Gotovo istovjetna stvar desila se jednom i Buddhi: neki je covjek bio potpuno lud, i zavjetovao se da

ce poubijati tisucu ljudi - ni manje ni više - jer se društvo nije lijepo ponašalo prema njemu. Zbog toga je

odlucio osvetiti se i da radi odmazde usmrti barem tisucu ljudi. Takoder je odlucio da svakom mrtvacu

odsjece po jedan prst - kako bi napravio brojanicu od tisucu ljudskih prstiju. Zbog te njegove želje ljudi su ga

prozvali Angulimala: covjek koji nosi brojanicu od ljudskih prstiju.

Ubio je devet stotina devedeset i devet ljudi. Nitko nije imao hrabrosti da prode kroz oblast koju je

nastanjivao Angulimala. Cim bi netko dojavio da se ludi ubica spustio u grad, saobracaj bi se automatski

zaustavljao. Zbog toga je njemu bilo vrlo teško naci onog jednog preostalog covjeka - a samo mu je jedan

bio potreban.

Kada je Buddha prolazio kroz obližnju šumu, ljudi iz grada su ga presreli uspaniceni: “Nemoj dalje! Ne

idi dalje, molimo te. Angulimala je u blizini, onaj ludi ubica. On ne razmišlja puno - samo ubija. Njemu nije ni

važno tko ste vi; potreban mu je samo vaš prst. I zato nemojte tim putem kroz šumu. Krenite kojim god želite,

ali tuda nemojte ni za živu glavu!”

“Ako ja ne prodem ovuda”, rece im Buddha, “tko ce onda proci? A pošto on ceka na jednog covjeka, ja

cu otici”.

A taj je Angulimala zaista skoro ispunio svoj zavjet - bio je energican covjek, i citavo društvo drhtalo je

u strahu pred njim. Kraljevi namjesnici su ga se plašili, i generali - jedan covjek oduzeo je stotinama ljudi

život - i vlada i zakonodavci i policija. Svi su bili nemocni da ucine nešto kako bi zaustavili Angulimalu. Ali,

Buddha se obratio prestrašenim ljudima: “I on je covjek, pa me, samim tim, i on treba. Moram rizikovati - ili

ce on ubiti mene, ili cu ja ubiti njega - u jednom drugom smislu”.

To je ono što svaki Buddha radi: rizikuje, ide na sve ili ništa. Cak i oni ucenici što su govorili da ce ga

slijediti u stopu poceli su da drhture - jer je citava zamisao pocela da poprima opasna obilježja!

U trenutku kada je Buddha bio u podnožju brda na cijem se vrhu nalazio Angulimala, ni jedan jedini

ucenik nije preostao s njim - bio je potpuno sam. “Neustrašivi” ucenici netragom su išcezli. Angulimala je

spazio budu još iz daljine, i covjek mu se ucinio krajnje bezazlen, nevin, slican detetu, tako da je cak i suludi

ubica osjetio iskreno suosecanje prema njemu. Angulimala je pomislio: “Ovaj covjek je izgleda sasvim

nesvjestan cinjenice da sam u blizini - jer nitko zdrav i citav se ne bi usudio ovdje zakoraciti”.

Buddha je izgledao tako lijepo i cisto, da je cak i jedan okorjeli zlocinac pomislio u sebi: “Ne bi bilo

dobro ubiti ovog covjeka. Njega cu pustiti živjeti - ionako cu naci nekog drugog za zamjenu”.

Kada mu se Buddha približio, Angulimala mu rece: “Stani! Vrati se lijepo odakle si došao - ni koraka

dalje! Ne znam da li si upoznat s tim, ali ja sam Angulimala, ubica koji je ubio devet stotina devedeset i devet

puta u citavom svom životu. To što vidiš oko mog vrata su ljudski prsti. Potreban mi je samo jedan jedini prst

da bih završio brojanicu do kraja - a i da bih time ispunio zavjet. Cak i da sada moja majka naide, ne bih se

dvoumio - prst je prst, makar i od majke. Zbog toga ti ponavljam: ne prilazi mi. Veoma sam opasan, i ne

vjerujem ni u kakvu duhovnost, religiju, što ti ja znam. Mene je baš briga tko si ti. Možeš biti monah, svetac,

no mene zanima samo prst i ništa više - tvoj prst, prst nekog drugog, meni je sasvim svejedno. Zato mi se ne

približavaj, inace, gotov si, ozbiljno ti kažem. Stani!”

Ali Buddha je nastavio da mu se približava, ne usporavajuci.

