Lawrence E. Joseph

Apokalipsa 2012.

Optimist istražuje kraj civilizacije

(Apocalypse 2012.

An Optimist Investigates The End of Civilization,

Harper Element, New York, 2007.)

Prijevod

(Down the Rabbit Hole)

Str.13

… Do točnih datuma je teško doći u igri proricanja propasti i jedino u čemu se znanstvenici slažu je, što god da se sada događalo (kako smo se približili sunčevom minimumu), biti će zanemarivo u usporedbi s nečuvenom turbulencijom koja se predviđa za slijedeći sunčev maksimum, koji se očekuje 2012.

Makinalno sam za-googlirao ''2012.'' i odmah propao u zečju rupu cvatuće supkulture apokalipse. Blogovi, knjige, glazba i umjetnost sa svih kontinenata predviđa propast za tu godinu. Predstavnici zbunjujući najrazličitijih vrsta, razina, ideoloških usmjerenja i filozofija, od domorodačkih kultura, Biblije, I Chinga (kineske knjige promjena) upućuju na 2012. kao vrijeme Apokalipse. Može li to biti samo slučajnost? Ili je razumnije pretpostaviti da će božanski nadahnute tradicije, ipak, doći do sukladnog i kongruentnog zaključka o sudbini čovječanstva?

''Dvije tisuće dvanaesta! To je, znaš li, kada će se sve dogoditi. Značajno vrijeme!'', naglasila je naša dadilja, Erika, kada sam spomenuo moje otkriće slijedeće jutro. Erika koja noću surfa po internetu i ljubitelj je radijskih razgovor-programa govorila je o užasnim predviđanjima i dokazima da je 2012. stvarni Y2K. Čini se da ona sve to vidi kao neku vrstu užasnog nadolazećeg reality-showa. Nekoliko njenih prijatelja također su u toj stvari sudnjeg dana 2012. i ona je veselo nabrojala neke od njihovih savjeta što da se radi kako se primiče Kraj: ''Proslijedi nargilu (Pass the bong), Iskonstruiraj si svemirski brod. Preseli se u podzemlje. Puno se seksaj. Počini samoubojstvo. Vidi svijeta (koji će nestati – što je jedini pravi smisao turizma), Nastavi raditi svoj uobičajeni posao. Prestani uzimati svoje lijekove. Počni uzimati tuđe. Napiši roman. Eutanaziraj si obitelj. Uvali se u Las Vegas. Slavi Alaha. Osveti se. Upiši se na brzi kurs astralne projekcije. Pobrini se da si osiguraš dobro mjesto za konačnu predstavu vatrometa''…

Poglavlje 6.

Strana 103

Vidi sunce. Vidi sunčanu pjegu.

SEE SUN. SEE SUN SPOT.

Oko pola milje nakon starog terorizirajućeg (shot-up old welcome sign) panoa dobrodošlice, skrenuo sam na parkiralište ''Debele piletine'' (Chubby Chicken''). Točno iznad blagajne bila je nalijepljena hrpa bolesno/smiješnih karikatura sa životinjama koje se kuhaju. Jedna je imala naslov ''Film strave'' i prikazivala je tri kokice s izbuljenim očima kako gledaju svoju drugaricu kako se peče u mikrovalnoj pećnici. Satni radio na šalteru za narudžbe je emitirao moju novu omiljenu kantri pjesmu ''Ponovno pečeni snovi'' (''Podgrijani snovi'' - ''Refried Dreams'').

Išao sam prema Durango u Koloradu, gdje se skupljalo oko osamdeset fizičara, iz dvanaestak zemalja koji se bave suncem, kako bi izmijenili iskustva, informacije i istražili utjecaj Sunca na klimu i kulturu. Konferencija je bila sponzorirana od strane Laboratorija za atmosfersku i svemirsku fiziku (Laboratory for Atmospheric and Space Physics) Univerziteta u Koloradu, čiji je laboratorij konstruirao i sukonstruirao istraživački satelit Sunčeva radijacija i klimatski eksperiment (Solar Radiation and Climate Experiment (SORCE), istraživački satelit koji je posljednjih nekoliko godina promatrao i bilježio Sunčevu interakciju sa atmosferom Zemlje. Od dvanaestak konferencija o fizici sunca koje su se održale po svijetu 2005. godine, SORCE je imao najfascinantniji program, s referatima o svemu, od posljednjeg u satelitskoj tehnologiji do toga kako je sunčana oscilacija (fluktuacija) uzrokovala kanibalizam u Kini u 17. stoljeću.

