O buđenju

 

Duhovnost znači buđenje.

Većina ljudi, iako toga nije svjesna, spava.

Rađaju se spavajući, žive spavajući, žene se i udavaju spavajući, spavajući odgajaju svoju djecu, i umiru spavajući, a da se nikada ne probude.

 

Nikada ne upoznaju draž i ljepotu te stvari koju zovemo ljudskim bivstvovanjem.

Znate, svi mistici - katolici, kršćani, nekršćani, bez obzira na to koju teologiju zastupaju, bez obzira na to koje su vjeroispovijesti - svi se slažu  u jednoj stvari: da je sve u redu, sve je u redu.

Iako je svuda nered, sve je u redu.

Zaista čudan paradoks.

Ali, na žalost, većina ljudi nikada ne shvati da je sve u redu zato jer spavaju. Muči ih noćna mora.

 

Prošle godine čuo sam na španjolskoj televiziji ovu priču o jednom gospodinu koji je kucao na sinovljeva vrata.

 

"Jaime", kaže, "probudi se!"

 

Jaime odgovara: "Ne želim ustati, tata."

 

Otac viče: "Ustani, moraš ići u školu!"

 

Jaime kaže: "Neću ići u školu."

 

"Zašto ne?" upita otac.

 

"Postoje tri razloga." reče Jaime.

 

"Prvo, zato što je to tako dosadno; drugo, zato jer me djeca zadirkuju; i treće, zato jer mrzim školu."

 

A otac odgovara: "Čuj, ja ću ti reći tri razloga zašto moraš ići u školu.

Prvo, zato što je to tvoja dužnost; drugo, zato što imaš četrdeset i pet godina; i treće, zato što si ravnatelj."

 

Probudite se, probudite se!

Odrasli ste.

Preveliki ste da biste spavali.

Probudite se!

Prestanite se igrati sa svojim igračkama.

 

Većina ljudi reći će vam da bi željeli izaći iz dječjeg vrtića, ali nemojte im vjerovati. Nemojte im vjerovati!

Sve što žele da učinite za njih  je da im  popravite njihove potrgane igračke.

 

"Vratite mi moju suprugu.

Vratite mi moj posao.

Vratite mi moj novac.

Vratite mi moj ugled, moj uspjeh."

To je ono što žele - žele nazad svoje igračke.

To je sve što žele.

Čak i najbolji psiholozi će vam to reći, da ljudi u stvari ne žele ozdraviti.

Ono što žele je olakšanje, ozdravljenje je tegobno.

 

Buđenje je, naime, neugodno.

U krevetu vam je lijepo i udobno, buđenje vas razdraži.

To je razlog zašto mudar guru nikada neće pokušati probuditi ljude.

 

Nadam se da ću ovdje mudro postupiti i da vas ničim neću pokušati probuditi ako spavate.

To zaista nema nikakve veze sa mnom, čak i ako ću vam ponekad reći: "Probudite se!"

 

Moj posao je da se bavim svojim stvarima, da plešem svoj ples.

Ako ćete od toga imati koristi, dobro, ako ne, šteta!

Arapi bi rekli: "Kiša je posvuda jednaka, ali uzrokuje da u močvari raste trnje, a u vrtu cvijeće."

 

Hoću li vam pomoći na ovim duhovnim vježbama?

 

Mislite li da bih ikome mogao pomoći? Ne!

O ne, ne, ne, ne, ne!

Ne očekujte da ću ikome pomoći.

Isto tako mislim da neću nikome naškoditi.

Ako vam ovo naškodi, sami ste krivi, a ako vam pomogne, vi ste zaslužni.

Zaista ste uspjeli!

Mislite li da vam ljudi pomažu?

Ne, ne pomažu vam.

Mislite da vas ljudi podupiru?

Ne, ne podupiru vas.

 

U jednoj terapeutskoj skupini koju sam vodio bila je prisutna jedna redovnica.

 

Rekla mi je: "Imam osjećaj da me moja poglavarica ne podupire."

 

Upitao sam je: "Što želite time reći?"

 

Odgovorila mi je: "Moja poglavarica, provincijalka, nikada se ne pojavljuje u novicijatu u kojem sam ja magistra. Nikada.

Nikada ne kaže niti jednu riječ pohvale."

 

Rekao sam joj: "Dobro, sada ćemo napraviti jedan mali igrokaz.

