ŠESTI DAN

Sljedećeg jutra, pošto smo razbudili jedni druge, popričali smo malo o tome kuda bi sve ovo moglo voditi. Neki su smatrali da će obezglavljeni monarsi ponovo oživjeti. Drugi se s tim nisu slagali, jer su mislili da smrt starijih ne samo što je trebalo da mlañima vrati život, već i da im da mogućnosti za napredak. Bilo je i onih koji su vjerovali kako uopće i nisu ubijeni kraljevi i kraljice, već da su umjesto njih obezglavljeni neki drugi ljudi. Pošto smo tako porazgovarali, ušao je stari gospodin. Pozdravio nas je i provjerio da li je sve u redu i je li proces  dovoljno  napredovao.  Budući  da  smo  se  svi  ponašali  tako  da  nam marljivost bude bez mane, starac je pokupio sve flašice i stavio ih u sanduk. Zatim su se pojavili neki mladići koji su nosili ljestve, konopce i velika krila. Stavili su sve to pred nas, pa otišli. Starac je onda progovorio: "Dragi moji sinovi, danas će svatko od vas morati stalno nositi sa sobom jednu od ove tri stvari. Možete birati, a možemo i napraviti lutriju." Ali kada smo odgovorili kako bismo željeli birati, odgovorio je: "Ne, bolje da odluči lutrija". Napravio je tri smotuljka papira. Na jednom je napisao "ljestve", na drugom "konopac", a na trećem "krila". Zatim ih je stavio u šešir, pa smo svi morali izvlačiti. Oni koji su izvukli konopac vjerovali su da su najbolje prošli. Meni su dopale ljestve, što me vrlo naljutilo, jer su bile dvanaest stopa dugačke i prilično teške, a ja sam ih morao nositi, dok su oni drugi jednostavno mogli omotati konopac oko sebe. Što se tiče krila, starac ih je tako vješto pričvrstio na članove treće grupe, da je izgledalo kao da su srasla s njima.

Zatim je zavrnuo slavinu da bi ugasio fontanu, koju smo onda pomjerili iz sredine odaje. Pošto je sve sklonjeno, uzeo je sanduk s flašicama, izašao i

pažljivo zaključao vrata za sobom, a nama je izgledalo kao da su nas zarobili u tu

kulu.

Meñutim, nije prošlo ni četvrt sata, kada se ogroman okrugao otvor iznad nas otklopi i mi ugledasmo našu Gospu kako nas zove, želeći nam dobro jutro i pozivajući nas da se popnemo gore. Oni s krilima su se trenutno podigli kroz otvor, mi s ljestvama smo sada shvatili čemu one služe, ali oni s konopcima su se našli u gadnom položaju. Jer, čim bi se neko od nas popeo, morao bi odmah povući i ljestve za sobom. Na kraju su svi konopci okačeni na jednu željeznu kuku, pa su se njihovi vlasnici morali penjati kako su znali i umjeli i to nije prošlo bez žuljeva.

Čim su svi stigli gore, otvor je ponovo zaklopljen, a Gospa nas je srdačno prihvatila.

Ova dvorana se prostirala preko cijele širine kule. Imala je šest dostojanstvenih

niša, nešto uzdignutih iznad odaje, u koje se uspinjalo preko tri stepenice. Nas su rasporedili po  tim nišama, da se molimo za živote Kralja i Kraljice. Za to

vrijeme, Gospa je ulazila i izlazila kroz vrata (a), sve dok nismo završili. Čim smo obavili naš zadatak, kroz mala vrata je unijeta čudna stvar duguljastog oblika. Dvanaest osoba, koje su do tada bile naši muzičari, postavile su to nasred odaje. Moji prijatelji su mislili da je to fontana, ali ja sam shvatio da se unutra nalaze tijela, jer je s donje strane predmet bio ovalan i tako veliki da bi se šest osoba lijepo moglo položiti unutra, jedna iznad druge.

Pošto su izašli, ona dvanaestorica su ponovo okačili svoje instrumente pa su, uz nježnu glazbu, uveli unutra našu Gospu i njene gospe añutante.