Dok su moja tri komada crnog kokošjeg mesa cvrčala u ulju, pitao sam se je li se još neki proton ubojica kretao prema nama. To je bio 13. Rujan 2005., i od tada te godine sam već navikao na činjenicu da kada god se sjetim 2012., 2005. skoči u sjećanju kao mlađi brat koji, da bi privukao pažnju na sebe, učini nešto zločesto ili opasno. 1.sječnja 2005., četrdeset minuta u Novoj Godini, po Greenwich-u, sunčana pjega 715 je izbacila veći plamsaj (svjetlosni signal, sjaj) klase X2. (Sunčevi svjetlosni signali ili sjaj se stupnjuju – rangiraju – s C za mali sjaj, M za srednji i X za najjači. Cifre koje slijede slova pokazuju žestinu u danoj klasi.) U i po sebi, Novogodišnja erupcija sigurno nije bila uzrok za uzbunu. Konačno, 2005. se sigurno očekivalo da bude vrlo mirna godina s obzirom na sunčevu aktivnost. Ali gledajući unazad, Novogodišnja erupcija odredila je ton po kojem se dogodio uragan Katrina i svi ostali rekordni uragani, godina koja će biti obilježena kao jedna od najgorih godina nevremena u povijesti i Sunca i Zemlje.

Možda je tu bila veza.

Po svakom znanstvenom mjerenju, 2005. se smatralo da je godina u kojoj je viđeno vrlo malo sunčanih pjega. Sunčane pjege su magnetske oluje veće od Zemlje koje nagrđuju površinu Sunca. One su oko 1500 stupnjeva C hladnije, i prema tome tamnije od njihove neposredne okoline koja je 5800 stupnjeva. Sunčane pjege se javljaju u ciklusima od devet do trinaest godina, najčešće 11 godina, što je uobičajena dužina vremena od jednog sunčevog maksimuma (najveći broj sunčanih pjega) do drugog.

Imamo također jedanaestogodišnji ciklus od jednog sunčevog minimuma do drugog. Slijedi da je vrijeme od jednog sunčevog maksimuma do njegovog minimuma, od vrha vala do dolca vala, obično pet do šest godina. Sadašnji ciklus, 23, bio je kasne 2006. Slijedeći ciklus, 24, biti će na vrhu 2012.

Sunčane pjega se promatraju i mjere golim okom već tisućama godina, a sa teleskopom malo kasnije od Galileovog izuma 1610. i satelitima od sredine 1970'. Astronomi još uvijek ne znaju zašto se pojavljuju u grubo ravnomjernim jedanaestogodišnjim ciklusima. ''To je u njihovoj prirodi da tako čine'', je Aristotelovo zgodno objašnjenje za inače neobjašnjivi fenomen i to je otprilike ono do čega smo stigli. Međutim imamo opći znanstveni konsenzus da ukupna sunčana aktivnost, u smislu raznih oblika eksplozija i ostalih provala svijetla i energije od Sunca, raste kako se povećava broj pjega i pada kako pada broj sunčanih pjega.

''Imamo 96 posto korespondencije između sunčanih pjega i drugih sunčevih aktivnosti,'' kaže Harry van Loon, poznati fizičar sada sa Colorado Research Associates i National Center for Atmospheric Research (NCAR).

