PETI DAN

Noć se završila i dan se tako žurio započeti, da sam brže-bolje ustao iz kreveta, željan saznati što se desilo i ne razmišljajući mnogo o tome jesam li dovoljno spavao. Kad sam se obukao i, kako je već bio red, sišao dolje, ispostavilo se da je prerano i nALKEMIJSKO VJENČANJE CHRISTIANA ROSENKREUTZA - PETI DANikoga drugog nisam našao u dvorani. Zato sam zamolio paža da me povede po zamku i pokaže mi nešto posebno. On je, kao i uvijek, bio voljan to mi  učiniti,  pa  me  smjesta  povede  niz  neke  stepenice  u podrum, do velikih

željeznih vrata, na kojima su bila pričvršćena velika bakarna slova. Pisalo je:12

Pošto su vrata bila otvorena, moj paž me povede za ruku kroz mračan prolaz sve dok ne stigosmo do malih, pritvorenih vrata. Ona su, obavijestio me je, otključana prethodnog dana kako bi se izvadili sanduci i još ih nisu zatvorili.  Čim sam ušao, opazio sam sve najvrednije stvari koje je priroda ikad stvorila. Jedinu svjetlost u toj podzemnoj odaji pružali su ogromni rubini - to je bilo kraljevo blago. Ipak, najveličanstvenije, najvažnije što sam tu vidio, bila je grobnica postavljena u sredinu odaje, tako lijepa da sam se čudio što je ne čuvaju bolje. Ali paž mi je dao odgovor i na to pitanje, objasnivši mi da trebam zahvaliti svojim zvijezdama, jer samo zbog njih sada gledam stvari koje, osim kraljevih slugu, ljudsko oko još vidjelo nije.

Grobnica je bila pravokutna, a u sredini se nalazilo korito od uglačanog bakra. Sve ostalo je bilo od čistog zlata i dragog kamenja. Usred korita je stajao anñeo -

u ruci je držao nepoznato drvo, a voće s njega je stalno padalo u korito. Svaki put

kada bi palo, pretvorilo bi se u vodu i oteklo u tri zlatne posudice postavljene odmah pored. Ovaj mali oltar su držale tri životinje: orao, bik i lav, postavljene

na vrlo skupocjen postament.

Upitao sam svog paža što bi to moglo značiti. "Ovdje", odgovorio je, "leži sahranjena Venera, lijepa gospa, koja je mnoge velike ljude lišila radosti, časti,

4    Ovdje leži sahranjena Venera, lijepa gospa, koja je mnoge velike ljude lišila radosti, časti, milosti i sreće.

 

milosti i sreće".

Poslije toga mi je pokazao bakarna vrata u podu i rekao:"Ovdje, ukoliko želiš, možemo  sići  još  dublje".  "Pratit  ću  te  svuda", odgovorio sam i krenuo niz

stepenice. Tu je bilo sasvim mračno, ali paž je odmah otvorio kovčežić u kome se nalazila vječno-plamteća svetiljčica i zapalio jednu od mnogih tu poredanih baklji. Vrlo sam se uplašio i zabrinuo, te ga upitah da li je dozvoljeno to što

činimo. Njegov odgovor je bio: "Sve dok kraljevska porodica još uvijek spava, nemamo se čega plašiti". Sada sam ugledao veličanstven, namješten krevet, zastrt lijepim zavjesama. Paž povuče jednu od njih. Tad ugledah gospu Veneru,

potpuno nagu - jer paž je, takoñer, podigao i njen pokrivač - kako leži u takvoj ljepoti i ljupkosti da skoro sasvim izgubih glavu; ni sada ne znam je li to bilo kiparsko djelo, ili ljudsko  tijelo koje tu mrtvo leži. Jer, ona je bila sasvim

nepomična, a ja nisam smio dodirnuti je. Paž je ponovo pokri i spusti zavjesu, ali njen lik je i dalje lebdio pred mojim očima.

No ubrzo iznad kreveta spazih ploču na kojoj je pisalo13:

Upitao sam mog paža za ove riječi, ali on se nasmijao i rekao mi da ću uskoro sigurno i to odgonetnuti. Zatim je ugasio baklju, pa smo se ponovo popeli uz stepenice. Ovaj put sam dobro pregledao vrata i otkrio da je u svakom ćošku gorjela po jedna mala svjetiljka od pirita, što prije nisam primijetio. Gorjele su tako sjajno da su više ličile na neke ukrase nego na svjetiljke. Ta toplota je poticala voće da se brže topi, ali drvo je i dalje davalo nove plodove.

"A sada počuj", rekao mi je paž, "riječi koje sam čuo da stari Atlas govori kralju: Kada se drvo potpuno istopi, gospa Venera će se probuditi i biće majka

kralju."

