Johan Valentin Andreae

ALKEMIJSKO VJENČANJE CHRISTIANA ROSENKREUTZA

Sadržaj:

PRVI DAN ................................................... 3

DRUGI DAN ...................................... 10

TREĆI DAN ............................................... 21

ČETVRTI DAN ................................... 38

PETI DAN .......................................... 49

ŠESTI DAN .........................57

SEDMI DAN ................................................. 68

ALKEMIJSKO VJENČANJE CHRISTIANA ROSENKREUTZA

PRVI DAN

Večer uoči Uskrsa sjedio sam sâm za svojim stolom. Baš sam se, kako bijah navikao, obratio svome Tvorcu kroz poniznu molitvu i meditaciju nad mnogim velikim misterijima koje mi Otac Svjetla u svojoj veličanstvenosti preobilno pokaza, kad u srcu osjetih želju da uz moje dragocjeno uskršnje janje pripremim i čist, beskvasni kruh. No iznenada udari tako strašan vjetar da pomislih kako će se cijela planina u kojoj je moja mala koliba bila isklesana, srušiti pod naletima te siline. Ali ni ova, kao ni njoj slične ñavolove smicalice, nisu me mogle iznenaditi - ja se uzdah u svoje srce i ustrajah u meditaciji - sve dok me netko ne potapša po ramenu, što nikako nisam očekivao. Uplaših se tako silno, da se ne smjedoh ni okrenuti; ipak, zadržah onoliko vedrine koliko to ljudska slabost u jednoj takvoj situaciji može dopustiti.

Netko me je, meñutim, i dalje uporno vukao za kaput. Ja se okrenuh i - ugledah divan ženski lik. Njena azurna haljina, dražesno posuta zlatnim zvijezdama,

naličila je na nebeski svod. U desnoj ruci je držala trubu od čistog zlata. Ime

ugravirano na trubi mogao sam pročitati, ali ga ne smijem otkriti. U lijevoj ruci je nosila debeo svežanj pisama napisanih na različitim jezicima. Njih je, to sam

kasnije saznao, trebao isporučiti po različitim zemljama. Takoñer je imala i

velika, lijepa krila, prošarana paunovim okcima, pomoću kojih se mogla podići i letjeti, brže od orla.

Na njoj se još štošta moglo primijetiti; ali ona zakratko osta tako, a ja bijah sav

preplavljen strahom i čuñenjem, te ne zapazih ništa više. Jer, čim sam se okrenuo, ona počne zagledati meñu svoja pisma, pa izvadi jedno malo koje mi, s

puno poštovanja, položi na stol. Zatim me bez riječi napusti. Dok se uzdizala uvis, puhnula je u svoju lijepu trubu tako snažno da eho stade odzvanjati kroz planine i ja još čitavih četvrt sata nisam mogao čuti ni vlastite riječi.

Ja, bijedni stvor, zaista nisam znao što mi je činiti povodom ovog neočekivanog dogañaja. Zato padoh ničice i pomolih se Tvorcu da mi ne da da iskusim išta što bi moglo ugroziti moje vječno spasenje. Nakon toga se okrenuh pismu, drhteći

od straha. Ispostavi se da je bilo tako teško da teže ne bi moglo biti ni da je od čistog zlata. Čim ga pažljivije osmotrih, vidjeh da je zapečaćeno malim pečatom na kome je, vrlo tanano, bio ugraviran križ s natpisom IN HOE SIGNO  

VINCES (U ovom ćeš znaku pobijediti). Kako spazih ovaj znak, tako se ohrabrih. Jer dobro znam da ñavolu on nije mio i da ga nikad ne bi upotrijebio. Tako, dakle, otvorih pismo. Unutra je bila pjesma, napisana zlatnim slovima na

plavoj podlozi:

Danas, danas, danas je dan  za kraljevsku svadbu odabran.

Stremiš li joj i ti po svom roñenju, radosno, prema Božjem odreñenju?

Ako je tako, kreni k planini,

gdje stoje tri hrama u svoj veličini, i gledaj čudo kad se obistini.

Cilja se drži! U svjetlu stoj! Al' ako nisi dovoljno čist, vjenčanje će tebi nanijeti bol.

Teško grešniku kad bude vagan, taj će na mjerenju biti prelagan.

Ispod je pisalo: SPONSUS ET SPONSA (mladoženja i mlada).