Ili u najmanju ruku to je ono kako bi stvari trebale biti. Godina 2005. bila je zadnja i najspektakularnija u slijedu nedavnih, zbunjujućih i uznemirujućih iznimaka cikličkih zakonitosti pojave sunčanih pjega. Te godine je viđeno, u grubo, očekivani broj pjega ali cjelokupna sunčeva aktivnost bila je najveća u pamćenju od bilo kojeg minimuma do sada i po nekim mjerenjima bilo je mnogo aktivnije nego u tipičnoj godini maksimuma.

17. siječnja. 2005. sunčana pjega 720, ciklus 23, gigantska oluja veličine Jupitera izbacila je protuberancu X3-klase. To je bilo otprilike isto toliko iznenađujuće kao i proljetna snježna oluja u New Yorku, vrijedna pažnje ali jedva alarmantna. Sunčana pjega 720 je nastavila s erupcijama još tri puta. 20. siječnja – datum koji ću uvijek pamtiti jer je prije četrdeset godina to bio snježni dan na koji je moj otac poginuo u automobilskoj nesreći – sunčana pjega 720 je otpustila impresivnu protuberancu klase-X7, manje-više ekvivalent majskog snijega, recimo, visine tri palca (inča) u pola sata.

Čudan, zbunjujući olujni hitac (metak) nekoliko milijardi tona protona koji su putovali od Sunca do Zemlje pola sata, umjesto uobičajenih dan ili dva. Znanstvenici su zbunjeni jer ne znaju kako se to dogodilo. Većina eksplozija sunčanih pjega, uključujući četiri ranije iz sunčane pjege 720, su karakteristično uobičajene vrste kao izbačaj koronalne mase (coronal mass ejections – CMEs). IKM (CME) su užareni oblaci plina koji dolazi u valovima od Sunca i sječu kroz međuplanetarni prostor, stvarajući šok valove koji ubrzavaju određene čestice, uglavnom protone, ispred njih, što je poznato kao protonska oluja. IKM (CME) obično putuje 1000 do 2000 kilometara na sekundu, što je prilično polagano za standarde sunčevog sustava, i ako se desi da su usmjereni prema Zemlji, mi osjećamo posljedice dan ili dva kasnije. Sateliti (get zapped), neki radio prijenosi su prekinuti, i predivne aurore ispune noćno nebo. Možda IKM (CME), zapravo, igraju neku ulogu pomoćne, energetske-infuzije stvaranjem korisne stimulacije vanjske atmosfere Zemlje ili magnetskog oklopa (zaštitnog sloja). Nitko to ne zna.

Peta eksplozija sunčane pjege bila je u potpunosti drugačija, stižući do Zemlje pedeset puta brže nego što je normalno. Kada bi se brzina metka iz puščane cijevi naglo povećala pedeset puta, metak bi bio toliko puta razorniji. Isto je s protonima. Protoni ubojice od 20. siječnja su bombardirali Zemlju u začudnoj oluji koja je zapanjila eksperte.

''IKM (CME) se pripisuje većini protonskih oluja, ali ne protonskoj oluji od 20. siječnja,'' izjavio je Robert Lin, fizičar za Sunce sa University of California Berkley.

Nema načina da IKM (CME) može tjerati (goniti), protone ili ostale fundamentalne čestice tako velikom brzinom.

To nije samo od interesa za znanstvenu zajednicu. To je od općeg interesa. Svjetlost od Sunca, kreče se oko 300.000 kilometara na sekundu, treba oko osam minuta da stigne do Zemlje, što znači, da bi protoni tjerani od sunčane pjege 720 stigli do Zemlje u trideset minuta, spomenute čestice morale su putovati, recimo, četvrtinu od brzine svijetlosti ili oko 75.000 kilometara na sat. Kada se bilo što kreće značajnijim dijelom od brzine svjetlosti, naziva se relativističkim, i odnosi se na Einsteinov temeljni zakon relativnosti, da materija ne može putovati brže od brzine svjetlosti. Bilo koja čestica, krava ili toster, koji se kreče brzinom svjetlosti postao bi beskrajno velike mase. Kod samo dijela od brzine svjetlosti masa postaje mnogo teža. Tako ti protoni, umjesto da su bez težine, udarili su u zemlju sa snagom kamenčića, quintillioni njih, kao topovski pucanj sa Sunca. Postoje sve vrste argumenata i protuargumenata, ali samo ukoliko je Einstein ozbiljno pogriješio, svi ćemo biti izbrisani (uništeni) ako buduća gomila protona uspije smanjiti dužinu putovanja od dvadeset i dvije minute od Sunca do Zemlje na osam minuta, što je vrijeme za koje su moja tri komada crnog mesa u Chubby Chicken-u bila lijepo reš pečena.

