AMBICIJA I KONKURENCIJA: NOSILAC DRUŠTVA

Voljeni Osho,

ti si govorio o svojoj viziji buntovnika dok ja i dalje osjećam u našoj komuni atmosferu koja je mekana, ljubavna i harmonična.

Meni to liči na dio tvoje magije - da nam ukazuješ na egzistencijalan način da buntovnik ne treba da se radi iz

miljea nasilništva i nezadovoljstva već iz atmosfere ljubavi i ekstaze.

Buntovnici koji su rođeni iz nasilja, na kraju završavaju kao antibuntovnici. Trenutkom bivanja u moći njihovo buntovništvo nastaje. Oni bivaju isto toliko ružni kao i njihovi prethodnici jer kroz nasilje ti ne možeš ostvariti cvijeće ljubavi. Sijući otrovno sjeme ti ne možeš ništa drugo očekivati do da iznikne otrovno cvijeće.

U prošlosti je dominiralo bijedno mišljenje da oni koji su smireni, ljubavni, utišani i ekstatični nisu buntovnici. Oni nisu mogli zamisliti da se buntovništvo može roditi iz ljubavi, milosrđa, ekstatičnosti. Njihova perspektiva nije bila sasvim jasna o mogućnostima u budućnosti. Zato su ljudi koji su bili smireni, puni ljubavi, ljudi koji su bili religiozni, koji su bili ispunjeni molitvom, umjesto da su postajali buntovnici bivali su bjegunci: to je bila njihova zamjena za buntovništvo. Oni su bježali u planine, u šume samo da bi mogli da žive u tišini, miru, u blaženom stanju života.

Na neki način oni su bili sebični. Oni nikada nisu razmišljali o onima koje su napustili; njihova milost, njihov mir nisu bili dovoljno jaki - oni su se plašiti uznemirivanja. Njihova ljubav nije bila dovoljno velika - bilo je bojazni od izgaranja u vatri buntovništva. A na drugu stranu, bilo je buntovnika ali oni nisu bili smireni i tihi, oni nisu bili svjesni ekstatičnosti. Oni nikada nisu saznali za meditaciju. Nisu imali kontakta sa srcem. Njihova buntovnost je bila samo reakcija uma. Oni su bili ljuti i bijesni zbog eksploatacije, potiskivanja, zbog svih nehumanih postupaka koje su vlade u svijetu preduzimale prema drugim ljudima. Njihov bunt je proisticao iz tog njihovog bijesa, žestine, iz gnjeva. Stoga se događalo da su se bunili oni koji nisu imali buntovništva, a oni koji su bili pravi buntovnici su bježali u osamu.

Oni ljudi koji su bili puni nasilništva i gnjeva su uspijevali. Ali što su više išli kroz buntovništvo sve su više bivali nasilnici. Kada je moć stigla u njihove ruke bila je to moć nasilništva, bile su to ruke nasilnika. I prirodno, oni su iskoristili tu svoju moć, kako bi sproveli više nasilja. Tada su imali veliku priliku uništiti što je moguće više ljudi. Ponekad je njihova destruktivnost išla dotle da je bivala besmislena. U Sovjetskom Savezu je Staljin ubio najmanje milijun ljudi - a ti ljudi nisu bili bogataši protiv kojih se on bunio, protiv kojih je svo buntovništvo usmjereno. To su bili samo siromašni ljudi za koje je buntovništvo bilo obećanje i nada za

bolju budućnost. I zbog čega su oni bili ubijeni? Razlog je bio sasvim idiotski.

Komunizam vjeruje da neće biti nikakvog privatnog vlasništva i da su ljudi sasvim slijepi za ljudsku stvarnost kada se domognu vlasti. Na primjer, istina je da se privatno vlasništvo ne može samo akumulirati u par ruku, tako je neminovno da će se načiniti siromašnim hiljade drugih ljudi. Po tom pitanju komunizam je sasvim u pravu. No, i sasvim odbaciti privatno vlasništvo je potpuno anti – psihološki, to je ne-prirodna ideja.

