ČETVRTI DAN

Ležao sam u svom krevetu, lijeno promatrajući fine skulpture i slike u sobi, kad najednom začuh zvuk truba, kao da svadbena ceremonija već počinje. Moj paž, sav van sebe od straha, izleti iz kreveta, više mrtav nego živ. Možete misliti kako sam se osjećao kad mi je rekao da su svi ostali već predstavljeni kralju! Nisam znao što bih drugo, već stadoh neizmjerno jaukati i proklinjati svoju lijenost. Dok sam se oblačio, moj paž, koji se spremio mnogo prije mene, istrča iz sobe da vidi kako stvari stoje. Ubrzo se, meñutim, vratio, sa sretnom viješću kako još ništa nisam propustio. Zapravo, preskočio sam samo doručak jer, zahvaljujući mojim poodmaklim godinama, nisu me htjeli buditi. Ali sada sam trebao poći s njim do fontane, gdje se većina ostalih već okupila.

Ovako utješenom, duh mi se povratio, pa odjenuh svoju halju i krenuh za pažem do fontane, u vrt o kojem sam već govorio.

Pošto smo se svi ispozdravljali i kad me je prestala zafrkavati zbog mog dugog

odmora, Gospa me je povela do fontane. Lav je sada, umjesto mača, imao veliku ploču. Kada sam je bolje pogledao, shvatio sam da je skinuta sa starih spomenika i postavljena ovdje iz nekog posebnog razloga. Vrijeme je već bilo djelomično izbrisalo ovaj natpis, koji ću iznijeti ovdje kako bi svi mogli o njemu razmisliti10:

HERMES PRINCEPS POST TOT ILLATA

GENERI HUMANO DAMNA. DEI CONSILIO:

ARTISQUE ADMINICULO, MEDICINA SALUBRIS FACTUR HEIC FLUO

Bibat ex me qui potest: lavet, qui vult: turbet, qui audet:

BIBITE FRATRES, ET VIVITE

Ovaj tekst je bio lak za razumijevanje i, budući da je zaista bio lakši od svih drugih, priličilo mu je da ga ovdje postave.

4    Pošto je toliko štete učinjeno nad ljudskom rasom, ja, Hermes Princeps, koji sam prvobitna fontana, tečem ovdje kao lijek koji liječi, u skladu s božanskim zakonom i uz pomoć umjetnosti. Tko može, neka pije od mene; tko hoće, neka se opere u meni. Tko se usudi, neka me uskomeša. Pijte, braćo, i živite.

Pošto smo se oprali u fontani i svatko otpio po gutljaj iz pehara od čistog zlata, trebali smo poći za Gospom u dvoranu te ponovo odjenuti nove odore, izatkane od zlatnih niti i ukrašene cvjetnim vezom. Svima su dati i zlatni kaputi, s dragim kamenjem koje je imalo različita djelovanja, što je zavisilo od aktivne snage svakog od njih. Preko svakog kaputa je visio težak, zlatan medaljon, na kome su bili prikazani Sunce i Mjesec u opoziciji. Na poleñini je pisalo:

Svjetlost mjeseca

bit će kao svjetlost sunca, a svjetlost sunca

bit će sedam puta jača

nego sada.

Naš prijašnji nakit je stavljen u kovčežić i predat slugi. Potom nas je Djevica u redu izvela napolje, gdje su nas muzičari već čekali pred vratima, obučeni u crveni samt obrubljen bijelim pletenicama. Zatim su otključana vrata koja nikad ranije nisam vidio otvorena i koja su vodila ka kraljevskom spiralnom stepeništu. Gospa je pošla za muzičarima i povela nas preko trista šezdeset pet stepenica. Tu bijahu sve same skupocjene i umjetničke tvorevine, i što smo dalje išli, sve je veličanstvenija bivala ta krasota, sve dok na kraju, na vrhu, nismo stigli pod jednu oslikanu kupolu, gdje nas je čekalo šest bogato okićenih gospi. Čim su nas one učtivo pozdravile, a i mi im uzvratili ljubaznost koliko god smo mogli, muzičari su otposlati natrag niz stepenice i vrata su se za njima ponovo zatvorila. Zatim se oglasilo zvonce, da označi ulazak gospe koja je svima donijela po jednu lovorovu grančicu; naša Gospa, meñutim, dobila je lovorov vijenac. U meñuvremenu se digla zavjesa, i ja sam ugledao kralja i kraljicu kako sijede u svoj svojoj veličanstvenosti. Da me ona kraljica od jučer nije onako prijateljski upozorila, sigurno bih se potpuno izgubio i od tog neizrecivog sjaja pomislio da je Raj. Jer, ne samo da se cijela soba svjetlucala od zlata i dragog kamenja, već su i kraljičine haljine tako blistale da nisam mogao gledati u nju. I, koliko god da mi je sve prije toga bilo lijepo, ove stvari ovdje su ih daleko nadmašivale i blistale nad svim kao zvijezde na nebu.

