad baš tako hoće.

Zujanje hidraulika označilo je da pilot spušta kotače za slijetanje. Pista je sve šira i bliža, i onda blagi dodir sa zemljom i zviždanje u suprotnom pravcu vrtećih propelera dok se avion polako zaustavljao praćen u stopu našim bijelim lendroverom.

— Pa gdje si već toliko, trebali ste stići prije tri sata — govorio je Bebek dok smo otvorenim lendroverom tutnjali prema bazi ekspedicije.

Zurilo nam se, žurilo nam se obojici. Zov azijskog kopna postajao je sve jači, trebalo se vratiti majci, tom starom kontinentu od kojega smo se privremeno otrgnuli one večeri u Perzijskom zaljevu kada su svjetla Abadana utonula u ocean. Bilo je nečega nerealnog u atmosferi tih otoka  — osjećaj neke  stalne privremenosti. Dok smo jurili prašnjavom cestom, razmišljao sam kako ti ljudi koji cijeli život provedu na tako odsječenom otoku doživljavaju vrijeme. Da, tu negdje je i bio odgovor, razlika u osjećaju vremena. Šest tjedana po tim otocima kao šest dana, ne, još kraće, šest sekundi, kao skok u zrak koji je privremeno zastao, da bi čovjek nanovo pao na čvrsto tlo. Valjalo je krenuti što prije, ukrcati lendrover i zagrabiti opet u čvrsto tlo majke Azije.

Kroz zelena rižina polja već se razabirala postaja ekspedicije.

—   Hoćemo li prihvatiti Wendtov poziv na oproštajnu večeru? — upitao je Bebek silazeći sa ceste na drum koji je vodio do baze. - Znaš, oni očekuju da im ispričaš kako je bilo na Solomonskim otocima, a na grčki brod ukrcat ćemo se sutra.

Nisam imao snage, nisam imao više snage ni za Borneo, ni za priče o vračevima i krokodilima, ni za Wendta, ni za cijelu oproštajnu večer. Zagledao sam se u daljinu prema nevidljivoj Aziji, osjetio njene izpružene ruke.

—   Ne mogu više - rekao sam dok smo ulazili u bazu. — Ako je moguće, javi kapetanu „Elene” da ćemo se ukrcati još večeras.

Mislio sam da će Bebeku biti žao, da je želio provesti još jednu noć tu duboko, na Borneu, no imao sam krivo. Obojica kao da smo istodobno osjetili neki umor, kao neke prste koji nam se stežu oko vrata. Odlučili smo napustiti bazu još istog dana.

X X X

Bila je noć kad smo stigli na kej pontiankške luke i našli zeleno bijeli teretni brod na čijem pramcu je crnim slovima pisalo „Elena”. Lučki radnici su već otišli, no nije bilo poteškoća s utovarom lendrovera. Prvi oficir Vasili poslao je „crnca” provjeriti da čuvar luke slučajno nije na svome mjestu i kada se ustanovilo da ga tamo nema, Vasili je

„Eleninom” dizalicom digao džip i za manje od pet minuta spustio ga u potpalublje.

-  Tako se barem nećete mučiti s formalnostima oko izvoza automobila i drugih stvari — objasnio je.

Mi smo, doduše, imali potrebne papire, no ne i potrebnu snagu za nekoliko sati carinskih navlačenja.

Kapetana Yorgosa nije bilo. Izašao je lumpati, no Vasili nas je uvjerio kako nema nikakvih problema pokazujući nam brod. Bio je to dvatesetak godina stari taiwanski brod što su ga Grci jeftino kupili i rentirali, iznajmljujući ga različitim kompanijama u jugoistočnoj Aziji. Posljednjih nekoliko mjeseci redovito su saobraćali između Piontianka i Bangkoka prebacujući željeznu rudu iz rudnika u Bandjamarsinu. Vasili nas je smjestio u kabinu dvojice odsutnih malajskih mornara koji su bili ostali u Bangkoku i prepustio nas samima sebi.

Bebek se pokupio u blagavaonicu i pridružio se preostaloj dvojici grčkih oficira koji su namjeravali provesti posljednju noć na otoku lumpajući u jedinom noćnom lokalu Pantianka, Slowu Boatu, a ja sam odlučio ostati sam. Izvalio sam se na uski mornarski ležaj na kat, utrnuo svjetlo i otpuhivao dimove. I druga etapa puta došla je kraju, mislio sam dok je kroz otvoreno brodsko okno vjetar donosio zvukove s obale. Kroz nekoliko dana Bangkok i ona

dugačka uska cesta preko Burme u Ason. Hoće li nam dozvoliti prijelaz kroz sve te krajeve, hoće li džip izdržati? Podigoh se i krenuh na palubu! Nakon nekog vremena polako sam sišao na kopno. Do kasno u noć šetao sam praznim kejom osluškujući posljednji put zvukove i mirise tog golemog otoka.