TREĆI DAN

Čim se radosni dan probudio, a svjetlo se sunce uzdiglo nad planinama da bi ponovo otpočelo svoj nebeski zadatak, moji suborci takoñer se počeše dizati i, malo-pomalo, pripremati se za ispit. Ulazili su u dvoranu jedan po jedan, želeći nam dobro jutro i pitajući nas kako smo proveli noć.

Bilo je i onih koji su nam, pošto su vidjeli konopce, prebacivali da smo kukavice koje se ne smiju se, kao što to oni čine, prepustiti dobru i zlu. Ali

ostalima je srce već bilo u petama i oni bijahu mnogo suzdržaniji. Mi smo se ispričali zbog naše ludosti - sada smo se nadali da ćemo uskoro biti slobodni i da ćemo iz sveg tog ismijavanja izvući pouku. Oni to, naprotiv, još nisu bili sasvim

izbjegli. Možda najveća opasnost tek je bila pred njima.

Kada su se svi konačno okupili, trube i talambasi tako zatrubiše da smo svi pomislili kako će se sad sigurno pojaviti mladoženja. Ali, vrlo smo se prevarili. To je ponovo bila ona gospa od jučer, sada potpuno odjevena u crveno i opasana

bijelim pojasom. Samo je na glavi imala zeleni lovorov vijenac, koji joj je vrlo lijepo stajao. Njenu pratnju sada nisu činile svjećice, već 200 muškaraca obučenih, kao i ona, u crveno i bijelo.

Čim je ustala sa svog prijestola, Gospa stade pravo pred nas, zarobljenike, pa nas pozdravi i reče:

"To što su neki meñu vama bili svjesni svog jadnog stanja, vrlo je milo mom

gospodaru i on će vas zbog toga nagraditi." Kad me ugleda, nasmije se i reče:

"Što, zar se ni ti nisi usudio riskirati? A ja sam mislila da si se ti tako dobro

pripremio!"

Na ove riječi, oči mi se napuniše suzama. Ona zatim naredi da nas oslobode, pa nas sve okupi na mjestu s koga se mogla vidjeti velika vaga.

"Jer", reče, "možda ćete još svi vi proći bolje od ovih uobraženih tipova koji su još uvijek slobodni."

U meñuvremenu, nasred dvorane je okačen uteg od čistog zlata. Tu je bila i

jedna mala ploča presvučena crvenim samtom, u kojoj se nalazilo sedam utega. Ispred svih je stajao jedan prilično veliki uteg; za njim su, zasebno, bila četiri mala utega; i, na kraju, takoñer zasebno, stajala su još dva utega. Svi oni su, u usporedbi sa svojom veličinom, bili tako teški, da u to nitko ne bi povjerovao niti bi itko razumio. Svaki naoružani čovjek nosio je po jedan jak konopac i goli mač. U skladu s brojem utega, oni su se rasporedili u sedam grupa i Gospa je odredila koja će grupa ići uz koji uteg.

Zatim je ponovo sišla s prijestola. Pošto se najprije blago poklonila, počne govoriti:

Tko u slikarev atelje uđe,

pa iako ništa o slikanju ne zna, govori i vlada se kao da zna,

sramota i prezir bit će mu plaća.

Tko silno želi umjetnik biti iako je usud drukčije htio,

pa kopira samo genija slijepo,

sramota i prezir bit će mu plaća.

Tko na vjenčanje smjelo doñe, a poziv nikad primio nije,

pa se šepuri u lijepom odijelu, sramota i prezir bit će mu plaća.

Tko sada na tas nogom stupi i lakši od svih utega bude,

velikom brzinom poletjet će uvis i porugu svih upoznat će tada.

Čim završi svoj govor, Gospa naredi paževima da poredaju sve učesnike u red, pa da se ovi penju jedan po jedan. Pošto se najprije naklonio Gospi, jedan od kraljeva posluša ovu zapovijed pa se, u svoj svojoj veličanstvenosti, pope na tas. Zatim vode grupa postaviše svoje utege na drugi tas i kralj ih, na opće iznenañenje, sve izdrža. Ali, posljednji uteg bješe pretežak za njega i on se, mada jedva, podiže. Činilo mi se da ga Gospa sažalijeva, jer je molila svoje ljude da budu mirni. Ipak, dobrog kralja su vezali i isporučili ga šestoj grupi.

Zatim je istupio kralj koji je stao na tas dignute glave. Pošto je pod ogrtačem držao veliku, debelu knjigu, umislio je da nipošto ne može omanuti. Ali jedva da je izdržao treći uteg, kad se tas nemilosrdno podiže. On se toliko uplašio, da je čak i svoju knjigu ispustio, a vojnici su se počeli smijati, pa su ga vezali i dodijelili trećoj grupi. Slično je bilo i s još nekim kraljevima - vojnici bi ih najprije podrugljivo ismijali, pa vezali.

Zatim se pojavio jedan niži čovjek sa smeñom, kovrčavom bradom. On, takoñer, načini kurtoazan naklon, te se pope na tas. Ali on je tako postojano izdržao sve utege, da mi se čini kako bi izdržao i još neke, samo da ih je bilo. Gospa odmah ustade. Pokloni mu se, zagrnu ga crvenim samtnim ogrtačem, uruči mu jedan od mnogih lovorovih vijenaca sa svog sjedišta, pa ga pozva da sjedne na stepenice njenog prijestola.

Suviše bi trajalo da opisujem kako su zatim prošli ostali carevi, kraljevi i

gospoda. Ali moram napomenuti da je samo nekolicina tih dostojanstvenika se uspjela održati, mada su u mnogima, nasuprot mojim očekivanjima, pronañene razne poštovanja dostojne vrline. Netko bi izdržao jedan uteg, neko drugi, bilo je i onih koji bi izdržali i tri, četiri ili pet utega, ali samo ih je nekoliko prošlo cijeli test. Svakoga tko bi omanuo, vojnici su silno ismijavali.

Test je primijenjen i na plemstvo i na učenjake i na sve ostale. Ponekad bi po jedan ili dvojica iz jedne grupe izdržali do kraja, ali najčešće to ne bi uspio nitko.

Na kraju su na red došli i lažni bogomoljci koji varaju ljude, kao i tvorci lapis spitalanficus-a6. Njih su na kantar stavljali tako ih ismijavajući da je čak i meni, usprkos svem mom bolu, pucao stomak od smijeha. Većina uopće nije ni morala čekati presudu tribunala, već bi ih udarcima i šibama odmah odveli meñu zarobljenike, mada svakoga u njemu odgovarajuću grupu.

Od onako velikog broja učesnika, ostalo ih je tako malo, da me je stid i da im spomenem broj. Ipak, i meñu njima je bilo vrijednih osoba koje su, takoñer, počašćene purpurnom haljinom i lovorovim vijencem.

Kada se testiranje završilo i kada nije ostao više nitko osim nas jadnih, vezanih bijednika koji smo stajali sa strane, jedan od kapetana istupi, pa reče:

"Poštovana gospo, ako bi se to Vašem gospodstvu svidjelo, sada bismo i ovim

jadnicima koji su spoznali svoje neznanje dozvolili da se popnu na tasove vage, bez ikakve kazne i samo probe radi. Možda se i meñu njima nade nešto dobro."  Ja se najprije zbunih jer, u svoj mojoj nevolji, jedina mi utjeha bješe to što neću morati pretrpjeti sramotu i što me vaga neće odbaciti. Nimalo nisam sumnjao da bi mnogi od sadašnjih zatvorenika više voljeli da su i deset noći proveli s nama u dvorani.