Gospa je nosila jedan kovčežić, dok su ostale imale samo grančice i male

lampe. Neke su držale i upaljene baklje. Te baklje su nam odmah dale, pa smo se svi morali poredati oko fontane. Fontanu su najprije okružile Gospa (A) i njene añutantice s lampama i grančicama (c). Mi smo bili sljedeći, s bakljama (b), zatim su išli muzičari (a), poredani u niz i ostale gospe (d), takoñer u nizu. Odakle su te gospe došle, da li su boravile u zamku ili su tu dovedene preko noći, to nisam znao, jer su im lica bila pokrivena bijelim, prozračnim velovima, tako da nijednu nisam prepoznao.

Gospa je onda otvorila kovčežić u kome je bilo nešto okruglo, zamotano u komad debelog, dvostrukog, zelenog tafta. To je položila u gornje korito, pa pokrila poklopcem punim rupa, s malim olukom, u koji je sipala nešto od onih tekućine pripremljenih prethodnog dana. Fontana je uskoro počela teći, ali se tekućina vraćala u korito kroz četiri male slavine. Ispod najnižeg korita je bilo mnogo oštrih vrhova na koje su gospe okačile svoje lampe, tako da je toplota mogla doseći dno i zagrijati vodu do ključanja. Čim je prostrujala, voda se je kroz mnoštvo rupica počela slijevati na tijela. Postala je tako topla da je rastopila sva tijela i pretvorila ih u tekućina. Ali što je bio okrugli, zamotani predmet na vrhu, to moji prijatelji nisu znali. Ja sam shvatio da je to bila crnčeva glava - od nje je voda dobivala takvu vrelinu.

Na koritu su takoñer bile rupice i gospe su u njih zabole svoje grančice. Da li je to bilo neophodno, ili je u pitanju bila samo ceremonija, ne znam. Kako god bilo,

voda je stalno prskala po tim grančicama, tako da je u korito kapala u žućkastim kapima. Na taj način je fontana tekla sama od sebe skoro dva sata, mada je s vremenom postajala sve slabija.

Za to vrijeme, muzičari su otišli svojim putem, a mi smo se šetali gore-dolje po

dvorani, koja je bila tako opremljena da je pružala dovoljno mogućnosti da čovjeku brzo proñe vrijeme. Tu su bile slike, satovi, orgulje, male fontane, i još mnogo sličnih stvari - ništa nije bilo zaboravljeno.

Kada se približio sat da se fontana ugasi i prestane da teći, Gospa je unijela okruglu, zlatnu kuglu. Na dnu fontane se nalazila cijev za istakanje, pomoću koje je Gospa u kuglu prenijela sve supstance koje su vrele kapi rastopile. Sipala je

tekućine za nekoliko čaša, uglavnom tamnocrvene boje. Ostatak vode koji je ostao gore u koritu je prosut, a fontanu, koja je sad bila mnogo lakša, ponovo su iznijeli napolje. Da li su je tamo otvarali i je li išta korisno ostalo od tijela, ne bih

mogao sa sigurnošću kazati. Ali znam da je voda u kugli bila teža nego što bismo nas šestorica mogli ponijeti, iako je po zapremini izgledala kao da ne bi smjela biti preteška ni za jednog jedinog čovjeka.

Pošto je kugla iznijeta uz mnogo napora, ponovo smo ostali sami. Ja sam čuo topot koraka iznad nas, pa sam potražio svoje ljestve.

Tko bi znao što su moji prijatelji mislili o ovoj fontani! Jer, oni su vjerovali da

tijela leže u vrtu zamka i nisu znali što će ispasti od sveg tog posla. A ja sam zahvaljivao Bogu što sam bio budan u pravo vrijeme i vidio nešto što mi je pomoglo da bolje razumijem Gospine rabote.

Poslije četvrt sata, ponovo su podigli poklopac iznad naših glava i naredili nam da se popnemo, što smo, kao i prije, učinili pomoću krila, ljestava i konopaca. Nemalo me ljutila pomisao da smo se morali ovoliko mučiti, dok su se gospe

mogle penjati drugim putem. Ipak, prosudio sam da je za to morao postojati dobar razlog, te da smo ponešto morali prepustiti starcu. Jer čak i oni s krilima su ih mogli upotrijebiti samo kad je trebalo proletjeti kroz rupu.