,

To se mora shvatiti... tvoje privatno vlasništvo ti na neki način omogućava razvijanje individualnosti, identiteta, slobode. Ako bi ti bila oduzeta sva tvoja imovina i ako bi ostao sasvim lišen svog vlasništva bio bi iznenađen kako bi tada sva tvoja sloboda nestala, sva tvoja individualnost nestala, sve tvoje mogućnosti da budeš buntovnik bi tako nestale. Na neki način bi bio ubijen. Ne samo da bi ti tako oduzeli tvoje privatno vlasništvo već bi tako bilo gotovo sa tobom.

Marks nije imao psihološki uvid; on je sasvim slijep kad je u pitanju psihološki i spiritualni aspekt kod čovjeka. Njegov ukupni pristup je bio samo ekonomski ali čovjek nije novac. Čovjek je nešto više od toga. Čovjek nije samo ono što posjeduje, on je još nešto više. Ali ono što on posjeduje ima određenu vrijednost kada je u pitanju njegova individualnost.

Po meni, pravi komunizam bi bio taj koji bi zaustavio mogućnost da privatno vlasništvo ide samo u par ruku, tako bi svi mogli imati privatno vlasništvo. Nitko tada ne bi bio prebogat ni presiromašan. I bogataši i siromašni bi tako nestali. Srednja klasa bi lako mogla doći do izražaja i svi bi ljudi imali skoro jednaka privatna vlasništva. Ja kažem skoro jednaka jer čovjek ne može biti tretiran na matematički način. Tu će i biti nekih manjih gubitaka. Netko će i imati nešto više, netko manje; to neće biti značajno, to neće uzurpirati. Netko i treba... liječnik treba privatni automobil, to je dio njegove profesije. Oduzeti automobil liječniku je isto što i oduzeti nešto bitno njegovoj profesiji.

Ima na milijune siromašnih ljudi koji nemaju mnogo - neki imaju tek nekoliko kakošaka, neki jednu kravu, neki konja, neki parče obradive zemlje... Ali zaslijepljeni matematički i ekonomski um komunista, koji je postao još zaslijepljeniji kada su dobili vlast, počeli su oduzimati i to malo dobara od naroda. A to je bilo

čak i njihovo nasljeđe, njihova djedovina. Bez toga oni su se našli u veoma teškoj situaciji, isto kao da si im

skinuo svu odjeću sa njih. Oni nisu imali mnogo, nisu njihovi konji bili dobri, njihove kuće nisu bile palače; oni su živjeli u uskim prostorima sa domaćim životinjama - ali i to im je oduzimano. Sve je bilo vlasništvo države. A ti siromašni ljudi, u ime kojih je izvedena revolucija, nisu to mogli razumjeti - kakva je to revolucija? Oni su mislili da će potom biti bogatiji, da će njihovo siromaštvo iščeznuti. Ali desilo se suprotno - sve što su imali oduzeto im je. Tada su postali obični prosjaci.

Komunizam se koncentrirao u rukama države tako da su ljudi koji su bili na vlasti imali po prvi put duplu vlast - moć političara i moć ekonomiste. Ranije je to bilo razdvojeno: ekonomska moć e bila u rukama bogatih ljudi, a politička moć u rukama političara - u tome je bita mala razlika, Sada je moć postala sasvim totalizirana. Sva vlast je došla u ruke ljudi koji su vodili državu.

Siromašni ljudi koji su bili neobrazovani, nisu to mogli razumjeti - kakva je to vrsta ravnopravnosti, jednakosti? Jesu li oni možda stvorili jednakost siromašnih? Da li je to jednakost za koju je pokrenuta revolucija? A pošto su oni ipak opstali iako im je oduzeto sve: njihove kokoši, njihovi mali posjedi zemlje, njihove male kućice, njihovi konji, krave,... pošto su i tako opstali oni su bili ubijani, masakrirani.

Iz nasilja se može samo još više nasilja roditi. Taj milijun ljudi je bio najniži pred zakonom. Revolucija je ubijala siromašne ljude. To je bila slijepa revolucija, to je moralo tako i biti jer ti buntovnici nisu imali osjećanja za milost, nije bilo ljubavi prema čovječanstvu, nije bilo spiritualnog iskustva. Oni nisu proistekli iz

tog divnog prostora; oni se nisu borili za bolje čovječanstvo. Oni su bili jedino zainteresirani uništiti postojeću

vlast zbog svoje mržnje prema njoj.