Ali pošto se Gospa složila s kapetanovim riječima, tako je moralo biti, te nas oslobodiše stega i pustiše jednog po jednog na vagu. Iako je većina omanula, nitko im se nije ni smijao ni rugao, već su samo svi mirno sklonjeni sa strane. Moj prijatelj je bio peti. On je neustrašivo izdržao do kraja tako da mu svi, a naročito kapetan koji se založio za nas, počeše aplaudirati, a Gospa mu ukaza uobičajeno poštovanje.

Za njim su sledila dvojica koji su odmah otpali: ja sam bio osmi. Čim sam, drhteći,  stupio  na  tas,  moj  prijatelj  koji  je  već  sjedio  u  purpurnoj  odori,

prijateljski me pogleda. Čak mi se i Gospa malo nasmiješila. Pošto sam izdržao

sve utege, Gospa reče da me podignu na silu - trojica ljudi se okačiše na drugi tas, ali ni to nije imalo nikakvog efekta. Na to jedan od paževa istupi i uzviknu:

"To je on!", a ostali odgovoriše: "Oslobodimo ga, onda", što Gospa i dopusti.

Pošto sam primio već opisani ceremonijal, dozvoljeno mi je da oslobodim jednog od zatvorenika. Nisam morao mnogo razmišljati - odlučio sam se za onog

4  Andreae se podsmijeva vjerovanju u navodni lijek koji liječi sve bolesti, što je zapravo imitacija alkemičarskog lapis philosophicusa, kamena filozofa (kamena mudraca).

prvog kralja, koga mi je sve vrijeme bilo žao. On je odmah osloboñen pa nam se, primivši sve uobičajene počasti, pridružio.

U meñuvremenu, dok je mjeren posljednji kandidat, koji je bio prelagan, Gospa

otkri moje ruže (njih sam skinuo sa šešira i držao ih u ruci) pa me, preko jednog paža, zamoli da joj ih pokažem, što rado i učinih.

I tako se ovaj prvi dogañaj završi u 10 sati izjutra. Trube, koje još uvijek nismo

mogli vidjeti, oglasiše se ponovo.

Sada su se vojnici morali povući sa zarobljenicima i pričekati presudu. Sedam kapetana i mi bili smo porota; Gospa je, kao predsjedavajući, iznijela slučaj pred

nas i zamolila da svatko izloži svoje mišljenje o tome kako bi trebalo postupiti sa zarobljenicima. Prvi prijedlog je bio da se svi osude na smrt; zatim su sledili i drugi prijedlozi, sve jedan stroži od drugog, a svi u skladu s razlikom izmeñu

njihovog pravog stanja i onog koje se ovdje traži. Bilo je i onih koji su htjeli da ih zadrže u zarobljeništvu. Ali ti prijedlozi nisu se dopali ni predsjedavajućem ni meni. Na kraju, kralj koga sam oslobodio, još jedan monarh, moj prijatelj i ja

smo riješili problem:

Najbolju gospodu je trebalo pustiti da mirno odu iz tvrñave. Sa sljedećima bi se postupilo malo oštrije - njih treba svući i poslati natrag bez odjeće. Ostale treba

tući konopcima i goniti psima. Oni koji su se, dan ranije, dobrovoljno predali, mogli bi otići bez ikakve kazne. I, na kraju, svi oni napuhani tipovi koji su se onako neprilično ponašali za večerom prethodnog dana, bili bi kažnjeni i po

tijelu i po duši, svatko prema svojoj zasluzi.

Ovaj prijedlog se svidio Gospi i zadobio je većinu glasova. Zarobljenicima je

čak dozvoljena i još jedna večera, što im je odmah i rečeno. Izvršenje kazne je odloženo do ponoći. Tako se suñenje završilo.

Gospa se sa svojim añutantom vratila na svoje uobičajeno mjesto. Nas su stavili

za čeoni stol i zamolili nas da se zadovoljimo time dok sve ne bude pripremljeno, a kasnije će nas povesti do mlade i mladoženje. Nama je to sasvim bilo po volji.

U meñuvremenu su i zarobljenici dovedeni u dvoranu i svatko je dobio mjesto prema svom stanju. Nareñeno im je da se ponašaju uljudnije nego prethodnog dana. Ali na tome uopće nije trebalo insistirati, jer svi već bijahu izgubili svoju

oholost. Da budem iskren, mada ne bih želio povlañivati bilo kome, moram reći da su, ukratko govoreći, ljudi iz najviših slojeva najbolje razumjeli kako se treba ponašati u tako neočekivanoj nesreći. Prema njima se ophodilo bez etiketiranja,

ali s poštovanjem. Čak ni sada, oni nisu mogli vidjeti poslugu, ali mi jesmo, što me je vrlo zabavljalo. Iako smo mi imali mnogo više sreće, nismo se ponijeli, već smo savjetovali ostale da se razvedre, jer stvari neće ispasti suviše loše.

Željeli su od nas saznati ishod suñenja, ali nama je bilo strogo zabranjeno o tome govoriti i nitko se nije usuñivao ni zucnuti. Ipak, tješili smo ih koliko god smo mogli, pijući s njima u nadi da će ih vino razveseliti.

Naš stol je bio pokriven crvenim samtom, a pehari za piće su nam bili od čistog

srebra i zlata, što su drugi promatrali sa zavišću. Još prije nego što smo seli, ušla su dva paža noseći svakome od nas po jedan zlatan prsluk s ukrasom u obliku bijelog lava. Te prsluke nam je poslao mladoženja sa zahtjevom da ih nosimo za stolom, kako bismo mogli promatrati obilježja reda kojim nas je njegovo veličanstvo udostojalo i u koji će nas uskoro primiti uz prigodnu ceremoniju. Mi smo prihvatili ovu počast uz duboku pokornost, pa smo poslušno obećali da ćemo učiniti što god Njegovom Visočanstvu bude milo. Uz to, jedan paž je imao i spisak po kome smo, u pravilnom poretku, smješteni za sto. Koje je bilo moje mjesto nikada ne bih zatajio, da se ne plašim kako bih ispao suviše ponosan, što bi bilo protivno značenju četvrtog utega.

Pošto je naše posluženje bilo zaista veličanstveno, upitali smo jednog paža ne bismo li mali dio svega toga mogli dati i našim prijateljima i poznanicima. Kad

nam je to bez ikakve dvojbe odobreno, svatko od nas je svojim prijateljima poslao gomilu hrane preko posluge. Kako oni nisu mogli vidjeti sluge, pa nisu znali ni odakle hrana dolazi, poželio sam i osobno odnijeti nešto jednom od njih.

Ali, čim se podigoh, jedan sluga mi se ispriječi na putu, rekavši da bi me želio prijateljski upozoriti - jer, da me je neki paž vidio, sve bi doprlo do kraljevih ušiju, a to bi me skupo stajalo. Pošto me nitko osim njega nije spazio, on me

neće odati ali, dodao je još, ubuduće ću morati bolje paziti na dostojanstvo Reda. Ove slugine riječi su me prosto zalijepile za mjesto, te me je dugo poslije toga bilo strah i pomaknuti se. Ipak, zahvalio sam mu na tom odanom upozorenju

onoliko koliko sam to mogao tako smeten i uplašen.

