POSTATI KONKRETAN

 

Svaki put kada imam neki pojam mogao bih ga primijeniti na nekoliko pojedinaca.

Ne govorimo o stvarnim, određenim imenima kao što su Mary i John, koja nemaju pojmovno značenje. Pojam se može primijeniti na bilo koji broj pojedinaca, na bezbroj pojedinaca.

Pojmovi su opći.

Na primjer, riječ list može se primijeniti na svaki pojedini list na drvu.

Ista se riječ primjenjuje na svaki od tih pojedinačnih listova.

Pače, ista ta riječ upotrebljava se za sve lišće na svom drveću: mala, velika, nježno, suho, žuto, zeleno, bananino lišće.

Ako vam, dakle, kažem da sam jutros vidio jedan list, nećete imati pojma o onome što sam vidio.

 

Da vidimo možete li to shvatiti. Imate zamisao o onome što nisam vidio.

Nisam vidio životinju.

Nisam vidio psa. Nisam vidio ljudsko biće.

Nisam vidio cipelu.

Imate dakle neku nejasnu zamisao o onome što sam vidio, ali nije određena, nije točna.

Pojam ljudsko biće ne odnosi se na primitivnog čovjeka, ni na civiliziranog čovjeka, ni na odraslog čovjeka, ni na djecu, ni na muško ili žensko, ni na određenu dob, ne na ovu kulturu ili neku drugu, nego na pojam.

Ljudsko biće koje sretnemo je stvarno; nikada ne vidite opće ljudsko biće kao što je vaš pojam opći. Dakle, vaš pojam ukazuje na nešto, ali nikada nije potpuno točan; izmiče mu jedinstvenost, konkretnost. Pojam je opći.

 

Kada vam dam neki pojam, dao sam vam nešto, ali to je ipak jako malo. Pojam je tako vrijedan, tako koristan za znanost.

Na primjer, da kažem da ste svi vi ovdje prisutni živa bića, to bi sa stajališta znanosti bilo sasvim točno.

Međutim, mi smo nešto više od toga. Da kažem da je Mary Jane živo biće, to bi bilo točno, ali nije potpuno točno zato što sam ispustio nešto bitno o njoj, i zato je to nepravedno prema njoj.

Kada neku osobu nazovem ženom, to može biti točno, ali puno toga u toj osobi ne odgovara pojmu žena.

Ona je uvijek jedna određena, konkretna, jedinstvena žena koju jedino možete doživjeti, ali ne možete konceptualizirati, ograničiti na neki pojam.

Ja sam moram vidjeti tu konkretnu osobu, moram je sam doživjeti, intuitivno je upoznati.

Pojedinca možete intuitivno upoznati, ali ne možete ga konceptualizirati.

 

Čovjek je nešto što nadmašuje razum.

Mnogi od vas su vjerojatno ponosni što se mogu nazvati Amerikancima, isto kao što bi se i mnogi Indijci ponosili time što se nazivaju Indijcima.

Ali što je to Amerikanac, i što je to Indijac?

To su konvencije; to nije dio vaše naravi.

Sve što imate su etikete.

U stvari ne razumijete čovjeka. Pojam uvijek propusti ili mu izmakne nešto od krajnje važnosti, nešto dragocjeno što se nalazi samo u stvarnosti koje je konkretna i jedinstvena.

Veliki Krishnamurti jako je to lijepo rekao:

“Onoga dana kada dijete naučiš kako se zove neka ptica, dijete više nikada neće vidjeti tu pticu.”

Kako istinito!

Prvi put kada vaše dijete vidi tu pernatu, živu i skakutavu stvar, kažete mu:

“Vrabac.”

I sutra kada dijete opet vidi tu pernatu, živu i skakutavu stvar sličnu onoj prvoj, reći će:

“Ah, vrabac. Već sam ih vidio. Vrapci su mi dosadni.”

 

Ako ni na što ne gledate kroz svoje pojmove, nikada vam neće biti dosadno.

Svaka pojedina stvar je jedinstvena. Svaki vrabac je, unatoč sličnostima, različit od svih drugih vrabaca. Sličnosti su od velike pomoći zato što možemo apstrahirati, možemo stvarati pojmove.

To je od velike pomoći sa stajališta komunikacije, obrazovanja i znanosti, ali nas isto tako može odvesti na krivi put, može postati velika prepreka da vidimo tog konkretnog pojedinca.

Ako je vaše jedino iskustvo vaš pojam, onda nemate iskustvo stvarnosti jer stvarnost je konkretna.

Pojam bi vam samo trebao pomoći, voditi vas do stvarnosti, ali kada tamo stignete, morate je upoznati intuitivno ili je iskusiti izravno.