Kada smo sve ovo obavili i pošto je otvor opet zatvoren, vidjeli smo kako u sredini odaje visi ona zlatna kugla, okačena o jak lanac. Dvorana je bila sva u prozorima, a izmeñu svakog para prozora bio je po jedan kapak koji je pokrivao veliko zrcalo, načinjeno od poliranog stakla na metalnoj podlozi. Ovi prozori i

ogledala su bili tako postavljeni da, iako je sunčeva svjetlost - koja je u to doba dana bila izuzetno jaka - padala samo na jedan kapak, izgledalo je, pošto su prozori k svjetlu bili otvoreni, a kapci na ogledalima sklonjeni u stranu, da se u

svim dijelovima sobe nalaze sve sama sunca. Zbog prelamanja, zraci su padali na zlatnu kuglu okačenu u sredini. A kako je ona bila sjajno ispolirana, zračila je takvu svjetlost da nitko od nas nije mogao držati otvorene oči, već smo bili

prisiljeni gledati kroz prozor, sve dok se nije dovoljno zagrijala, što je dovelo do željenog efekta.

Ovdje mogu slobodno kazati da sam u tim ogledalima vidio najčudniji spektakl

koji je priroda ikad objelodanila. Jer, sunca su bila posvuda, a kugla u sredini je sijala još jače, tako da nismo mogli gledati ni za trenutak duže nego što bismo gledali u pravo sunce.

Na kraju je gospa naredila da se ogledala pokriju, a prozori zatvore, kako bi se

kugla opet ohladila. To je bilo oko sedam sati. Pošto je došlo vrijeme da se odmorimo, pomislili smo kako bi bilo dobro da doručkujemo i malo povratimo snagu. Ovaj obrok je takoñer bio filozofski, i nimalo se nismo morali plašiti kako ćemo se prejesti. Ipak, ništa nam nije nedostajalo. Zbog nade u buduću radost, kojom nas je Gospa stalno tješila, bili smo tako dobro raspoloženi da smo zanemarivali svaki bol i neugodnost. Sa sigurnošću mogu tvrditi i za moje prijatelje, koji su svi bili plemenitog kroja, da ni oni ni za tren nisu pomislili na svoje kuhinje i trpeze, već da im je jedino zadovoljstvo bilo učestvovati u toj pustolovnoj nauci i razmišljati o Božjoj mudrosti i svemoći.

Poslije laganog doručka, ponovo smo prionuli na posao, jer se kugla dovoljno ohladila. Trebalo je da, pomoću mreže i ljuljanjem, izdignemo kuglu s lanca i spustimo je na pod. Sada se razvila diskusija o tome kako da je razdvojimo, jer nam je rečeno da je presiječemo po sredini. Zaključili smo da bi za tu svrhu najbolji bio oštar dijamant. Kada smo tako otvorili kuglu, u njoj nije bilo ničeg crvenog, već lijepo, veliko, kao snijeg bijelo jaje. Vrlo smo se radovali što je sve ispalo tako dobro, jer se Gospa neprestano brinula da ljuska ne bude suviše  krhka.

Okupili smo se oko jajeta tako radosni, kao da smo ga sami izlegli. Ali Gospa ga je ubrzo iznijela napolje. Izašla je i ona, zaključavši, kao i uvijek, vrata za

sobom.  Da  li  je  vani  nešto  uradila  s  jajetom i  da  li  je  ono  na  neki  način

podvrgnuto nekoj tajnoj obradi, niti znam, niti vjerujem da jest.

Morali smo pričekati još četvrt sata, sve dok se i treći otvor nije otklopio a mi se, pomoću naših instrumenata, popeli na četvrti kat. U ovoj odaji smo zatekli veliko bakarno korito, ispunjeno pijeskom, koji se grijao na tihoj vatri. Jaje je bilo ukopano u pijesak, kako bi se postiglo savršeno sazrijevanje. Ovo korito je bilo potpuno četvrtasto. Na jednoj strani su velikim slovima bila ispisana sljedeća dva stiha:

O. BLI. TO. BIT. MI. LI. KANT. 1. VOLT. BIT. TO. GOLT.

Na drugoj strani su bile sljedeće riječi:

SANITAS, NIX. HASTA.

