Upravo kao što je Buda rekao da od svih buda koje su postigli prosvjetljenje, niti jedan to nije ispunio a da se nije uzdao u učitelja, on je također rekao: „Jedino ćete kroz odanost, i samo odanost, ostvariti apsolutnu istinu." Apsolutna istina ne može biti ostvarena u području uobičajenoga uma. A put s one strane uobičajenoga uma, sve su nam velika mudre tradicije rekle, jest kroz srce. Taj put srca je odanost.

Dilgo Khyentse Rinpoche je napisao:

Postoji samo jedan put da se dosegne oslobođenje i postigne sveznanje prosvjetljenja; slijedeći jednog vjerodostojnog duhovnog učitelja. On je vodič koji će vam pomoći da premostite ocean samsare.

Sunce i mjesec su odraženi u bistroj, nepomičnoj vodi trenutačno.Slično, blagoslovi svih buda su uvijek prisutni onima koji imaju potpuno povjerenje u njih. Sunčevi zraci padaju svugdje jednolično, ali samo ondje gdje su skupljeni u žarište kroz povećalo oni mogu zapalili suhu travu. Gdje su sve-prožimajući zraci Budinog milosrđa skupljeni u žarište kroz povećalo vaše vjere i odanosti, plamen blagoslova zasvijetli u vašem biću.

A onda je bitno znati što je istinska odanost.Nije to bezumno obožavanje; nije ni odreknuće vaše odgovornosti prema vama samima, niti nerazlikujuće slijeđenje nečije tuđe ličnosti ili hir. Istinska je odanost neprekinuta prijemIjivost istini. Prava odanost je ukorijenjena u plahu i punu poštovanja zah­valnost, ali onu koja je bistroumna, prizemljena i inteligentna.

Kada je učitelj kadar otvoriti vašu unutarnju dušu i ponuditi vam nepo­reciv moćan letimičan pogled u prirodu vašeg uma, val ushićene zahval­nosti zatalasa se u vama prema onome koje vam je pomogao vidjeti i istinu koju vi sada spoznajete utjelovljenu u njegovu ili njezinu biću, učenjima i mudrom umu. Taj nepatvoren, iskren osjećaj je zasvagda ukorijenjen i pona­vljan kao neporecivo unutarnje iskustvo-ponavljana jasnoća izravnog pre­poznavanja - i to, i samo to, je ono što mi zovemo odanost, mogu na tibetanskom. Mogu znači „žudnja i poštovanje": poštovanje prema učitelju, koje postaje sve dublje i dublje što vi sve više i više shvaćate tko on ili ona uistinu jesu, i žudnja za onim sa čime vas on ili ona mogu upoznati, budući da dola­zite do spoznaje da je učitelj vaša duhovna veza s apsolutnom istinom i utjelovljenje prave prirode vašeg uma.

Dilgo Khyentse Rinpoche nam kaže:

U početku odanost bi mogla biti neprirodna ili spontana, i zato moramo

upotrijebiti niz postupaka da nam pomognu da to dosegnemo. Poglavito se uvijek moramo sjećati izvanrednih pozitivnih osobina učitelja, a posebno njegove dobrostivosti prema nama. Neprestanim rađanjem povjerenja, poštovanja prema guruu, i odanosti prema njemu, doći će vrijeme kada će samo spominjanje nje­govog imena ili pomisao o njemu zaustaviti sva vaša uobičajena shvaćanja i mi ćemo ga ugledati kao samog Budu.

Vidjeti učitelja ne kao ljudsko bide, nego kao samog Budu, izvor je najviše milosti. Jer Padmasambhava kaže: „Potpuna odanost donosi potpunu milost; odsustvo sumnje donosi potpun uspjeh." Tibetanci znaju da ako se pouz­date u vašeg učitelja kao da je buda, primit ćete blagoslov bude, ali ako se pouzdate u vašeg učitelja kao da je ljudsko biće, dobit ćete samo blagoslov ljudskog bića.

Znači, da bi primili potpunu preobražavajuću snagu bla­goslova njegovog ili njezinog učenja, potpunu otvorenost njihove veličajnosti, vi morate pokušati razviti u samom sebi najdragocjeniju moguću vrstu odanosti. Jedino ako uspijete vidjeti vašeg učitelja kao da je Buda, može „kao da je Budino" učenje proći do vas od učiteljevog mudrog uma. Ako ne možete prepoznati vašeg učitelja kao Budu, nego njega ili nju promatrate kao ljudsko biće, nikada potpunog blagoslova tu neće biti, i čak i najuzvišenije učenje ostavit će vas negdje neprijemljivim.