U meñuvremenu je ušla i Gospa. Ostale gospe su nas uzele za ruke, svaka po jednog, i uz duboki naklon nas predstavile kralju. Potom je Gospa progovorila:

"U čast vaših kraljevskih veličanstava, o, najplemenitiji kralju i kraljice, ova gospoda ovdje su izložila opasnosti svoja tijela i živote, tako da se vaša visočanstva mogu radovati; pogotovo što je većina njih u stanju uvećati vaše

carstvo i imanje, što ćete vidjeti kada ih ispitate. Sada ih pokorno predstavljam vašim veličanstvima i ponizno molim da me oslobodite moje službe, kao i da uz najveću plemenitost primite od njih saopćenje o mojim djelima i propustima."

Izgovorivši ove riječi, ona spusti svoju grančicu na tlo.

Sada je bilo prigodno da netko od nas nešto kaže ali, kako smo svi bili zanijemili, na kraju je istupio stari Atlas i progovorio u kraljevo ime:

"Njihova kraljevska visočanstva vrlo se raduju vašem dolasku i žele da za sve

bude osigurana njihova kraljevska milost. A što se tiče vašeg staranja, plemenita Gospo, u potpunosti su zadovoljni i u skladu s tim će vam biti uručena i kraljevska nagrada. Ipak, njihova je namjera da još i danas predvodite goste, pogotovo što nemaju nikakvog razloga da se na Vas požale."

Na ovo je Gospa pokorno podigla svoju lovorovu grančicu, a mi smo se povukli zajedno s našim gospama.

Frontalni dio ove odaje je bio četverokutan, pet puta širi nego duži, a kod izlaza se nalazio veliki luk, kao porta, u kojoj su stajala tri velelijepa kraljevska prijestola poredana ukrug. Srednji je bio nešto viši od druga dva. Na svakom

prijestolu su sjedile po dvije osobe. Na prvom je bio jedan stari kralj s prosijedom bradom; njegova družbenica, meñutim, bila je mlada i  izuzetno lijepa. Na trećem tronu je bio crni kralj srednjih godina, a pored njega jedna

krhka, stara matrona koja nije imala krunu, već je bila pokrivena velom. U sredini su sjedile dvije mlade osobe. Na glavama su nosile lovorove vijence, a nad njima je visjela velika i skupocjena kruna. Ipak, nisu mi izgledali tako vedro

kao što sam mislio da će biti, ali, neka im bude.

Iza njih, na jednoj lučnoj klupi sjedili su starci. Nijedan od njih, što me je začudilo, nije imao mač ili bilo kakvo oružje. Niti sam vidio bilo kakve druge

tjelohranitelje, osim gospi koje su prethodnog dana bile s nama i koje su sada sjedile sa svake strane tog luka.

Ovdje moram spomenuti i malog Kupidona, koji je letio tamo-ovamo po sobi, a

ponajviše se vrtio i igrao oko  velike krune. Ponekad  bi sjeo izmeñu dvoje zaljubljenih, smiješeći im se i igrajući se svojim lukom. Neki put bi se, opet, ponašao kao da će ustrijeliti nekoga od nas. Ukratko, ovaj ugursuz je bio tako pun vragolija da nije štedio čak ni ptičice koje su u jatima lepršale gore-dolje po sobi, već ih je zadirkivao koliko god je mogao. Gospe su se, takoñer, s njim zabavljale i, kad god bi ga uspjele uhvatiti, nije mu bilo lako osloboditi ih se. Tako je ovo malo spadalo unosilo puno razonode i veselja.

Pred kraljevima i kraljicama se nalazio mali, ali vrlo okićen oltar, na kome je ležala knjiga uvijena u crni samt i neznatno ukrašena zlatom. Pored nje je bila svjećica u svijećnjaku od slonovače. Iako vrlo mala, postojano je gorjela i da Kupidon, zabave radi, nije pokatkad puhao u nju, mi možda ne bismo ni shvatili da je to vječna vatra.