(Liječenje kopljem)

Na trećoj strani je bila samo jedna riječ:

F. I. A. T

(Neka bude)

Ali pozadi je bio čitav natpis:

QUOD

Ignis : Aer : Aqua : Terra

SANCTIS REGUM ET REGINARUM NOSTR:

Cineribus. Eripere non potuerunt.

Fidelis Chymicorum Turba

IN HANC URNAM

Contulit, Anno.

(Što vatra, zrak, voda i zemlja nisu mogli destilirati iz pepela naših uzvišenih kraljeva i kraljica, trupa odanih alkemičara je sakupila u ovu urnu. Godina 1459. Duh, duša, tijelo. P.H.M.D: Paracelsus Hohenheimensis, Medicinae Doctor. Alfa. Omega.)

Da li se tu misli na pijesak ili na jaje, ostavljam učenjacima da rasprave. Ja, sa svoje strane, ništa nisam izostavio.

Kada je naše jaje bilo gotovo, izvadili smo ga iz korita. Nije bilo potrebe da ga razbijamo, jer se naš ptić ubrzo sam izlegao. Izgledao je vragolasto, mada je još uvijek bio sav krvav i bezobličan. Najprije smo ga spustili na topao pijesak.

Gospa nam je naredila da ga, prije no što mu išta damo za jelo, čvrsto vežemo, jer bi nas inače mogao dobro namučiti. Pošto smo to učinili, donijeta mu je hrana

-     a to sigurno nije moglo biti ništa drugo nego krv obezglavljenih rastvorena u

onoj pripremljenoj vodi. Ptica je od toga tako brzo rasla pred našim očima da smo sada dobro razumjeli Gospino upozorenje. Ptić je tako divlje kljucao i grebao - da se je mogao dokopati nekoga od nas, sigurno bi ga rastrgao. Sada je bio potpuno crn i, pošto je postao sasvim divalj, donijeta mu je nova hrana, možda krv drugih kraljeva ili kraljica. Od toga mu je sve crno perje otpalo i izraslo mu je novo, bijelo kao snijeg. Postao je i nešto krotkiji, pa se s njim lakše postupalo. Ipak, još uvijek mu nismo vjerovali.

Kod trećeg hranjenja, perje mu je počelo dobivati boju; nikada u svom životu

nisam vidio tako lijepe boje. Sada je bio sasvim krotak i prema nama se ponašao tako prijateljski da smo ga, uz Gospin pristanak, oslobodili.

"Budući da je, zahvaljujući vašoj marljivosti i uz pristanak naših starih ova

ptica dobila život i stekla vrhunsko savršenstvo", rekla je Gospa, "jasno je da je sada moramo radosno žrtvovati". Zatim je naredila da se spremi objed kako bismo se malo povratili, jer je najteži dio našeg posla završen, i bilo je krajnje vrijeme da počnemo uživati u našem djelu.

Osjetili smo veliku razdraganost, mada smo još uvijek bili u crnini (što nam je, tako  veselima,  izgledalo  prilično  budalasto).  Gospa  nas  je  stalno  ispitivala,

možda da bi ustanovila tko bi od nas mogao poslužiti njenim budućim planovima. Naročito se brinula oko topljenja, pa ju je vrlo radovalo kad bi izgledalo kako je neko vješt u tom završnom poslu, što je odlika umjetnika.

Ručak je trajao samo tri četvrt sata. Mi smo veći dio tog vremena proveli s našim ptićem, koga smo stalno morali hraniti. Ali on više nije rastao. Poslije objeda nismo imali mnogo vremena da svarimo hranu jer, čim je Gospa otišla s

pticom, otvorili su nam petu dvoranu u koju smo ušli na već opisan način i ponudili naše usluge.

U ovoj odaji je za našeg ptića bila pripremljena kupka, obojena finim, bijelim

prahom, tako da je izgledala kao mlijeko. Kada smo ga stavili unutra, voda je bila hladna i to mu je vrlo godilo - pio je i veselo se igrao. Ali kasnije se je kupka počela grijati od lampi koje su stajale ispod, tako da smo se vrlo namučili da ga zadržimo unutra. U tu svrhu smo preko korita navukli prekrivač, ali smo ostavili da mu glava viri kroz jednu rupu. U toj kupki je izgubio sve svoje perje i postao gladak kao novoroñeno ljudsko dijete. Ipak, toplota mu nije naudila. Divio sam se tome, jer se perje potpuno rastvorilo, obojivši vodu u plavo.