Izvanredna razina paranoje bila bi potrebna da se pokuša tvrditi da je Sunce namjerno na Zemlju ispalilo protonsku oluju 20. siječnja. Stari Sol nema uma ili svjesne namjere (ili možda ima?! Primjedba prevodioca). Ako nas nije namjeravalo povrijediti, moglo je bez sumnje naći ružniji način. Bez obzira, ''najjača protonska oluja desetljeća,'' kako je jedna NASA-ina službena vijest to opisala, bila je magnetski vođena (magnetically shepherded) od sunčane pjege 720 direktno do našeg Planeta. Rečeno je da je sunčana pjega locirana 60 stupnjeva zapadne sunčeve dužine. Kako Sunce rotira, magnetska polja od te pjege se savijaju da bi stvorile neku vrstu magnetskog koridora do Zemlje za bilo koju erupciju IKM-a (CME).

NASA nije obznanila podatke o 20. siječnju sve do lipnja; možda su nalazi bili toliko zapanjujući da su ih morali ponovo provjeravati. Ovo neuobičajeno zakašnjenje kao i zbunjujuće pomanjkanje pratećeg komentiranja tog slučaja, učinilo je nemogućim procijeniti čudovišan učinak oluje, koji je mogao biti žestok, jer je direktno udario Zemlju. Sateliti su mogli biti sprženi, epidemija raka kože bez presedana. Jednostavno ne znamo. Oluja od 20. siječnja koja je otvorila 2005., godinu sunčevog minimuma, bila je najveća radijacijska oluja od listopada 1989., godina sunčevog maksimuma. Možda je to odložilo planove za istraživanje svemira ljudima do neodređene budućnosti. U normalnim prilikama, ako se opasana sunčeva oluja kreče prema Zemljinoj orbiti ili Mjesecu ili gdje god da se astronauti nalaze, oni imaju barem jedan dan da zatvore otvore. Ali ovaj nagli udarac u manje od pola sata, astronautima ne bi dao dovoljno vremena da se od te radijacije zaštite.

Godina 2005. nastavila je biti olujnom, čiji je vrhunac bio rujan s jednim od najturbulentnijih tjedana u pamćenju povijesti Sunca. 7. rujna sunčana pjega 798, vračajući se od dalekog ruba sunca, otkačila je monstruoznu turbulenciju rangiranu X17, druga najveća ikada zabilježena. Udar je uzrokovao prekid mnogih kratkovalnih, CB, i ham radio prijenosa na osunčanoj strani Planeta, što je u vrijeme, 1:40 p.m. EDT pokrilo većinu Zapadne hemisfere. Još devet turbulencija klase X eksplodiralo je na Suncu tijekom slijedećih sedam dana; nekoliko bodljikavih radijacijskih oluja udarilo je Zemlju. Zemljino magnetno polje obično štiti većinu nas od ove vrste radijacije. Magnetsko polje se nerazjašnjivo smanjilo posljednjih godina.

Posljednja sunčeva provala dogodila se 13. rujna, na dan kada je počela SORCE konferencija. Bez sumnje da će fizičari Sunca o tome brujati. Općenito tjedan od 7. do 13. rujna, divlji, žestok i nemiran kao uobičajena godina sunčevog maksimuma, bila je to više zapanjujuća, jer se događalo za vrijeme sunčevog minimuma. Kako je rekao meteorolog i astronom Joe Rao sa Planetarija Hayden u Američkom prirodoslovnom muzeju (American Museum of Natural History) u New Yorku: ''Ova oluja bila je poslovična snježna mećava u srpnju.''