Dok je ovo govorio i, možda, čak namjeravao mi otkriti još nešto, uletio je mali Kupidon. Naše prisustvo kao da ga je zbunilo; ali, kad je vidio kako smo obojica

premrli od straha, nije mogao zadržati smijeh i upitao me kakav me to duh doveo

5    Kada se voće s moga drveta potpuno istopi, probudit ću se i bit ću majka kraljica.

 

ovamo. Odgovorio sam mu, drhteći, kako sam se izgubio u zamku i slučajno dospio ovdje, gdje me je paž koji me posvuda tražio na kraju pronašao, i kako se nadam da mi to neće uzeti za zlo.

"U redu onda", reče Kupidon, "radoznali starče! Da si primijetio ova vrata, morao bi me gadno slagati. Morat ću bolje paziti na njih", reče, pa stavi snažan zapon na bakrena vrata kroz koja smo već silazili.

" Kada se voće s mog drveta potpuno istopi, probudit ću se i bit ću majka kralju.

Zahvaljivao sam Gospodu što me Kupidon nije našao ranije. Moj paž je bio još

sretniji, jer sam mu tako dobro pomogao.

"Ipak", kazao je Kupidon, "ne mogu dozvoliti da proñeš nekažnjeno, kad si nabasao tako blizu moje drage majke". Na te riječi, stavi vrh jedne od strelica u

malu lampu, zagrije ga, pa me ožari po ruci. Tada na to nisam obratio pažnju, već sam se radovao što smo se tako lako izvukli, bez daljih posljedica.

Za to vrijeme su i moji prijatelji ustali iz svojih kreveta i vratili se u dvoranu.

Pridružio sam im se, pretvarajući se kako sam se tek probudio. Pošto je sve pažljivo zaključao, i Kupidon je došao do nas. Morao sam mu pokazati ruku, na kojoj se još uvijek vidjela kapljica krvi. Od srca se nasmijao, preklinjući ostale da me paze, jer se moji dani bliže kraju. Svi smo se pitali kako može biti tako veseo i nimalo pod utiskom tužnih dogañaja od prethodnog dana. Ali, u njemu ne bijaše ni trunka tuge.

Naša poglavarica se u meñuvremenu spremila za put. Sva u crnom samtu, još uvijek je nosila svoju lovorovu grančicu, baš kao i njene gospe.

Kada je sve bilo spremno, Gospa nas je najprije pozvala na piće, a zatim nas

zamolila da se pripremimo za svečanu povorku. Mi nismo gubili vremena, već odmah krenusmo za njom iz dvorane u dvorište. Tu je stajalo šest kovčega, i moji prijatelji nisu ni mogli pomisliti ništa drugo nego da u njima leži šest kraljeva i kraljica. Ali ja sam prozreo tu predstavu, samo što nisam znao što će se dogoditi. Pored svakog sanduka je stajalo osam maskiranih muškaraca. Čim je počela glazba - a bila je tako turobna i tužna da me to zadivilo - oni su podigli sanduke, a mi smo ih, u redu, morali otpratiti u vrt. U njegovom centru je bila podignuta drvena zgrada s veličanstvenom krunom na krovu, postavljenom na sedam stupova. Pod njom je bilo iskopano šest grobova, a pored svakog se nalazio kamen. Ali u sredini je bio okrugao, izdubljen kamen, postavljen nešto više od ostalih.

U te grobove su spušteni kovčezi, tiho i uz mnoge ceremonije, kamenovi su postavljeni odozgo i sve je dobro zatvoreno. Mjesto u sredini je bilo za mali lijes.

Tako su moji prijatelji prevareni - jer oni nisu mogli ni zamisliti ništa drugo nego da se tu sad nalaze tijela pogubljenih. Povrh svega, tu je bila još i velika zastava s naslikanim Feniksom, valjda da bi ih još bolje zavela. Zaista sam imao prilike

zahvaliti Bogu što sam prethodne noći vidio nešto više od sna!

 

Kada se ukop završio, Gospa je stala iznad središnjeg kamena, pa je održala kratak govor, podsjećajući nas da ostanemo vjerni našem zavjetu i da se ne žalimo zbog teškoća koje nas očekuju, već da pomognemo u obnovi upravo pokopanih kraljeva i kraljica kako bi oni opet oživjeli, i da bez  odlaganja poñemo s njom na put do kule na Olimpu, da bismo tamo pripravili lijekove, korisne i neophodne za ovu svrhu.

Mi smo se odmah složili s tim i krenuli za njom do obale, gdje je ležalo sedam već spomenutih brodova. Bili su potpuno prazni. Gospe su odmah pričvrstile svoje lovorove grančice pa, pošto su nas rasporedile po brodovima, naložile su nam da, u ime Boga, otpočnemo naš put. Zatim su nas pratile pogledom sve dok nismo nestali s vidika. Potom su se vratile u zamak sa svim stražarima.