Ubrzo se ponovo začu lupa bubnjeva. Iz iskustva smo već znali da oni najavljuju dolazak Gospe, pa smo se pripremili da je dočekamo. Pojavila se sa

svojom uobičajenom pratnjom, na svom visokom sjedištu. Pred njom su išla dva paža- jedan je nosio zlatni pehar, a drugi neki dokument na pergamentu. Pošto je graciozno ustala, Gospa je uzela pehar iz paževe ruke. Objasnila nam je da u čast imena Njegovog Veličanstva svatko treba otpiti po gutljaj. Na ovoju čaše stajala

je Fortuna, elegantno urañena u zlatu, s crvenom, lepršavom zastavom u ruci. Zato sam pio s nešto manje vedrine, jer mi je ćudljiva priroda sreće već bila suviše dobro poznata.

Gospa je, kao i mi, bila zaogrnuta zlatnim prslukom s lavom, pa sam nagañao da bi ona mogla biti poglavar reda. Upitali smo je za njegovo ime, ali odgovorila je kako još nije vrijeme da se ono otkrije, jer zatvorenici još nisu osuñeni.

Njihove oči, zbog toga, još uvijek bijahu zatvorene i sve što se dosad nama dešavalo njih je samo vrijeñalo i dosañivalo im, iako to ne bijaše ništa u poredbi s počastima koje su tek bile pred nama. Pošto nam je to objasnila, Gospa je

primila od drugog paža onu povelju, koja je imala dva dijela, te je,, pročitala tekst koji je glasio otprilike ovako:

(Što se tiče prve grupe), oni moraju priznati da su suviše olako povjerovali

neistinitim knjigama, stekli previsoko mišljenje, o sebi i tako došli u ovu tvrñavu

a da ih nitko nije pozvao. Najviše njih se ovdje, možda, pojavilo iz koristoljublja, kako bi kasnije živjeli u većoj pompi i slavi. Dakle, oni su zaveli jedan drugog, zaglibljujući se meñusobno u sramotu i laž, i zbog toga zaslužili ozbiljnu kaznu. Oni su to, uz veliko poniženje, već uvidjeli i predali se.

Potom su ostalima upućene sljedeće stroge riječi:

Da oni vrlo dobro znaju, da su sasvim svjesni da su objavljivali krivotvorene knjige, lažne i pune izmišljotina, da su obmanjivali i varali druge, tako da su

prokockali  svoje  kraljevsko  dostojanstvo.  Oni  su  odlično  znali  kakve  su

bezbožne i varljive slike koristili, pa čak nisu poštedjeli ni Sveto Trojstvo, već su ga, naprotiv, koristili da bi svakog varali. Sada je kao dan jasno i kakvim su se

praksama služili kako bi zaveli pozvane goste, a neznalice progurali u prve

redove. Isto se tako objelodanilo i da su se valjali po otvorenom bludu, razvratu, pohlepi   i   drugim   nečistoćama,   koje   su   sve   protivne   već   spomenutom

kraljevskom redu.

Ukratko, oni dobro znaju da su unizili kraljevsko dostojanstvo čak i meñu prostim svijetom, te moraju priznati da su se pokazali kao varalice, nitkovi i

lopuže, koji zaslužuju da se izbace iz viših krugova i strogo kazne.

Lopuže su se gnušale ovog priznanja, ali ne samo da im je Gospa priprijetila smrtnom   kaznom,   već   se   i   ona   prva   grupa   bijesno   okrenula   protiv   njih,

optužujući ih za sve prevare koje su zbog njih iskusili. Tako lopuže na kraju

bijahu prisiljene spoznati svoju krivicu, kako bi izbjegli ono gore. Ipak, napomenuli su da ih ne bi trebalo tako nemilosrdno kriviti za sve što se desilo.

Gospoda bijahu čvrsto odlučila ući u tvrñavu - za to su nudili velike svote novca

-     pa su svi upotrijebili razne trikove kako bi ščepali svoj dio i tako su stvari ispale ovakve kakvima ih sad vidimo. Ali budući da im naum nije uspio, smatrali

su da ne zaslužuju nimalo veću kaznu od gospode - ta oni su morali biti dovoljno

inteligentni pa da shvate kako se nitko tko je siguran da može ući ne bi s njima pentrao po zidovima uz tako velike teškoće, a zarad tako male dobiti! A što se

tiče knjiga koje su se tako dobro prodavale - pa, u toj prevari je morao sudjelovati svatko tko je želio opstati! Zato su se vatreno nadali da, ako je zaista donijeta pravedna presuda a to je obećano ne samo gospodi, već i njihovim

slugama koje su prenosile zahtjeve svojih gospodara - onda će se, svakako, ustrojiti kako oni nisu počinili nikakav zločin.

Ovim i sličnim riječima pokušavali su se opravdati. Ali rečeno im je da je

njegovo kraljevsko visočanstvo odlučilo kazniti sve i svakoga, mada ne podjednako strogo. Jer, iako je sve što su iznijeli donekle istinito, te zbog toga ni gospoda neće proći nekažnjena, ipak, oni koji su se tako nadmeno predstavljali i zaveli više neznalica, možda i protiv njihove volje, imaju dobre razloge da se pripreme za smrt - baš kao i oni koji su svojim lažnim knjigama  vrijeñali Njegovo Visočanstvo, što se iz tih knjiga i spisa lako može vidjeti.

Na  to  mnogi  meñu  njima  počeše  zapomagati  tako  jadno,  plakati,  jaukati,

preklinjati i bacati se na koljena. Ali bez ikakvog uspjeha. Divio sam se Gospi kako je uspijevala ostati sasvim mirna, jer je njihova bijeda čak i nama natjerala suze na oči i podstaknula naše sažaljenje, mada su oni većini nas zadali mnogo muka i nevolja.

Gospa zatim otpusti svog paža, koji se ubrzo vrati sa svim onim oklopljenim vojnicima s mjerenja. Nareñeno im je da priñu zarobljenicima, i to u pravilnom

poretku, tako da je svaki vojnik trebao stati uz jednog zarobljenika i zatim ga povesti u vrt. Zapanjilo me kako je svaki vojnik odmah i bez greške prepoznao svog čovjeka.

Mojim jučerašnjim sudruzima je dopušteno da nevezani izañu u vrt i tamo prisustvuju izvršenju kazne. Čim su svi izašli, Gospa je ustala sa svog prijestola. Zamolila nas je da se pridružimo ostalima sjedeći na stepenicama njenog trona.

Mi nismo oklijevali ni sata, već odmah ostavismo sve što je bilo na stolu - osim pehara koji je Gospa povjerila svom pažu - i istupismo u našim veličanstvenim odorama. Prijestol se kretao sam - tako lagano, da nam se činilo da lebdimo.

Kada smo stigli u vrt, svi smo sišli.

Vrt nije bio u pravom smislu te riječi lijep, ali meni se dopalo što je drveće posañeno u vrlo pravilnom poretku. Osim toga, tu je bila i krasna fontana,

ukrašena divnim figurama, natpisima i čudnim znacima koje ću, ako Bog da, sve spomenuti u sljedećoj knjizi. U vrtu je bila podignuta drvena pozornica, zastrta divno oslikanim tapiserijama. Imala je četiri galerije, sve jednu iznad druge. Prva

je bila najveličanstvenija i zastrta taftanim zavjesama, tako da nismo mogli vidjeti što se krije iza njih. Druga je bila prazna i otkrivena. Ostale dvije su takoñer bile pokrivene, i to crvenim i plavim taftom.