U takvoj ljutini oni se trude biti pristrani i ljubomorni, u tome je bilo zavisti - sve samo ružne stvari.

Ja se trudim da sprovedem veliku sintezu između buntovnika i sanijasina. Sanijasin neće biti bjegunac. On će uzgajati svoju ljubav, stvarati svoju sućut jačom, svoju ekstazu dubljom, centriranom i zrelom. A iz tog i takvog ljubavnog prostora iznići će buntovnik. Njegova buntovnost neće imati za primat da

razara utemeljenu vlast već će mu biti osnovni interes da stvara sasvim novi svijet. Njegovo središte rada je

da stvori novi svijet, novog čovjeka i novo čovječanstvo sa sasvim novim vrijednostima. Stvarajući novo on treba da razori staro - ali ne iz bijesa već iz nužnosti. I on mora da shvati da nametanje narodu određenih ideja može biti opasno. Ti mora da shvatiš psihologiju naroda i tvoje buntovništvo se treba upravljati po tome, a ne obratno - ne da se narod mora prilagođivati tvojim idejama buntovništva.

Čovjek se nikada ne smije upotrijebiti za neku ideologiju. Sve ideologije će biti korištene upravo od strane čovjeka. Promatrajući ljudsku psihologiju uočljivo je da se velika razlika među ljudima izaziva zbog ružnih društava.

Baš sam prije neki dan saznao da u Indiji ima samo petnaest izuzetno bogatih ljudi - i to u zemlji od

devet stotina milijuna ljudi - samo petnaest stvarno bogatih ljudi. Tako se dogodilo da je svih devet stotina milijuna ljudi bilo eksploatirano, bilo iscrpljivano do smrti od strane samo petnaest porodica. Taj odnos je krajnje nehuman. Proizvođač je gladan a parazit se bogati na njegov račun i namiče bogatstvo koje mu nije potrebno. Ono je potrebno onima koji umiru od gladi - a oni su to bogatstvo stvorili.

Tih petnaest bogatih porodica ništa ne rade, ne proizvode, oni su samo dobro obučeni da izrabljuju. Oni šire svoje krake kao hobotnica oko milijuna ljudi i crpe im snagu, krv. Na hiljadu i jedan način oni sasvim tiho oduzimaju narodu novac i prelivaju ga u svoje kase. Bit ćete iznenađeni kada saznate da grad Bomba posjeduje jednu polovinu ukupnog novca zemlje. Čudno... rad čitave zemlje - ljudi rade na poljima, u

vrtovima, u fabrikama - ali postoji neka strategija koja sav taj novac odnosi prema Gombaju. Pola ukupnog bogatstva zemlje samo u jednom gradu! To je nepodnošljivo, ali se zbog toga ne smijemo žestiti. To je nepodnošljivo jer je nehumano i uništava ljudsku ljubav, milosrdnost, ljupkost. To izaziva sve vrste kriminala. Siromaštvo je uzročnik svih kriminala.

To je veoma čudan svijet. Prvo načiniš ljude siromašnim i natjeraš ih u kriminal, a potom formiraš sudove i zakon koji će ih kažnjavati za prijestupe koje su nužni počiniti.

Stvarni kriminalci su ta grupa od petnaest ljudi, petnaest porodica koji su crpili sve dobro zemlje. Ali oni nikada nisu bili kažnjeni jer su mogli kupiti sve vaše suce, sve političare. Oni su već i imali sve političare u

svojim rukama jer su ti političari za svoje izbore od njih dobijali milijune rupija. Oni to nisu mogli dobiti od si-

romašnih ljudi. A ljudi koji su spremni da daju milijune rupija, ne daju to tek bez razloga. Ako oni daju tim političarima jedan milijun oni će kasnije tražiti petnaest milijuna, sigurno ne manje. Kada takav političar dođe na vlast tada će sva korist doći u ruke čovjeka koji ga je postavio na vlast. Svi ti političari su robovi jedne kapitalističke partije ili neke druge kapitalističke familije. Oni samo obećavaju siromašnom narodu bolju budućnost iako i sami znaju da takva budućnost neće doći - oni prvo moraju da povrate novac koji je uložen u njih. Oni su tako svoji robovi.