Sami Solanski, iz poznatog Max Plank Instituta za Istraživanje sunčevog sustava u Katlenburg-Lindau, Njemačka, vodeći znanstveni eksponent koji vjeruje da je sadašnje ponašanje Sunca neuobičajeno, možda problematično, aktivno. Urbani europljanin indijskog porijekla, Solanski je potresao SORCE konferenciju: ''Osim možda u nekoliko kratkih vrhunaca, Sunce je sada aktivnije nego što je bilo u bilo kojem periodu u prošlih 11.000 godina.'' Fizičar je obavijestio svoje kolege da je Sunce od 1940. imalo više sunčanih pjega i također više nenadanih plamsaja i erupcija, koji su izbacili ogromne oblake u svemir, nego u prošlosti. Solanski je publicirao raniju verziju ovih nalaza u časopisu Nature.

Da je Solanski dao svoje saopćenje u sobi punoj geologa, panična drhtavica bi prohujala sobom. Pred jedanaest tisuća godina je bio kraj posljednjeg Ledenog Doba, ikonsko razdoblje. Ledeno je doba od prije 11000 godina, zapravo, posljednje od mnogih ledenih doba što su ohladile Zemlju kroz eone, je najveći primjer klimatske promjene koju poznamo, u zamrzavanju većine temporalne zone. Nakon toga temperatura se naglo digla nazad na normalu i glečeri su se povukli slijedom globalnog zatopljenja. Za geologe je Ledeno Doba, zapravo, razdjelna crta između historije i prethistorije.

Solanskijeva objava da je neobično upadljivo ponašanje Sunca danas u biti drugačije od bilo čega što smo vidjeli od kraja posljednjeg Ledenog Doba nije, prema tome, manje šokantno geolozima nego što bi to bilo da je to rekao pred skupom stručnjaka za Bibliju, da su stvari danas takve kakve nisu bile od doba Noe i Potopa, koji Potop je, zapravo, mogao biti rezultat naglog topljenja posljednjeg Ledenog Doba. Geolozi su odavno smatrali da su ove promjene zatopljenja, kao što se geološki procesi uobičajeno i smatraju, polagani u povećanju, u trajanju stotinama ili tisućama godina. Ali prema posebnom izvještaju časopisa Time, posljednji dokazi sugeriraju drugačije: Rastući broj paleoklimatologa, koji istražuju povijest klime Zemlje, dolaze do zaključka da kompleksni sustavi kao što je atmosferski skok od jednog stabilnog stanja na sljedeće u kratkom prijelaznom razdoblju, jako je slično onome kada se voda postepeno zagrijava do vrenja i onda se naglo pretvara u paru.

Richard Alley, iz Penn State (univerziteta?), specijalizirao se u istraživanju naglih klimatskih promjena. Alley smatra da ledeni slojevi uzeti na Grenlandu pokazuju da posljednje Ledeno Doba nije završilo u ''polaganom mijenjanju geološkog vremena već u brzom skoku stvarnog vremena (real time), gdje se cijeli Planet naglo zagrijao u samo tri godine. U većini vremena klima se mijenja kao da je pod kontrolom satnog mehanizma kazaljke i brojeva, ali ponekad se događa kao da je pod kontrolom prekidača.''

Da li je Sunce pred paljenjem Zemljanog prekidača? Prema arhivi, Solanski nije dao nikakvu izjavu u vezi bilo kakvih mogućih efekata na klimu Zemlje koji bi bili rezultat sadašnjeg ponašanja sunca. On je jednostavno primijetio da se Sunce čini aktivnije danas nego što je to bilo u bilo kojem razdoblju od posljednjeg Ledenog Doba. Ako bi se takva prožimajuča i dramatična klimatska promjena dogodila opet danas, sa 6 milijardi ljudi više, koji žive na Planetu, povezani zajedno globalnom ekonomijom, ishod bi bio katastrofalan i daleko od bilo čega u ljudskoj povijesti i imaginaciji. Posebno ako bi se takva promjena dogodila, kako Richard Alley tvrdi, u ''brzom skoku stvarnog vremena'' (quick pop of real time), recimo između sada i 2012.