Kad pročitah pismo, učini mi se da ću se onesvijestiti. Kosa mi se bila sva nakostriješila i probijao me hladan znoj. Jer, iako sam razumio da je ovo upravo ono vjenčanje koje mi je još prije sedam godina pretkazano u jednoj viziji i koje sam s velikom čežnjom tako dugo očekivao, i mada sam brižljivim računanjem i preračunavanjem položaja mojih planeta potvrdio njenu vjerodostojnost, ipak nisam očekivao takve teškoće i opasnosti u vezi s njom. Dok sam prije zamišljao kako ću se radosno pojaviti na vjenčanju kao dobrodošao i poštovan gost, sad uvidjeh da sam prepušten božanskom proviñenju - a ono mi je, bar u ovom slučaju, izgledalo vrlo neizvjesno.

Što sam se duže preispitivao,, to sam sve više iznalazio (a tako je čak i sada) da u mome umu, kada su tajne stvari u pitanju, vladaju samo strašno neznanje i

sljepilo;   štoviše,    da   sam   potpuno   nesposoban   shvatiti   čak   i   očigledne,

svakodnevne stvari. O kako sam, u stvari, slabo dorastao svojoj sudbinskoj predodreñenosti da dopirem do tajni prirode i tumačim ih! Pogotovo što je

priroda, po mome mišljenju, bilo gdje mogla naći mnogo korisnijeg učenika

kome bi povjerila svoje dragocjeno, mada privremeno i prolazno blago. Otkrio sam, takoñer, i da se moje tijelo, moje naizgled pristojno ponašanje i moja ljubav

prema bližnjima nisu kako valja ni pročistili ni izbistrili.

Što je najgore, u meni su se još uvijek javljali tjelesni nagoni, tražeći visoke počasti i ovosvjetske krasote, umjesto da se usmjere k dobrobiti mojih bližnjih.

Razmišljanja o tome kako bih za kratko vrijeme uvećao ličnu korist, podigao

impresivne zgrade, stekao ime besmrtno u ovom svijetu, neprestano su se rojila, kao i još mnoge druge slične primisli potekle iz mesa. Ipak, tajanstvene riječi o

tri hrama, koje nisam mogao objasniti ma koliko o njima mislio, djelomično su me upozorile. Možda ih čak ni sad ne bih mogao rastumačiti, da mi se njihovo značenje nije otkrilo na čudesan način.

Lelujajući izmeñu nade i straha, preispitujući se iznova i iznova a ipak ne nalazeći u sebi ništa doli slabosti i nemoći, nesposoban pomoći sebi na bilo koji način,  ali  upozoren  pozivnicom  koju  sam  već  spomenuo,  pribjegoh  mojoj

najintimnijoj i najsigurnijoj navici molitvi prije spavanja. Molio sam se prema Božjem zakonu, iskreno i sa žarom, ne bi li mom anñelu čuvaru bilo dopušteno da se pojavi i poduči me u mojoj nedoumici, kao što je to već činio. I, to se zaista

i    dogodi. Umolih Boga, na svoje dobro, te mi pomoć stiže u vidu dobronamjernog, ozbiljnog i prijateljskog savjeta.

Tek što zaspah, učini mi se kao da, okovan teškim lancima, ležim zatvoren u

mračnoj kuli, zajedno s još nebrojenim mnoštvom ljudi. Tu ne bješe ni najslabijeg tračka svjetla. Sve je vrvjelo od naših nagomilanih tijela, kao u košnici, što je još pogoršavalo ionako bijedno stanje svakog od nas. Iako ni ja niti itko drugi ništa nismo mogli vidjeti u crnilu koje se činilo gusto kao mastilo, čuo sam kako neki pokušavaju da se popnu na vrh ove gomile, kao da su njihovi okovi i lisice za trunku lakši. No, osim toga, nitko nije imao neku veću prednost nad drugima, jer smo bili sve sama bijeda i jad.

Pošto sam, kao i ostali, dugo vrijeme proveo u ovom jadnom stanju (oni su se za to vrijeme neprestano ružili, nazivajući jedni druge slijepcima i sužnjima), na

kraju začuh zvuk mnogih truba. Začuše se, takoñer, i talambasi, u koje je netko tako vješto udarao da čak i mi u našem jadu osjetismo radost i osvježenje. Poklopac tamnice se podiže i nešto malo svjetla nas obasja. Trebalo nas je

vidjeti, kako smo se svi u tom trenutku uskomešali! Puzali smo jedni po drugima, a kada bi netko i uzmogao da se uspne, ostali bi ga opet povukli nadolje. Ukratko, svi su željeli da budu na vrhu. Pa i ja, takoñer, nisam oklijevao, već sam se borio da se, usprkos teškim lancima, oslobodim ostalih, držeći se za

kamen do koga sam uspio stići. I tu su me, meñutim, često napadali, a ja sam se branio i rukama i nogama, što sam bolje znao i umio. Nitko nije ni pomišljao što drugo, već da ćemo se sad sigurno svi osloboditi. Ipak, sve se odigralo znatno

drugačije.