Čim smo prišli drvenoj konstrukciji gospa se pokloni do zemlje. To nas je prilično uzbunilo, jer smo lako mogli naslutiti da kralj i kraljica više nisu daleko. Pošto smo i mi pokazali isto poštovanje, Gospa nas je pustila da se zavojitim stepenicama popnemo do druge galerije. Ona je sela na vrh, a mi ispod nje, istim

redoslijedom kao i prije. Kako se samo kralj koga sam oslobodio sa zahvalnošću ophodio prema meni i sada, a i prije, za stolom. To ne mogu opisati a da ne zvuči kao kad zli jezici ogovaraju. Ali on je dobro mogao zamisliti kako bi jadan i

usamljen bio da je morao odslušati presudu usred sveg onog poniženja, dok je sad, zahvaljujući meni, posjedovao tako visoko dostojanstvo i položaj.

U meñuvremenu je naprijed istupila ona gospa koja mi je donijela pozivnicu i

koju sve do sada nisam vidio. Najprije je puhnula u svoju trubu a zatim je, vrlo glasno, iznijela presudu.

"Njegovo Kraljevsko Visočanstvo, moj plemeniti gospodar, od sveg bi srca volio da su svi prisutni ovdje okupljeni na poziv Njegovog Visočanstva i da su se pokazali kao dostojni, te da bi broj onih koji će uljepšati njegovo svadbeno veselje bio mnogo veći. Ali, budući da je svemogućem Bogu drukčije bilo po

volji, Njegovo Visočanstvo se neće buniti, već se mora (iako ne prema vlastitoj naklonosti) osloniti na staro zakonodavstvo svog kraljevstva. No, kako bi se uroñena blagost Njegovog Veličanstva mogla svuda proslaviti; on je sa svojim većem i državnim predstavnicima odlučio da, onoliko koliko je to razumno, ublaži uobičajenu kaznu.

Prije svega, voljan je vama, gospodo i vladari, uručiti ne samo vaše živote, već i slobodu,  ljubazno  i  prijateljski  vas  moleći  da  ne  zamjerite  što  ne  možete

prisustvovati slavlju Njegovog Veličanstva, već da se sjetite kako vam je i bez

toga svemogući Bog namijenio mnogo više no što možete strpljivo i primjereno podnijeti,   i   da   je   njegova   odluka   da   tako   podijeli   svoje   darove   za   nas

neshvatljiva. Ni vaš ugled, takoñer, neće biti okrnjen, mada vas je Red odbacio,

jer ne možemo raditi sve u isto vrijeme. Što se tiče činjenice da su vas zavele lopuže, oni, sa svoje strane, neće proći nekažnjeni. Štoviše, Visočanstvo je

odlučilo  sve  vas  opskrbiti  s  po  jednim  catalogus  haereticorum  (katalog

heretičkih dijela) ili index expurgatorius (spisak pročišćenih tekstova), kako biste  ubuduće  mogli  bolje  prosuñivati  i  razlikovati  dobro  od  zla.  Njegovo

Veličanstvo  namjerava  pročistiti  svoju  biblioteku  i  sve  lažne  spise  ponuditi

Vulkanu, pa vam savjetuje da i vi učinite isto. On se nada da će se s vremenom sve zlo i prijevara iskorijeniti. Ipak, savjetuje vam da više nikada ne pokušate

tako lakomo i nesmotreno ući ovamo, inače će ona isprika kojim su se varalice

pravdale biti uvažena, i to na vašu štetu, i mnogi će vas ismijati i prezreti.

I, na kraju, Njegovo Visočanstvo traži, a nada se da vi nećete imati ništa protiv, da kao zalogu njegovoj zemlji ostavite ovdje svoje zlatne lance ili već što tko ima sa sobom, pa da nas napustite u prijatnom raspoloženju, uz pomoć našeg sigurnog vodstva, ponovo da se nañete kod svojih kuća.

Ostale, koji nisu izdržali prvi, treći i četvrti uteg, Njegovo visočanstvo neće tek tako otpustiti. Ipak, i oni mogu osjetiti njegovu dobrotu u zapovijed da budu svučeni i poslati kući nagi.

Oni koji su bili prelagani za drugi i peti uteg neće biti samo svučeni, već i obilježeni s jednim ili više žigova, svatko u skladu sa svojom težinom.

Prema onima koje je podigao tek šesti ili sedmi uteg, bit će postupano znatno

nježnije."

I, tako se to nastavljalo. Za svaku kombinaciju utega je odreñena posebna kazna, ali predugo bi trajalo da ih sada sve spominjem.

"Oni koji su se jučer izdvojili slobodno i prema vlastitom nahoñenju, napustit

će ovo mjesto slobodno i bez kazne.

I, na kraju, varalice koje nisu mogle izdržati nijedan uteg, bit će kažnjene po tijelu i životu mačem, bičem, vodom i konopcima. Izvršenje ove kazne će svi

promatrati, kako bi to poslužilo za primjer ostalima."

Nakon ovoga, naša Gospa je prelomila svoj štap7. Ona druga, koja je čitala presudu, puhnula je u trubu, pa se duboko poklonila onima iza zavjese.

Ne mogu a da čitaocima sad ne kažem nešto i o broju zarobljenih. Njih sedam

izdržalo je jedan uteg; dvadeset jedan čovjek je izdržao dva utega; trideset pet - tri; trideset pet - četiri; dvadeset jedan je izdržao. pet utega, a sedmorica šest utega. Samo jedan je stigao do sedmog a da ga nije mogao podići, i to je bio onaj kralj koga sam oslobodio. Bilo je i mnogo onih koji su omanuli u potpunosti. Nekolicina je uspjela podići sve utege sa zemlje.

Dok su stajali pred nama, sve sam ih pažljivo prebrojao i upisao u tablicu. Interesantno je da meñu onima koji su izdržali podjednak broj utega nije bilo ni

dva ista. Jer, mada ih je trideset pet izdržalo tri utega, kod jednog su to bili prvi,

drugi i treći uteg, kod drugog - treći, četvrti i peti, kod trećeg - peti, šesti i sedmi i tako dalje, te meñu 126 osoba nije bilo dvije s identičnim rezultatom. Mogao

bih kazati točnu mjeru svakog kandidata, ali mi je to zabranjeno. Ipak, nadam se

da ću to kasnije objaviti, s objašnjenjima.

Gospoda bijahu vrlo zadovoljni, jer se usred ovakvog strogog reda i discipline nisu smjeli nadati blagoj kazni. Zato su dali i više nego što im je traženo. Odrekli su se svega što su imali sa sobom - lanaca, nakita, zlata, novca, svega - i otišli uz naklon. Kraljevskim slugama je zabranjeno da im se na odlasku smiju. Ipak, neke šaljivdžije se nisu mogle uzdržati, jer zaista je bilo smiješno gledati ih kako se žure otići, ne osvrćući se za sobom. Nekolicina je izrazila želju da im se obećani katalog pošalje što prije, kako bi sa svojim knjigama postupili prema kraljevom savjetu, i to im je ponovo obećano. Na kapiji su svi primili po čašicu oblivionis haustus-a (piće zaborava), kako se više ne bi sjećali svoje nesreće. Zatim su otišli i oni koji su se sami prijavili i kojima je, zbog njihovog poštenja, dozvoljeno da odu bez kazne, ali da nikad više ne doñu kao što su to ovaj put učinili. Ipak, ako bi doživjeli otkrivenje, i oni bi postali dobrodošli gosti.