Doslovno svi podaci o povijesti klime nazad do Ledenog Doba dolaze iz sonda uzetih iz leda Arktika i Antartika. Ali ekstrapolacija za podatke o povijesti klime ekvatorijalnih zona iz polarnog snijega je prilično nesigurno. Zamislite da imate podatke o klimi samo iz polarnog snijega na najjužnijoj i najsjevernijoj trećini Zemlje i pokušavate doznati što se događalo na ekvatoru prije 11000 godina. To je posebno problematično jer otprilike dvije trećine populacije Zemlje, uključujući Majanske pretke je živjelo, i njihovi nasljednici žive danas, bliže ekvatoru nego polovima, u zonama koje nisu bile pod utjecajem glečera. Ali gdje ćete doći do leda na ekvatoru?

Odgovor, prema glečerologu Lonnie Thompsonu sa Ohio State University, jednim od najslavnijih znanstvenika našeg doba, je daleko iznad razine mora, najmanje na tri milje iznad mora.

Iako je uvijek pozivan, Thompson ne prisustvuje mnogim konferencijam, pa tako nije bio ni na konferenciji SORCE 2005. Umjesto konferencije on obično planinari, što zapravo ne voli raditi; ima astmu i radije bi ostao kod kuće u Kolumbusu u Ohio sa suprugom i suradnicom Ellen Mosley-Thompson. Ali to ga nije spriječilo da provodi više vremena od bilo kojeg ljudskog bića na visini od 6000 metara i više (sa Sherpa vodičima ali ne s trgovačkim pilotima). U zadnjih trideset godina, Thompson je slijedio svoju eminentnu zdravorazumsku opservaciju stvari, a to je, da se ne može dedukcijom iz polarne klime doći do podataka o tropskoj klimi i došao je do konačnog logičnog zaključka – treba proučavati planine najbliže ekvatoru za podatke o povijesti klime tih zona.

Thompson i njegov tim su skupili ''knjižnicu'' ledenih primjeraka nekih 4 milje dugačku, pohranjenu na kampusu Državnog univerziteta Ohio na površini od 222 metara kvadratnih frižidera koji održavaju ledene primjerke na temperaturi od minus 30 do -35 Celziusa. Ledeni primjerci su doslovno smrznuti komadi vremena. Što je ledena jezgra iz veće dubine to je dalje u prošlosti. Analizom kemijskih sastojaka svakog sloja leda, istraživači određuju promjenu klime za mjesto od kuda je ledena jezgra uzeta. Tisuće ledenih jezgri je analizirano, stvarajući bazu podataka koja je omogućila istraživačima da polako povežu planetarnu klimatsku povijest nazad do Ledenog Doba a u nekim slučajevima mnogo dalje u prošlost…

Tijekom godina Thompson je skupio masu dokaza da je prije 5200 godina Zemlja prošla kroz klimatsku katastrofu. Navodeći studije o godovima stabala do ljudskih ostataka, od biljnog peluda do izotopa kisika, on zaključuje da je prije 5200 godina došlo do naglog pada, onda do naglog porasta, u sunčanom zračenju što je Saharu, koja je bila zeleni pojas, pretvorilo u pustinju, smanjujući ledene vrhove i polarni led i tako poremetila globalnu ekologiju…

Thompson vjeruje da su uvjeti koji su doveli do katastrofe prije 5200 godina vrlo slični onome što sada proživljavamo. ''Nešto se dogodili u prošlosti i to je bilo kolosalno i veličanstveno. Ali to se nije činilo kolosalnim u odnosu na ljude jer onda je bilo otprilike 250 milijuna ljudi koji su živjeli na Planetu u usporedbi na 6.4 milijarde koliko ih danas ima. Dokazi jasno upućuju na vrijeme u prošlosti kada se nešto dogodilo. Slično se događa i danas u promjeni klime'', upozorava on…

(str. 113.)