Pošto su se gospoda koja su nas promatrala kroz otvor na vrhu zabavila gledajući naše puzanje i batrganje, jedan starac kose bijele kao snijeg naredi nam

da se utišamo. Samo što ga poslušasmo, on počne govoriti, koliko se sjećam, sljedeće riječi:

Da nisi, bijedni ljudski rode, cijenio sebe tako silno,

bio bi, milošću majke moje,

voljen i darovan izobilno.

Al' pošto slušati nisi htio, sam si sebe zatočio bolno, i ropske noći postao dio.

Ipak, sva ta počinjena zla, zaboravit će moja draga mati,

da bi njenih najboljih darova sila, u svjetlu opet mogla živjeti i sjati. No to je ono što rijetko biva,

da ljudska grješnost još većom slavom dragocjenu njenu dobrotu ovjenčava.

U čast ovog praznika,  mi ćemo slavlje spremiti,

ona će slavu svoju uvećati

i dobro djelo izvršiti: konopac ona će spustiti i tko ga čvrsto zgrabi,

u slobodu će brzo stupiti.

Čim on završi svoj govor, jedna stara gospa naredi slugama da sedam puta spuštaju konopac u tamnicu, pa da izvuku sve koji budu mogli visjeti na njemu. Neka mi Bog dozvoli da opišem pandemonij koji tad nastade meñu nama! Jer svi su se željeli dočepati konopca i pri tom su gurali druge. Ipak, poslije sedam minuta, malim zvonom je dat znak i izvukli su četiri osobe. Ja se konopcu nikako nisam mogao približiti, jer sam imao zlu sreću da se, što već spomenuh, popnem na kamen koji je stršio iz zida tamnice, te mi nije polazilo za rukom dohvatiti uže koje se spuštalo kroz sredinu.

Konopac je spušten i po drugi put. Ali pošto su mnogima okovi bili teški a ruke slabe, nisu se uspijevali održati, već su u padu povlačili za sobom mnoge koji bi možda i ostali visjeti. Da, mnoge su čak namjerno povukli oni koji se sami nisu mogli domoći užeta. Eto, tako mi, čak i u našoj velikoj bijedi, zavidjesmo jedni drugima. Najviše sam, ipak, žalio one koji su bili tako teški da su im se ruke otkinule od tijela, pa se više nisu mogli penjati. Zbog svega ovoga, sve do petog pokušaja izvučeno je samo nekoliko ljudi. Jer čim bi se začuo znak, sluge bi tako brzo povukle uže, da bi se svi uglavnom ispreturali jedni preko drugih. Na to većina, uključujući i mene, izgubi svaku nadu u spas, te se obratismo Bogu da se smiluje i; ako je moguće, izbavi nas iz tamnice. I poslije toga se on zaista sažali na neke od nas. Kad se uže spuštalo po šesti put, neki se okačiše. Dok se njihalo, možda Božjom voljom, ono proñe i pored mene. Brzo ga ugrabih; uhvatih se više

od svih ostalih te se tako, na kraju i van svih očekivanja, izbavih iz tamnice. Bio sam tako sretan da sam ranu koju mi je na glavi napravio jedan oštar kamen dok su me izvlačili osjetio tek kad sam, zajedno s ostalim osloboñenima, pomagao pri sedmom i posljednjem izvlačenju, baš kao što su i moji prethodnici činili svaki put. Uslijed napora, krv je tekla po mojoj odjeći a da ja to, eto, u svojoj radosti, nisam ni primijetio.

Pošto je uže i po sedmi put spušteno, većina zarobljenika je izvučena i stara gospa ih je prihvatila. Zamolila je svog vremešnog sina da preostalim zatočenicima objavi njenu odluku, koja me je zaprepastila. Nakon kraćeg razmišljanja, on im se obrati sljedećim riječima1:

Moja draga djeco, ovdje okupljena, što je nekad davno odlučeno, urañeno je sada i dovršeno.

I što moja mati, u svojoj milosti, za utjehu dade vašim prijateljima,

vi nemojte zavidjeti, niti tugovati.

Vrijeme će radosti započeti sada, gdje će svi jednaki biti,

ni bogati, niti bijedni.

Tko mnoge zadatke nosi,

znat će da od njega se mnogo i traži; Tko je s povjerenjem primljen,

to povjerenje mora dokazati i grañevinu svoju uzdignuti. Zato utišajte lament svoj: još par dana čekanja

neće nanijeti ni štetu ni bol.

Kad im on izgovori ove riječi, poklopac tamnice se ponovo spusti i zaključa, pa se nanovo začu zvuk truba i bubnjeva. To, ipak, nije moglo nadjačati gorke jadikovke zatvorenika iz tamnice, koje su se tako uzdizale iznad sve ostale buke da mi suze potekoše niz lice.