Na kraju smo ga pustili i on je izletio iz korita. Postao je tako sjajan i gladak da je bilo pravo zadovoljstvo držati ga. Pošto je još bio pomalo divalj, morali smo mu oko vrata nataknuti ogrlicu i lanac, pa smo ga vodili tamo-ovamo po dvorani.

Za to vrijeme je ispod korita zapaljena velika vatra. Voda je ključala sve dok nije isparila, a na dnu je ostao kamen plave boje. Izvadili smo ga, izlomili i sprašili na drugom kamenu, pa ga upotrijebili da ofarbamo kožu ptića. Sada je

izgledao još čudnije, jer je posvuda bio plav, osim po glavi, koja je ostala bijela. Ovim je naš rad na tom katu završen i, pošto nas je Gospa s njenim plavim ptićem napustila, pozvali su nas da kroz vrata na stropu proñemo na šesti kat, što

smo i učinili. Ovdje nas je obuzelo neko snažno predosjećanje, jer se u sredini nalazio mali oltar, isti kao onaj iz Kraljeve dvorane koji sam već opisao. Na njemu se nalazilo šest već spomenutih predmeta. Sedma stvar je bio ptić. Pred

njega je, prije svega, postavljena mala fontana iz koje je otpio dobar gutljaj. Zatim je kljucao bijelu zmiju sve dok nije počela jako krvariti. Njenu krv smo morali sakupiti u zlatnu čašu i sipati je ptiću niz grlo, mada se on divlje opirao.

Zatim smo zmijinu glavu zaronili u fontanu. Ona je onda oživjela i otpuzala u

lubanju i dugo je poslije toga nismo vidjeli.

Za  to  vrijeme,  globus  se  neprestano  vrtio,  sve  dok  nije  postigao  željenu konjunkciju.   U   tom   trenutku   je   sat   otkucao   jedan,   pa   se   napravila                        nova

konjunkcija; onda je sat otkucao dva. Na kraju, dok smo promatrali treću konjunkciju koju je objavio sat, siroti ptić je sam pokorno spustio vrat preko knjige i dobrovoljno dao da mu jedan od nas, izabran lutrijom, odsječe glavu.

Ipak, nije mu iscurila nijedna kap krvi, sve dok mu nismo otvorili grudi - tada je krv šiknula tako svježa i bistra, da je izgledala kao fontana od rubina. Njegova smrt nas je sve dirnula u srce; pa ipak, morali smo dobro razumjeti da nam

goluždrava ptica ne bi bila ni od kakve koristi. Zato smo ga ostavili, pa očistili mali oltar i pomogli Gospi da spali tijelo do pepela (zajedno s tablicom koja je visjela u blizini), na vatri zapaljenoj na plamenu male lampe.

Zatim smo nekoliko puta počistili pepeo i pažljivo ga sklonili u kutiju od cedrovine.

A sada, ne mogu prešutiti kakav su trik smjestili meni i još trojici. Pošto smo

revnosno pokupili pepeo, Gospa je rekla: "Gospodo, sada se nalazimo u šestoj odaji i samo je još jedna dvorana pred nama. Tada će našim mukama doći kraj, te ćemo se vratiti u zamak da probudimo našu milu gospodu i dame. Od sveg srca bih željela da ste se svi, ovdje prisutni, ponašali na način koji bi vas preporučio našem slavnom kraljevskom paru i donio vam prikladnu nagradu. Ipak, na svoju veliku žalost, otkrila sam da su ova četvorica" (i tu pokaza na mene i još trojicu) "lijeni i aljkavi kemičari. Ali s obzirom na moju ljubav prema svemu i svakome, neću ih predati zasluženoj kazni, već želim objaviti da će, kako njihov nehat ne bi prošao sasvim nekažnjen, biti isključeni iz sedmog, najveličanstvenijeg zadatka. No poslije toga neće se morati plašiti da će na njih pasti prijekor Njihovih Kraljevskih Veličanstava."

