Još uvijek nismo odgovorili na pitanje odakle dolazi ljubav. Sad to pitanje možemo i proširiti. Odakle dolazi sila evolucije? Ovome možemo dodati i našu zbunjenost u vezi s porijeklom milosti jer ljubav je svjesna, a milost nije. Odakle dolazi ova "moćna sila koja nastaje van ljudske svijesti i hrani duhovnu zrelost ljudskih bića"?

Na ovo pitanje ne možemo odgovoriti na isti znanstveni način kao što to možemo na pitanje odakle potječe željezo ili brašno. Nije u pitanju samo to što je ona neopipljiva, već je to suviše suštinsko pitanje za današnju znanost. Doduše, nije to jedino pitanje na koje znanost ne može odgovoriti? Znamo li doista što je to elektricitet? I odakle je uopće došla energija ? Ili svemir? Možda će se jednog dana naša znanost uhvatiti u koštac s ovim najosnovnijim pitanjima. Do tada možemo samo razmišljati, teoretizirati, postavljati hipoteze.

Da bismo objasnili čuda milosti i evolucije, mi pretpostavljamo kako postoji Bog koji želi naš razvoj, Bog koji nas voli. Previše ovih pretpostavki izgledaju suviše jednostavne, odveć lake i nalik na fantazije, poput djetinjastih i naivnih bajki. Ali, što nam drugo preostaje? Ignorirati podatke promatrajući "tunelskim pogledom", nije rješenje. Ne možemo dobiti odgovor ako ne postavimo pitanje, lako je ovo sasvim jednostavna hipoteza, nitko nije postavio bolju. Sve dok nekom to ne uspije, mi ćemo zadržavati tu neobičnu, djetinjastu zamisao o Bogu punom ljubavi ili ćemo biti u teoretskom vakumu.

Ako tu tezu uzmemo ozbiljno, otkrit ćemo da ta jednostavna zamisao o Bogu punom ljubavi ne čini baš tako jednostavnu filozofiju.

Pretpostavimo li kako je našu sposobnost ljubavi, te potrebu za sazrijevanjem i razvojem, u nas udahnuo Bog, tada se moramo upitati s kojim ciljem. Zašto Bog želi naš razvoj? Prema čemu se razvijamo? Koji je krajnji cilj, svrha evolucije? Što Bog želi od nas? Ovdje mi nije namjera baviti se teologijom i nadam se da će mi svi učeni ljudi oprostiti što ću preskočiti sva ali i pitanja koja razmatra teologija. Koliko god zaobilazili to pitanje, svi mi koji pretpostavljamo o tome što Bog želi od nas, dolazimo na zastrašujuću pomisao: Bog želi da postanemo On (ili Ona ili Ono). Mi sazrijevamo ka božanskom. Bog je cilj evolucije. Bog je izvor evolucijske sile i njezino odredište. To je ono na što mislimo kad kažemo kako je On alfa i omega svega, početak i kraj.

Izjavivši kako je to zastrašujuća ideja, upotrijebio sam blag izraz. To je vrlo stara ideja, ali mi od nje uspaničeno bježimo. Niti jedna zamisao koju je čovječanstvo moglo smisliti nije svalila toliki teret na ljudska leda. To je najzahtjevnija zamisao u povijesti čovječanstva. Ne zato što ju je teško shvatiti, naprotiv, ona je suština jednostavnosti. Međutim, ukoliko u nju vjerujemo, ona od nas zahtijeva najviše što možemo pružiti, sve što posjedujemo. Jedna je stvar vjerovati u dobrog, starog Boga koji će se dobro pobrinuti za nas i omogućiti nam visoke pozicije u društvu, onakve kakve sami ne bi mogli dostići. Sasvim je druga stvar vjerovati u Boga koji želi da zauzmemo Njegovo mjesto, Njegovu moć, Njegovu mudrost, Njegov identitet. Ukoliko vjerujemo kako je moguće da čovjek postane Bog, sama priroda takvog vjerovanja nameće nam obvezu postizanja svega što je u našoj moći. Ali, mi ne želimo takvu obvezu. Ne želimo toliko raditi. Ne želimo božju odgovornost. Ne želimo odgovornost da moramo neprestano razmišljati. Sve dok vjerujemo kako nam je božanstvo nedostižno, ne moramo se brinuti ni za naš duhovni razvoj, ne moramo se upinjati prema sve višim i višim razinama svijesti i ljubavnih aktivnosti. Možemo se opustiti i jednostavno biti ljudi. Ako je Bog gore, na svojim nebesima, a mi smo dolje i nikad se nećemo sresti , možemo na njega svaliti svu odgovornost evolucije i upravljanja svemirom. Na nama je da sebi osiguramo udobnu starost zdravu, sretnu i zahvalnu djecu i unuke, ali više od toga se ne trebamo truditi. Ove ciljeve je ionako teško postići i ne treba ih podcjenjivati. Ipak, čim povjerujemo u mogućnost čovjeka da postane Bog, nikad se ne smijemo suviše dugo odmarati, ne smijemo nikad kazati: "U redu, moj je posao dovršen." Moramo neprestano težiti sve većoj i većoj mudrosti, sve većoj i većoj ljubavi. Takvim smo se vjerovanjem sebe uhvatili u vječnu zamku napornog, teškog puta samousavršavanja i duhovnog sazrijevanja. Božja odgovornost mora biti naša odgovornost. Prema tome ne čudi kako ponekad zamisao o božanskom može biti odbojna.

Pomisao na to kako nas Bog aktivno navodi na sazrijevanje da bismo postali poput Njega, suočava nas s našom lijenošću.