 

Druga značajka pojma je da je statičan, dok je stvarnost dinamična.

Za Slapove Niagare uvijek koristimo isto ime, ali ta voda se stalno mijenja.

Imate riječ rijeka, ali voda tamo stalno teče.

Imate jednu riječ za svoje tijelo, ali stanice u vašem tijelu se stalno obnavljaju.

Pretpostavimo, na primjer, da vani puše jaki vjetar, a ja bih želio da ljudi u mojoj domovini dobiju nekakav pojam o tome kako Američka oluja ili hurikan izgledaju. I izađem van da ulovim malo tog vjetra u kutiju za cigarete, i odem kući i kažem:

“Gledajte ovo.”

Naravno, to više nije oluja jer smo je uhvatili, zar ne?

Ili kao kad bih vam htio dočarati kako rijeka teče pa vam je donesem u kanti.

Onoga trenutka kada stvari stavite u pojmove, prestaju teći, postaju statične, mrtve.

Smrznuti val više nije val.

Val je u svojoj biti pokret, djelovanje.

Kada ga smrznete, to više nije val. Pojmovi su uvijek smrznuti. Stvarnost teče.

Napokon, ako ćemo vjerovati misticima (i ne iziskuje puno napora da se ovo shvati, ili čak povjeruje, ali nitko to ne može vidjeti odjednom) stvarnost je cjelina, ali riječi i pojmovi fragmentiraju stvarnost.

Zato je tako teško prevoditi s jednog jezika na drugi, jer svaki jezik drobi stvarnost na svoj način.

Englesku riječ home nemoguće je prevesti na francuski ili španjolski. Casa nije isto što i home.

Home ima neke asocijacije koje su specifične za engleski jezik.

Svaki jezik ima riječi i izraze koje nije moguće prevesti jer drobimo stvarnost i dodajemo nešto ili oduzimamo, i uporaba se mijenja. Stvarnost je cjelina, a mi je siječemo da stvorimo pojmove, i upotrebljavamo riječi kako bi označili različite dijelove.

Da nikada u životu niste vidjeli životinju i da onda, na primjer, nađete rep - samo rep - i da vam netko kaže:

“To je rep”, biste li imali ikakve ideje o tome što je to, da nemate ideje o tome što je životinja?

 

Ideje u stvari krnje pogled, intuiciju, iskustvo i stvarnost kao cjelinu.

To je ono što nam mistici stalno govore.

Riječi vam ne mogu pružiti stvarnost.

One samo označuju, ukazuju na stvarnost.

Treba ih upotrebljavati kao putokaze za stvarnost.

Ali jednom kada tamo dospijete vaši pojmovi će biti beskorisni.

Jedan hinduistički svećenik raspravljao je jednom s filozofom koji je tvrdio da je zadnja prepreka na putu do Boga riječ Bog, pojam Boga.

Svećenika je to šokiralo, ali filozof je rekao:

“Magarac na kojeg se uspneš i na kojem jašeš do kuće, nije sredstvo s kojim ulaziš u kuću.

Pojmove koristite da biste tamo mogli stići, a onda sjašite i idete iznad toga, s onu stranu pojmova.” Ne morate biti mistik da biste mogli shvatiti da je stvarnost nešto što se ne može zatvoriti u riječi i pojmove. Morate znati s one strane znanja da biste mogli znati što je to stvarnost.

 

Podsjeća li vas to na nešto?

Onima kojima je poznato djelo Oblak neznanja prepoznat će taj izraz.

Pjesnici, slikari, mistici, i veliki filozofi, svi su oni vidjeli mig te istine.

Recimo da jednoga dana gledam drvo.

Do tada sam, svaki put kada sam vidio drvo, rekao:

“Eto, to je drvo.”

Ali danas kada gledam to drvo, ne vidim drvo.

Barem ne ono što sam navikao vidjeti.

Vidim nešto sa svježinom dječjeg pogleda.

Nema riječi za to.

Vidim nešto jedinstveno, cijelo, nešto što teče, nešto što nije razbijeno.

Čudim se.

Da me pitate:

“Što si vidio?”

što mislite, što bih vam odgovorio? Nemam riječi za to.

Za stvarnost nema riječi jer čim upotrijebim neku riječ, vraćamo se na pojmove.

 

I ako ne možete izraziti ovu stvarnost koja je dostupna vašim čulima, kako ćete onda izraziti nešto što se ne može vidjeti okom ni čuti uhom?

Kako netko može naći riječi kojima bi se izrazila Božja stvarnost? Počinjete li shvaćati što su Toma Akvinski, Augustin i svi ostali govorili, i što je Crkva stalno učila dok je govorila da je Bog misterij, nespoznatljiv za ljudski um?