Neka drugi zamisle kako sam se osjećao poslije ovih riječi. Gospa je znala kako se treba držati, pa su nam se ubrzo suze slijevale niz obraze i mi smo mislili da

smo najnesretniji ljudi na svijetu.

Gospa je onda poslala jednu od svojih gospi - njih je tu uvijek bilo dovoljno da joj se nañu pri ruci - da dovede glazbenike kako bi nas, piskom iz klarineta,

istjerali napolje, i to uz takvu porugu i podsmijeh da su i sami, od silnog smijeha, jedva uspijevali da puhnu u instrumente. Najviše nas je boljelo što se Gospa smijala našem plaču, besu i nemanju strpljenja, kao i to što je meñu našim

drugovima moglo biti i takvih koje bi naša nesreća radovala.

Meñutim, ispostavilo se da stvari stoje sasvim drugačije. Čim smo izašli kroz vrata, muzičari su nas zamolili da se razveselimo i poñemo za njima uz spiralne

stepenice koje su nas provele pored sedmog kata, sve do prostora pod krovom. Tu smo našli starca, koga sve do tada nismo vidjeli, kako stoji nad malom topionicom. Srdačno nas je primio i od sveg srca čestitao što nas je Gospa

izabrala. Ali kada je shvatio kroz kakav smo strah upravo prošli, stomak mu se

zatresao od smijeha, jer smo takvu veliku sreću primili tako nesretni. "Dakle, dragi moji sinovi", rekao nam je, "zapamtit ćete da čovjek nikad ne zna koliko su dobre Božje namjere prema njemu".

Dok je ovo govorio, u sobu je ušla i Gospa sa svojom malom kutijom i, pošto nam se nasmijala, presula je pepeo u drugu posudu, a prvu napunila nekom drugom supstancom, rekavši nam kako sad mora ići prodavati maglu ostalima, a

mi da poslušamo starog gospodina u svemu što nam zapovijedi i da ne posustanemo u našoj dosadašnjoj marljivosti.

Zatim  nas  je  napustila  i  otišla  u  sedmu  dvoranu,  odakle  je  pozvala  naše

drugove. Što su oni tamo točno radili, ne bih mogao kazati, jer ne samo da je njima bilo potpuno zabranjeno da o tome govore, već smo i mi bili u poslu, pa ih nismo mogli gledati kroz pod. A naš rad se sastojao u sljedećem: trebali smo pepeo kvasiti prethodno pripremljenom vodom, sve dok smjesa ne postane vrlo glatka. Poslije toga smo tu supstancu stavili na vatru i dobro je zagrijali. Zatim smo je, tako vrelu, podijelili u dva mala kalupa i pustili da se ohladi.

Potom smo imali vremena da malo promatramo naše drugove kroz neke pukotine u podu. Oni su, takoñer, bili vrlo zauzeti oko peći; svaki je morao puhati u vatru kroz lulu, pa su tako stajali oko peći i puhali sve dok nisu ostali bez daha. Ipak, mislili su da su prošli mnogo bolje od nas. To puhanje je i dalje trajalo kad nas je starac pozvao da se vratimo na posao, tako da ne znam što je bilo poslije.

Kada smo otvorili kalupe, ugledali smo dvije male, svijetle i skoro prozirne figurice, kakve ljudsko oko još vidjelo nije - dečka i djevojčicu, velike samo nekoliko palčeva. Najviše me iznenadilo što nisu bili tvrdi, već meki i mesnati, kao sva normalna ljudska tijela. Ipak, bili su bez života; vjerovao sam da je, bez sumnje, i statua gospe Venere napravljena na isti način. Ovu anñeoski svijetlu djecu najprije smo posadili na dva mala satenska jastučića. Dugo smo ih promatrali, kao opijeni ovim izuzetnim predmetima.

Stari gospodin nas je, meñutim, pozvao i naredio nam da krv ptice, sakupljenu u zlatnom peharu, kap po kap sipamo u usta figurama. One su od toga vidljivo rasle i, pošto su bile vrlo lijepe i onako male, s rastom im je i ljepota postajala sve veća. Da je tu bilo umjetnika, postidjeli bi se svoje umjetnosti u usporedbi s ovim djelom prirode. Figurice, su porasle toliko da smo ih podigli s jastuka i položili na dugačak stol pokriven samtom.