To je ružna situacija. Strukture se svakako moraju promijeniti. Ali to se mora izmijeniti jer ti imaš samilosti i ljubavi za sva ljudska bića koja pate - ne zbog gnjeva, bijesa, ljubomore prema onima koji imaju sav novac, koji imaju sve pogodnosti. Stoga je to pitanje usmjerenja: da li se ti boriš u korist siromašnog svijeta ili se pak boriš iz ljubomore prema onim petnaest bogatih porodica? Da li je to tvoj gnjev, bijes, nasilje i ljubomora što te tjera da budeš buntovnik protiv preživjelih struktura? Ako je to razlog onda ćeš ti biti još veća opasnost ako dođeš do vlasti, uložit ćeš još više snage da se istakneš i to bez predrasuda.

Ali ako je tvoja revolucija istekla iz uvida da ljudska bića pate tada ćeš ti izumiti strukture koje će dati podjednake mogućnosti svima. Ti nećeš promovirati ideju jednakosti jer jednakost ne postoji: to nije moguće ni psihološki ni egzistencijalno.

Bertrand Rasel je Benrand Rasel. i ako on ima nešto komforniji život to je zbog toga jer to on treba: njegove potrebe su takve da se moraju ispuniti svim mogućim pogodnostima. Ajnstajn je takav da se ne može usporediti sa bilo kime, on ne može biti jednak sa drugima. Bilo bi sasvim glupo tjerati ga da Buddhe jednak sa drugima. Njegov rad je sasvim drugačiji; njegov genije je jedinstven. Zapravo, on se ne može spuštati na niži nivo - on nije predodređen da Buddhe prodavač ili radnik. On se nije smio forsirati da Buddhe običan prodavač jer bi to bila velika nepravda prema ljudskoj evoluciji. Isto tako, on se nije smio prisiljavati da Buddhe radnik jer nitko drugi ne bi mogao zamijeniti njegov genije. Nitko drugi to ne bi mogao raditi što je on radio. Tko bi mogao stvoriti teoriju relativnosti? Tko bi nam mogao dati nevjerojatnu snagu atomske energije? Nažalost, političari su to iskoristili u pogrešne svrhe, uništiti čovjeka - ali Ajnštajn nije odgovoran za to. Ta ista energija je mogla biti iskorištena da čovjeka načini bogatijim, zdravijim, da svijet učini ljepšim.

Ljudi nisu isti – to je moj temeljni pristup. I drugo, svim ljudima treba dopustiti imati privatno vlasništvo, ali da razlike ne budu previše velike - to sve može biti u normalnim razmjerima: čitava zemlja će biti bogatija.

Ne treba da država Buddhe jedini vlasnik svega; to je najopasnija stvar koja se može desiti jednoj zemlji, jer je država i tako već moćna. Ona posjeduje vojsku, policiju, sudove, zakone; sve suce ima na svojoj strani, a želi i da sve financije budu u njenim rukama. Tako će čitava zemlja ostati gola kao i prosjak –

“sada mi nemamo ništa”: A i pored toga, vlast biva takav monstrum protiv koga moraš još i da se boriš:

Država je okupila u svoje ruke svu moguću vlast. U Rusiji su sva glasila štampana od strane države. Ti ne možeš objaviti nijedan članak kritike jer su sva sredstva informiranja u njihovim rukama. Ali, ako ipak i napišeš nešto tako biti ćeš sigurno isključen. To sigurno nikada neće biti objavljeno a ti ćeš biti isključen iz javnog života. Nijedna knjiga se ne može štampati jer to pravo samo ima vlast. A ti možeš vidjeti rezultate - za sedamdeset godina revolucije nije se pojavilo ni jedno ime nalik Lavu Tolstoju, Fjodoru Dostojevskom, Čehovu, Turgenjevu ili Gorkom... sva ta imena su iz predrevolucionarnog vremena. Ti ljudi su postali svjetski poznati pisci. Ako bi izabrao deset najvećih svjetskih pisaca sigurno bi od njih bilo pet iz Rusije. Tih pet bi se moralo uključiti jer su napravili najveća djela u literaturi.