“Ovaj covjek je ili lud ili potpuno gluh”, pomisli Angulimala. “Ama stani vec jednom “, razdera se on na

Buddhu. “Zaustavi se!”

“Ja sam se”, rece mu Buddha spokojno, “odavno zaustavio - ti si taj koji se krece. Moji su pokreti

prestali istog trenutka kada su motivi išcezli. Ja nemam nijedan cilj, i pošto sam sve ostvario, zašto bih se

kretao? Ti si onaj koji se krece, i zato ti ponavljam - TI stani!”

55

Angulimala je jednostavno bio zblenut, ali je poslije par sekundi poceo se grohotom smijati. “Pa ti si

stvarno izgubljen slucaj”, rece mu on, iskreno zapanjen. “Ja evo ovdje sjedim, ne micem se ni za centimetar,

i ti, koji grabiš krupnim koracima MENI kažeš da se zaustavim. Još mi kažeš da si stao odavno. Pa ti si

stvarno nevjerojatan. Koji si ti covjek - jesi li lud ili glup, zaista mi nije jasno”.

Kada mu je prišao sasvim blizu, Buddha mu rece: “Cuo sam da ti je potreban samo jedan jedini prst, i,

što se mene tice, pošto sam završio sve što treba, meni je ovo tijelo beskorisno. Kada umrem ljudi ce ga

spaliti, no onda nikom nece moci da koristi. Ti možeš upotrijebiti moje tijelo kako bi ispunio zavjet; slobodno

mi odsjeci prst. Došao sam iskljucivo s tim ciljem kod tebe, jer je ovo možda posljednja šansa mog tijela da

nekom bude korisno. Ljudi ce ga ionako uskoro spaliti”.

“O cemu to govoriš?”, zacudi se Angulimala. “Pa ja sam bio ubijeden da sam ja jedini ludak na ovom

brdu - i nemoj se praviti mnogo pametan, jer sam zaista opasan, i mogu te ubiti šale radi”.

Neuznemiren, Buddha ga mirno zamoli: “Prije no što me ubiješ, ja te iskreno molim da mi ispuniš

posljednju želju. Uzmi mac u svoje ruke, i odsjeci granu s ovog drveta”.

Istog trenutka, mac je bio u Angulamalinim rukama, i grana je sa treskom pala na zemlju.

“Još samo jednu stvar te moli”, dodao je Buddha na brzinu. “Sada tu istu granu opet vrati na drvo”.

“Sada mi je savršeno jasno”, podiže ubica svoje ruke, “da si potpuno lud - ja sam u stanju rastaviti, ali

ne i sastaviti”.

Tada se Buddha grohotom nasmijao: “Kada možeš samo uništavati ali ne i stvarati, onda tvoje

razaranje nije nešto narocito. To mogu i mala djeca - nikakve hrabrosti nema u tome. I obicno dijete je u

stanju da otfikari granu s drveta, ali je mudrac potreban da bi se ona vratila na staro mjesto. A ako nisi u

stanju da jednu grancicu vratiš na stablo, zašto se onda hvališ svojim ubistvima? Jesi ti ikada razmišljao o

tome?”

Kao omamljen Budinim rijecima, Angulimala je sklopio oci, i groznicavim glasom zamolio: “Vodi me!”

Bio je skoro probuden onim što je cuo.

Vec sljedeceg dana postao je bikhu, sveti prosjak. Poceo je prositi kao i svaki budisticki monah, ali

kada god bi se spustio u grad, sve su prodavaonice bile zatvorene, kapci spušteni na prozorima kuca, a na

ulicama ne bi bilo ni žive duše. Ljudi su se u strahu došaptavali: “Tom covjeku se ne može vjerovati cak ni

kada dolazi s prosjackom cinijom”. Angulimala je gotovo gladovao, jer nitko se nije usudivao da mu ponudi

milostinju. Ljudi bi stajali na terasama i odozgora bi bacali kamenje. Teško da se u gradu mogla naci

porodica koju Angulimala nije prorijedio, i zato su svi bili razjareni.

Kada su ga jednom skoro ubili kamenjem Buddha, je prošao pored njega. Angulimala je ležao u krvi, i

tijelo mu je bilo u ranama. “Kako se osjecaš?”, upita ga Buddha. S njim je bilo i nekoliko njegovih ucenika.

“Tako sam ti zahvalan”, promuca Angulimala otvorivši oci. “Njihov kamen dopire samo do tijela, ali ne i

do mene - a ja sam živio toliko godina a da nikada nisam spoznao tu prostu cinjenicu”.