Starac nam je naredio da ih pokrijemo do preko grudi komadom finog, bijelog, duplog tafta, kako nas njihova neizreciva ljepota ne bi ometala. Ukratko, prije nego što smo potrošili svu krv, figurice su porasle do punog savršenstva. Oboje su imali zlatne lokne, a kip Venere, opisan ranije, ne bi se s njima mogao ni usporediti. Ali u njima još nije bilo nikakve toplote ni osjećaja; još uvijek su to bili mrtvi kipovi, mada žive i prirodne boje.

Pošto je pazio da ne izrastu suviše, starac nam je zabranio da ih dalje hranimo.

Potpuno im je pokrio lica svilom, a oko stola postavio baklje. Nemojte misliti da su ova svjetla bila neophodna; ne, starčeva namjera je bila samo da ne vidimo kako će duša ući u njih. Mi to zaista ne bismo ni primijetili, da ja već dvaput ranije nisam ugledao plamenove. Ipak, ostale sam ostavio u neznanju; ni starac nije znao da sam vidio nešto više.

Zamolio nas je da sjednemo na klupu pored stola. Uskoro je došla i Gospa s muzičarima i svime što je bilo potrebno. Donijela je dvije skupocjene bijele

halje, kakve nisam vidio u zamku, niti ih mogu opisati. Tada mi je izgledalo kao

da su sačinjene od čistog kristala, ali bile su meke i neprovidne i ja to ne umijem objasniti. Gospa je ove halje položila na stol pa, pošto je rasporedila svoje gospe

na klupu, počela je sa starcem da izvodi raznorazne trikove, samo da bi nam

zamazala oči. To se sve, kako sam vam već rekao, dešavalo ispod krova, i to vrlo

čudno konstruiranog. Krov je iznutra bio podijeljen na sedam kalota, od kojih je srednja bila nešto viša od ostalih i na vrhu je imala mali, okrugao otvor koji je bio zatvoren i nitko ga drugi nije primijetio.

Poslije silnih ceremonija, ušlo je šest gospi. Svaka je nosila po jednu veliku trubu, s vijencem od sjajnozelenog, zapaljivog materijala. Starac je uzeo jednu trubu. Pošto je sklonio neke baklje s gornjeg dijela stola i figurama otkrio lica,

postavio je trubu na usta jedne figure tako da je slobodan, širi kraj upravio točno prema otvoru na krovu.

Moji prijatelji su netremice zurili u figure; ali mene su vodile drukčije misli. Jer

kada je vijenac na trubi zapaljen, vidio sam kako se otvor na krovu otvara i kako sjajan mlaz vatre ulijeće kroz cijev u beživotno tijelo. Poslije toga se otvor ponovo zatvorio, a truba je sklonjena. Moji prijatelji su na ovaj način obmanuti, pa su mislili da je život u figure ušao nekako pomoću vatre s vijenca jer, čim je primio dušu, kip je otvorio oči i ponovo ih zatvorio, mada se skoro nije ni pomakao.

Starac je ponovo postavio trubu na usta figurica, opet zapalio vijenac i duša je nanovo skliznula kroz cijev. Tako je učinio tri puta sa svakom figurom. Zatim su

sva  svjetla  pogašena  i  iznijeta  van.  Stolovi  su  ponovo  zastrti  samtnim

prekrivačima, a jedan krevet na rasklapanje je rasklopljen i namješten. Figure su umotane smještene na krevet i, pošto su opet odmotane, postavljene su jedna

pored druge. Zatim su navučene zavjese, kako bi mogli odspavati.

Sada je bilo vrijeme da Gospa pogleda što čine ostali umjetnici. Oni su bili vrlo zadovoljni jer su, kako me gospa kasnije obavijestila, radili sa zlatom, što je

odista  jedan  od  aspekata  Umjetnosti,  mada  ne  ni  glavni,  ni  neophodan,  ni

najbolji. I oni su, zaista, dobili dio pepela, pa su mislili kako je ptica stvorena samo radi zlata i da se pomoću njega preminulima mora vratiti život.