Svaki od naših brodova imao je poseban znak na velikoj zastavi. Pet brodova je imalo pet znakova corpora regularia,14 svaki po jedan. Moj čamac, u kome je bila i Gospa, imao je sferu. Tako smo plovili u odreñenom poretku, a svaki brod je imao samo po dva mornara.

Naprijed je išao brod a u kome je, kako sam mislio, ležao crnac.15 U njemu se nalazilo dvanaest muzičara, koji su neumormo svirali. Njegov znak je bila piramida.

Zatim su išli, usporedo, brodovi b, c i d u kojima smo se mi nalazili. Ja sam bio u brodu c. U sredini su bila dva izuzetno lijepa i bogato opremljena broda, e i f, ukrašena lovorovim grančicama, bez putnika. Njihove zastave su bile Sunce i Mjesec. Na repu se nalazio jedan brod. U njemu se nalazilo četrdeset gospi.16

6    Prema Pitagori, pet poliedara: tetraedar s 4 strane, heksaedar sa 6 strana, oktoedar s 8 strana, dodekaedar s 12 strana i ikosaedar sa 20 strana.

7    Za crnca je upotrijebljena riječ Maor, Mavar, tako da je imenovan isto kao i crni zli kralj iz kazališne predstave.

8    Andreae prvo kaže da je pet brodova na zastavama imalo poliedre, a zatim da su brodovi c,

e i f imali sferu, sunce i mjesec, tako da onda preostaju samo četiri broda na kojima bi mogli biti ti poliedri. Meñutim, brodovi su na shemi označeni znacima za planete. Johan Kepler je corpora regularia dovodio u vezu s odreñenim planetima i koristio ih kao pomoć pri proučavanju njihovih putanja. Očigledno je da ih i Andreae ovdje koristi kao obilježja za pojedine planete i njihove putanje. Jedino ako tako shvatimo ovaj odjeljak, moguće je i da tri od sedam brodova imaju na zastavi sferu, sunce i mjesec, i da je istovremeno pet od sedam brodova obilježeno Pitagorinim poliedrima.

 

Pošto smo preplovili jezero, prošli smo kroz tjesnac na otvoreno more gdje su nas sve sirene, nimfe i morske boginje očekivale, te nam odmah poslaše u susret jednu morsku nimfu da nam uruči njihove čestitke i dar u čast vjenčanja. To je bio skupocjeni, veliki biser, tako okrugao i blještav da takav nikad ne bijaše viñen ni u našem ni u novom svijetu.

Kada ga je gospa ljupko prihvatila, nimfa je zamoli da primi i njene prijateljice da neko vrijeme budu s nama; na što Gospa rado dade svoj pristanak. Naredila je

da  ona  dva  velika  broda  stanu  u  sredinu,  a  ostali  da  ih  okruže  u  obliku

pentagrama.

Nimfe su se onda okupile ukrug i slatkim glasovima otpočele pjesmu:

l.

Ništa nije bolje na zemlji

od neusporedive, plemenite ljubavi u kojoj sva tuga brzo prolazi i

mi postajemo kao Bog, koji je nad nama.

Zato, slavimo Kralja,

da cijelo more odzvanja. Sada ćemo pitati; ti odgovori.

2.

Što nas je u život dovelo? To je bila ljubav.

Što nas je u Milosti obnovilo? To je bila ljubav.

Što nam je roñenje dalo? To je bila ljubav.

Kako smo se izgubili na Zemlji? Bez ljubavi.

3.

Što nas vodi naprijed i nosi? To je ljubav.

Što nam pomaže i teši nas? To je ljubav.

Što je to što dugujemo našim roditeljima?

To je ljubav.

Što njima daje strpljenja? To je ljubav.

 

4.

Kojom snagom pobjeñujemo? Ljubavlju.

Kako ljubav možemo otkriti? Ljubavlju.

Čime se dobra dijela stvaraju?

Ljubavlju.

Kako se dvoje sjedinjuje? Ljubavlju.

5.

I zato, glasno ćemo pjevati, neka naše hvale zvone

u čast ljubavi iskrene,

da ljubav preobilna ispunjava našeg gospodina Kralja

i njegovu drúgu Kraljicu,

čije su duše naprijed otišle, iako su im tijela viñena.

6.

Sve dok smo živi,

Bog će nam dati

snagu da nas njegova ljubav vodi i u službi žudi,

u plamenovima ljubavne vatre,

da se dvoje ponovo spoje.

7.

Tada će veliku tugu zamijeniti radost vječna,

da postojana sreća

blagoslovi mnoga mlada srca.

Kada su završile ovu pjesmu tako lijepih riječi i melodije, više se nisam čudio što je Odisej zapušio uši svojih suputnika, jer mi se tada činilo kao da sam najnesretniji čovjek na svijetu kad priroda nije i meni dala da budem tako ljupko biće.

Ali Gospa je ubrzo naredila da se razapnu jedra, pa da poñemo. Nimfe su se, takoñer, povukle i raspršile po moru, pošto su prethodno dobile dugu crvenu

 

vrpcu kao nagradu.

Za sve to vrijeme osjećao sam kako je Kupidon počeo raditi u meni, a to teško da bi mi služilo na čast. Pošto moje laži nijednom čitaocu ne bi koristile, neću

dalje ulaziti u to. Ipak, sve je to bilo zbog one rane na glavi koju sam prvog dana primio u snu. Zato, neka svi ozbiljno shvate moje upozorenje: ne zadržavajte se nepotrebno oko Venerine postelje, jer Kupidon to nipošto neće tolerirati!

Poslije nekoliko sati, pošto smo u prijateljskom razgovoru prešli dobar dio puta, ugledali smo vrhove Olimpa, a Gospa je zapovjedila da se naš dolazak najavi topovskom paljbom, što je i učinjeno. Ubrzo smo vidjeli kako se uzdigla bijela

zastava i k nama klizi jedna mala lada, poslana da nas dočeka. Kad nam se brodić približio; ugledali smo starca, čuvara kule, s nekoliko stražara obučenih u bijelo. Oni su nas ljubazno primili i poveli ka kuli, koja se nalazila na jednom

potpuno četvrtastom otoku, opasanom tako debelim i jakim zidom da sam mu u presjeku odmjerio dvjesto šezdeset koraka. S druge strane zida su bili lijep travnjak i vrt u kojima je raslo čudno i meni nepoznato voće. Poslije njih se

dolazilo do unutrašnjeg zida oko kule.

Sama kula je izgledala kao da je sazidana od sedam spojenih kula. Sredina je bila nešto viša, a sve ostale su u nju ulazile i preplitale se, čineći sedam katova.

Kada smo stigli do kapije kule, poveli su nas malo u stranu da bi, to sam shvatio, mogli unijeti kovčege, a da mi ništa ne primijetimo. Zaista, ostali još uvijek ništa nisu znali. Čim je to učinjeno, doveli su nas u najniži dio kule, koji

je bio odista lijepo oslikan, ali teško da nam je mogao poslužiti za zabavu. Jer, tu se nalazila samo laboratorija. Sada smo morali gnječiti i prati trave, drago kamenje i druge stvari, ekstrahirati sok i esenciju, sipati ih u bočice i slati na

skladištenje. Naša Gospa je bila vrlo zauzeta, pa je našla dovoljno posla i za svakoga od nas. Na tom otoku smo morali raditi vrlo naporno, sve dok nismo sakupili sve što je bilo neophodno za obnovu obezglavljenih tijela. Za to vrijeme (to sam kasnije saznao), tri gospe su u prvoj sobi marljivo prale tijela.

Kada smo na kraju skoro sasvim okončali pripreme, donijeto nam je samo malo bujona i pokoji gutljaj vina, te sam lako shvatio da tu nismo bili zabave radi. Jer, kada smo sasvim završili naš dnevni posao, svatko je dobio samo prostirku na

podu i time se morao zadovoljiti.

Što se mene tiče, san me nije previše morio, pa sam izašao prošetati po vrtu. Tako sam stigao i do zida i, budući da je mjesec sijao vrlo jasno, osjetio sam se

smjelo i uspio se. Jedno vrijeme sam gledao preko mora, koje je sad bilo sasvim mirno. Pri tom sam imao dobru priliku da promatram zvijezde i njihove položaje; primijetio sam da su se te noći desile takve konjunkcije planeta kakve se dugo

neće ponovo vidjeti.

Bilo je baš oko ponoći, gledao sam u more i čuo da otkucava dvanaest, kad ugledah kako se izdaleka preko mora približava sedam plamenova i kako se

smještaju na vrh kule. Počeo sam se bojati, jer, tek što su se plamenovi smjestili,

 

podiže se vjetar, a more se uzburka. A kada su još i oblaci prekrili mjesec, moja se radost pretvori u takav silan strah da sam jedva uspio pronaći stepenice i vratiti se u kulu. Da li su se plamenovi zadržali, ili su odmah otišli, to ne mogu reći, jer se nisam usudio ni osvrnuti se. Legao sam na svoju prostirku pa sam tu, pored prijatne fontane koja je nježno žuborila u laboratoriju, ubrzo zaspao.

I tako se i peti dan završio zagonetkom.