Za to vrijeme, ostale zarobljenike su svukli. Sa svakim je postupano u skladu s njegovom krivicom. Neki su otišli kući goli,,ali neozlijeñeni; druge su istjerali

pomoću malih satova i zvončića; treći su žestoko izbičevani. Ukratko, kazne su

bile toliko raznovrsne, da sad ne bih mogao sve ih pobrojati. Na kraju su i oni posljednji stigli na red. Izvršenje njihove kazne je trajalo nešto duže, jer je

trebalo vremena da bi se jedni povješali, drugi obezglavili, treći pobacali u vodu

i, uopće, usmrtili na razne načine.

Tokom ovog pogubljenja potekle su mi suze - i to ne zbog kazne, koju su one hulje svojim zlodjelima i te kako zaslužile - već uslijed misli koje me obuzeše, o ljudskom sljepilu, u kome stalno živimo i djelujemo, još od prvog grijeha.

I tako se vrt, do maloprije pun ljudi, sad skoro sasvim isprazni. Osim vojnika, tu ne ostade nitko više.

5  Sudac prelamanjem svog štapa označava da je presuda donijeta i neopoziva.

Pošto se sve završilo, zavlada tajac koji je trajao oko pet minuta. Zatim istupi divan, kao snijeg bijeli jednorog, sa zlatnom ogrlicom na kojoj bijahu ugravirana slova. On se približi fontani, pa kleknu na prednje noge, kao da odaje poštu lavu koji je tako nepomično stajao usred fontane da sam mislio od njega kako je neka kamena ili brončana skulptura. Lav odmah prelomi goli mač koji je držao u zubima. Komadići, čini mi se, potonuše u fontani. Lav zatim stade rikati, sve dok se ne pojavi golubica - ona mu u kljunu donese maslinovu grančicu, koju on odmah izjede i smiri se. Jednorog se radosno vrati na svoje mjesto.

Onda nas Gospa povede s platforme niz stepenište i svi se ponovo poklonismo prema zavjesi. Sada smo trebali oprati ruke i glave u fontani i tu malo pričekati

dok se kralj ne vrati u svoje sobe kroz jednu pokrivenu galeriju. Zatim smo se

ponovo vratili u onu odaju u kojoj smo i prije bili, ovaj put uz posebnu glazbu, pompu i prijatne razgovore. To je bilo oko četiri sata po podne.

Da nam prekrati vrijeme, Gospa je svakome od nas dodijelila po jednog paža. Njih nije krasila samo  bogata odjeća, već i izuzetno obrazovanje - tako su umješno govorili o bilo kojoj temi, da smo mi imali dobrih razloga da se postidimo. Nareñeno im je da nas provedu po tvrñavi, mada samo po odreñenim mjestima, i da nam, ako je moguće, prekrate vrijeme u skladu s našim željama. Gospa nas je za to vrijeme napustila, utješivši nas obećanjem da će nam se pridružiti za večerom i da ćemo poslije toga slaviti ceremoniju suspensionsis ponderum (vješanje utega). Zamolila nas je da strpljivo sačekamo idući dan, kad će nas predstaviti kralju.

Kada je otišla, svatko se počeo zanimati onim što mu je najviše godilo. Neki su razgledali lijepe slike - kopirali su ih za sebe i razmatrali značenja divnih likova;

drugi su se osvježavali jelom i pićem. Ja sam tražio od svog paža da mene i mog

druga provede po tvrñavi, i zbog toga nikad neću zažaliti. Jer, uz mnoge divne starine, pokazana mi je i kraljevska grobnica, gdje sam naučio više nego iz svih

knjiga na svijetu. Tu se nalazio i veličanstveni Feniks, o kome sam prije dvije godine izdao posebnu knjigu. Takoñer namjeravam objaviti i podrobne rasprave o lavu, grifonu, sokolu i ostalim bićima, kao i o napicima i natpisima, samo ako

se moje pripovijedanje pokaže kao korisno. Žalostilo me je što su moji sudruzi zanemarili pogledati sva ova blaga, ali mi je sinulo da je i to sigurno bila posebna Božja želja.

Zahvaljujući svom pažu, vrlo sam uživao. Paževi su svakoga od nas vodili baš onamo gdje bi mu, u skladu s njegovim raspoloženjem, najviše prijalo. Kako su ključevi bili povjereni baš mom pažu, mene je zadesila najveća sreća - jer, mada

je on sve pozvao u obilazak grobnica, ostali su mislili da je riječ o najobičnijim grobovima u crkvenom dvorištu i da će, ako se tu zaista ima što vidjeti, moći to pogledati i neki drugi put. Ti spomenici neće biti uskraćeni ni mojim dragim

učenicima, jer smo moj prijatelj i ja sve to nacrtali i prepisali.

Potom smo vidjeli lijepu biblioteku, onakvu kakva je bila prije reformacije. Iako mi se srce razigra kad god na nju pomislim, neću mnogo govoriti, jer će njen katalog uskoro biti objavljen. Na ulazu u ovu odaju stajala je velika knjiga, kakvu nikada ranije nisam vidio, u kojoj bijahu skicirane sve figure, sobe, ulazi, ali i natpisi, zagonetke i ostale slične stvari koje su se mogle vidjeti u tvrñavi.

U vezi s tim sam dobio jedno obećanje, ali za sada ću morati još pričekati, sve dok malo bolje ne upoznam svijet. U svakoj knjizi se nalazio portret autora. Ali

mnoge meñu njima bijahu predviñene za spaljivanje, kako bi se uspomena na

njih izbrisala čak i meñu sasvim pravovjernim svijetom.

Sve smo dobro pregledali. Tek što kročismo napolje, kad nam priñe jedan drugi paž. On nešto prošapta našem pažu, na što mu ovaj dade ključeve, a on ih odmah ponese sa sobom uz stepenice. Naš paž bijaše sasvim problijedio i, pošto smo ga uporno zapitkivali, reče kako Njegovo Veličanstvo nipošto ne dozvoljava razgledanje grobnica i biblioteke. Zato, ako nam je život mio, savjetovao nas je, bolje bi nam bilo da nikome ništa ne govorimo, jer je on upravo porekao da smo išta od toga vidjeli. Nas dvojica bijasmo potpuno ustreptali i od radosti i od straha. Ipak, nitko ništa nije otkrio i nikakvog ispitivanja na tu temu više nije bilo. U tim odajama smo proveli tri sata. To vrijeme nikada neću zažaliti.

Bilo je skoro sedam sati, ali još ništa nismo dobili za jelo. Ipak, zahvaljujući razgledanju u kome smo neizmjerno uživali, naša glad bijaše sasvim snošljiva - pod takvim uvjetima, rado bih gladovao cijelog života.

