Šesta izreka...

Isus rece:

“Kraljevstvo je kao pastir

koji je imao stotinu ovaca.

“Jedna od njih je skrenula s puta,

i to baš ona najveca.

“Pastir ostavi svih devedeset i devet ovaca,

i pocne tražiti onu jednu

sve dok je ne nade.

“Izmorivši se, on rece ovci:

Volim te više od svih ostalih “.

APSURDNO! NELOGIČNO!

Jedna od najvecih zagonetki je oduvijek bila: što ce se desiti s grešnicima, s onim ljudima koji su

skrenuli s puta? Kakav odnos postoji izmedu Božanskog i grešnika? Hoce li on biti kažnjen? Da li ce ga Bog

baciti u pakao? - jer svi svecenici su oduvijek uporno tvrdili - da grešnik mora biti kažnjen vjecitom paklenom

vatrom. Ali, da li je Bog u stanju kazniti bilo koga? Zar mu možda nedostaje suosjecanje? I ako Bog nije

onaj koji pokazuje samilost, tko je onda u stanju ispoljiti je?

Mnogo je odgovora, ali je Isusov svakako najljepši. Prije no što predemo na izreku, neke stvari vec

sada moramo razjasni. Te razjašnjene stvari dati ce vam pozadinu koja je ovdje zaista neophodna.

Kada god kažnjavamo neku osobu, mi skrivamo pravi razlog iza tisucu i jedne racionalizacije. Vrlo je

važno shvatiti razliku izmedu racionalizacije i razloga. Možda ste otac ili majka, i možda je dijete ucinilo nešto

što vam nije po volji. Nije bitno da li je djetetovo djelo dobro ili loše, jer tko zna što je što? No bilo kako bilo, vi

neke stvari ne dopuštate, i baš te iste stvari postaju ono što je “loše”. Možda je ono stvarno loše, možda i

nije, ali naglasak nije na tome. Stvar je u sljedecem - što god VI dopuštate je ispravno. Dakle, sve zavisi od

dopuštanja i nedopuštanja.

I kada dijete skrene s puta, kada ucini nešto što nije dobro iz vašeg kuta, vi ga kažnjavate. Osnovni

razlog je to što vas nije poslušalo, a ne to što je ucinilo nešto loše. Najdublji razlog nalazi se i u sljedecem:

vaš ego je strahovito pogoden. Dijete se posvadalo s vama, i zato vam je reklo “ne” - ocu, majci,

autoritetima, onima što su mocni. Vi ga kažnjavate jer vam je ego povrijeden, i kazna je samo oblik osvete.

Ali racionalizacija je drugacija: vi kažete da je dijete pogrešilo i mu na to treba kaznom skrenuti pažnju;

ako se ne kazni, kako ce znati što je ispravno a što pogrešno? I zato dijete mora biti uskraceno, na bilo koji

nacin, kada god skrene s puta, a nagradeno ako vas slijedi u stopu. Eto kako se dijete uslovljava za jedan

ispravan život! To je cista racionalizacija, tako vi sve to sagledavate u sebi, ali to uopce ni osnovni nesvjesni

razlog.

Nesvjesni razlog je potpuno drugaciji: staviti dijete na ono mjesto koje mu pripada, objasniti mu tko je

gazda u kuci, i da cete vi, kao gazda naravno, odlucivati što je ispravno a što nije, da ste vi onaj koji ce mu

pokazati pravac. Vi njemu objašnjavate da ono nije slobodno, da s vi onaj koji ga posjeduje, da ste njegov

vlasnik - i ako ne sluša stradati ce.

Ako upitate dubinske psihologe, oni ce vam reci da se u ponašanju moraju razlikovati dvije stvari:

razlog i racionalizacija. Racionalizacija je nevjerojatno lukavo sredstvo - ona skriva izvorni razlog i daje vam

lažnu masku, ali ona izvana izgleda sasvim u redu. I ista se stvar ne dešava samo izmedu roditelja i djece,

vec i izmedu društva i “djece” koja su tobože skrenula s puta. Zbog toga toliko mnogo zatvora i zakona to je

osveta, socijalni revanšizam.