 

Jedno od posljednjih pisama velikog Karla Rahnera bilo je upućeno jednom mladom njemačkom ovisniku koji ga je molio za pomoć.

Mladić je rekao:

“Vi teolozi govorite o Bogu, ali što taj Bog znači u mojem životu?

Kako me taj Bog može osloboditi droge?

Rahner mu je odgovorio:

“Moram ti potpuno iskreno priznati da je Bog za mene bio i ostao potpuna tajna.

Ne razumijem što je Bog.

Nitko ne razumije.

 Imamo neke neizravne spoznaje, nagađanja, zamuckujemo pokušavajući staviti tu tajnu u riječi.

Ali za to ne postoje riječi niti rečenice.”

Na jednom predavanju u Londonu rekao je teolozima:

“Teologova zadaća je sve objasniti vjerom u Boga i objasniti da je Bog neobjašnjiv.”

Neobjašnjiva tajna.

Ne znate i ne možete reći.

Možemo samo zamuckivati:

“E, pa…hm…”

 

Riječi su putokazi, a ne opisi.

Na žalost, ljudi padaju u idolopoklonstvo jer misle da, kad se govori o Bogu, riječ isto što i objekt (On).

Kako možete biti tako ludi?

Možete li biti luđi od toga?

Čak i kada je riječ o ljudima, ili o drveću, lišću ili životinjama, riječ nije isto što i ta stvar.

A vi biste htjeli reći da, kada se govori o Bogu, riječ jedna stvar.

O čemu to govorite?

Jedan međunarodno poznati stručnjak za Sveto pismo bio je prisutan na jednom od mojih tečajeva u San Franciscu, i rekao mi je:

“Bože moj, nakon što sam vas slušao, shvatio sam da sam cijeli svoj život bio idolopoklonik.

Moj idol nije bio napravljen od drva ili metala - bio je to razumski idol.” To su opasniji idolopoklonici.

ni koriste vrlo istančanu tvar - razum koji stvara njihovog Boga.

 

Želio bih vas dovesti do ovoga: svjesnost stvarnosti koja se nalazi oko vas.

Svjesnost znači gledanje, promatranje onoga što se događa u vama i oko vas.

“Događa se”

je prilično točan izraz: drveće, trava, cvijeće, životinje, stijena, cjelokupna stvarnost se giba.

Treba je promatrati, gledati je. Kako je za čovjeka važno da promatra ne samo sebe, već svu stvarnost.

Jeste li vi zarobljeni svojim pojmovima?

Želite li se probiti van iz svojeg zatvora?

Gledajte onda, promatrajte, provedite sate u promatranju.

Što treba gledati?

Bilo što?

Lica ljudi, oblike drveća, pticu u letu, hrpu kamenja, gledajte kako raste trava.

Dođite u dodir sa stvarima, gledajte ih.

Ima nade da ćete se tada osloboditi tih krutih shema koje smo svi razvili, iz kojih nam se nameću naše misli i riječi.

Tada ćemo, nadajmo se, vidjeti.

Što ćemo vidjeti?

Ono što smo odabrali nazivati realnošću, sve ono što se nalazi s onu stranu riječi i pojmova.

Ovo je duhovna vježba - povezana je sa duhovnošću - povezana je s oslobađanjem iz vašeg kaveza, iz robovanja pojmovima i riječima.

 

Kako je to tužno ako proživimo život a nikada ga ne vidimo djetinjim očima.

To ne znači da bi pojmove trebalo potpuno odbaciti jer su nam dragocjeni.

Iako počinjemo bez njih, pojmovi imaju vrlo pozitivnu funkciju. Zahvaljujući pojmovima razvijamo svoju inteligenciju.

Nismo pozvani na to da postanemo djeca, nego kao djeca.

Moramo pasti s razine nevinosti i biti izbačeni iz raja, moramo razviti svoje “ja” i “pripadajuće” tim pojmovima.

Ali onda se moramo vratiti u raj. Moramo ponovno biti otkupljeni. Moramo odbaciti starog čovjeka, staru narav, uvjetovani ja, i vratiti se na razinu djeteta, ali ne tako da budemo djeca.

Kada krenemo u život, stvarnost gledamo s čuđenjem, ali to nije inteligentno čuđenje mistika, već neuobličeno čuđenje djeteta.

Kada razvijemo jezik i riječi, čuđenje umire i nadomješta se dosadom.

Onda ćemo se,  ako imamo sreće, ponovno vratiti čuđenju.

 

Anthony de Mello