Mi smo za to vrijeme sjedili vrlo tihi, čekajući da se bračni par probudi. Kroz

jedno pola sata pojavio se i vragolasti Kupidon. Pošto je pozdravio svakoga od nas, odletio je iza zavjese, gdje je zafrkavao mladence, sve dok se nisu probudili.

Bili su vrlo začuñeni, jer im se činilo da su, od trenutka kad su obezglavljeni, pa sve do sada, spavali.

Kada ih je probudio i pošto su osvježili svoje poznanstvo, Kupidon se sklonio u

stranu da bi ih pustio da se malo povrate. Za to vrijeme je s nama izvodio svoje trikove. Na kraju je tražio da se pozove glazba, jer mu se činilo da bismo morali biti veseliji.

Nedugo zatim je došla i Gospa. Pošto je ponizno čestitala kralju i kraljici, koji su još uvijek bili pomalo slabi, i poljubila im ruke, donijela im je dvije sjajne halje koje su obukli i stupili pred nas.

Za njih su već bile pripremljene dvije lijepe stolice na koje su seli. Mi smo im, dok su tako sjedili, čestitali uz naklon. Kralj osobno nam se zahvalio i ponovo nas uvjerio u svoju milost.

Već je bilo skoro pet sati, tako da više nismo smjeli odugovlačiti. Čim su spakirane sve najvažnije stvari, krenuli smo da otpratimo kralja i kraljicu niz zavojite stepenice, pa kroz kapije i pored straža, sve do broda. Ukrcali su se s još

nekoliko gospi i Kupidonom i otplovili tako brzo da su se uskoro izgubili s vidika. Kako sam kasnije saznao, na moru ih je dočekalo više bogato opremljenih brodova, pa su za četiri sata prešli mnogo liga17 preko mora.

Kada je prošlo pet sati, muzičari su dobili zaduženje da odnesu sve natrag na brodove i spreme se za polazak. Ali pošto je to trajalo malo suviše dugo, stari gospodin je u pomoć pozvao nekoliko svojih vojnika. Oni su bili sakriveni iza

zida, pa ih do tada nismo vidjeli. Iz toga sam zaključio da je kula bila vrlo dobro opremljena za obranu.

Vojnici su brzo završili s našim stvarima, te više nismo imali drugog posla,

nego da pojedemo večeru. Kada su stolovi namješteni, gospa nas je ponovo odvela našim drugovima, a mi smo se morali pretvarati kako smo iskreno nesretni. Oni su nam se prezrivo smijali, mada je bilo i onih koji su nas žalili. Tokom večere je i starac bio s nama i pažljivo nas je ispitivao. Nitko ništa nije mogao kazati, pa ma kako senzibilan bio; a da on to ne pobije, ispravi, ili makar dopuni nekim mudrim savjetom. Mnogo sam naučio od ovog gospodina - bilo bi dobro kada bi ga svi slušali i obraćali pažnju na njegove primjedbe, jer se stvari onda ne bi tako često pogrešno radile.

Poslije ovog ozbiljnog obroka, stari gospodin nam je pokazao svoje umjetničke kabinete, rasute po bedemima, u kojima smo vidjeli divne kreacije prirode i još

mnoge druge stvari koje je ljudska dovitljivost izmislila imitirajući prirodu, a njih je bilo toliko da bi nam trebalo još godinu dana da ih sve pogledamo. Tako smo, uz svjetlost svijeće, proveli dobar dio noći.

Kada smo, na kraju, već bili raspoloženiji za spavanje nego za razgledavanje još tih čudnih stvari, smjestili su nas u ložnice na bedemima i tu ne samo da su

4    Liga - mjera za dužinu, izmeñu 2.42 i 4.6 milja

bili divni kreveti, već su nam i sobe bile izuzetno luksuzne, te smo se još više

čudili zašto smo morali prolaziti kroz tolike teškoće prethodnog dana.

U jednoj od tih soba sam se dobro odmorio i, budući da sam uglavnom bio bez pratnje i umoran od neprestanog rada, nježni šapat mora me uljuljkao u čvrst i

sladak san, koji se nije prekidao od jedanaest uvečer, pa sve do osam sati izjutra.