Društvo ne može zadugo trpjeti one koji su buntovni, jer ako im se da na volju, oni ce uništiti same

društvene temelje. Atena nije mogla podnijeti Sokrata, i to ne samo zato što je pogrešio - a ne samo da nije

pogriješio nego je bio potpuno u pravu - Atenjani ga nisu mogli trpjeti zbog toga što bi društvena struktura

propala da su ga pustili da radi kako mu volja. Sokrat je morao umrijeti kako ne bi umrlo društvo.

Isus je razapet, ali ne zbog toga što je bilo pogrešno ono što je govorio - tako istinite rijeci nikada se

na Zemlji nisu cule - ali je žrtvovan zbog društva koje nije moglo tolerirati njegovo prisustvo njegove i izreke:

bio je opasan za sve.

Društvo vas ne može trpjeti ako ste buntovni, i odmah kažnjava. Ali, ono nastavlja s racionalizacijom:

ono vas kažnjava za vaše vlastito dobro, ali nikog u suštini nije briga da li je itko ikada izvukao nešto dobro iz

sveg tog mucenja. Kažnjavali smo zlocince tisucama godina, i nikoga ne zanima - jesu li ti zlocinci postali

bolji zbog kazne ili ne. A kriminalaca je svakog dana sve više, zatvorenika ima “ne zna im se broj”: što više

zakona, više prekršioca; što više sudova, to sve više i više kazni. Onaj konacni rezultat je u potpunosti

apsurdan: zlocin je u stalnom porastu.

51

U cemu je problem? Zlocinac osjeca da je sve to racionalizacija, i da ga kažnjavaju zbog sasvim

desete stvari - kažnjavaju ga zato što su ga uhvatili. I on je takoder vrlo vješt racionalizator: sljedeci put ce

biti lukaviji, oprezniji, i to je sve. Ovoga puta su ga uhvatili zato što nije bio dovoljno oprezan, a ne zbog toga

što je uradio nešto što je pogrešno. Društvo je ispalo lukavije od njega, ali ce sljedeci put vidjeti - pokazati ce

im on tko je prepredeniji, inteligentniji, spretniji. Kriminalac uvijek misli da ga kažnjavaju zato što su ga

uhvatili, a ne zbog toga što je ucinio nekakvo zlo. I jedini zakljucak koji ce izvuci je: “Sljedeci put nece me

uhvatiti!”

I tako se to dešava: svaki put kada covjek izade iz zatvora, on iz njega izlazi kao daleko bolji i

efikasniji kriminalac. Živio je sa veoma iskusnim ljudima, ispekao je zanat od pravih mudraca lopovluka, od

onih što su po sto puta kažnjavani i predstavljaju prave gurue na putu zlocina. Živeci s njima, služeci ili,

covjek uci. Uci da kroz tude iskustvo ne bude uhvacen - sljedeci put. I tako se vremenom rada sve bolji i bolji

kriminalac.

Nitko kažnjavanjem nije zaustavljen, ali društvo i dalje misli da sprjecava - kaznom naravno - ljude da

ponovo ne skrenu s puta. Ni društvo a ni zlocinci nisu u pravu. Društvo se sveti, a i kažnjenik takoder - mali

ego i veliki ego govore istim jezicima ma kako nesvjesna komunikacija bila. Kriminalac takoder misli: “U redu,

neka me udarate, ali ja cu vam se osvetiti kada kucne mojih pet minuta. Vidjeti cete vi što cu da vam radim

kada se išcupam odavde”.

Zar je Bog isti? - baš kao sud, kao advokat baš kao otac ili šef? Zar je Bog okrutan kao društvo u kom

živimo? Da li je Bog negdje duboko u sebi isti egoista kao i svi vi? Zar ce vas kazniti? Ako to uradi, onda više

nije božansko, onda je budala kao i svi drugi.

To je jedna od ubjedljivo najdubljih poteškoca: kako ce se Bog ponašati s osobama koje su jednom

skrenule s puta? Da li ce biti ljubazan? A sa svim tim povezane su još mnoge druge stvari. Ako želi biti

pravedan, onda ne može biti milostiv, jer suosjecanje i pravda se medusobno potiru. Suosjecanje predstavlja

bezuvjetno opraštanje, a to svakako da nije pravda.