Buddha se tada obrati najbližim sljedbenicima: “Angulimala je probuden, postao je Bramin,

poznavalac”.

To se može dogoditi u trenutku - ako postoji dovoljno energije za tako nešto. Stvar postaje teška, u

stvari nemoguca, samo ako energija nije prisutna. Citav sistem Yoge ima samo jedan jedini cilj: stvoriti

dovoljno energije za preobražaj. Takoder, i tantricke dinamicke tehnike žele samo jedno: stvoriti energetski

višak, tako da unutrašnja snaga postane poplava. Tek nakon toga, vi postajete ili zaista dobri ili zaista zli.

Isus rece: “Jedna od njih je skrenula s puta, i to baš ona najveca”.

Samo oni koji su veliki, koji su najbolji jednom skrenu s puta. Grešnici su najljepši ljudi na svijetu - iako

su, naravno, otišli u suprotnom smjeru. No, oni mogu postati sveci kada god hoce, skoro iz nehata. Prelijepi

su i sveci i grešnici, dok ružnoca pripada jedino onima u sredini. Slabost je jedino ruglo koje postoji: kada

nemate nikakvu energiju u sebi, kada ste mrtav teret, leš koji hoda kako-tako...

Ali zašto baš oni najbolji moraju skrenuti s puta? Zašto baš oni zalutaju? Tu postoji jedna mala tajna

koja se mora shvatiti. Proces rasta je takav da vi na prvom mjestu morate ostvariti veoma sjedinjen ego. Ako

vaš ego nije u potpunosti zgusnut, predanost nije moguca. Izgleda paradoksalno, ali tako stvari stoje. Prvo

morate imati nešto - da biste uopce mogli odbaciti. Nikad necete dospjeti do predanosti ako niste ostvarili

nešto što je vrijedno predaje. A i kako biste mogli dati nešto što nemate?

Bogataš se može odreci svog bogatstva ali što prosjak može uciniti? Što on može odbaciti od sebe?

Veliki ucenjak može da odbaci svoje intelektualno znanje, ali što bi jedan tupan mogao predati? Kako ce on

odbaciti ono što nema? Ako imate znanje, vi ga možete odbaci i postati ponizni, ali ako ste neznalica, cega

cete se odreci?

Sokrat može reci: “Ja ništa ne znam”. To je ona druga polovina istine: prvo je znao toliko toga, no

nakon svega je shvatio uzaludnost znanja. Ali, ta spoznaja dolazi samo ljudima Sokratove velicine. Intelekt

se mora uvježbati, covjek mora dostignuti znanje i ego koji je potpuno kristaliziran - iz toga se sastoji prvi dio

života. Kada ste sve to postigli, onda se odrecite. Tek tada ste u stanju nešto odbaciti od sebe. A razlika je

zaista ogromna.

I siromašak na ulici i Buddha na ulici su prosjaci, ali njihov kvalitete se razlikuje: Buddha je prosjak po

svojoj vlastitoj volji. Nitko ga nije prisiljavao na to - to je njegova sloboda. On je okusio sve, isprobao je

mnogo toga, osjetio miris bogatstva, i na kraj u spoznao koliko je takva moc površna i besmislena. On je

prosjak zato što je shvatio idiotizam ovoga svijeta, glupost kraljevstva zemaljskog. Njegovo prosjacenje

56

posjeduje nesluceno bogatstvo u sebi - u poredenju s Buddhom, nijedan kralj nije tako bogat, jer svaki je još

uvijek na pola puta, dok je Buddha zatvorio svoj krug.

A prosjak sa ulice nikad nije okusio bogatstvo, i njegovo je prosjacenje šuplje. Kako se on može odreci

želje koja nikada nije bila ispunjena? Kako on može tvrditi da su palace besmislene, da je moc nešto

beskorisno? - jer prosjak nema iskustva kada su te stvari u pitanju. Odakle njemu drskost da kaže kako su

lijepe žene glupe? On nema pojma kako stvari stoje. Samo mu neposredno iskustvo može pomoci da skupi

hrabrost i da se odrekne svega. Bez iskustva, vi jedino možete da se tješite racionalizacijama - mnogi

prosjaci to cine, prosjaci u doslovnom i prenesenom smislu.

