Prije više stotina godina, astronomi su uglavnom vjerovali da je Zemlja središte svemira. Onda je astronom Kopernik iznio ideju da se Zemlja okreće oko Sunca. Astronomi su prihvatili to Kopernikovo načelo, ideju da Zemlja i njezini stanovnici ne zauzimaju središnje mjesto u univerzumu.

Ali, astronom Brandon Carter je u 20. st. iznio teoriju da Zemlja u određenom smislu doista zauzima posebno mjesto u svemiru, čime se u izvjesnoj mjeri vratio na prijašnje stajalište, koje nalazimo i u vedskoj kozmologiji.

Da bi ljudi mogli postojati kao promatrači, rekao je Carter, moraju se nalaziti na određenom položaju u svemiru s određenim značajkama. Carter je to nazvao 'antropijskim načelom' (1974., str. 29).

Prije svega, s obzirom na danas prihvaćene ideje o kozmologiji, svemir bi morao biti određene starosti da bi u njemu mogli postojati ljudi kao promatrači - točnije, morao bi biti star otprilike deset milijarda godina. Prema danas prihvaćenim teorijama, upravo je to razdoblje dovoljno da sukcesivne generacije zvijezda pretvore helij i vodik u teže elemente, kao što je ugljik, jedan od glavnih sastojaka organskog života. U svemiru koji se širi, veličina svemira razmjerna je njegovoj starosti. To znači, tvrde suvremeni kozmolozi, da svemir sposoban održavati ljudski život koji se osniva na ugljiku, mora imati promjer najmanje deset milijarda svjetlosnih godina, a upravo je tolika veličina našeg svemira, kako proizlazi iz danas prihvaćenih promatranja i izračunavanja (Barrow i Tipler, 1996., str. 3).

Osobno ne prihvaćam bespogovorno procjene današnjih kozmologa o veličini i starosti svemira, i tvrdim da se one neprestano mijenjaju.