Za to vrijeme smo vidjeli i čudne fontane, lagume i razne umjetničke ateljee. Da sva naša umjetnička dijela okupimo zajedno, ne bi mogla nadići ono što smo tu vidjeli. Sobe su bile poredane u polukrug, tako da se svima pred očima stalno

nalazio jedan dragocjeni sat, postavljen u središte veličanstvene male kule, i svatko se je mogao ravnati prema njemu i prema putanjama planeta koje su tu bile prikazane u punom sjaju. Sada jasno vidim u čemu griješe naši umjetnici, ali nije moje da im o tome govorim.

Na kraju stigoh u prostranu odaju, koju su drugi još odavno posjetili. Nasred sobe se nalazio globus, promjera od otprilike trideset stopa. Skoro cijela jedna polulopta je bila pod zemljom, osim jednog malog dijela gdje su se nalazile

stepenice. Dva čovjeka su lako mogla okretati ovaj globus pomoću specijalnog mehanizma i to tako da se uvijek vidi samo ona polovina iznad horizonta.

Iako   sam   odmah   razumio   da   ovaj   instrument   mora   imati   neku   posebnu

primjenu, nikako nisam mogao dokučiti svrhu zlatnih prstenova koji su bili postavljeni na više mjesta.

Moj paž se na to nasmije, pa me posavjetova da ih pažljivije osmotrim. Na

kraju otkrih da je i moja rodna zemlja takoñer obilježena zlatom. Moj prijatelj potraži svoju zemlju, pa vidjesmo da je i s njom isti slučaj. Tako je bilo i sa zemljama svih koji su položili test. Paž mi je onda ispričao kako je prethodnog dana  stari  Atlas,  dvorski  astronom,  objašnjavao  Njegovom  Veličanstvu  da

pozlaćene točke točno odgovaraju rodnim zemljama svih pravih zvanica. I zato, čim je vidio kako sam se podcijenio, a moja zemlja je bila označena zlatom, uvjerio je jednog kapetana da zamoli za dopuštenje da i mi stupimo na vagu, bez opasnosti od kazne, objasnivši mu da zemlja jednog od nas ima izrazito dobar znak. I sigurno da nije bez razloga meni dodijeljen baš on, paž s najvećim ovlaštenjima.

Zbog toga sam sada još zahvalniji i još ponosniji što sam se rodio tu gdje jesam. Otkrio sam da je, pored prstena, na mojoj zemlji bilo i nekoliko lijepih linija, ali to ne govorim da bih se hvalisao i uzdizao. Na globusu sam vidio mnogo više nego što želim otkriti. Neka svatko za sebe razmisli zašto ne daju svi gradovi filozofe.

Paž nas je zatim bukvalno uveo u globus, koji je bio konstruiran na sljedeći način: na djelu koji je predstavljao more i koji je, naravno, bio najveći, nalazila

se tabla s tri ugravirane posvete i s imenom autora. Ta tabla se je mogla lagano

podići, poslije čega se, preko jedne male daske, ulazilo u središte globusa u kome su, na kružnoj klupi, mogle sjediti četiri osobe. Tu se mogu promatrati zvijezde

čak i po najjačem dnevnom svjetlu (mada se, u vrijeme o kome govorim, već bilo

smrklo). Zvijezde su mi izgledale kao najčistiji rubini, koji sijaju tako divno, u tako pravilnim porecima i putanjama, da skoro nisam ni želio izaći. Paž je to

kasnije rekao Djevici, a ona me je često zadirkivala zbog toga.

Bilo je vrijeme za večeru, a ja sam toliko uživao u globusu da sam posljednji stigao za trpezu. Stoga nisam odugovlačio, već sam odmah ponovo odjenuo

moju odoru (koju sam prije toga odložio sa strane) i krenuo k stolu. No sluge su

se ophodile prema meni s takvom poštom, da od sramote ne smjeh podignuti pogled. Tako se desilo da uopće nisam ni bio svjestan kako Gospa čeka na mene.

Čim je to shvatila, ona me uhvati za moju halju, pa me tako dovede do stola.

Nepotrebno je, mislim, da još govorim o muzici i o svim divnim ugoñajima koji su pripremljeni, i to ne samo zato što je nemoguće izraziti to kako valja, već i

zato što sam o svemu tome već izvijestio onako kako sam znao i umio. Ukratko, tu ne bijaše ničeg do čiste umjetnosti i ljepote.

Pošto smo do ponoći razgovarali o stvarima kojima smo se tog dana zanimali -

mada o biblioteci i spomenicima ne bijaše ni spomena - vino nas razgali. Gospa onda reče: "Gospodo, jedna od mojih sestara i ja se ozbiljno razilazimo u mišljenju oko jedne stvari. Naime, mi imamo orla u sobi; njegujemo ga brižljivo, jer svaka od nas želi da mu baš ona bude najdraža. To je već dalo povoda za mnoge svañe. Jednog dana, odlučile smo mu zajedno prići, pa prema kojoj pokaže najviše prijateljstva, njen će i biti. Tako i učinismo. Ja sam, po običaju, držala grančicu lovora, ali moja sestra bijaše praznih ruku. Čim nas ugleda, orao smjesta mojoj sestri dade grančicu koju je nosio u kljunu; ali odmah zatim zatraži moju, i ja mu je dadoh. Sada se obije pitamo koja mu je od nas dvije draža. Što da radim?"

Svima nam bijaše vrlo drago zbog skromnog načina na koji je Gospa postavila svoje pitanje i bijasmo radi da čujemo odgovor. Pošto su svi gledali u mene i očekivali da počnem, zbunih se, pa ne znadoh što bih drugo do da na pitanje odgovorim pitanjem. Zato rekoh:

"Milostiva gospo, na Vaše pitanje bi se lako moglo odgovoriti, samo kad i mene jedna stvar ne bi bunila. Imao sam dva družbenika koji su me obojica

izuzetno voljeli. Kako su bili u nedoumici koji od njih dvojice mi je draži, odlučiše da mi neočekivano potrče u susret, pa koga zagrlim bit će onaj koga najviše i volim. Tako i učiniše. Meñutim, jedan od njih nije mogao držati korak s

onim drugim, pa zaosta sav u suzama, dok drugog začuñeno prigrlih. Kada su mi objasnili svoje ponašanje, ništa pametno nisam mogao smisliti, već sam odložio svoju odluku sve dosad."

Gospa razmisli, pa pošto dobro uvide moju namjeru, reče: "Budimo, onda, oboje tihi i upitajmo druge za odgovor." Ali ja sam im već dao ideju, i neko otpoče sljedeću priču:

"U gradu u kome živim, jedna deva bi osuñena na smrt. Ipak, sudac se sažali na nju, te objavi da će svakome tko to želi dozvoliti da se bori za nju. Ona je imala dva ljubavnika; jedan od njih se odmah pripremi za boj, pa stade čekati svog

protivnika. Zatim se pojavi i onaj drugi. Bez obzira što je došao kasnije, i on se je odlučio boriti i dobrovoljno se podvrgnuti mogućnosti da bude pobijeñen, kako bi spasio njen život. Tako se desilo da su obojica zatražila njenu ruku.

Sada, gospodo, pitam vas: kome od njih dvojice ona pripada?" Gospa se više nije mogla držati po strani, već reče:

"Mislila sam da ću zadobiti puno informacija, a sada sam samu sebe uhvatila u

zamku. Ipak, rado bih čula da li još neko ima neki odgovor?"