Jer, to je moguce: jedan svetac danonocno moli i ništa loše ne uradi. Citavog svog života on se boji da

prekrši nekakva ogranicenja; živi u samonametnutom kazamatu, i ne dopušta sebi ni sekundu culnog

uživanja. Uvijek se bori da ostane cedan, asketski uporan i pun vrlina. I sada, pogledajmo i drugog covjeka

koji je radio sve što mu je palo na pamet: dopuštao je da ga cula vode po svom, uzimao je od svijeta koliko

može, griješio na sve moguce nacine, i onda - što? I jedan i drugi stižu u kraljevstvo nebesko, u Božji svijet.

Što ce se dogoditi? Ako svetac nije nagraden a grešnik kažnjen ce biti veoma nepravedno. Ako Bog

nagradi i jednog i drugog, ni to nije baš najpravednije, a svetac ce da pomisli: “Živio sam jedan cist život, ali

ništa narocito nisam dobio”. I ako je grešnik dobio sve što i jedan svetac, kakva je onda korist od toga da se

bude svetac? Citava stvar postaje potpuno besmislena. U tom slucaju, Bog ima suosjecanja ali je

nepravedan.

Ali ako je Bog pravedan, onda je aritmetika unutar našeg uma potpuno jasna: grešnik mora biti

kažnjen, a svetac nagraden. No, ako je tako, Bog onda nije milostiv - pravednik mora biti u neku ruku

okrutan kako bi se izvršila pravda. Covjek koji je sav za pravednost mora živjeti u glavi - nikada u srcu.

Mirovni sudac ne smije prosudivati srcem - jer ce onda pravda biti nestabilna. Takoder, ni suosjecanja

ne smije pokazati, zbog toga što je cak i najsitnija ljubaznost prepreka na putu izvršenja “casnog djela”.

Mirovni sudac zaista mora biti kao racunar u ljudskom obliku, glava bez srca: zakoni, nagrade, kazne -

nikakva samilost ne smije proci, osjecajima nije pušteno na volju. On mora ostati neupleten, kao posmatrac,

bez ikakvih emocija - baš kao da je okrutan od glave do pete. Ali, sada se pojavljuje vrlo složen proces, jer

vec vjekovima narodi tvrde kako je Bog u isti mah i suosjecajan i pravedan; pun je ljubavi, ali ne oprašta. To

je cista proturjecnost, paradoks – kako ga riješiti?

Isus daje jedan odgovor a on je stvarno najljepši. Sada je vrijeme da pokušate shvatiti što on kaže.

Bice teško razumjeti Isusa, jer ce vam citava stvar razrušiti prethodne zamisli - on ce ici preko svih vaših

predrasuda, predubjedenja, zbog toga što Isus uopce ne vjeruje u kažnjavanje. Nitko slican njemu ne može

vjerovati u tako okrutne sisteme, jer duboko u sebi, svaka je kazna oblik osvete i ništa drugo. Ni Buddha ni

Krišna ni Mahavir - nitko od njih ne vjeruje u kažnjavanje. Nasuprot tome, onaj kvalitet kakav je pravednost

ne pripisuju Bogu, ali je zato suosjecanje zaista božanska osobina. Pravednost, to je ljudski, a ne božanski

ideal, jer on u sebi nosi odredene uvjete: “Ucini ovo i ostvariti ceš ono. Ne radi ono, jer ce onda da te stigne

ovo” - i tako dalje i tako dalje. Istinsko suosjecanje ne postavlja nikakve uvjete.

Bog je milostiv, suosjecajan, no da bi shvatili Boga kao takvog moramo poci od grešnika.

Isus kaže: “Kraljevstvo je kao Pastir koji je imao stotinu ovaca. Jedna od njih je skrenula s

puta, i to baš ona najveca. Pastir ostavi svih devedeset i devet ovaca, i pocne da traži onu jednu sve

dok je ne nade. Izmorivši se, rece on ovci: “Volim te više od svih ostalih”.

Apsurdno! Nelogicno! - ali istinito. Pokušajte to razumjeti što bolje možete: “Kraljevstvo” - kraljevstvo

Božje - je kao pastir koji je imao stotinu ovaca. Jedna od njih skrenula je s puta, i to baš ona najveca”

.