Odmah do svijećnjaka bila je postavljena staklena kugla, prikaz nebeskog svoda, koja se, zahvaljujući nekom genijalnom izumu, okretala oko svoje ose. Tu

se, takoñer, nalazio i mali sat s klatnom, a na njemu je stajala tanana kristalna

fontana iz koje je neprestano tekla bistra, kao krv crvena voda. I, na kraju, tu je još bila i lubanja s jednom bijelom zmijom, dugačkom toliko da bi joj, dok se

obavijala oko lubanje, rep ostao viriti iz jedne očne duplje, a glava joj provirivala iz druge. Ona nije ni mogla proviriti a da je Kupidon malo ne zagolica. Mi smo se divili brzini kojom bi zmija na to opet šmugnula unutra.

Osim ovog oltara, tu su stajale i čudne statue poredane duž sobe, koje su se kretale kao da su žive i izgledale tako fantastično da to nikako ne mogu opisati. A kada smo napuštali odaju, otpočelo je takvo divno pjevanje da nikako nisam

mogao odrediti jesu li izvoñači gospe koje su ostale unutra, ili same skulpture.   To je bilo sve za sada i mi smo se, zadovoljni, povukli s našim gospama. Muzičari su već bili tu, da nas povedu niz spiralne stepenice. Vrata su za nama

pažljivo zaključana i zakatančena.

Čim smo ponovo ušli u salu, jedna gospa je otpočela:

"Pitam se, sestre, da li bi se ijedna od vas usudila izložiti opasnosti meñu ovolikim ljudima?"

"Sestro", odgovori joj naša poglavarica, "nijednog od njih se ne bojim tako kao

ovog čovjeka", reče, pokazujući prstom na mene. Ove riječi me pogodiše pravo u srce, jer sam shvatio da se ona podsmijeva mojim godinama. Zaista, i jesam bio

najstariji od svih. Ipak, utješila me je obećavši mi da će me ukoliko se budem

lijepo ponašao prema njoj, lako osloboditi tog tereta.

U meñuvremenu je posluženo jelo i pored svakoga je sjela njegova gospa. One su znale kako prekratiti vrijeme ugodnim razgovorom, ali o onome što su pričale, ne smijem govoriti. Uglavnom se tu govorilo o umjetnosti; shvatio sam da su bile dobro upoznate i s novom i sa starom.

Ipak, cijelo vrijeme sam se pitao kako bih to ponovo mogao postati mlad, jer me je ovo pitanje iznenadilo. Gospa je to primijetila, pa reče: "Vidim ja što se

dešava s ovim mladićem. Kada bismo legle s njim večeras, sigurna sam da bi bio još veseliji." Na ovo se svi počeše smijati, a ja pocrvenjeh do ušiju; ipak, nisam mogao a da se i sam ne nasmijem svom jadnom stanju.

No tu bijaše jedan koji je naumio ponovo me osramotiti pred Gospom, pa reče:

"Nadam se da ćemo ne samo mi, već i gospe, posvjedočiti u korist našeg brata, kako mu se naša Gospa Poglavarica obećala za drugu u postelji ove večeri." "Time bih bila vrlo zadovoljna", odgovori Gospa, "kad ne bih imala razloga plašiti se svojih sestara, kojima se neće svidjeti što izabrah najljepšeg za sebe, bez njihovog pristanka."

"Draga sestro", odmah otpoče druga, "vidimo da te tvoj visoki položaj nije pogordio. Zato, ako nam dozvoliš da ovu ovdje prisutnu gospodu rasporedimo

meñu  sobom  za  družbenike  u  postelji,  drage  volje  ti  odobravamo  tvoju

povlasticu."

Mi pustismo da to proñe kao šala, pa nastavismo naš razgovor. Ali Gospa nije mogla prestati sa šalom, te opet poče: "Gospodo, kako bi bilo da ostavimo neka sreća odluči tko s kim mora leći večeras?"

"Pa",  odgovorih,  "ako  drukčije  ne  može  biti,  takav  prijedlog  ne  smijemo

odbiti". Čim je pala odluka da se to isproba poslije večere, svi odlučismo da više ne sjedimo, već ustadosmo od stola i istupismo, svaki sa svojom gospom.

"Ne", reče na to Gospa, "to ne ide tako. Hajdemo vidjeti kako će nas spariti

sreća". Potom se svi odvojismo.

Razvila se diskusija o tome kako se cijela stvar treba izvesti, ali gotov plan je već postojao. Jer, Gospa je odmah predložila da se pomiješamo i poredamo u

krug. Onda će ona početi brojati, počevši od sebe, pa će se svaki sedmi spojiti sa sljedećim sedmim, bez obzira da li je to žena ili muškarac. Mi nismo bili svjesni prijevare, te smo pristali. Iako smo mislili da smo se dobro izmiješali, gospe su

se ipak rasporedile meñu nama tako da je svaka znala svoje mjesto unaprijed. Gospa je počela brojati, i sedma poslije nje je bila takoñer gospa; treća sedma je opet bila gospa i to se tako nastavljalo sve dok, na naše čuñenje, nisu ispale sve

gospe, a da nijedan od nas nije izabran. Mi, bijednici, ostali smo tako stajati sami, i još smo povrh svega morali trpjeti podsmjehe i priznati kako su nas lako izigrale. Jednom riječju, da je itko vidio kako smo se poredali, prije bi očekivao da mu nebo padne na glavu, nego da itko od nas bude izabran11. Tako se ova šala završila, a mi smo morali pretrpjeti nestašluke naših gospi.

Za to vrijeme nam se vratio i nestašni Kupidon. Poslala su ga njihova kraljevska veličanstva da nam u njihovo ime nazdravi iz zlatnog pehara i da istovremeno pozove našu Gospu kod kralja. Ipak, pošto je izjavio da se ne može zadržavati kod nas, bilo je malo prilike za njegove vragoljaste izljeve ljubavi. Tako smo ga pustili da odleti natrag i ponese naše ponizne izraze zahvalnosti.

U meñuvremenu, noge mojih prijatelja su se zarazile veseljem, što je našim gospama bilo vrlo milo; pa su se svi uključili u živahan ples. Ja sam radije sa

zadovoljstvom promatrao, nego sudjelovao. Moji Merkurovci su imali tako vješte pokrete, da je izgledalo kako ovaj posao poznaju već duže vrijeme.

Poslije nekoliko plesova, naša poglavarica se vratila. Objasnila nam je kako su se  umjetnici  i  šegrti  ponudili  da,  njihovim  kraljevskim  veličanstvima  na

zadovoljstvo i slavu, prije odlaska izvedu veselu komediju. A ako bi nam odgovaralo da i mi prisustvujemo i pridružimo se njihovim kraljevskim veličanstvima u Kući Sunca, to bi im bilo milo i sa zadovoljstvom bi to odobrili.

Mi smo se ponizno zahvalili na časti kojom su nas udostojali i ponudili smo našu skromnu službu ne samo u ovome, već i u svakoj drugoj stvari, što im je naša Gospa i prenijela. Ubrzo nam je dojavila kako njihova kraljevska veličanstva

trebamo dočekati poredani po redu u galeriji u koju su nas uskoro i odveli. Ipak tu nismo dugo ostali, jer je kraljevska procesija već bila spremna, mada bez ikakve  muzike.  Nepoznata  kraljica,  koja  je  jučer  bila  s  nama,  išla  je  prva,

5    ...ŽMMMMMMŽMMMMMAMMMMMŽMMMMMMŽ... Slovo Ž označava gospe, a M gospodu. Gospa Alkemija je stala u sredinu. Bez obzira da li broji (počevši od sebe) u pravcu kazaljke na satu ili obrnuto, svaka sedma osoba je žena.

odjevena u bijeli saten i s malom, dragocjenom krunom na glavi. Nosila je samo maleno raspeće napravljeno od jednog jedinog bisera, koje je tog istog dana visjelo izmeñu kralja i njegove nevjeste.

Za njom je išlo šest gospi koje sam već spomenuo, poredanih u dva reda. One su nosile kraljev nakit na malom oltaru. Za njima su išla tri kralja. Mladoženja je bio u sredini, odjeven u čist crni saten po talijanskoj modi. Nosio je mali,

okrugli, crni šešir, s malim, špicastim, crnim perom, kojim nam je mahnuo kako bi pokazao svoju blagonaklonost. Mi smo se, kako su nas uputili, darovali i njemu i ostalima.