"Naravno", odgovori treći, "čudnija avantura od one koja se meni desila još nije ispričana. U mladosti sam volio poštovanja dostojnu gospu. Kako bih svoju ljubav doveo do željenog kraja, zatražio sam pomoć od jedne stare služavke, koja

me na kraju dovede do nje. Ali, desilo se da su nas gospina braća zatekla kada smo sve troje bili zajedno. Bili su tako bijesni, da bi mi sigurno oduzeli život da ih ne umilostivih svojim žestokim molbama. Na kraju me prisiliše da obećam

kako ću se sa svakom od ovih gospa oženiti na po godinu dana. Sada vi meni, gospodo, recite - da li prvo da uzmem staru ili mladu?"

Mi se od sveg srca nasmijasmo ovoj zagonetki, ali, mada su neki šaputali meñu

sobom, nitko ne poželi odgovoriti. Onda četvrti otpoče svoju priču:

"U jednom gradu živi cijenjena gospa, koja svima bijaše draga, a naročito jednom mladom plemiću. On joj je toliko dosañivao da mu ona na kraju obeća

kako će ga prihvatiti, pod uvjetom da je, usred hladne zime, odvede u osunčani, rascvjetali ružičnjak. Ako ne uspije, mora obećati da je više nikada neće vidjeti. Plemić je putovao kroz sve zemlje, ne bi li našao nekog tko to može izvesti, sve

dok ne naiñe na jednog kepeca koji mu obeća da će to učiniti, pod uvjetom da

mu plemić za uzvrat da polovinu svog imanja. Plemić pristade, a ovaj održa riječ. Sada on pozva gospu u svoj vrt koji, nasuprot svim očekivanjima, bijaše prijatno topao i sav u cvatu. Sjetivši se svog obećanja, gospa samo zamoli da se još jednom vidi sa svojim mužem kome, uz suze i uzdahe, ispripovijeda sve o svom jadnom stanju. Ali muž bijaše sasvim uvjeren u njezinu nevjeru, pa je otposla natrag ljubavniku koji ju je za skupe pare zadobio. Muževljevo poštenje, meñutim, dirnulo je plemića; on pomisli kako bi bio grijeh dirnuti toliko neporočnu ženu, te je ponovo vrati kući, uz sve poštovanje i čast njenom mužu. Kepec, sa svoje strane, kad vide toliku velikodušnost kod ove dvojice ljudi, ma koliko bijedan bio, ni sam nije želio biti gori od njih, pa vrati plemiću sva njegova dobra i ode svojim putem.

Eto, gospodo, ja sada ne znam koja je od ovih osoba pokazala najveću velikodušnost."

Svi smo bili zanijemili. Ali tek što gospa izrazi želju da sljedeći progovori, kad

peti, bez oklijevanja, poče:

"Gospodo, bit ću kratak: čija je radost veća - onoga koji posjeduje ono što voli, ili onoga koji samo misli o tome?"

"Onoga koji posjeduje", reče Gospa.

"Ne", odgovorih ja, i tako započe debata, koja je trajala sve dok šesti ne povika: "Gospodo, ja se trebam oženiti. Ne mogu izabrati izmeñu djevice, udate žene i udove. Oslobodite me ove nedoumice, pa ću vam pomoći da riješite sve ostale probleme!"

"To nije suviše teško", odgovori sedmi, "kada čovjek ima izbor. No kod mene stvari stoje sasvim drukčije. U mladosti voljah lijepu i vrlu gospu, a i ona je

voljela mene. Ali nismo se mogli uzeti, jer su se njeni prijatelji protivili. Tako se ona udade za drugog, ipak vrlo poštenog i diskretnog čovjeka, koji se prema njoj ophodio s poštovanjem i ljubavlju. Kada su joj došli poroñajni bolovi, njezino stanje se tako pogoršalo da su svi povjerovali kako je umrla, pa je sahraniše uz

mnogo pompe i žalosti. Tada pomislih da, kad već nije mogla biti moja dok je bila živa, mogu je zagrliti i poljubiti makar sad, mrtvu. Povedoh sa sobom slugu, koji po noći otkopa njen grob. Ali kad otvorih lijes i uzeh je u svoje naručje,

osjetih njezino srce - shvatih da ono još uvijek slabo kuca, a ti otkucaji su od moje toplote bivali sve jači i ja na kraju sa sigurnošću uvidjeh da je još živa. Tiho je odnijeh svojoj kući pa, pošto ugrijah njezino promrzlo tijelo ljekovitom

kupkom od trava, povjerih je svojoj majci, sve dok ona ne rodi divnog sina koga odmah, kao što sam to učinio i s njegovom majkom, povjerih brižnoj njezi. Gospa se našla u velikom čudu i ja joj, nakon dva dana, ispripovijedah sve što se

desilo, te je zamolih da od sada pa nadalje ostane sa mnom kao moja žena. Ona primijeti, meñutim, da bi to moglo nanijeti bol njenom mužu, koji se prema njoj uvijek ophodio lijepo i časno. U svakom slučaju, ljubav ju je sada vezivala i za

jednog i za drugog.

Nakon dva mjeseca, koja sam proveo na putu, pozvah njenog muža u goste pa ga, izmeñu ostalog, upitah i da li bi je, kad bi se njegova preminula žena vratila, htio primiti natrag. On to potvrdi, duboko dirnut i sav u suzama. Onda mu dovedoh njegovu ženu i sina i objasnih mu sve što se desilo, moleći ga da da pristanak za brak koji sam namjeravao. Poslije duge rasprave, on nikako nije mogao opovrgnuti moje pravo, već bi prisiljen ostaviti mi gospu. Ali rasprava i dalje traje oko sina."

Ovdje ga Gospa prekide i reče: "Čudi me kako ste mogli obmanjivati čovjeka pogoñenog teškim bolom".

"Zar to tada nije bilo važno za mene?", odgovori on. O ovoj stvari se razvi diskusija meñu nama, ali ipak većina potvrdi kako je ispravno postupio.

"Ne", reče on. "Bez pogovora sam mu vratio i ženu i sina. A sada mi recite,

gospodo, što je veće: moja velikodušnost, ili radost tog čovjeka?"

Ove riječi toliko razveseliše Gospu, da podiže čašu u čast ove dvojice. Poslije toga su i drugi počeli pričati priče, ali one su bile donekle zbrkane, tako da ih ne

mogu sve prenijeti; ipak, sjećam se da je jedan rekao kako je prije nekoliko godina vidio fizičara koji je kupio zalihu drva i njome se grijao cijele cjelcate zime. Ali kad je opet došlo proljeće, ponovo je prodao ista ta drva, tako da ih je

koristio za džabe.

"Tu je sigurno bila umiješana magija", rekla je Gospa. "Ali, vrijeme nam je isteklo."

"Da", odgovorio je moj prijatelj, "a tko god nije u stanju riješiti sve zagonetke, može proslijediti poruku kome treba preko odgovarajućeg glasnika. Mislim da to ne bi trebalo odbiti."

Tada svi počeše ustajati od stola, iskazujući riječi poštovanja jedan drugome, puniji zadovoljstva i radosti nego prekomjerne hrane; moglo bi se samo poželjeti da se svi prijemi i slavlja ovako održavaju.

Pošto smo prošetali par krugova po sali, Gospa nas upita da li bismo sad željeli

da počnemo s vjenčanjem. "Da, plemenita i vrla gospo", odgovorio je neko od nas.