Što više razmišljam o odanosti i njezinom mjestu i ulozi u sveobuhvat­noj viziji učenja, to dublje poimam da su prijeko potrebna uvježbana i moćna sredstva da nas učine prijemljivijim za istinu učiteljevog učenja. Sami učitelji ne trebaju naše obožavanje, ali vidjeti ih kao živuće Bude nas će osposobiti da slušamo i čujemo njihovu poruku i da slijedimo njihove upute s najvećom mogućom vjernošću.

Odanost je, dakle, u jednu ruku najpraktičniji način koji osigurava potpuno poštovanje, i radi toga otvorenost za učenja, jer su utjelovljena od učitelja i prenesena kroz njega ili nju. Što ste odaniji, to ste otvoreniji prema učenjima; što ste otvoreniji prema učenjima, ona imaju veću vjerojatnost da proniknu vaše srce i um, i na taj način vas dovedu do pot­pune duhovne preobrazbe.

S tog razloga, jedino ako vidite vašeg učitelja kao živućeg Budu, proces preobrazbe vas samih u živućeg Budu može uistinu započeti i uistinu biti obavljen. Kada su vaš um i srce posve otvoreni u radosti i čudu i prepozna­vanju i zahvalnosti ka tajnovitosti živuće prisutnosti prosvjetljenja u učitelju, tada će se polako, kroz mnoge godine, dogoditi prijenos od učiteljevog mudrog uma i srca na vaša, otkrivajući vam potpunu veličanstvenost vaše vlastite Buda prirode, i time savršenu veličanstvenost samog svemira.

Taj najprisniji odnos između učenika i učitelja postaje ogledalo, živuća sličnost za učenikov odnos prema životu i svijetu uopće. Učitelj postaje centralna ličnost u podupiranju primjene vježbe „čiste vizije", koje dosiže vrhunac kada učenik ugleda direktno i izvan svake sumnje: učitelja kao živućeg Budu, svaku njegovu ili njezinu riječ kao Budin govor, njegov ili nje­zin um kao mudri um svih Buda, svako njegovo ili njezino djelo kao izraz Budinog djela, mjesto gdje on ili ona žive kao Budino kraljevstvo, i čak ono uokolo učitelja kao razumljivo očitovanje njegove ili njezine mudrosti.

Dok ta zapažanja postaju sve stabilnija i zbiljskija, unutarnje čudo za kojim su učenici čeznuli kroz toliko mnogo života postupno se dogodi: Oni počinju prirodno opažati da su oni, svemir, i sva biča bez iznimke spontano čista i savršena. Konačno gledaju na stvarnost vlastitim očima. Učitelj je tada put, magični „kamen kušač" za potpuno preoblikovanje svakog učenikovog opažanja.

Odanost postaje najčišći, najbrži i najjednostavniji put za ostvarenje prirode uma i svih pojava. Dok napredujemo na njemu, proces se sam razot­kriva kao čudesno međusobno zavisan: mi, s naše strane, neprestano nasto­jimo stvarati odanost, sama odanost koju smo iznikli stvara letimice pojavl­jivanje prirode uma, a ti letimično pojavljeni bljeskovi prirode uma uzdižu i produbljuju našu odanost učitelju koji nas nadahnjuje. Kao posljedica toga na kraju odanost izvire iz mudrosti: odanost i živuće iskustvo prirode uma postaju neodvojivi i nadahnjuju jedno drugo.

Učitelj Patrul Rinpochea se zvao Jikme Gyalwe Nyugu. Mnoge je godine proveo povučen u usamljene planinske spilje. Jednog dana kada je izašao van, sunce je zapadalo; zagledao se gore u nebo i ugledao oblak koje se pomi­cao u smjeru prema mjestu gdje je njegov učitelj, Jikme Lingpa, živio. Misao je uskrsnula u njegovu umu: „tamo je moj učitelj" i tom mišlju strahovito je osjećanje čežnje i odanosti zatitralo u njemu. Bilo je toliko snažno, toliko ga je skršilo, da se onesvijestio. Kada se Jikme Gyalwe Nyugu osvijestio, pot­puni je blagoslov mudrosti uma njegovog učitelja bio prenesen na njega, i dosegnuo je najviše stanje ostvarenja, koje mi nazivamo „iscrpljenje pojavne stvarnosti".

nastavlja se...