Oduvijek je tako bilo - onaj tko ide u krivu stranu, tko iskoci iz šina, uvijek je najbolji. Ako ste kojim

slucajem otac i ako imate petoro djece, budite sigurni da ce vam se najbolje dijete pobuniti prvo, da ce

pokušati da ospori vaš autoritet i da se dokaže. Prosjecni ce uvijek slijediti gomilu, dok ce oni iznad prosjeka

uvijek biti buntovni, jer sama kvaliteta uma je; buntovnost. Ona je povezana sa inteligencijom: što ste

52

inteligentniji to ste buntovniji. Oni koji svima kažu jedno slabicko “da” gotovo su mrtvi. Vama se oni mogu

dopadati, ali života u njima nema. Oni vas prate, ali ne zato što vas vole, nego zbog toga što su jednostavno

slabi, uplašeni, i ne mogu stajati na vlastitim nogama - sve su to slabici koji nisu u stanju da idu protiv vjetra.

Gledajte malo oko sebe: ljudi koje smatrate dobrima su upravo oni najslabiji. Njihova dobrota ne izvire

iz njihove snage, i oni su dobri samo zato što se ne usuduju biti loši. Ali, kakva je to onda dobrota koja izvire

iz slabosti? Ona mora doci kao rezultat jednog preobilja snage - i tek je tada dobrota zaista dobra, jer tad je

ispunjena životom. Takva je dobrota u stvari poplava životnosti.

I zato, kada god grešnik postane dobar, njegovo svetaštvo je najsjajnije, dok je svetaštvo obicnog

covjeka mrtvo, sivo, bezbojno, jer nema života u njemu. Ali, zapamtite ovo - ako postanete svetac iz slabosti,

propustiti cete toliko toga, jer samo je svetaštvo kao posljedica snage zaista vrijedno. Covjek koji je dobar

zbog toga što ne može biti zao uopce nije dobar. Istog trenutka kada bude malo ojacao, njegova dobrota ce

nestati. Dajte mu moc i ona ce ga iskvariti vrlo brzo.

To se dogodilo Indiji: Gandi je imao zaista mnogo sljedbenika, ali dobrota onih koji su ga slušali nije

bila posljedica snage nego slabosti. Svi su sljedbenici bili dobri kada nisu bili na vlasti, ali kada su postali

mocni, automatski su se iskvarili.

Može li moc iskvariti jednog mocnog covjeka? Nikada! - jer covjek pun snage ionako je mocan. Ako

ga moc može iskvariti, onda ga je ona još odavno iskvarila. Moc kvari covjeka samo ako je slab, i ako

njegova dobrota izvire iz njegove slabosti.

Lord Ekton je negdje napisao: “Moc sve kvari, i to apsolutno”. Ali, ja bit tome dodao jednu malu stvar,

jer ova izjava ne može biti bezuvjetna ni kategoricka. Drugim rijecima, moc kvari samo ako dobrota proizlazi

iz slabosti. Nema te moci koja ce uništi covjeka koji dobar zato što je jak. Kako bi i mogla? - jer vi tu moc vec

odavno prepoznajete u sebi, ona je tu. Ali, da se ne lažemo, vrlo je teško pronaci izvor - odakle dopire ta

vaša dobrota?

Ako niste postali lopov zato što ste se plašili da ce vas uhvatiti, onoga dana kada budete ubjedeni da

vas nece lišiti slobode, postati cete lopov - jer tko ce vas onda moci sprijeciti? Vaš prethodni strah vas je

kocio. Ne želite ubijati svoje neprijatelje zato što znate da ce vas zarobiti i lišiti slobode prije ili kasnije. Ali,

ako je situacija takva da možete izvrši ubistvo a da vas ne kazne, vi cete trenutacno postati ubica. Dakle,

dobri ste zbog slabosti, ni zbog cega drugog.

Ali kako može dobrota da iznikne iz slabosti? Za dobrotu je potrebo ogromna energija, jer dobrota je

luksuz, to nemojte zaboraviti. I svetaštvo je luksuz - i ono dolazi iz unutrašnjeg preobilja. Kada imate mnogo

energije, toliko energije da vas ona jednostavno preplavljuje pocinjete dijeliti. Tad niste u stanju iskorištavati,

jer zato nema nikakve potrebe. Dajete iz srca, jer ionako imate više nego što treba, zbog toga što ste skoro

optereceni obiljem. Ah, vi bi tako voljeli da možete svega se odreci i da samo rasipate, voljeli bi da

razbacujete sve oko sebe, ali to je naprosto nemoguce.

Kada zaista imate nešto, vi onda želite davati - zapamtite taj zakon: vezujete se samo za ono što u

suštini ne posjedujete; ako je nešto stvarno vaše možete da dajete. Samo ako ste u stanju da nešto radosno

predate nekom drugom u ruke, bili ste vlasnik. Ako ste negdje u sebi i dalje vezani za doticnu stvar, to je

samo zbog toga što znate da niste njen gospodar. Vi nekako naslucujete da to ne pripada vama, kao što

naslucujete da ce vam sve, malo po malo, biti oduzeto. Zbog toga niste u stanju dijeliti. Zbog toga je najbolji

dokaz da covjek voli onaj trenutak kada daruje svoju ljubav, i samo kada citav svoj život preda bilo cemu, on

je istinski životan. Nema drugog nacina da se sazna kako stoje stvari.

Iz slabosti izranja dobrota, ali ona je kao lažni novcic, umjetno cvijece. Kada drvo cvijeta ono to cini

zbog toga što je preplavljeno energijom: “Cvijece na drvetu predstavlja cisto preobilje - ono se pojavljuje

samo kada je drvo u stanju sebi priuštiti tako nešto. Ako vode nije bilo dovoljno, ako gnojiva nije bilo koliko

treba ili ako je zemlja bila neplodna, onda na drvetu može iznici nekoliko listova, ali ono jednostavno nece

moci procvjetati.

U svemu tome postoji hijerarhija: ono najviše može da postoji samo ako je dovoljno energije da se

ostvari vrh. Ako niste dobro uhranjeni, inteligencija ce prva išceznuti, jer ona je cisto obilje, cvjetanje

covjekovo. U siromašnim zemljama nije siromaštvo tijela ono što se ispoljava, nego prije svega nedostatak

inteligencije. Kada su sve tjelesne potrebe zadovoljene energija se krece naviše, ali ako to na prvom mjestu

nije izvedeno, onda ce se energija kretati u tom smjeru - kako bi se nedostatak smanjio. Osnova uvijek mora

prva da se zaštiti: korijenje, to jest tijelo. Ako se korijen zanemari, cvjetanje se ne može ocekivati. Ako je

tijelo baceno u drugi plan, kako ce se onda pojaviti inteligencija? A suosjecanje se nalazi i iznad same

inteligencije, meditacija isto tako.

U Indiji, Buddha i Mahavir su se pojavili kada je zemlja stvarno bila bogata. Od tog vremena pa sve do

danas imamo svece, ali ne i bice slicno Buddhi - teško, vrlo teško! Jer, takvo je cvjetanje moguce samo kada

u drvetu postoji BESKORISNA ENERGIJA - i tek tada, ta ista energija pocinje uživati sebe samu. Tako se

stvara unutrašnje posuvracanje, meditacija, a iz nje dolazi ekstaza, nastaje Buddha.

Nemojte korijenju davati vode... prvo ce cvijetovi nestati, zatim lišce, pa grane, i na kraju korijen - jer s

korijenjem su moguci novi preporodi, te zato drvo na prvom mjestu zašticuje korijen. A on je najniži, no takav

je zato što je temelj citavog drveta. Kadoci povoljno vrijeme, kišni period, korijen ce opet da šikne uvis sa

novom snagom; lišce ce ozelenjeti, te ce na kraju doci i do cvjetanja. Ista hijerarhija postoji i unutar vas.

53

Budite dobri iz vlastite snage, a ne iz slabosti i straha. Pazite, ja vam ne kažem biti loši - jer kako ce

slabic biti zao? Zlo zahtjeva energiju koliko i dobrota. Ne možete biti loši bez energije, ne možete biti dobri

bez energije - jer oba su stanja realna. Pa što onda možete biti bez one izvorne snage? Možete nositi lažno

lice; necete biti ništa drugo do tanka fasada, prevara, duh od covjeka, sjenka i farsa. To je ono što se

odvajkada dešava. Onda cete pokazivati lažnu dobrotu, neistinitu svetost. Misliti cete da ste sveci zbog toga

što niste pocinili niti jedan grijeh, a ne zbog toga što ste zaista ostvarili svoju božansku prirodu.

Kada ostvarite božansko, to je onda ostvarenje pozitivne energije, i tada ste Bogu nalik. Ali, u tome

nema napora - stvar tece spontano. Možete opirati, ali to je negativna pojava. Kada se opirati, to je siguran

znak da je negdje u vama prisutna želja. Ako je ta želja da se cini zlo u vama, onda je to grijeh, ali ako je ta

ista želja materijalizirana, onda je rijec o zlocinu. Iz toga se sastoji sva razlika izmedu zlocina i grijeha.

Zlocin je djelo, ali vi možete i misliti - nijedan vas sud nece osuditi za sve te mentalne ludorije, jer

nijedan sud nema u svojoj nadležnosti podrucje uma. S tijelom i djelima koja su povezana s fizickim

postojanjem sud zna što da radi. Ja mogu natenane misliti kako da ubijam citavo covjecanstvo: mogu cak i

da uživam u tome, a nitko me ne može kazniti zbog mišljenja. Uživam, doduše, ali nikoga nisam ubio

bukvalno. Dijela izlaze na sud, a ne misli.

Grijeh je grijeh, bez obzira da li se odvija na fizickom ili mentalnom nivou, bez obzira da li je djelo ili

misao. Vi mislite o tome - i to je sjeme; da li ce ono da nikne u konkretnu akciju uopce nije bitno. Ako misao

preraste u djelo, to postaje zlocin, no cak i ako imate samo misao grijeh je pocinjen - za Božansko je i to

dovoljan znak da ste skrenuli s puta. Ali, jednu je stvar veoma teško razumjeti: da su oni koji su sišli sa šina

daleko snažniji od onih koji slijede glavnicu u stopu.

Oni koji su skrenuli s puta uvijek su najbolji. Zadite malo po ludnicama i obratite pažnju: poludjeli su

samo najinteligentniji ljudi. U posljednjih sedamdeset godina nijedan nije poludio - otkacili su samo ubjedljivo

najinteligentniji. Nice je poludio – jedan od najoštroumnijih ljudi koje je ovaj svijet ikad vidio - i to zato što je

imao energetsko obilje koje nije moglo obuzdati, pa ga je vlastita energija jednostavno progutala. Vi to ni

slucajno ne možete ukrotiti - ta energija podsjeca na podivljali ocean. Njižinski je poludio, i Nice, i mnogi

drugi. U posljednjih sedamdeset godina naci cete intelektualnu elitu ne vani, u svijetu, nego u ludnicama.

Mediokriteti su uvijek zdravi, i uvijek su na slobodi.

Sve to izgreda jako apsurdno: oni prosjecni su zdravi, a natprosjecni uvijek polude. Zašto onaj

najobicniji covjek nikada ne otkaci? Zašto? Pa zato što nema dovoljno energije da skrene sa puta. Dijete

postaje problem zato što je divlje od silne energije koju osjeca u sebi - ono s njom mora nešto ciniti. Samo

beskrvna djeca ostaju mirna i necujna u svom uglu. Ako takvom polumrtvacu kažete: “Sjedi tu i ponavljaj

Ram, Ram, Ram”, ono ce otpoceti s okretanjem zrnaca cim mu bacite brojanicu. No, ako je dijete zaista

životno, ono ce baciti brojanicu i ostale igracke, te ce reci: “Pa ovo je glupo! Odoh se ja igrati i verati po

drvecu, nešto ciniti, nije ni važno što”.

Život je energija. Samo ce jedan anemican um ostati na “pravom putu”, jer takav um nema dovoljno

snage cak ni da zaluta, da skrene u “nedodiju”, da padne u ponor. Ali, oni koji su se usudili na takav korak -

ako ih uopce ima - postati ce Buddhe. Ako Nice ikada bude ušao u meditaciju, od ludaka ce da postane još

jedno prosvijetljeno bice. On ima dovoljno energije za ludilo, a dovoljno je ima i za prosvijetljenje. Buddha bi

poludio da je išao u suprotnom smjeru - jer energija se u svakom slucaju mora kretati. Ako ne možete biti

kreativni, onda ce energija koju imate sve razarati. Idite u ludnice, ozbiljno vam kažem; naci cete

najinteligentnije ljude u njoj. Ti ljudi su ludi zato što nisu prosjecni, zato što vide mnogo dublje od vas, a kada

je sagledavanje tako duboko, onda i sve iluzije nestaju.

Citav Život je tako zagonetna stvar, da ako udete stvarno duboko, bice vam prilicno teško ostati

zdravi. Ljudi nisu ludi samo zbog toga što svi plitko sagledavaju: vidite samo dva postotka, dok su vam za

devedeset i osam postotaka, u psihološkom smislu, oci sklopljene. Ako se izložite cjelini, bice to takva

poplava da um nece biti sposoban zadržati prijeko potrebnu ravnotežu – poludjeti cete, to je sasvim

izvjesno.

Sada su mnogi psiholozi, koji su jako duboko otišli u proucavanju ljudi - R.D. Leng i ostali - nabasali na

odredene cinjenice. Jedna od cinjenica je i ova: ljudi koji su ludi su možda i najbolji, dok su oni koji pocine i

neke zlocine najbuntovniji. Mnogi od njih postanu i veliki mudraci, kao što je to u Indiji bio slucaj - s

Valmikijem.

Valmiki je bio dakoit, ubica, i živio je od ubistava i pljacke. Desilo mu se probudenje - na kraju - u

jednom jedinom trenutku.

Neki mudrac je prolazio šumom, i Valmiki ga je iz zasjede zaskocio. “Što ceš sada da mi uradiš?”,

upita ga mudrac bez trunke straha. Valmiki mu rece da ce mu uzeti sve što ima.

“Ako to možeš uciniti”, nasmija se mudrac, “ja cu onda biti veoma sretan, jer ono što posjedujem je

nešto potpuno unutrašnje - zbog toga iz sve snage pozdravljam tvoju odluku da me orobiš”.

Valmiki nije mogao to shvatiti. “Ne razumijem”, rece. “Mene zanimaju samo vanjske stvari”.

“Ali takve stvari ti uopce nece moci pomoci”, s poluosmjehom mu rece mudrac. “A i da te pitam: zašto

ti uopce radiš sve to?”

“Zbog porodice: majke, žene, djece - oni ce gladovati ako prekinem ovaj posao. To je inace sve što

znam raditi”.

54

Kada je cuo Valmikijev odgovor, mudrac mu predloži: “Znaš što ti mene zaveži za drvo, a ti se lijepo

vrati kuci i upitaj svoju majku, svoju ženu i potomstvo, samo jednu stvar: da li su spremni da na ravne casti

podjele kaznu za ono što ti ciniš u njihovo ime? Kadoci sudnji dan pitaj ih slobodno - jesu li u stanju da

ravnopravno podjele svaki tvoj grijeh? Jer, ti sve to ciniš zbog njih, kako kažeš”.

Po prvi put u svom životu Valmiki se duboko zamislio: “Možda s zaista u pravu. Odoh ja provjeriti kako

stoje stvari”.

Kada je došao kuci, u njoj je prvo nabasao na ženu. Kada joj je postavio pitanje, ona se gotovo

zapanjila: “Ja da dijelim tvoje zlocine? Zbog cega? Ja nisam ucinila nikakvo zlo. Ti si odgovoran za svako

svoje djelo - nitko drugi ne može s tobom podijeliti krivicu”.

Majka je rekla: “Zašto bili ja ispaštala zbog tvojih nastranosti? Ja sam te rodila i tvoja je dužnost da me

hraniš i da se brineš za mene. Mene ne zanima na koji nacin ti dolaziš do sredstava za život, ali je tvoja

odgovornost, tebe kao sina da se brineš o svojoj majci”.

Djeca su bila istog mišljenja. Nitko nije bio spreman da s Valmikijem podjeli njegove zlocine na ravne

casti. U prvom trenutku bio je zbunjen, ali kada se malo pribrao, vratio se do onog mudraca, celom dotakao

njegova stopala, i skrušeno zamolio: “Molim te, daj mi ono unutrašnje bogatstvo o kojem si mi govorio, jer

me vanjske stvari ne zanimaju više. Dopusti mi da budem razbojnik unutrašnjeg svijeta, zbog toga što sam

malocas shvatio da sam sam, i da je svako moje djelo samo moja odgovornost - nitko ne želi da sa mnom

podjeli ono što cinim. Roden sam usamljen, umrijeti cu sam, te je sve što radim iskljucivo moja osobna

odgovornost. Zato je krajnje vrijeme da se zaputim ka unutra i pronadem tko sam. S glupostima je svršeno!”

Covjek se promijenio u trenu.