Zamislite da poznajem vašu provincijalku.

U stvari, zamislite da točno znam sve što misli o vama, i kažem vam (igrajući ulogu provincijalke): ‘Znaš, Mery, nikada ne dolazim u novicijat zbog toga što je to jedino mjesto u provinciji koje je bez poteškoća, gdje nema problema. Znam da si ti tamo poglavarica i da je zato sve u redu.’

Kako se sada osjećate?"

 

Rekla je: "Odlično se osjećam."

Onda sam joj rekao: "Dobro, hoćete li sada, molim vas, izaći iz prostorije na minutu ili dvije.

To je dio vježbe."

 

Nakon što je izašla, rekao sam ostalim članovima skupine: "Još uvijek sam njezina provincijalka, u redu?

 

Ova Mery, koja je izašla van, najgora je magistra novakinja koju sam ikad imala u cijeloj povijesti provincije.

U stvari, nikada ne posjećujem novicijat zato što mi je teško gledati što radi.

To je upravo užasno.

Ali ako joj kažem istinu, to će samo pogoršati stanje u novicijatu, novakinje će još više trpjeti.

Za godinu ili dvije dobit ćemo novu magistru koju sada pripremamo.

Ove lijepe stvari koje sam joj rekla pomoći će joj u međuvremenu.

 

Što mislite o tome?"

 

Odgovorili su: "To je bila jedina stvar koju ste u tim okolnostima mogli učiniti."

 

Zatim sam pozvao Mery natrag u skupinu i pitao je da li se još uvijek osjeća odlično.

 

"O, da", reče ona.

 

Jadna Mery!

Mislila je da dobiva potporu, ali bila je u krivu.

Problem je u tome što većinu onoga što mislimo i osjećamo stvaramo u svojoj glavi, uključujući i to da nam drugi pomažu.

 

Mislite li da pomažete ljudima zato što ste u njih zaljubljeni?

 

No, moram vam priopćiti jednu vijest. Nikada u nikoga niste zaljubljeni. Zaljubljeni ste samo u svoje predrasude i nadobudne ideje o toj osobi.

 

Uzmite si minutu vremena da razmislite o ovome: nikada ni u koga niste zaljubljeni, zaljubljeni ste u svoje mišljenje o toj osobi.

Prestajete biti zaljubljeni kad se promijeni vaše mišljenje o osobi u koju ste zaljubljeni, zar ne?

 

"Kako si me mogao iznevjeriti kada sam ti toliko vjerovao?", kažete nekom.

Jeste li mu zaista vjerovali?

Nikada nikome ne vjerujete.

Ostavite se toga!

 

To je samo jedan od načina na koji vam vaše društvo ispire mozak.

Nikada nikome ne vjerujete.

Vjerujete samo svom mišljenju o toj osobi.

Zašto se onda žalite?

 

Činjenica je da u stvari ne volite priznati da vam je prosudba bila slaba.

To vam baš ne laska, zar ne?

Zato radije kažete: "Kako si me mogao iznevjeriti?"

 

To je, dakle, to: ljudi u stvari ne žele odrasti, ne žele se mijenjati, ne žele biti sretni.

 

Kao što mi je netko rekao tako mudre riječi: "Nemoj pokušavati usrećiti ih, samo ćeš upasti u poteškoće.

Nemoj se truditi da naučiš svinju pjevati; tratiš svoje vrijeme i razdražuješ svinju."

 

Kao neki poduzetnik koji je ušao u jedan lokal i vidio čovjeka s bananom u uhu! Razmišljao je: "Ne znam da li da mu to kažem ili ne.

Ne, to nije moja stvar."

 

Ali ta misao mu nije dala mira i nakon što je popio čašicu ili dvije, reče neznancu: "Oprostite, imate bananu u uhu."

 

Neznanac upita: "Što?"

 

"Imate bananu u uhu", ponovi ovaj.

 

I neznanac ponovno upita: "Što ste rekli?"

 

Ovaj se počne derati: "Imate bananu u uhu!"

 

"Pričajte glasnije", kaže neznanac, "Imam bananu u uhu!"

 

Uzaludno je dakle.

"Odustani, odustani, odustani", ponavljam si.

Reci svoje i idi dalje.

Ako su od toga imali koristi, dobro, ako ne, šteta!