Ako niste bili sa nekom prelijepom ženom, odakle vam hrabrost da tvrdite: “Tijelo je samo tijelo i ništa

više. Ono je smrtno i raspasti ce se prije ili kasnije”? Medutim, duboko u vama, želja i dalje živi. Tek nakon

iskustva, želja pocinje blijediti. Bez znanja - sve što kažete sebi samo je utjeha i ništa drugo. Prosjak i

siromašak mogu ubjedivati sebe kako nicega u dvorcima nema, ali bilo kako bilo, oni znaju da nešto u

svemu tome ipak postoji - inace, zašto bi se svi lijepili na bogatstvo kao muha na med? Prosjak je gotovo lud

za takvim stvarima: u svojim snovima on vidi sebe kako se šeta po raskošnim dvoranama, kako sjeda na

prijestol i pokretom ruke usrecuje ili unesrecuje široke narodne mase. No, cim se probudi, lice se mijenja, i

cuje se glas koji obznanjuje: “Mene nije briga, kakvo crno bogatstvo - ja sam se svega odrekao!” Takve i

slicne utjehe nisu samo beskorisne. Slobodno se može reci da one kriju nevidene opasnosti u sebi. “

U prvom dijelu života jedna zrela osoba treba ostvariti ego, a u drugom dijelu - tek kada je krug ocrtan

- ona mora odbaciti sve što je stekla.

Dijete raste samo kada se opire utjecaju roditelja, kada im izmice iz ruku, kada diže svoj glas protiv

njihove volje - svim tim nacinima, dijete stice zrelost, individualnost i jacinu ega. Ako nastavi biti zavisno od

roditelja i da im se podvlaci pod suknju, ono nikada nece postati nezavisno bice. Ono mora u jednom

trenutku skrenuti s puta, odlutati. Drugim rijecima, dijete jednostavno mora postati nezavisno, a bol je

sastavni dio tog odrastanja. U tome je borba, a samo ako se borite, vi osjecate da JESTE. I to je taj krug o

kojem vam sve vrijeme pricam: ako osjecate da jeste, sukobljavate se sa vecom snagom, i što je snaga

veca, to brže postajete, to dublje osjecate “JA JESAM”. Dijete stice potpunu vlastitu zrelost tek nakon što se

oslobodi svake zavisnosti. Zbog te nezavisnosti ono zaista mora odlutati.

Možda grešnik traži nezavisnost od društva, od majke i oca - ali on želi sve te stvari - nezavisnost,

individualnost, ego i zrelost - na jedan potpuno pogrešan nacin. I svetac trati nezavisnost, ali nacin koji je

izabrao sasvim je ispravan. Nacini su razliciti, ali je onaj pogrešan uvijek mnogo lakši. Teško je postati

svetac, jer to znaci da prvo covjek mora postati grešnik. Pokušajte pojacati svoju sposobnost razumijevanja:

da biste postali grešnik nije vam neophodno prvo postati svetac, ali ako hocete biti svetac, onda u pocetku

morate griješiti, lutati, skretati s puta. Ako tog uvodnog puta nema, vaša svetost bice veoma siromašna,

beskrvna, siva - nikakvog života nece biti u njoj. Vaše svetaštvo ce liciti na isušeno korito, a ne na rijeku koja

divlja i plavi sve okolo.

“Jedna od njih je skrenula s puta, i to baš ona najveca”.

Koliko sam ja upoznat sa svim tim, rijec “najveca” u svijetu ovaca znaci isto što i “najbolja”. Veca ovca

je bolja ovca: ona košta više, daje više vune, ima više mesa, i tako dalje i tako dalje. Ako takvu ovcu prodate

zaraditi cete mnogo. Što veca to bolja. Zaista, najveca ovca znaci najbolja ovca - a najbolja je odlutala.

Simbolika je ocigledna.

Pastir... “... ostavi za sobom svih devedeset devet ovaca...” je one nisu vrijedne.

Zašto Isus u svojim pricama stalno spominje pastira i ovce. A narocito - zašto upotrebljava tu

simboliku u ovoj prici? Citavo stado prosjecnih umova živi u gomili - kao ovce. Pogledajte kako se krecu ovce

po nekoj livadi - cini vam se da imaju zajednicki mozak: kao da se ne radi o individualnom životu. Ovce se

tiskaju jedna uz drugu primicu se, stalno u strahu da ne ostanu same. Zbog toga se krecu iskljucivo u

gomilama.

Jednom sam cuo: neki ucitelj je upitao djecaka ciji je otac bio pastir “Reci mi mali... Ako imaš deset

ovaca, i ako kojim slucajem jedna od njih skoci u provaliju, koliko ce ovaca ostati u životu?”

“Nijedna”, odgovori mali kao zapeta puška.

“Ama o cemu ti to govoriš?”, zacudi se ucitelj. “Ovo je aritmeticki problem. Pazi, imaš deset ovaca, i

samo jedna jedina skoci - pa koliko ih onda preostane?”

“Nijedna”, ponovi djecak. “Vi možda znate aritmetiku, ali ne poznajete ovce. One se uvijek krecu u

gomili: ako jedna skoci u provaliju, sve ce pasti na dno”.

Pastir je ostavio za sobom citavo stado - devedeset i devet ovaca - i pošao u potragu za onom

odbjeglom ovcom koja najviše vrijedi. Isus kaže da ce Bog uvijek ici u potragu za grešnicima, ali nikada nece

tražiti prosjecne, onu srednju klasu - jer ona nije vrijedna takvih napora; ona nije zaslužila takvu cast. I što je

još znacajnije, osrednja osoba je uvijek na putu - nema potrebe da je bilo tko traži - ona se jednostavno ne

može izgubiti. Zbog toga je pastir mogao toliko stado ostaviti u šumi, iako je bila mrkla noc - ovce ce da bleje

u grupi, dok ce pastir prijeci preko brda i dolina samo da bi pronašao onu najbolju. Jer, ta je ovca postala

individua, dostigla je stupanj zasebnog ega. Po snazi, po unutrašnjoj vrijednosti, citavo stado je slabije od

one jedne ovce koja je odbjegla.

Pogledajte vlastito bice: da li je ono još uvijek gomila? Ili ste postali ego? Ako ste postali bilo što onda

ce Bog prije ili kasnije potražiti vas, jer vi ste to zavrjedili – biti cete pronadeni, makar i u šumi, makar i u

57

mrkloj noci. Dostigli ste pola kruga, i sada ste vec poceli iscrtavati onu drugu polovinu - ta druga polovina je

predanost. Vi možete dostici samo pola kruga svojom snagom ostalo je posao Božanskog. Božansko ce

docrtati krug, u to se ne može posumnjati. Kada god ste ostvarili ego, Bog pocinje potragu, jer ono što je vas

vec je sprovedeno u djelo: postali ste nezavisni, postali ste osobnost. Sada, ako dopustite da vam se ta

osobnost oduzme, postati cete univerzalni.

To je razlika: prije postizanja osobnosti vi ste obicna gomila, lokalna masa. Nakon toga, ostvarujete

individualnost i skrecete s puta - dok naposljetku ne odbacite ego i ne postanete jedno s Cjelinom.

U ovom trenutku, vi jeste kao da vas nema, i zato ne možete biti jedno sa Cjelinom. Sada samo

razlicite gomile postoje, a vi ste samo djelic svih tih nepreglednih masa. U vojsci sa svim tim gomilama

raspolažu jako uspješno: daju im brojeve - jedan, dva, tri, cetiri - pa kada netko umre ili pogine u borbi, na

oglasnoj tabli se napiše broj pod kojim je zaveden. Svi ti ljudi su obicni brojevi, a jedan se broj s lakocom

može zamijeniti nekim drugim. Kada jedan broj pogine od metka, druga ga osoba zamjenjuje i postaje “broj

jedan”. U vojsci su sve same ovce, a vojska je stvarno jedno savršeno društvo, besprijekorni mravinjak,

gomila. Ako želite saznati kako izgleda kolektivni um, um gomile, idite u vojsku: oni ce vas disciplinirati bez

problema, i to na takav nacin da cete ubrzo izgubiti svaki osjecaj da ste pojedinac, da ste nezavisni po bilo

kojem pitanju. Naredenje je naredenje, i o tome ne treba ni razmišljati. Izvršavaj i gotovo! Što god da vam

narede, vi sprovodite u djelo bez otpora. Sve to seže stvarno duboko.

Žena nekog pukovnika bila je veoma zabrinuta, jer je ovaj hrkao nevjerojatno glasno - kada god bi

zaspao na lijevu stranu. Žena je jednostavno osjedila od muke, bila je sva iscrpljena od nespavanja - jer

pukovnik je hrkao kao medvjed, i krevet se jednostavno tresao pod njim. Medutim, kada god bi - a i to se

ponekad dešavalo - pukovnik zaspao m desnoj strani, do hrkanja nije dolazilo. Žena je, vec izludjela od

muke, otišla kod psihijatra. “Recite mi što da radim, jer ovako više ne ide”.

“Nikakav problem, zaista”, rece joj psihijatar. “Samo ga okrenite na desnu stranu, i s hrkanjem je

gotovo”,

“Ali, covjece”, rece mu žena, “vi ne znate kakav je moj muž. On je duplo teži od nas oboje, i ja

jednostavno nemam snage da ga pomaknem. A i da imam, što bi mi vrijedilo - time bih ga probudila, a kada

ga neko probudi, on je spreman ubiti koliko se razbjesni”.

“Nema problema”, nasmija se psihijatar. “Onda nam preostaje samo jedna jedina stvar. Kada god

zaspi na lijevoj strani, vi mu samo viknete na uho: “Nadeeesno?”, i pukovnik ce se odmah okrenuti”.

Tako je i bilo. Naredenje je naredenje – stvar je djelovala, jer smo svi nesvjesni.

Društvo postoji kao gomila - možete je povuci u rat kada god želite - problema nema. Zbog toga je

Hitler mogao citavu zemlju pretvoriti u vojnicki logor; i Mao Ce Tung je uspio u tome, i mnogi drugi ludaci.

Društvo spava na lijevoj strani, i dovoljno je narediti, “Nadeeesno!” naredenje-izvršenje! Samo malo

gvozdene discipline i društvo ce da postane vojnicki logor. Individualnost ne postoji, ona nije dozvoljena. To

je kolektivan um, stado ovaca.

Da li ste stekli vlastitu svjesnost? Ili jednostavno pratite vrijednosti koje vam je društvo nametnulo? Vi

ste možda Hindus, Kršcanin, možda ste Dain ili Muhamedanac, ateista ili Židov - o jeste li covjek? To sigurno

niste, jer covjek nema društva. Sokrat je covjek, Isus je covjek, Guru Nanak je covjek - ali vi niste. Vi i dalje

pripadate stadu ovaca. Covjek nikome ne pripada - on cvrsto stoji na vlastitim nogama.

Zbog toga Isus kaže: “Najbolja ovca je skrenu a s puta”, a kada ona jednom odluta, onda pastir

ostavlja svih onih devedeset i devet i pocinje je tražiti, “... sve dok je ne nade”.

Vi molite Boga, ali on uopce nije u potrazi za VAMA - zbog toga vam molitve nikog ne pogadaju. Prvo

postanite individua, nešto zasebno, i onda za molitvom nema nikakve potrebe - jer ce vas Bog potražiti.

Zašto bi tražili Boga? I kako bi to izveli? Adresa vam je nepoznata, telefon ne znate. Znate samo rijeci i

teorije, a sve je to besmisleno, i ne može pomoci.

Cuo sam pricu o jednom sveceniku koji je stigao u novi grad. Taksisti su štrajkali, a on je morao

pronaci crkvu, jer tog dana je trebao održati propovijed. Na ulici je zatekao nekog deckica, kog je zamolio da

mu pokaže gdje je crkva.

Djecak ne samo da mu je pokazao gdje je crkva, vec ga je osobno odveo do nje. Kada su došli do

vrata, svecenik mu zadovoljan rece: “Vrlo sam sretan što si se toliko potrudio da mi pomogneš. Ako te imalo

zanima gdje je kraljevstvo nebesko, dodi veceras na propovijed, i ja cu ti objasniti, gdje se ono nalazi”.

“Ma ne dolazi u obzir', odmahnu decko rukom. “Ti nemaš pojma gdje je crkva, a hoceš nekog voditi do

kraljevstva nebeskog!”

Ali ja vam kažem: cak i da znate put do crkve, to vam nece pomoci. Svi znaju gdje je crkva, gdje je

ovaj ili onaj hram, ali nikakve koristi od takvog znanja. Boga ne možete pronaci zato što ne znate gdje se on

nalazi. On traži vas, jer vas zna - i to je jedno od najosnovnijih Isusovih ucenja: covjek ne može naci

Božansko ali to Božansko može pronaci covjeka. Ono vas pronalazi kada god ste spremni.

Dakle, stvar nije u tome da vi sada tražite i tražite. Stvar je u sljedecem: samo budite spremni i

cekajte. Prva spremnost je: postati poseban, “skrenuti s puta”, biti buntovnik, jer samo kao takvi zgušnjavate

ego. Dakle, prva je stvar prevazici gomilu - “odlutati” je isto što i prevazici stado, i taj život “vuna uz vunu”.

Skrenuti s puta znaci otici iznad ogranicenosti svakog društva, izaci iz nametnutih obrazaca, jer iznad svih tih

tracnica nalazi se divljina, dok je iznad nje samo nepreglednost “živoga Boga”.

58

Društvo je kao krcevina usred neke šume. Ta sitna cistina je ljudsko djelo. Svi naši zakoni pripadaju

ljudima, i sve ono što zovemo vrlinom ili grijehom izmislio je netko vama slican. Vi pojma nemate što je to

istinska vrlina. Ta rijec “vrlina” (“virtue” - prim. prev.) je grckog porijekla, i znaci “muževno” (“virile” u originalu

-prim. prev.), snažno, krepko, mocno.

Budite mocni dokažite sebe, uspravite kicmu! Ne budite žrtva jednog strašljivog stada! Pocnite misliti

svojom glavom, budite ono što jeste! I krenite svojim putem - ne budite dovijeka ovca!

Devedeset i devet može se ostaviti u šumi - nema potrebe da se pastir pribojava, jer ce sve vrijeme da

se stišcu jedna uz drugu, a bježati nece ni u snu. Problema nema kada su one u pitanju - ali ona najbolja

skrenula je s puta. Kada god ovca uspije napustiti stado, to je znak da postoji velika snaga i smjelost u njoj -

ne boji se šume, samoce, mraka, divljih zvijeri, nicega. Postala je neustrašiva, a neustrašivost je prvi znak da

je netko spreman.

Ego je prvi korak do predanosti. Ja dobro znam da sve to zvuci apsolutno paradoksalno, i možda cete

misliti da sam lud, da je poniznost onaj neophodan sastojak, ali ja vam ponavljam: NE! Ne i ne! Ego je

najpotrebniji, jer ako on nije ostvaren na prvom mjestu, vaša ce poniznost biti samo šuplja predstava, maska

i laž. Prvo je potreban ego oštar kao mac - on ce vam dati onu neophodnu jasnocu bica. Tek kada se ta

bistrina ostvari, možete ga odbaciti - jer tek kada ga imate, onda vam odricanje pada na pamet! I tada se

pojavljuje poniznost, no ona je potpuno drugacija od one lažne poniznosti. To više nije poniznost jednog

siromaha, prosjaka, slabica - vec djelo mocnih, najjacih, najboljih. Tada možete bacati dijeliti, odricati se

ovoga ili onoga, ali nikada prije tog stupnja.

“Pastir ostavi svih devedeset i devet ovaca, i poce da traži onu jednu sve dok je ne nade “.

Zapamtite to: nema potrebe da VI tražite Boga - on ce doci sam od sebe. Sve što treba uciniti sa svoje

strane je: postanite vrijedni njegove pažnje. Naci ce vas, zasigurno, sto posto. U trenutku kada je netko

kristaliziran, citava se božanska energija obrušava na njega. Ona vas može dotaci kao Majstor, kao guru,

ucitelj - može vam prici na mali milijun nacina. Vi ne treba razbijati glavu o tome: kako ce vas Bog pronaci.

Ne brinite. Vaše je da zgusnete ego da postanete samosvojni, i cim to postignete, univerzalno ce vam se

desiti.

“Izmorivši se, on rece ovci: “Volim te više od svih ostalih”.”

Bog najviše voli one koji su postali buntovni. Svecenici ce uzviknuti: “Koja glupost! - da Bog najviše

voli one koji su skrenuli s puta!? Bez veze.” Oni u to ne mogu povjerovati, ali to je cinjenica. Isus je odbjegla

ovca. I Mahavir. I Buddha. I Muhamed. Društvo se krece po svojim stazicama, ali su svi najbolji otišli iz stada

- cim to vidi, Bog krece u potragu za njima.

Buddhi se prosvijetljenje desilo pod bodhi drvetom. Sjedio je kao savršeno izdvojena individua, u

potpunoj tišini, spokojan, svi lanci društva, religije i kulture ležali su iskidani pod njegovim nogama - bio je

apsolutno sam. Tad mu je Bog prilazio iz svih pravaca, iz svih dimenzija. I Buddha je sam po sebi postao

bog. Na kraju je rekao da nikakav Bog ne postoji - jer to je njegov nacin “skretanja s puta”. Govorio je da ne

vjeruje u Božansko, da ono ne postoji, i tako dalje i tako dalje. Još je govorio da nema društva, da nema

religije da je kastinski sistem besmislen - nema bramina, ni šundri nema. Osporio je citav sistem, citavu

strukturu hinduistickog mišljenja. “Ja nisam Hindus”, rekao je Buddha, “i ne pripadam nijednom društvu. Ne

vjerujem u vaše teorije, i sve dok ne otkrijem istinu, necu davati ni pet para za sve vaše price!”

Nastavio je s poricanjem, s osporavanjem, pa je došao trenutak kada je ostao potpuno sam, potpuno

izoliran - pretvorio se u usamljeni otok svijesti. Prije dvadeset i pet vjekova, pod jednim drvetom, Bog se

stuštio ka tom covjeku, toj “zalutaloj ovci”, i rekao joj je, sav umoran: “Volim te više od svih ostalih”. Iste je

rijeci i Isus cuo kako dolaze iz božanskih usta, a tako je oduvijek bilo - to je osnovni spiritualni zakon: Bog

traži covjeka, a ne covjek Boga... On samo treba postati, i biti spreman.

Kako biti spreman? Postati poseban, revolucionar unutrašnjeg svijeta, prevazici društvo, biti

neustrašiv, slomiti okove, sve odnose, ama baš sve! Biti sam i postojati kao središte univerzuma! Tada Bog

hrli ka vama, i u tom njegovom dolasku vaš ego išcezava, i ostrvce nestaje u oceanu - odjednom vas nema.

Društvo se mora odbaciti na prvom mjestu - takva je unutrašnja mehanika - jer vaš ego postoji samo

kada je povezan s društvom. Ako nastavite odbacivati društvo, doci ce trenutak kada ce vaš ego biti potpuno

sam. Ali, tad ni on sam ne može opstati, jer društvo je ono što pomaže egu da preživi. Temelj za postojanje

ega nestaje cim se odbaci društvo. Kada “Ti” nestane, nestaje i “Ja”. U onom posljednjem i trenutku “Ja”

nestaje, zato što je “Ti” odbaceno u potpunosti. Kada nema “Tebe”, “Ja” nisam. Sve što je van “Ja” treba se

odbaciti - naposljetku i “Ja” nestaje. No, u pocetku poricanjem tog “Ti”, “Ja” postaje sve oštrije i oštrije,

kristalizira se, postaje silno, predivno, mocno. I tada se poništava - prisustvom božanske energije.

Isusa su razapeli zbog njegovih izreka. On je ljude bez prestanka uzbunjivao, stalno ih je podbadao i

skoro silio na pobunu - ucio ih je da “skrenu s puta”. Pricao je da Bog najviše voli “zalutale ovce” grešnike,

buntovnike, egoiste. Židovi to nisu mogli trpjeti dovijeka stvarno je pretjerivao. Taj covjek se morao ucutkati -

“Otišao je predaleko, i još mu malo treba da uništi same temelje našeg društva!” - jer stvorio je takvu situaciju

koju svecenici jednostavno nisu mogli izdržati, a crkvena organizacija se pocela klimati.

Bio je protiv gomile svim svojim bicem - a gomila je sve ono oko vas - i ona ga stvarno nije mogla

tolerirati, jer je bila sva uspanicena njegovim rijecima. Svi su mislili: “Ovaj ludak je neprijatelj, jer sjece sam

korijen ovoga društva. Kako cemo živjeti bez gomile?” Ali tako zaista mora biti: ako uciš ovce da se razidu,

59

one ce se još više zbijati jedna uz drugu. I ako si uporan sa svojim ucenjem, ovce ce ti se osvetiti, ubiti ce te,

jer ceš im stvarno dozlogrditi.

Mi živimo u gomili, njen smo dio, i jednostavno ne znamo biti sami - stalno nam je potreban “onaj

drugi”. Druženje nije naš izbor, jer to je moranje, jer tko ste vi bez drugih. Identitet se u samoci gubi.

Ovo je problem: devedeset i devet ovaca stvorilo je devedeset i devet lažnih religija, dok se istinska

duhovnost dogodila samo onoj jednoj odbjegloj ovci.

Budite smjeli! Idite u divljinu, ostavljajuci sve društvene krcevine iza sebe. Samo cete u prirodnim uvjetima moci rasti i razvijati se. Možda ce vas samoca boljeti, ali patnja je sastavni dio sazrjevanja. Možda

cete završiti na križu, ali i to je rast - a kroz razapinjanje jedno društvo samo vam se sveti. Tako mora biti, jer

kada se ona najbolja ovca vrati u svoje bijedno stado, onda svih devedeset i devet ovaca zamekecu u glas:

“Ovo je grešnik! Razapnite je, ona ne pripada nama”.

Ali stado uopce ne može da pojmi - zbog cega pastir nosi tu odbjeglu ovcu na svojim ramenima? - jer

ona je izgubljena i ponovo pronadena.

A Isus kaže da ce se pastir vratiti kuci, i pozvati prijatelje da s njim proslave povratak ovce. I kada

grešnik ulazi u raj, nastaje slavlje - jer ovca je izgubljena i ponovo pronadena.