Ubrzo zatim, stara gospa i njen sin sjedoše na već pripremljene stolice, te narediše da se prebroje osloboñeni. Kada je čula i na tablici zlatne boje napisala

1 U originalu su sve pjesme rimovane i to prema formuli AABB ili ABABCC, u skladu sa zahtjevima baroka. Meñutim, obzirom da one ne posjeduju neku umjetničku vrijednost, a pošto se ovdje radi o prijevodu "iz druge ruke", prevodilac je smatrao da u prevoñenju ne treba insistirati na očuvanju rime, već da treba što vjernije prenijeti poruku ovih pjesama tj. sačuvati njihovu funkciju. Prim. prev.

naš broj, željela je čuti i naša imena, a jedan paž ih je zapisao. Pošto je po redu pogledala svakog od nas, uzdahnula je i rekla svom sinu, tako da sam to jasno mogao čuti:

"Oh, kako žalim one jadnike u tamnici! Kad bi Bog samo dozvolio da ih sve izvedem."

Na to joj sin odgovori:

"Majko, to je Božja odluka. Njemu se ne možemo protiviti. Kad bismo svi bili gospodari i gazde, imali sva dobra i sjedili za stolom, tko bi nam služio jelo?" Majka neko vrijeme odšuti, pa reče:

"Oslobodite sada ove ljude njihovih okova."

To odmah bi učinjeno. Ja sam bio meñu posljednjima. I, mada sam uglavnom

činio što i drugi, nisam se mogao suzdržati, već se poklonih staroj gospi i zahvalih se Bogu koji, djelujući preko nje, bješe pun milosti i kao otac me izvede

iz  tame  na svjetlost. Ostali su  slijedili moj primjer, pa se i gospa pokloni,

takoñer. Na kraju je svatko dobio novac za put i po jedan zlatnik za uspomenu. Na jednoj strani novčića je bilo ugravirano sunce koje se budi, a na drugoj strani su, koliko se sjećam, bila tri slova: D.L.S.2 Potom nam je svima dopušteno da odemo kako bismo nastavili naš rad, uz opomenu da služimo bližnjima na najveću slavu Gospodnju i da šutimo o stvarima koje su nam povjerene. Mi tako

i obećasmo, pa krenusmo, svatko svojim putem.

Uslijed rana od lisica, ja nisam mogao dobro hodati, već sam hramao na obije noge. Stara gospa to odmah primijeti. Nasmije se, pa reče:

"Sine moj, ne žesti se zbog svoje mane, nego neka te svagda sjeti na tvoju

slabost, te zahvali Gospodu što ti je dozvolio čak i u ovom svijetu i usprkos tvom nesavršenom  stanju  da  sudjeluješ  u  tako  velikoj  svjetlosti.  Meni  za  ljubav,

sačuvaj te rane."

Zvuk truba se zatim ponovo začu i to me tako trže da sam se probudio. Tek tad sam uvidio kako je to bio samo san. Ipak, sve mi se tako duboko urezalo u

svijest, da me je i sada nastavljalo zaokupljati i činilo mi se kao da još uvijek osjećam rane na stopalima. Kako god to bilo moguće, shvatio sam da mi je Bog dozvolio da prisustvujem tom misterioznom svadbenom slavlju. Zahvaljivao sam

na tome Njegovoj božanskoj preuzvišenosti svojim djetinjastim povjerenjem i molio Ga da me održi u mome poštovanju, da svakodnevno ispunjava moje srce mudrošću i uvidom i, na kraju, mada to nisam zaslužio, da me milostivo vodi do

željenog cilja.

Potom se pripremih za put. Obukoh svoju bijelu lanenu halju, pa se opasah trakom crvenom kao krv, koja mi je sezala preko ramena. U šešir zatakoh četiri

crvene ruže, da bi me po tom obilježju prepoznali u gužvi. Opskrbih se kruhom,

2   Deus Lux Solis vel Deus Laus Semper- Bog je svjetlost sunca, ili: Bogu se stalno treba moliti. Prim. prev.

solju i vodom koje sam kasnije, po savjetu nekoga tko bi trebao znati te stvari, upotrijebio u odreñenoj situaciji, u pravo vrijeme i na pravom mjestu i ne bez dobitka. Prije no što napustih svoju malu kolibu, ipak, i prije no što odjenuh vjenčano odijelo, padoh na koljena i pomolih se Gospodu da me vodi do dobrog kraja, ma što se desilo. Takoñer se pomolih pred Božjim likom da ako bi mi, Njegovom milošću, išta bilo otkriveno, to ne upotrijebim za stjecanje slave i časti u ovom svijetu, već samo da bih slavio Njegovo ime i u službi mojim bližnjima.

Sa ovim naklonom i ispunjen nadom, radosno napustih svoju ćeliju.