Za kraljem su išle tri kraljice, od kojih su dvije bile bogato odjevene. Samo je treća bila sva u crnom, a Kupidon je nosio njen šlep. Onda smo i mi dobili znak da ih slijedimo. Poslije nas su išle gospe, a na začelju je bio stari Atlas.

U ovom poretku je procesija prošla kroz mnoge veličanstvene koridore, sve do Kuće Sunca, gdje se je trebala održati komedija, odmah do kraljeve i kraljičine bogato ukrašene platforme.

Mi smo stajali s kraljeve desne strane, mada nešto podalje, dok su gospe bile s njegove lijeve strane. Izuzetak su činile one gospe kojima je povjeren kraljevski nakit; njima je bilo namijenjeno posebno mjesto na vrhu. Ostale sluge su morale

stajati dolje, meñu stupovima, i da se time zadovolje.

A sada, pošto je u predstavi bilo mnoštvo izuzetnih dijelova, neću oklijevati da je ukratko prepričam.

Najprije se pojavio jedan vrlo stari kralj s nekoliko slugu. Pred njegov tron je donijet kovčežić, tek pronañen u rijeci. Kad su ga otvorili, ugledali su lijepu bebu, a pored nje nakit i pisamce pisano na pergamentu, adresirano na kralja. On

je odmah otvorio pismo, no čim ga je pročitao, počeo je liti gorke suze. Objasnio je svojim slugama da je maurski kralj s velikom vojskom osvojio zemlju njegove tetke i masakrirao cijelu kraljevsku lozu, osim ovog djetešca. Budući da je kralj oduvijek želio sina oženiti kćerkom svoje tetke, sada se zakleo na osvetu i vječno

neprijateljstvo prema Mauru i njegovim saveznicima. Zatim je naredio da se dijete nježno njeguje, pa je izdao zapovijedi da počnu pripreme za bitku protiv Maura. Ratne pripreme i školovanje male djevojčice koja je, čim je malo stasala,

povjerena na brigu jednom starom učitelju, predstavljaju cijeli prvi čin, prožet s mnogo finog humora.

Tokom pauze je prireñena borba izmeñu lava i grifona, u kojoj je, što je i

razumljivo, pobijedio lav.

U drugom činu se pojavljuje Maur, crn i podmukao tip. Na svoju veliku muku, saznao je da je krvoproliće otkriveno, štoviše, da je i djevojčica vješto spašena.

Zato sada počinje smišljati kakvim bi ratnim lukavstvom pobijedio tako moćnog neprijatelja. U tome su mu svojim savjetima pomogle neke izbjeglice koje su zbog gladi prebjegle na njegovu stranu. I kada je, nasuprot svim očekivanjima,

djevojka ponovo pala u njegove šake, on je odluči zadaviti vlastitim rukama, ali

ga u tome, na čudesan način, ometu njegove sluge. Tako se ovaj čin završava veličanstvenim Maurovim trijumfom.

U trećem činu je na Maura krenula velika vojska kojom je komandirao kralj, a

predvodio je jedan stari vitez Valijant. On je napadao Maurovu zemlju sve dok, uz pomoć velike sile, nije oslobodio djevojku iz kule u kojoj je bila zatočena i odjenuo je u novu odjeću.

Zatim je podignuta veličanstvena platforma na koju su smjestili djevojku. Tu se pojavilo dvanaest kraljevskih ambasadora kojima je već spomenuti vitez uputio govor, istakavši kako je kralj, njegov milostivi gospodar, pored toga što je

djevojku već drugi put spasio od smrti i pružio joj kraljevsko obrazovanje - iako se ona nije uvijek ponijela kako bi trebalo - nju uz to još i izabrao za suprugu mladom gospodinu njegovom sinu. On želi da se ove zaruke sada i ostvare,

ukoliko bi se ona složila da razmotri izvjesne uvjete koji se tiču  njegovog veličanstva. Vitez je zatim pročitao neke vrlo primamljive uvjete koje bi, samo da nisu predugi, vrijedilo ovdje spomenuti. Ukratko, mlada dama je položila

svetu zakletvu da će ih se i ona pridržavati i uljudno se zahvalila na tolikoj milosti. Onda su svi počeli pjevati u hvalu Boga, Kralja i mlade dame, pa su napustili pozornicu.

Da nam vrijeme brže proñe, u pauzi su uvedene četiri životinje proroka Danila, onakve kakvima ih je on u svojoj viziji vidio i potom opisao, a sve to je imalo odreñeno značenje.

U četvrtom činu, mlada dama se vratila u svoje izgubljeno kraljevstvo. Ponovo je krunisana, a zatim su je, tako uparañenu, neko vrijeme vodili po trgu uz veliku radost. Potom su joj se predstavili razni ambasadori, ne samo da bi joj poželjeli

uspjeha i blagostanja, već i da podrže njenu slavu. Ali ona nije mogla dugo sačuvati  svoje  dostojanstvo,  već  je  ubrzo  počela  slati  vragoljaste  poglede  i očijukati s ambasadorima, te je tako vrlo jasno pokazala svoj pravi karakter.  Maur je ubrzo saznao za njezino ponašanje i nipošto nije htio propustiti takvu

priliku. Budući da je njen nadzornik nije dovoljno dobro čuvao, lako ju je uspio zaslijepiti velikim obećanjima, tako da je ona ubrzo izgubila povjerenje u kralja i tajno  se  podala  Mauru  koji  je  to,  naravno,  odmah  iskoristio.  Pošto  mu  je

dragovoljno ponovo dopala šaka, on ju je zavaravao lijepim riječima sve dok cijelo njezino kraljevstvo nije potpalo pod njegovu vlast.

U trećoj sceni ovog čina, on je naredio da je izvedu napolje, gdje su je najprije

skinuli golu, a zatim je, na jednom drvenom gubilištu, vezali za stup, nemilosrdno izbičevali i na kraju osudili na smrt.

Ovo je bio tako tužan prizor da su mnogi zaplakali. Onako golu, bacili su je u

tamnicu, da čeka smrt od otrova. Meñutim, otrov je nije ubio, već je cijela postala gubava. Tako je ovaj čin uglavnom bio tužan.

Na pauzi je unijeta statua Nabukodonosora, ukrašena raznim oružjem po glavi,

grudima, stomaku, kukovima i stopalima, ali o tome će još biti riječi u sljedećim

objašnjenjima.

U petom činu, mladi kralj je saznao sve što se desilo izmeñu njegove buduće nevjeste i Maura. Kraljević se kod svog oca zauzeo za nju, napominjući da je ne

treba prepustiti sudbini. Ovaj zahtjev je prihvaćen. Poslati su ambasadori da je utješe u bolesti i zarobljeništvu, ali i da je opomenu na njenu nesmotrenost. Meñutim, ona nije htjela ni da čuje za njih, već je, naprotiv, pristala biti Maurova

konkubina, što se uskoro i ostvarilo, i dojavljeno je kralju.

Potom je na scenu stupila grupa dvorskih luda. Svaki je imao po jednu palicu, pomoću kojih su za tren oka napravili globus, a zatim ga i rastavili, što je bila

prijatna i zabavna fantazija.

U šestom činu je mladi kralj odlučio izazvati Maura na boj. Iako je Maur pobijeñen, svi su mislili da će umrijeti i kraljević. Ipak, na kraju je došao k sebi,

pa je oslobodio svoju nevjestu i počeo se pripremati za vjenčanje, pošto ju je prethodno povjerio svom posilnom i kapelanu.

No ne samo da je onaj prvi djevojku zlobno izmučio, nego se i svećenik

pokazao toliko zao i pokvaren, kao da je sve htio nadmašiti. Čim je to stiglo do kraljevićevih ušiju, brzo je poslao nekoga da stane na put svećenikovoj samovolji i da okiti mladu za vjenčanje.

Poslije ovog čina je unijet ogroman umjetni slon. Na njemu je stajala čitava kula od muzičara, što se svima vrlo dopalo.

Na kraju se pojavio mladoženja, u takvom sjaju da se to ne da ni povjerovati. Ja

sam bio zadivljen kako je to sve izvedeno. Mlada ga je dočekala s istom pompom, a svi glumci povikali: Vivat Sponsus, Vivat Sponsa kako bi, na impresivan način čestitali i našem kralju i kraljici, što je njima (to sam dobro primijetio), vrlo godilo.

Na kraju su svi glumci prošetali nekoliko puta po sceni, pa počeli pjevati.

Ovaj sretni sat

donosi nam veliku radost

sada, pošto se naš kralj vjenčao.

Zato, zapjevajmo,

neka naše hvale zazvone

njemu, kome je sve ovo posvećeno.

Dugo očekivana nevjesta ljepotica

u zarukama mu obećana.

Na kraju smo stekli za čim smo stremili;

blagoslovljen bio tko je predostrožan!

Njeni roditelji dobri dadoše pristanak,

iako se dugo za nju starahu. U časti rasti,

da se tisuće mogu uzdići

iz tebe: iz krvi tvoje i njenog bića.

Poslije ovoga, glumci su se povukli i predstava je završena uz radost i posebno odobravanje kraljeva i kraljica. Kako se večer približavalo, krenuli smo natrag u već utvrñenom poretku. Morali smo pratiti kraljeve i kraljice uz spiralno stepenište sve do već spomenute sale u kojoj su bili spremni bogato natrpani stolovi.

To mi je bilo prvi put da me pozovu za kraljev sto. Usred dvorane je postavljen mali oltar, na kome je ležalo šest kraljevskih obilježja. Mladi kralj se prema

nama ponašao vrlo ljubazno, ali nije mu uspijevalo da bude zaista veseo. Iako bi s vremena na vrijeme progovorio pokoju riječ s nama, ipak je često uzdisao, dok mu se mali Kupidon zbog toga rugao i izvodio svoje neslane štosove. Stari

kraljevi i kraljice su bili vrlo ozbiljni, samo je žena jednog od njih pokazivala izuzetnu radost, ali zašto - to nikako nisam mogao shvatiti.

Za to vrijeme, kraljevi i kraljice su sjedili za prvim stolom; mi smo bili za

drugim, a za treći su se smjestile neke od glavnih gospi. Ostale gospe i gospoda su morali služiti. Sve se to obavljalo tako dostojanstveno i u takvoj mrtvoj tišini, da se ne usuñujem ni puno pričati o tome. Ali ne mogu a da ne spomenem kako su se prije objeda sve kraljevske osobe odjenule u snježnobijele, blistave odore i tako sele za sto. Nad stolom je visjela velika zlatna kruna čije bi drago kamenje, i bez ikakvog drugog svjetla, bilo dovoljno da osvijetli dvoranu. Zatim su sva svjetla upaljena vatrom s one male svjećice nad oltarom - ali zašto, nisam baš sasvim znao. No primijetio sam da je mladi kralj često slao hranu bijeloj zmiji na malom oltaru, što me je jako zainteresiralo.

Mali  Kupidon  je  praktično  bio  jedini  krivac  za  svatko  brbljanje  na  ovom banketu; nikoga nije mogao ostaviti na miru, a pogotovo ne mene - stalno je

pravio neka čudesa. Ipak, pravog veselja nije bilo i sve se tiho nastavljalo, tako

da mi se neprestano činilo kako je neka opasnost neizbježna, pogotovo što nije bilo  ni  muzike.  Ako  bi  nas  itko  išta  pitao,  trebali  smo  odgovoriti  kratko  i

direktno, pa zašutjeti. Ukratko, atmosfera je bila tako čudna da me je znoj počeo

golicati po cijelom tijelu - mislim da bi čak i osoba ogromne samokontrole tu izgubila hrabrost.

Pred kraj večere, kralj je naredio da mu se da knjiga s malog oltara. Otvorio ju

je, a jedan starac nas je opet upitao da li ćemo ostati vjerni kralju i u dobru i u zlu. Kada smo, drhteći, to potvrdili, tužno nam je zatražio da mu to damo i

napismeno, što nismo mogli odbiti. Osim toga, bilo je obavezno. Ustajali smo jedan po jedan i svojeručno potpisivali knjigu.

Kada  se  to  završilo,  prinijeta  je  kristalna  fontana  s  jednom  vrlo  lijepom

kristalnom čašom iz koje su sve kraljevske osobe, jedna za drugom, pile. Poslije je čaša ponuñena i nama, a potom i svima ostalima. To se zvalo Haustus Silentii (piće tišine).

Zatim nam je svatko od kraljeva i kraljica pružio ruku. Izjavili su da ako sad ne budemo uz njih, više ih nikada nećemo moći vidjeti, što nam je natjeralo suze na oči.

U taj tren se začulo malo zvono, na što svi kraljevi i kraljice problijedješe, a mi skoro sasvim izgubismo hrabrost. Onda su skinuli bijele odore i obukli sasvim

crne. Cijela dvorana je zastrta crnim samtom, pod takoñer, a na pozornicu je spuštena crna zavjesa. Pošto su stolovi iznijeti, a svi posjedali ukrug na klupe, i pošto smo se i mi odjenuli u crno, naša poglavarica, koja je bila izašla, sada je

ponovo ušla. Donijela je šest crnih marama od tafta, koje je vezala kraljevima i kraljicama oko očiju. Kad više nisu mogli vidjeti, sluge su unijele šest pokrivenih mrtvačkih sanduka i spustile ih u dno dvorane, dok je na sredinu

postavljeno nisko crno sjedalo. Na kraju je ušao jedan kao ugljen crn čovjek, koji je nosio oštru sjekiru. Najprije su do sjedišta doveli crnog kralja - njegova glava je brzo odsječena i zamotana u crnu krpu, a krv je sakupljena u zlatan pehar koji

su, zajedno s njegovim tijelom, postavili u najbliži lijes; sve pokrili i pomjerili u stranu.

Tako je bilo i s ostalima; ja sam pomislio kako će na kraju doći red i na mene,

ali nije. Jer, čim je obezglavio sve kraljeve i kraljice, crni čovjek je izašao, a za njim i drugi, koji je i dželatu pred samim vratima odsjekao glavu i vratio je nazad zajedno sa sjekirom, pa ih položio u jedan mali lijes.

Meni  je  sve  ovo  baš  izgledalo  kao  prava  krvava  svadba,  ali  pošto  nisam

shvaćao što se dogodilo, morao sam primiriti misli dok ne saznam nešto više. Naša Gospa je primijetila da su neki meñu nama postali sasvim malodušni i počeli jecati, pa nas je stala preklinjati da se smirimo. "Jer", rekla je, "životi ovih ljudi su sada u vašim rukama. Ako me budete sledili, njihova smrt će mnogima donijeti život."

Svesrdno je zahtijevala da poñemo na spavanje i ne mučimo se više oko ovoga, već da budemo sigurni kako je učinjena pravda. Poželjela nam je laku noć,

izjavivši da će preko noći morati bdjeti nad mrtvima: Mi je poslušasmo, te

krenusmo za našim paževima u spavaonice.

Moj paž je dugo razgovarao sa mnom o mnogo čemu i toga se još uvijek dobro sjećam, jer sam se divio njegovom poznavanju stvari. Ali njegova prava namjera je bila da me uspava, što sam na kraju i primijetio. Zato sam se pretvarao kako sam zaspao, mada mi san nije dolazio na oči i obezglavljene nikako nisam

mogao izbaciti iz svojih misli.

Moja spavaonica je gledala na veliko jezero, tako da sam ga mogao lijepo osmotriti, pogotovo što se prozor nalazio tik do mog kreveta. Oko ponoći, tek što

je otkucalo dvanaest, iznenada spazih veliku vatru na jezeru. Ispunjen strahom, brzo otvorih prozor da vidim što će se desiti. Ugledah kako se iz daleka približava sedam brodova, potpuno osvijetljenih. Iznad svakog od njih, na vrhu,

lelujao je plamen koji se kretao tamo-ovamo, ponekad i spuštao, tako da je bilo jasno kako su to duhovi obezglavljenih. Brodovi su nježno klizili prema obali, a na svakom je bio samo po jedan mornar. Čim su pristali, vidio sam da im naša

Gospa prilazi s bakljom. Za njom su nosili šest zatvorenih mrtvačkih kovčega i onaj kovčežić. Svaki su stavili na poseban brod. Ja sam onda probudio mog paža, koji mi je zbog toga bio vrlo zahvalan; jer budući da je cijeli dan jurcao gore-

dolje, moglo mu se lako desiti i da sve prespava, iako je znao što će se desiti.  Čim su sanduci stavljeni na brodove, sva svjetla su pogašena, a šest plamenova su se zajedno vratili preko vode, tako da je u svakom brodu ostalo samo po jedno

svjetlo za  stražu. Na  obali je  stajalo nekoliko stotina promatrača. Gospa je poslana natrag u zamak i, pošto je pažljivo namakla rezu za sobom, zaključio sam kako se te noći više ništa neće desiti i da ću morati čekati dan.

Ponovo smo legli da otpočinemo. Od cijele moje družine, ja sam jedini imao sobu koja gleda na jezero i vidio sve ovo. Najednom sam osjetio strašan umor, te, usred svih mojih razmišljanja i premišljanja, utonuh u san.