Gdje su ti geniji nestali? U sedamdeset godina nije se pojavila ni jedna priča takvog kvaliteta. Nije se ni mogla pojaviti iz razloga što je individualno bilo sasvim uništeno. Sada državne birokrate odlučuju koje će djelo biti štampano a koje ne, a te glupe birokrate nemaju nimalo senzibiliteta. Oni nisu pjesnici, oni nisu

pisci, oni ne osjećaju suptilne porive kreativnosti. Ali sada su ipak odlučujući faktori. Stoga je bolje ne

štampati ili samo štampati trećerazredna djela jer to oni samo shvaćaju.

Baš prije neki dan jedan me je prijatelj iz Delhija obavijestio: “Govorka se u nekim krugovima vlasti da će se tvoje knjige cenzurirali prije štampanja, da će se također i tvoja snimljena predavanja cenzurirati. Samo poslije toga će biti dopušteno da se pojave u narodu”.

Ja sam mu odgovorio: “Neka tako odluče, a potom ćemo se sresti na Vrhovnom sudu”.

Koje taj čovjek - želim da vidim to lice - tko je taj koji će odlučiti što je dobro u mojim knjigama a što ne? Ja poznajem sve te ministre, znam veći dio parlamenta. Oni nemaju taj kalibar inteligencije. Nitko od njih nije ni meditirao - kako oni mogu odlučiti da li je dobro ili loše ono što ja govorim? Sutra će oni možda reći o naučnicima: “Prije no što štampaš svoje djelo državna birokracija mora vidjeti da li je to dobro ili nije?” A državna birokracija nema nikakvog smisla za nauku, za filozofiju, poeziju, muziku. Ako bi oni imali smisla za sve to oni ne bi bili birokrati. To je najružnija stvar na svijetu. Biti državni birokrata je i biti dio najružnije mašinerije i znači gubljenje vlastite duše. Ti ne možeš nigdje živjeti kao nezavisni mislilac.

Buntovništvo iz ljubavi, buntovništvo izniklo iz kreativnosti, meditativnosti to je moja težnja, moja nada.

A u toj nadi je i nada čitavog čovječanstva.

Mi treba da učinimo da Gautam Buddhe postanu buntovnici. Samo u njihovim rukama moć može ostati nekorumpirana, tako bi njihova snaga mogla da iščisti moć. I samo u njihovim rukama je ljudska individualnost bezbijedna jer oni razumiju i vanjsku i unutrašnju ljudsku prirodu i tako mogu pomoći čovječanstvu. Oni neće zahtijevati nikakvu jednakost već samo jednaku mogućnost za sve. Štogod pojedinac želio da Buddhe biće mu dana jednaka prilika sa drugima. A potom je do njegovih potencijala, talenta, genija... netko će postati Bertrand Rasel, netko Rabindranat Tagore, a netko Pikaso. I naravno, ljudi koji budu obogatili život i egzistenciju dobiti će i više pogodnosti srazmjerno njegovoj ulozi koja je jedinstvena. Njihova jedinstvenost mora biti poštovana.

To neće značiti da su oni nešto viši i superiorniji, a da si ti prizeman i malen. To će jednostavno značiti da smo prihvatili temeljne činjenice o čovječanstvu: svaki čovjek je upravo onakav kakav jeste, a ne nalik nekom drugome, i isto tako on treba određeno lično vlasništvo kao što treba i odjeću.

U Kini, kada je Mao bio na vlasti, on je tjerao ljude da nose uniforme. To je bilo uništavanje ljudske individualnosti na veoma suptilan način. Tako su svi morali nositi iste uniforme bez obzira kakvim se poslom i profesijom bavili. To nije bilo uopće u redu jer čak i tvoja odjeća ukazuje na tvoju individualnost. Ti ćeš imati i slobodu u izboru vlastite odjeće, tu vlada nema što da odlučuje. Ti nisi dio nikakve vojske da bi bio u uniformi. Ti si nezavisna individua. Ako bi jednakost dospjela do svog logičnog kraja tada bi svi bili ošišani na isti način. A zamislite da neki idiot dospije do vlasti... a idioti i dospijevaju lakše do vlasti nego inteligentna bića jer inteligentne osobe ne žele da idu u narod i da se bore za vlast - to nije vrijednost te borbe. No, idioti imaju hrapavu kožu i tvrdu glavu.