Ona je onda otposlala paža, a u meñuvremenu nastavila s nama razgovarati.

Njezino ophoñenje je postalo tako prisno da sam se usudio upitati je za ime. Gospa se nasmiješila na moju radoznalost, ali se nije dala nagovoriti tako lako. Odgovorila je: "Moje ime sadrži pedeset pet, a ipak ima samo osam slova; treće je trećina petog koja, kad se doda šestom, daje broj čiji je kvadratni korijen veći od trećeg za prvo slovo i jednak je polovini četvrtog. Peto slovo jednako je sedmom, takoñer i prvo slovo jednako posljednjem, a zajedno s drugim čine šesto, koje sadrži četiri više nego tri puta treće. Eto, gospodine, recite mi sada kako se ja zovem?"

Odgovor mi je djelovao poprilično zamršeno, ali nisam odustao, već rekoh: "Plemenita i vrla gospo, zar mi ne biste kazali samo jedno slovo?"

"Da", odgovori ona, "to bih mogla".

"Koje je, onda, sedmo slovo?", upitao sam. Ona odgovori: "Broj ovdje prisutnih". Sa ovim sam bio zadovoljan, i lako sam otkrio koje je njezino ime8. Gospa je bila vrlo zadovoljna, te nas je uvjerila kako će nam se još mnogo toga ovdje otkriti.

U meñuvremenu, neke gospe su se spremile i ušle uz veliku ceremoniju. Dvojica mladića su išli pred njima kao lučonoše; jedan je bio vedra lika, snenih očiju i prijatnog izgleda. Drugi je izgledao prilično naprasito i, kako sam kasnije uvidio, uvijek je sve moralo biti po njegovom. Za njima su stupile četiri gospe. Jedna je bila stidljivog lika, zagledana u pod, i ponašala se vrlo ponizno. Druga je takoñer bila skromna, sramežljiva gospa. Treća je, čim je ušla u sobu, izgledala kao da se nečega plaši, a kasnije sam saznao da je njoj uvijek neprijatno na suviše veselim mjestima. Četvrta je nosila buketiće kao izraz svoje ljubavi i velikodušnosti. Poslije njih su došle dvije još ljepše odjevene. One su nas uljudno pozdravile. Jedna je imala nebesko plavi ogrtač, posut zlatnim zvijezdama. Druga je bila sva u zelenom, ukrašenom crvenim i bijelim prugama. Na glavama su nosile tanane dijademe, koje su im odlično pristajale. Na kraju je došla gospa s krunom na glavi, koja je radije gledala u nebo nego u zemlju. Svi smo mislili da je to mlada, ali smo se grdno prevarili, mada je ona po slavi, bogatstvu i statusu daleko prevazilazila mladu i kasnije je rukovodila cijelim vjenčanjem.

Mi smo se poveli za primjerom koji nam je dala naša Gospa, te smo kleknuli na koljena pred vojvotkinjom9, iako se ona pokazala kao vrlo ponizna i blaga. Pružila je ruku svima nama, napomenuvši kako se ne trebamo čuditi, jer je to najmanje što nam može dati. A na nama je, naprotiv, samo da okrenemo svoje oči k Tvorcu i naučimo da spoznamo Njegovu svemoć, te da nastavimo putem

koji smo izabrali, koristeći ovu milost u slavu Boga i za spas čovjekov. Njene su se riječi sasvim razlikovale od riječi naše Gospe, koja je još uvijek bila prilično šutljiva, i prodirale su mi kroz same kosti. "A ti si", rekla mi je, "primio više nego ostali; gledaj, onda, da se bolje i odužiš". Ovaj savjet me je jako iznenadio. Kada smo vidjeli gospe s glazbom, pomislili smo da je proslava već počela; ali,  u stvari, još nije bilo vrijeme za to, Utezi, koje sam već spominjao, još su stajali

6  Ovu zagonetku je riješio G. W. von Leibniz (1646-1716). Gospa se zove Alkemija (ALCHIMIA), a numerička vrijednost brojeva je odreñena na osnovu njihovog rednog broja u alfabetu, dakle A=1, B=2, C=3 i tako dalje. Andreae, koji je bio odličan matematičar, zakomplicirao je ovu zagonetku tako što iz rečenice "posljednje i prvo slovo su takoñer jednaki, i zajedno s drugim čine šesto", na prvi pogled izgleda kao da treba zbrojiti zbir prvog i posljednjeg slova s drugim (1+1+12=14) dok, zapravo, treba zbrojiti samo jedno od ta dva jednaka slova (1+12=13) da bi se dobio točan rezultat. Rečenica je tako sročena da namjerno navodi na stranputicu, mada, u stvari, dozvoljava oba značenja.

7  Ovu istu gospu Andreae kasnije naziva "kraljica".

na istom mjestu. Kraljica (tada još nisam znao tko je ona u stvari) je svakoj gospi naredila da uzme po jedan uteg; našoj Gospi je dala svoj, najveći i najteži, i zapovjedila nam da je pratimo. Naša sujeta bijaše poprilično splasnula, jer sada sam dobro vidio kako se naša Gospa prema nama ophodila suviše milostivo i da nas i nisu cijenili baš onoliko koliko su neki bili spremi pomisliti. Dakle, pratili smo ih u redu, te nas dovedoše do prve sobe. Tu je naša Gospa objesila kraljičin uteg, a za to vrijeme je otpjevana divna duhovna himna.

U toj odaji nije bilo ničeg raskošnog - samo mali, interesantni molitvenici koji su uvijek morali biti tu. U sredini je stajala propovjedaonica, vrlo zgodna za

molitvu, i kraljica je klečala pred nju. Mi smo kleknuli oko nje, moleći se za Gospom, koja je čitala iz knjige:

"Neka bi se predstojeće vjenčanje proslavilo u slavu Boga i na naš spas".

Zatim smo ušli u sljedeću sobu, gdje je prva gospa takoñer okačila svoj uteg. I tako se to nastavljalo, sve dok nismo završili cijelu ceremoniju. Kraljica je onda ponovo svima pružila ruku i otišla sa svojim gospama.

Naša predsjednica je ostala još malo s nama, ali budući da je već bilo dva sata izjutra, nije nas htjela duže zadržavati. Mada mi je izgledalo da joj je prijatno u našem društvu, poželjela nam je laku noć i miran odmor. I tako nas je, mada

nevoljno, s prijateljskim pozdravima napustila.

Naši paževi su dobro znali svoj posao i pokazali su nam naše sobe. Oni su ostali s nama, u drugom krevetu, tako da smo se, ako nam bilo što zatreba, mogli

okoristiti njihovim uslugama. Moja soba (o drugima ne mogu govoriti) je bila kraljevski ukrašena tapiserijama i slikama. Ali iznad svega sam uživao u mom pažu, koji je tako poznavao umjetnost i tako izvanredno govorio o njoj, da je proveo sa mnom još čitav sat i bilo je već pola četiri kad sam zaspao. To je zaista

bila prva noć da sam mogao mirno spavati, pa ipak mi je odmor stalno uznemirivao jedan težak san u kome sam se cijelu noć mučio oko nekih vrata koja nisam mogao otvoriti, ali sam na kraju ipak uspio.

Tako mi je u ovim maštarijama prošlo vrijeme sve do dana, kad sam se probudio.