Idiot će čak pomisliti da narod mora imati i iste nosove. Neki ljudi imaju lijepo lice a neki ne. To nije bilo dobro za društva koja su propagirala komunizam i jednakost. No sada je i plastična kirurgija moguća,... zato načini model i naredi da svi prođu kroz plastičnu operaciju. Svako će dijete po rođenju operacijom dobiti određeni nos, određeno isto lice i ti ćeš naokolo uvijek vidjeti samo ista lica. Da li bi to bilo divno društvo? Da li bi bilo u redu da se remeti čovječanstvo na tako ružan način?

Ja sam protiv klasa siromašnih i bogatih ljudi, ali sam sasvim za privatnu svojinu. Razlike ne smiju biti velike ali se razlike moraju dopuštati. A država ne smije biti jedini vlasnik čitave zemlje. Političari već imaju i previše vlasti i moći nego što bi smjeli da imaju. Dati još više vlasti, još više moći u njihovim rukama značilo

bi samoubistvo.

Moj buntovnik je meditant. On voli mir, on voli ljude, on voli njihov dobrostojeći položaj, i on će učiniti sve za njihov prirodni rast. On neće nametati bilo koju ideologiju, on će samo pomagati svima biti svoji. Takvo se buntovništvo još nije dogodilo. Ali sada je vrijeme, pravo vrijeme da se to dogodi. Ako se pak to ne dogodi, ti ćeš izgubiti svu nadu za bolju budućnost. Staro društvo je postalo previše utemeljeno da mu samo predstoji smrt. No, prije no što umrete dopustite nam da zasijemo sjeme novog čovjeka. Moje insistiranje na buntovništvu je upravo zbog toga da se stvori novo sjeme, jer kad staro zamre - a ono mora umrijeti, ono je i izazvalo svoju smrt - novo može zauzeti svoje mjesto. Novo sjeme će proizvesti svjesnost i budnost tako da se neće ponavljati ista stara priča. Lako je ponavljati stare običaje i navike, ali kada se jednom probudiš nećeš činiti više stare greške; samo glupani mogu ponavljati iste greške.

Sreo sam čovjeka koji se ženio osam puta i koji mi se ispovjedio: “Protratio sam sav svoj život. Tragao sam za pravom osobom i nisam je mogao maći. Svaka je žena ista”.

Ja mu rekoh: “Ti ćeš biti dobar primjer drugima”. On me upita: “Što pod tim misliš”?

Ja mu rekoh: “Ja jednostavno mislim da si ti jedan idealni tip idiota. Jedna je žena dovoljna, najviše dvije... da ne bi napustio svu nadu, neka Buddhe i tri žene. Ali ti nisi znao stati, a svakog puta si dolazio do istog zaključka. Osam ili osamdeset to neće promijeniti ništa jer si ti ostao isti. Razlika medu ljudima je sasvim površna, neznatna - to je kao i razlika između automobila. Njihove su linije drugačije,  šasije drugačije, ali u osnovi tu je jedan isti mehanizam, ista mašina a ako i vozač Buddhe isti on će završavati u jarku uvijek iznova. Osam puta je ipak previše. Ti treba da prestaneš voziti jednom. Ti ne znaš kako treba voziti”.

On mi odgovori: “Možda, ali mi to nitko nije rekao”.

Tada mu rekoh: “Ti moraš da razumiješ sebe. Ljudi se koprcaju u istom jarku, u vlastitom jarku. Koga je briga za tebe”.

Buntovništvo koje je buntovno, koje je spiritualno, koje se nije rodilo iz vatre nasilja već iz miomirisa ljubavi i milosti, iz meditacije, iz budnosti, iz čovječnosti je jedina mogućnost za transformaciju ove divne

planete u raj.

Da, upravo to što kažeš ja pokušavam da učinim. Ti kažeš: “Ti si govorio o svojoj viziji buntovnika dok ja osjećam atmosferu oko nas u komuni koja je i dalje mekana, ljubavna, harmonična.

Meni to liči na dio tvoje magije - da nam ukažeš na egzistencijalan način da buntovnik ne treba da se rodi iz miljea nasilništva i nezadovoljstva već iz atmosfere ljubavi i ekstaze”.

Upravo to je ono za što ja živim. Upravo je to ono za što vas ja pripremam: