Da dodam, prije nego što napustimo ovu temu, kako nema te vrste kontemplacije, makar i najkvietis- tičkije, koja nema nekih moralnih vrijednosti. Barem polovica svake moralnosti je negativna i sastoji se od suzdržavanja od napasti. Očenaš ima manje od pedeset riječi, a šest od njih je posvećeno molbi Bogu da nas

*             JOHN CONSTABLE (1776.-1837.); engleski slikar.

** JOSEPH MALLORD WILLIAM TURNER (1775.-1851); engleski slikar.

*** ALFRED SISLEY (1839.-1899.); francuski slikar engleskog podrijetla.

**** GEORGES SEURAT (1859.-1891.); francuski slikar.

***** REMBRANDT HARMENSZOON VAN RUN (1606.-1669.); nizozemski

slikar; jedan od najvećih u povijesti umjetnosti.

ne dovede u iskušenje.  Jednostrani kontemplativac ostavlja nedovršenim mnoge stvari koje bi trebao uči­ niti; ali da to nadoknadi, on se suzdržava od gomile stvari koje ne bi trebao raditi. Količina zla, primije­ tio je Pascal*, bila bi mnogo manja kada bi ljudi samo mogli naučiti mirno sjediti u svojim sobama. Kontem­ plativac čija je percepcija pročišćena ne mora ostati u svojoj sobi. Može ići svojim poslom, tako potpuno zadovoljan što vidi i dio je božanskog Poretka stvari da nikada neće biti čak niti u iskušenju da se upusti u ono što je Traherne** nazvao "prljavim Sredstvima svijeta". Kad osjećamo da smo jedini nasljednici uni­ verzuma, kada nam "more teče u žilama... a zvijezde su naši dragulji", kada se sve stvari vide kao beskraj­ ne i svete, kakav motiv bismo mogli imati za pohlepu ili samodokazivanje, za trčanje za moći ili običnim zadovoljstvima? Kontemplativci će teško postati koc­ kari, ili svodnici, ili pijanci; oni po pravilu ne propo­ vijedaju netoleranciju, niti ratuju; ne smatraju neop­ hodnim pljačkati, varati ili derati kožu sirotinji.  A ovim ogromnim negativnim vrlinama možemo do­ dati jednu koja je, mada ju je teško definirati, i pozi­ tivna i bitna. Arhat i kvietist možda ne prakticiraju kontemplaciju u potpunosti; ali ako je uopće prak­ ticiraju, mogu se vratiti s poučnim izvještajima o dru­ goj, transcendentalnoj zemlji uma; a ako je prakticira­ ju na višoj razini, postat će prolazi kroz koje neki

*             BLAISE PASCAL (1623.-1662.); francuski filozof, matematičar i fizičar.

** THOMAS TRAHERNE (1637.-1674.); engleski religiozni pisac i mističar.

blagotvorni utjecaj može poteći iz te druge zemlje u svijet zatamnjenih svijesti, koji kronično umire od nedostatka  istog.

U međuvremenu sam se, na zahtjev ispitivača, okrenuo od Cezanneovog portreta prema onom što se odvijalo unutar moje glave kad bih zatvorio oči. Ovaj put, pejzaž je bio začuđujuće nezanimljiv. Vid­ no polje bilo je puno jarko obojenih, stalno promjen­ ljivih struktura koje kao da su bile načinjene od plas­ tike ili emajliranog lima.

"Jeftino," komentirao sam. "Trivijalno. Kao stva­ ri na sajamskom štandu."

A sva ta drugorazrednost postojala je u zatvore­ nom, stiješnjenom univerzumu.

"Kao da se nalazite pod palubom na brodu", re­ kao sam. "Brodu sa sajamskog štanda."

A dok sam gledao, postalo je veoma jasno da je taj brod sa sajamskog štanda na neki način povezan s ljudskim pretenzijama. Ta zagušljiva unutrašnjost sa­ jamskog broda bila je moja vlastita osobna svijest; ti jeftini mobili od lima i plastike bile su moji osobni doprinosi univerzumu.

Osjećao sam da je ta pouka dobrodošla, ali mi je ipak bilo žao što je morala biti dana u ovom trenutku i u ovom obliku. Po pravilu uzimalac meskalina ot­ kriva unutarnji svijet isto tako očito činjenični, tako sam po sebi beskrajan i svet, kao i onaj preobraženi

vanjski svijet koji sam vidio otvorenih očiju. Od po­ četka, moj je slučaj bio drugačiji. Meskalin mi je pri­ vremeno podario moć da vidim stvari zatvorenih oči­ ju; ali nije mi mogao, ili mi bar u tom slučaju nije mogao, otkriti unutarnji pejzaž bar izdaleka uspore­ div s mojim cvjetovima ili stolcem ili flanelskim hla­ čama "tamo vani". Ono što mi je dopustio opaziti, unutra, nije bilo Dharma-tijelo u slikama, već moj vlastiti um; ne arhetipska Takvost, već komplet sim­ bola - drugim riječima, zamjena za Takvost iz domaće radinosti.

Većina vizualista biva meskalinom pretvorena u vizionare. Nekima od njih - a oni su možda brojniji nego što se obično pretpostavlja - nije potrebna trans­ formacija; oni su vizionari cijelo vrijeme. Mentalna vrsta kojoj je Blake pripadao je prilično široko raspro­ stranjena čak i u urbano-industrijskim društvima da­ našnjice. Jedinstvenost pjesnika-umjetnika se ne sa­ stoji u činjenici da je (da citiram njegov Opisni kata­ log) zbilja vidio "te divne originale koje Sveto pismo zove kerubinima". Ona se ne sastoji u činjenici da su "neki od tih divnih originala viđeni u mojim vizija­ ma imali i do trideset metara u visinu ... svi s mito­ loškim i skrivenim smislom." Sastoji se isključivo u njegovoj sposobnosti da prikaže, riječima ili (nešto manje uspješno) crtom i bojom, barem neki nago­ vještaj ne pretjerano rijetkog doživljaja. Netalentira­ ni vizionar može percipirati neku unutrašnju stvar­ nost ništa manje gorostasnu, ljepšu i značajniju od

svijeta koji je vidio Blake; ali njemu u cjelini nedosta­ je sposobnost da izrazi, literarno ili likovnim sim­ bolima, ono što je vidio.

Iz religioznih zapisa i preostalih spomenika poe­ zije i likovnih umjetnosti je jasno da su, u većini raz­ doblja i na većini mjesta, ljudi pridavali više važnosti unutrašnjem pejzažu nego objektivnoj stvarnosti, osje­ ćali da ono što vide zatvorenih očiju posjeduje du­ hovno veći značaj od onog što su vidjeli otvorenih očiju. Razlog? Prepoznatljivost dovodi do prezira, a kako preživjeti je problem koji se po važnosti kreće od kronično zamornog do mučnog. Vanjski svijet je ono u čemu se budimo svakog jutra u životu, mjesto u kome, htjeli ili ne, moramo pokušavati zaraditi za život.  U unutarnjem svijetu nema ni rada ni mono­ tonije. Posjećujemo ga samo u snovima i sanjarenji­ ma, a njegova neobičnost je takva da nikada dva puta uzastopce ne naiđemo na isti svijet. Zar je čudno, sto­ ga, što su ljudska bića u svojoj potrazi za božanskim obično više voljela gledati unutra!  Obično,  ali ne uvijek. U svojoj umjetnosti ništa manje nego u svo­ joj religiji, taoisti i zen-budisti su gledali dalje od vizi­ ja u Prazninu, a kroz Prazninu u "deset tisuća stvari" objektivne stvarnosti. Zbog svoje doktrine o utjelov­ ljenoj Riječi, kršćani su trebali, od početka, biti spo­ sobni zauzeti sličan stav prema univerzumu oko sebe. Ali, zbog doktrine Pada, bilo im je veoma teško to učiniti.  Još prije tri  stotine godina izraz potpunog

negiranja svijeta i čak osude svijeta bio je i pravovje­ ran i shvatljiv. "Ne trebamo se čuditi ničemu u Pri­ rodi, osim Inkarnaciji Krista." U sedamnaestom sto­ ljeću, Lallemantova* fraza zvučala je razumno. Da­ nas zvuči suludo.

U Kini se uzdizanje slikanja pejzaža do vrhun­ ske forme umjetnosti zbilo prije oko tisuću, u Japanu prije oko šest stotina, a u Europi prije tristo godina. Izjednačavanje Dharma-tijela sa živicom su učinili oni majstori zena koji su spojili taoistički naturalizam s budističkim transcedentalizmom. Stoga su samo na Dalekom istoku slikari pejzaža svjesno smatrali svoj rad religioznim. Na Zapadu je religiozno slikarstvo bilo stvar portretiranja svetih osoba ili ilustriranja sve­ tih tekstova. Slikari pejzaža su sebe smatrali svjetov­ njacima. Danas mi u Seuratu prepoznajemo jednog od najvećih majstora onoga što bi se moglo nazvati mističnim pejzažnim slikarstvom. A ipak se taj čovjek koji je bio u stanju, efektnije nego bilo tko drugi, prikazati Jedno u množinama, naljutio kad ga je ne­ tko nahvalio zbog "poezije" u njegovom radu. "Ja samo primjenjujem Sustav", pobunio se. Drugim rije­ čima, bio je samo poentilist i, u vlastitim očima, ni­ šta drugo. Slična anegdota se priča o Johnu Consta- bleu. Jednog dana pred kraj svog života, Blake je sreo

*             L. LALLEMANT (?-1635.); francuski svećenik i mistik.

Constablea u Hampsteadu i pristao pogledati jednu skicu mladog umjetnika. Usprkos svom preziru pre­ ma naturalističkoj umjetnosti, stari vizionar je znao prepoznati dobru stvar kad je vidi - osim, naravno, ako je bila Rubensova*. "Ovo nije crtež," uzviknuo je, "ovo je inspiracija!" "A ja sam htio da to bude crtež", bio jc Constableov karakterističan odgovor. Obojica su bila u pravu. To jest bio crtež, precizan i vjeran, a istodobno jest bio inspiracija - inspiracija na razini visokoj barem koliko i Blakeova. Borovi Hampstead Heatha su zbilja viđeni kao jednaki s Dharma-tijelom.

Ta skica bila je prikaz, neizbježno nesavršen,  ali unatoč tome duboko izražajan,  onoga što je pročišće­ na percepcija  otkrila  otvorenim  očima velikog  slika­ ra.  S  kontemplacije,  u tradiciji Wordswortha i  Whit- mana**,  Dharma-tijela kao živice,  i  s vizija,  kao  što su  Blakeove,  "predivnih  originala"  unutar  uma,  su­ vremeni  pjesnici  povukli  su  se  u  istraživanje  osob­ nog, kao  suprotnosti  višeg  od  osobnog,  podsvjesnog i  na  izražavanje,  visoko  apstraktnim  terminima,  ne danih, objektivnih činjenica,  već  pukih znanstvenih i teoloških pojmova.  A  nešto  slično  se  dogodilo  i  na području slikarstva.  Tu  smo  bili  svjedoci  općeg pov­ lačenja  iz  pejzaža,  prevladavajuće  umjetničke  forme devetnaestog  stoljeća.  To  povlačenje  iz  pejzaža nije

*             PETER PAUL RUBENS (1577.-1640); flamanski slikar.

** WALT WHITMAN (1819.-1892.); američki pjesnik. Najpoznatiji po popular­ noj zbirci "Vlati trave" (Leaves of Grass, 1860.).

bilo u onu drugu, božansku Temeljnost, kojom se bavila većina tradicionalističkih škola u prošlosti, taj Arhetipski svijet, gdje su ljudi uvijek pronalazili siro­ vine mita i religije. Ne, to je bilo povlačenje iz vanj­ ske Temeljnosti u osobnu podsvijest, u mentalni svi­ jet još bjedniji i još čvršće zatvoren čak i od svijeta svjesne osobnosti. Ti mobili od lima i jarko obojene plastike - gdje sam ih ranije vidio? U svakoj slikar­ skoj galeriji koja izlaže najnovija djela ne-reprezen- tativne umjetnosti.

A tad je netko donio gramofon i stavio ploču. Slušao sam s uživanjem, ali nisam iskusio ništa što bi se moglo usporediti s mojim viđenim apokalipsama cvjetova ili flanela. Da li bi neki prirodno nadaren glazbenik čuo otkrivenja koja su, za mene, bila is­ ključivo vizualna? Bilo bi zanimljivo izvesti taj pokus. U međuvremenu, mada ne preobražena, mada je zadržala svoju normalnu kvalitetu i snagu, glazba je nemalo pridonijela mom razumijevanju onoga što mi se događalo i širih problema koje su ta zbivanja pos­ tavila.

Instrumentalna glazba me, začudo, ostavila pri­ lično hladnim. Mozartov* klavirski koncert u C-molu prekinut je nakon prvog stavka, i njegovo mjesto je zauzeo snimak nekih Gesualdovih** madrigala.

*             WOLFGANG AMADEUS MOZART (1756.-1791.); austrijski skladatelj; jedan od najvećih skladatelja u povijesti glazbe.

** DON CARLO DA VENOSA GESUALDO (1560.?-1613.); talijanski kompozi­ tor. Pisao muziku na stihove Torquatta Tassa i drugih. Izuzetno inovativan za svoje doba.

"Ti glasovi," rekao sam zahvalno, "ti glasovi - oni su neka vrsta mosta natrag u ljudski svijet."

I ostali su most čak i dok su pjevali one najza- panjujućije polutonove kompozicija ludog princa. Kroz neujednačene fraze madrigala, glazba je slijedila svoj tok, nikad se ne zadržavajući ni dva takta u istom tonalitetu. Kod Gesualda, tog fantastičnog lika iz Web- sterove* melodrame, psihološka dezintegracija je prenaglasila, gurnula do krajnjih granica, težnju usa­ đenu u modalnu za razliku od tonalne glazbe. Djela proizišla iz toga zvučala su kao da ih je napisao kasni Schoenberg**.

"Pa ipak," osjetio sam se prisiljenim reći dok sam slušao te čudne proizvode protureformacijske psihoze koja je utjecala na kasnu srednjovjekovnu formu um­ jetnosti, "pa ipak ne smeta što je sav u komadićima. Cjelina je dezorganizirana. Ali je svaki pojedini frag­ ment u redu, jest predstavnik Višeg reda. Totalitet je prisutan čak i u razbijenim dijelovima. Jasnije prisu­ tan, možda, nego u sasvim koherentnom djelu. Ba­ rem niste uljuljani u osjećaj  lažne sigurnosti nekim samo ljudskim, umjetno stvorenim redom. Morate se osloniti na svoje neposredno opažanje konačnog reda. Tako da u određenom smislu raspadanje može imati svojih prednosti. Ali naravno da je opasno, užasno

*JOHN WEBSTER (1580.?-1625.?); engleski dramatičar.

** ARNOLD SCHOENBERG (1874.-1951.); američki skladatelj austrijskog podrijetla. Začetnik bečke atonalne škole, tvorac novog kompozicijskog sus­ tava (dodekafonija).

opasno. Pretpostavimo da se ne možeš vratiti natrag, iz kaosa ..."

Sa Gesualdovih madrigala smo skočili, preko tri stoljeća, do Albana Berga* i Lirske svite.

"Ovo će", najavio sam unaprijed, "biti pakao." Ali, kako se ispostavilo, pogriješio sam. U stvari,

glazba je zvučala prilično smiješno. Iskopana iz osob­

ne podsvijesti, jedna dvanaestonska agonija je slijedila drugu; ali ono što je na mene ostavljalo dojam bio je samo osnovni nesklad između psihičke dezintegracije još potpunije od Gesualdove i čudesnih dovitljivosti, u talentu i tehnici, upotrijebljenih da se ona izrazi.

"Taj baš sažalijeva sebe, zar ne?" komentirao sam s podrugljivim odsustvom suosjećanja. A onda, "Katzenmusik - učena katzenmusik" I na kraju, na­ kon još nekoliko minuta agonije: "Koga briga za nje­ gove osjećaje? Zašto ne može obratiti pažnju na ne­ što drugo?"

Kao kritika nečega što je nesumnjivo bilo veo­ ma značajno djelo, to je bilo nepravedno i nepriklad­ no - ali, mislim, ne i irelevantno. Citiram je onakvu kakva jest i zato što sam ja, u stanju čiste kontem­ placije, tako reagirao na Lirsku svitu.

Kad je to bilo gotovo, ispitivač je predložio šet­ nju po vrtu. Bio sam voljan; i mada moje tijelo kao da se skoro sasvim odvojilo od mog uma - ili, preciznije

*             ALBAN BERG (1885.-1935.); austrijski skladatelj. Uz Lirske svite, najpoznatiji po operi Wozzek (1925.).

rečeno, iako moja svijest o preobraženom vanjskom svijetu nije više bila popraćena sviješću o mom fizič­ kom organizmu - ustanovio sam da sam sposoban ustati, otvoriti francuski prozor i išetati s tek mini­ malnim oklijevanjem. Bilo je čudno, naravno, osjećati da "ja" nije isto što i te ruke i noge "tamo vani", što i taj potpuno objektivni trup i vrat, čak i glava. Bilo je čudno; ali se moglo brzo naviknuti na to. A ionako se činilo da je tijelo sasvim u stanju dobro se brinuti za sebe. U stvarnosti, naravno, ono uvijek brine za sebe. Sve što svjesni ego može učiniti jest da oblikuje želje, koje tada sprovode sile koje on kontrolira veoma malo i ne razumije uopće. Kad učini bilo što više - kada se previše trudi, na primjer, kada brine, kada postane zabrinut zbog budućnosti - smanjuje učinkovitost tih sila i može čak u devitaliziranom tijelu uzrokovati bolest. U mom trenutnom stanju, svijest nije bila upu­ ćena na ego; bila je, kako bi se reklo, sama za sebe. To znači da je fiziološko rasuđivanje koje kontrolira tijelo također bilo prepušteno samo sebi. Na trenutak je onaj nametljivi neurotičar koji, u budnom stanju, pokušava upravljati predstavom, bio blaženo sklo­ njen.

Kroz francuski prozor sam izašao pod neku vrstu brajde djelomično prekrivene razgranatom ružom penjačicom, djelomično tri centimetra širokim letva­ ma s centimetar i pol razmaka među njima. Sunce je sjalo i sjene letvi radile su zebrastu šaru po zemlji i

preko sjedala i naslona vrtnog stolca, koji je stajao na ovom kraju brajde. Taj stolac - hoću li ga ikad zaboraviti? Tamo gdje su sjene padale na platnene presvlake, pruge tamnog, ali svjetlucavog indiga su se smjenjivale s prugama blještavila tako jarkog da je bilo teško povjerovati da bi mogle biti načinjene i od čega drugog osim plave vatre. Činilo mi se da sam beskrajno dugo gledao ne znajući, čak i ne želeći znati, što se to nalazi ispred mene. Nekog drugog dana bih vidio stolac rešetkast od naizmjenične svjetlosti i sje­ ne. Danas je opažaj progutao zamisao. Bio sam tako udubljen u gledanje, gromom ošinut onim što sam zaista vidio, da nisam mogao biti svjestan ničega dru­ gog.

Vrtno pokućstvo, letve, svjetlost, sjena - to nije

bilo  ništa  više  od  imena,  puka verbalizacija,  u utili­ tarne  ili  znanstvene  svrhe,  nakon  događaja.  Događaj je bio ovaj  slijed ažurnih vrata peći razdvojen ponori­ ma nedokučive  lincure.  Bio je  neizrecivo  divan,  di­ van do te točke, skoro, da je bio užasavajući. I odjed­ nom sam imao nagovještaj  kakav to osjećaj mora biti sići  s uma.  Shizofrenija ima svoje rajeve kao  i  svoje paklove  i  čistilišta.  Sjećam  se  što  mi je jedan  stari prijatelj, već dugo godina mrtav, ispričao o svojoj  lu­ doj  supruzi. Jednog dana u ranom stadiju bolesti, dok je još imala svoje lucidne intervale, otišao je u bolnicu razgovarati  s njom o njihovoj  djeci.  Neko je vrijeme

slušala, a onda ga prekinula.  Kako je mogao podnije­ ti gubljenje vremena na dvoje odsutne djece, kada je jedino što je bilo važno, ovdje i sad, bila neizreciva ljepota prizora koje je stvarao, u svojoj smeđoj jakni od tvida, svaki put kada bi pomaknuo ruke? Na žalost, taj raj pročišćene percepcije, čiste, jednostrane kon­ templacije, nije potrajao. Blagoslovljene stanke su po­ stale rijetke, postale kratke, dok ih na kraju više nije bilo;  ostao je samo užas.

Većina uzimatelja meskalina iskusi  samo  rajski dio shizofrenije. Ta droga donosi pakao i čistilište samo onima koji su nedavno imali žuticu, ili pate od povremenih depresija ili  kronične  anksioznosti.  Da je, kao ostale droge ni blizu usporedive snage, meska- lin poznat kao otrovan, samo  njegovo  uzimanje  bi bilo dovoljno da uzrokuje anksioznost. Ali razumna osoba zna unaprijed da je, što se nje tiče, meskalin potpuno bezopasan,  da  će  njegovo  djelovanje  proći za osam do deset sati, ne ostavljajući mamurluk pa stoga ni žudnju za ponovljenom  dozom.  Osnažena tim saznanjem, ona se upušta u pokus bez straha - drugim riječima, bez ikakve predispozicije da pretvori jedinstveno čudan i  različit ljudski doživljaj u nešto užasno,  nešto  istinski  dijabolično.

Suočen sa stolcem koji je izgledao kao Strašni sud - ili, da budem precizniji, Strašnim sudom koji sam, nakon mnogo vremena i uz prilične teškoće, pre­ poznao kao stolac - odjednom sam se našao na rubu

panike. Ovo je, osjećao sam, otišlo predaleko. Pre­ daleko, mada je odlazak bio u intenzivniju ljepotu, dublji značaj. To je bio strah, kad ga analiziram u re­ trospektivi, od toga da ne budem preplavljen, da se ne raspadnem pod pritiskom stvarnosti veće nego što je um, naviknut da većinu vremena živi u udobnom svijetu simbola, uopće može podnijeti. Literatura o religioznim iskustvima obiluje podsjećanjima na bol i užas koji obuzimaju one koji su se suočili, previše naglo, licem u lice s nekom pojavom Mysteriuma Tremenduma. Teološkim jezikom, ovaj strah je uzro­ kovan nespojivošću ljudskog samoljublja i božanske čistoće, ljudske samoopterećujuće odvojenosti i bes- krajnosti Boga. Slijedeći Boehmea* i Williama Lawa, možemo reći da se dušama koje nisu ponovo rođene božansko svjetlo u svom punom sjaju može ukazati samo kao razbuktali plamen čistilišta. Skoro identič­ na doktrina može se naći u Tibetanskoj knjizi mrtvih, gdje se opisuje kako se mrtva duša u agoniji skuplja od Čiste svjetlosti Praznine, pa čak i od manjih, ubla­ ženih Svjetlosti, da bi naglo jurnula u utješnu tamu vlastitosti kao ponovo rođeno ljudsko biće, ili čak zvijer, nesretan duh, stanovnik pakla. Bilo što radije nego goruće blještavilo apsolutne Stvarnosti - bilo što!

Shizofreničar je ne samo duša koja nije ponovo rođena, već je još i očajno bolesna. Njegova bolest se

*             JACOB BOEHME (1575.-1624.); njemački seoski postolar i mistik.

sastoji u nesposobnosti da nađe utočište od unutarnje i vanjske stvarnosti (kao što razumna osoba obično čini) u domaćem univerzumu zdravog razuma - strogo ljudskom svijetu korisnih pojmova, zajedničkih sim­ bola i društveno prihvatljivih konvencija. Shizofre- ničar je poput čovjeka stalno pod utjecajem meskali- na, i stoga nesposoban isključiti doživljaj stvarnosti nedovoljno posvećen da s njom živi, koju ne može ukloniti objašnjavanjem jer je najtvrdoglavija od os­ novnih činjenica, i koja ga, zato što mu nikad ne do­ pušta da svijet vidi samo ljudskim očima, tako plaši da tumači njenu ustrajnu čudnovatost, gorući inten­ zitet njezina značaja, kao objave ljudske ili čak koz­ mičke zlonamjernosti, koja traži najočajnije protu­ mjere, od ubilačke nasilnosti na jednom kraju ljestvice do katatonije, ili psihičkog samoubojstva, na drugom. A kad se jednom krene nizbrdo, na put pakla, nikada se ne može zaustaviti. To je sada bilo i suviše očito.

"Ako se krene pogrešnim putem", rekao sam kao odgovor na pitanja ispitivača, "sve što se dogodilo, bilo bi dokaz urote protiv tebe. Sve bi to bila samo- potvrda. Ne bi mogao ni udahnuti, a da ne budeš svjestan da je to dio urote."

"Znači, ti misliš da znaš gdje leži  ludilo?"

Moj odgovor je bilo uvjerljivo i iskreno: "Da." "I ne bi ga mogao kontrolirati?"

"Ne, ne bih ga mogao kontrolirati. Ako se počne sa strahom i mržnjom kao glavnim premisama, mora se nastaviti sve do zaključka."

"Da li bi mogao", upitala je moja supruga, "usre­ dotočiti pažnju na ono što Tibetanska knjiga mrtvih naziva  Čistom  svjetlošću?"

Sumnjao sam u to.

"Da li bi to držalo zlo na udaljenosti, kad bi se mogao usredotočiti? Ili se ne bi bio u stanju usredo­ točiti?"

Neko sam vrijeme razmišljao o tom pitanju. "Možda," konačno sam odgovorio, "možda bih

mogao - ali samo ako bi tamo bio netko tko bi mi re­ kao za Čistu svjetlost. To se ne može učiniti samo­ stalno. To je svrha, pretpostavljam, tibetanskog ritua­ la - netko cijelo vrijeme sjedi tamo i govori ti što je što."

Nakon slušanja snimke tog dijela pokusa, uzeo sam svoj  primjerak  Evans-Wentzovog  izdanja   Tibetanske knjige mrtvih i nasumce ga otvorio. "O, plemeniti po rodu, ne daj da um tvoj bude zaveden." To je bio pro­ blem - ostati nezaveden. Nezaveden sjećanjima na proš­ le grijehe, zamišljenim užicima, gorkim okusom starih nepravdi  i  poniženja,  svim  strahovima  i  mržnjama  i žudnjama koje obično pomračuju  Svjetlost.  Ono što ti budistički svećenici čine za umiruće i mrtve, zar ne bi moderni psihijatar mogao učiniti za umno poremećene? Neka postoji  glas  koji  će  ih uvjeravati,  danju  i  čak i dok spavaju, da uza sav užas,  svu zbunjenost i zbrku, konačna  Stvarnost  ostaje  nepokolebljivo  ona  sama  i

da je načinjena od iste supstancije kao i unutarnja svje­ tlost čak i najokrutnije izmučenog uma. Pomoću ure­ đaja kao što su magnetofoni, satni prekidači, razglasi i zvučnici u jastucima trebalo bi biti veoma lako izvedi- vo pacijente, čak i u institucijama s drastično smanje­ nim brojem osoblja, stalno podsjećati na ovu praiskon- sku činjenicu. Možda bi se nekoj izgubljenoj duši na taj način pomoglo da u određenoj mjeri postigne kon­ trolu nad univerzumom - istodobno predivnim i odvrat­ nim, ali uvijek drugačijim od ljudskog, uvijek totalno nerazumljivim - u kojem je osuđena živjeti.

Uskoro su me odveli od izazovne ljepote mog vrt­ nog stolca. Viseći u zelenim parabolama sa živice, sta­ bljike bršljana su sjajile staklastom, žadolikom ljepo­ tom. Trenutak kasnije je hrpa plamencvjetova, u pu­ nom cvatu, eksplodirala u moje vidno polje. Tako stras­ no živi da se činilo da stoje na samom rubu kraja, cvje­ tovi su stremili naviše u plavetnilo. Kao i stolac pod letvama, suviše su prkosili. Spustio sam pogled na lis­ tove i otkrio šupljikavu složenost najistančanije zelene svjetlosti i sjene, koja je nedokučivo pulsirala misteri­ jem.

Ruže:

Cvjetove je  lako  naslikati, Lišće  teško.

Shikijev*  haiku  (koji je  citiran  prema  prijevodu

F.            H. Blythea) izražava, posredno, točno ono što sam

tad osjetio - pretjerani, suviše očit sjaj cvjetova, na­ suprot suptilnijem čudu njihova lišća.

Izašli smo na ulicu. Veliki svijetloplavi automo­ bil stajao je na nogostupu. Kad sam ga ugledao, na­ jednom me obuzelo silno veselje. Kakvo samozado­ voljstvo, kakvo apsurdno uživanje u sebi je zračilo s tih ispupčenih površina najsjajnijeg laka! Čovjek je tu stvar stvorio prema sebi - ili prije prema svom omi­ ljenom liku iz mašte. Smijao sam se tako da su mi suze potekle niz obraze.

Ponovo smo ušli u kuću. Pripremljen je objed. Netko, tko još uvijek nije bio istovjetan meni, nava­ lio je s ogromnim apetitom. Sa znatne udaljenosti i bez mnogo zanimanja, ja sam promatrao.

Kada je objed završen, ušli smo u auto i krenuli se provozati. Učinci meskalina su već opadali: ali je cvijeće u vrtu još treperilo na rubu natprirodnosti, sta­ bla papra i rogači duž pokrajnjih ulica još su uvijek izrazito pripadali nekom svetom gaju. Eden se smje­ njivao s Dodonom, Yggdrasil s mističnom Ružom. A tada, najednom, bili smo na raskrižju, čekajući da pri­ jeđemo Bulevar sumraka. Pred nama su automobili jurili u neprekidnom nizu - tisuće njih, svi blistavi i sjajni kao reklamerski san i svaki još smješniji od prethodnog. Ponovo sam se savio od smijeha.

Crveno more prometa se najzad razdvojilo, i pre­ šli smo u još jednu oazu drveća i travnjaka i ruža. Za

nekoliko minuta smo se popeli do vidikovca u brdi­ ma, i grad je ležao pod nama. Prilično razočaravaju- će, izgledao je sasvim slično gradu koji sam vidio u drugim prilikama. Što se mene ticalo, preobrazba je bila razmjerna udaljenosti. Što bliže, to više božan­ stveno drugačije. Ta ogromna, mutna panorama jed­ va se razlikovala od sebe.

Nastavili smo vožnju i sve dok smo bili u brdi­ ma, gdje je jedan panoramski pogled smjenjivao dru­ gi, značenje je bilo na svojoj  svakodnevnoj  razini, dosta ispod točke preobrazbe. Čarolija je ponovo po­ čela funkcionirati kada smo skrenuli naniže u novo predgrađe i kliznuli između dva reda kuća. Tu je, una­ toč posebnoj  rugobnosti arhitekture, bilo obnavlja­ nja transcendentalne različitosti,  nagovještaja jutar­ njeg raja. Dimnjaci od cigle i zelene ploče krovova sijali su na suncu, poput djelića Novog Jeruzalema. Odjednom sam vidio ono što je Guardi* vidio i (s kakvom neusporedivom vještinom!) tako često prika­ zivao na svojim slikama - ožbukani zid preko kojeg je iskošena sjena, pust, ali nezaboravno lijep, prazan, ali nabijen svim značenjem i misterijem postojanja. Otkrivenje je sinulo i opet iščezlo u djeliću sekunde. Auto je išao dalje; vrijeme je otkrivalo još jednu ma­ nifestaciju vječne Takvosti. "Unutar istovjetnosti po­ stoji razlika. Ali da ta razlika treba biti različita od

istovjetnosti nije nikako namjera svih Buddha. Nji­ hova namjera je i sveukupnost i različitost." Ova stra­ na s crvenim i bijelim geranijama, na primjer - bila je potpuno različita od onog ožbukanog zida sto metara niže uz put. Ali "je-stvo" oba bilo je isto, vječita oso­ bina njihove prolaznosti bila je ista.

Sat vremena kasnije, s još petnaest kilometara i posjetom Najvećoj trgovini na svijetu za  nama,  bili smo opet kod kuće, i ja sam se vratio u ono smiru- juće, ali duboko nezadovoljavajuće stanje poznato kao "biti pri sebi".

Da će ljudska vrsta uopće ikada biti u stanju od­ reći  se Umjetnih rajeva čini  se malo vjerojatnim. Većina muškaraca i žena vodi živote u najgorem sluča­ ju tako bolne, u najboljem tako monotone, siromašne i ograničene da žudnja za bijegom, želja da nadmaše sebe makar na nekoliko trenutaka, jest i uvijek je bila jedna od osnovnih gladi duše. Umjetnost i religija, karnevali i saturnalije, ples i slušanje govornika - sve je to služilo, po riječima H. G. Wellsa*, kao Vrata u Zidu. A za osobnu, svakodnevnu upotrebu uvijek je bilo kemijskih opijata. Svi biljni sedativi i narkotici, svi euforici koji rastu na drveću, halucinogeni koji zriju u bobicama ili se mogu iscijediti iz korijenja - svi su, bez izuzetka, bili poznati ljudskim bićima i

* HERBERT GEORGE WELLS (1866.-1946.); engleski književnik i po­ vjesničar. Jedan od prvih velikih pisaca koji je dobar dio svog opusa posvetio znanstvenoj fantastici.

korišteni od pamtivijeka. A tim prirodnim prilagođi- vačima svijesti moderna znanost je dodala svoju kvotu sintetika - kloral, na primjer, i bensedrin, bromide i barbiturate.

Većina od tih modifikatora svijesti se danas ne može uzimati osim pod liječničkom kontrolom, ili ilegalno i uz priličan rizik. Neograničenu upotrebu Zapad je dozvolio samo za alkohol i duhan. Sva osta­ la kemijska Vrata u Zidu su označena kao Droga, a njihovi neovlašteni korisnici su Narkomani.

Mi danas trošimo mnogo više na piće i pušenje nego na obrazovanje. To, naravno, nije iznenađujuće. Poriv da se pobjegne od vlastitosti i okoline prisutan je kod skoro svakog i skoro stalno. Poriv da se nešto učini za mlade jak je samo kod roditelja, a i kod njih samo tijekom nekoliko godina dok djeca idu u školu. Isto tako ne iznenađuje današnji stav prema piću i pušenju. Usprkos rastućoj vojsci beznadnih alkoho­ ličara i stotinama tisuća ljudi koje godišnje obogalje ili ubiju pijani vozači, popularni komičan još zbijaju šale o alkoholu i njegovim ovisnicima. A unatoč doka­ zima koji povezuju cigarete s rakom pluća, praktično svatko smatra pušenje duhana jedva manje normalnim i prirodnim od jela. Sa stajališta racionalističkog uti- litarista to može izgledati čudno. Za povjesničara, to je upravo ono što se može očekivati. Čvrsta vjera u materijalnu stvarnost Pakla nikad nije sprječavala sred­ njovjekovne kršćane da rade ono na što ih je njihova

žudnja, ambicija ili pohlepa navodila. Rak pluća, pro­ metne nesreće i milijuni nesretnih i unesrećujućih al­ koholičara su činjenica čak i sigurnija nego što je, u Danteovo* vrijeme, bila činjenica Pakla. Ali su sve takve činjenice daleke i nestvarne u usporedbi s blis­ kom, opipljivom žudnjom, ovdje i sad, za olakšanjem ili smirenjem, za pićem ili dimom.

Naše doba je, između ostalog, doba automobila i vrtoglavo rastuće populacije. Alkohol je nespojiv sa sigurnošću na putovima, a njegova proizvodnja, kao i proizvodnja duhana, osuđuje na doslovnu sterilnost milijune hektara najplodnijeg tla. Problemi koje dono­ se alkohol i duhan, to se čak ne mora niti reći, ne mo­ gu se riješiti zabranama. Univerzalna i vječito prisut­ na potreba za samotranscendencijom ne može se uki­ nuti tako da se zalupe trenutno popularna Vrata u Zidu. Jedina razumna politika je otvaranje novih, boljih vra­ ta u nadi da će to navesti muškarce i žene da zami­ jene svoje stare loše navike za nove i manje štetne. Neka od tih novih, boljih vrata biti će po prirodi druš­ tvena i tehnološka, druga religijska ili psihološka, ne­ ka dijetetska, obrazovna, sportska. Ali će potreba za čestim kemijskim odmorom od nepodnošljive samo­ bitnosti i odvratne okoline nesumnjivo ostati.  Ono što je potrebno je nova droga koja će pružiti olakša­ nje i utjehu našoj napaćenoj vrsti, a koja na dulje staze

*             DANTE ALIGHIERI (1265.-1321.), veliki talijanski pjesnik, najpoznatiji po

Božanskoj komediji (Pakao, Čistilište i Raj).

neće napraviti više štete nego što učini dobra na krat­ ke. Takva droga mora djelovati i u minimalnim doza­ ma i mora biti sintetizirana. Ukoliko ne posjeduje te kvalitete, njena proizvodnja, kao i vina, piva, žesto­ kih pića i duhana ometat će uzgoj neophodne hrane i vlakana. Mora biti manje otrovna od opijuma i ko­ kaina, manje sklona izazivanju neželjenih društvenih učinaka od alkohola i barbiturata, manje škodljiva za srce i pluća od katrana i nikotina u cigareti. A, s pozi­ tivne strane, treba u svijesti dovesti do promjena za­ nimljivijih, u osnovi vrjednijih od običnog smirenja ili sanjivosti, iluzija svemoći ili oslobađanja od inhi- bicije.

Za većinu ljudi, meskalin je skoro sasvim ne­ škodljiv. Za razliku od alkohola, ne navodi uzimate- lja na nekontrolirane postupke koji rezultiraju tuč­ njavama, nasiljem i zločinima i prometnim udesima. Čovjek pod utjecajem meskalina mirno gleda svoj po­ sao. Štoviše, taj je njegov posao doživljaj najvećeg prosvjećenja, koji ne mora platiti (a to je svakako važ­ no) kompenzatornim mamurlukom. O dugoročnim posljedicama redovnog uzimanja meskalina znamo veoma malo. Indijanci koji konzumiraju plodove pejo- tla ne djeluju ni tjelesno ni moralno degradirani tom navikom. Međutim, raspoloživi dokazi još su uvijek rijetki i površni3.

3             U svojoj monografiji Menomini Peyotism, objavljenoj (u prosincu 1952.) u "Transactions of the American Philosophical Society", profesor J. S. Slotkin je

Mada očito superioran u odnosu na kokain, opi­ jum, alkohol i duhan, meskalin ipak nije idealna dro­ ga. Pokraj sretno preobražene većine postoji i manji­ na koja u toj drogi nalazi samo pakao ili čistilište. Štoviše, za drogu koja bi, kao alkohol, bila u općoj upotrebi, njegove posljedice traju neugodno dugo. Ali kemija i fiziologija su danas sposobne učiniti svašta. Ukoliko psiholozi i sociolozi definiraju ideal, može se osloniti na neurologe i farmakologe u otkrivanju sredstava kojima se do tog ideala može doći ili mu se barem (jer možda takva vrsta ideala ne može nikad, po samoj prirodi stvari, biti ostvarena) približiti više nego s današnjim ispijanjem vina, konzumiranjem vis­ kija, pušenjem marihuane i gutanjem barbiturata.

Poriv da se nadvlada samosvjesna samobitnost je, kao što sam rekao, osnovni apetit duše. Kada se,

napisao da "izgleda da redovna upotreba pejotla ne dovodi do nikakve po­ jačane tolerancije ili ovisnosti. Znam mnoge ljude koji su bili pejotlisti četrdeset do pedeset godina. Količina pejotla koju koriste ovisi od uzvišenosti prilike; uopće uzev, ne uzimaju ništa više pejotla nego ranije. Također, između obreda interval je ponekad mjesec ili više dana, a to vrijeme provode bez pejotla i ne osjećaju nikakvu žudnju za njim. Osobno, nakon serije rituala koji su se odvi­ jali četiri uzastopna vikenda, nisam niti povećao količinu pejotla koju sam uzi­ mao niti osjetio neku stalnu potrebu za njim." Očito s razlogom "pejotl nikada nije proglašen narkotikom, niti njegova upotreba zabranjena od strane savezne vlade". Međutim, "tijekom duge povijesti kontakata Bijelaca i Indijanaca, bijeli dužnosnici su obično pokušavali potisnuti upotrebu pejotla, jer je smatrano da to krši njihove moralne norme. Ali ti pokušaji su uvijek propadali." U bilješci dr. Slotkin dodaje da je "zapanjujuće čuti fantastične priče o učincima pejotla i prirodi rituala, koje pričaju bijeli i indijansko-katolički dužnosnici iz rezervata Menomini. Nitko od njih nije imao nikakvo iskustvo iz prve ruke ni s tom bilj­ kom ni s tom religijom, pa ipak neki zamišljaju da su autoriteti i pišu službene izvještaje na tu temu."

iz bilo kojeg razloga, muškarci i žene ne uspiju trans- cendentirati putem vjere, dobrih djela i duhovnih vjež­ bi, skloni su pribjeći kemijskim surogatima religije - alkoholu i "tabletama ludarama" na modernom Za­ padu, alkoholu i opijumu na Istoku, hašišu u muha­ medanskom svijetu, alkoholu i marihuani u Srednjoj Americi, alkoholu i koki u Andama, alkoholu i bar- bituratima u modernijim područjima Južne Amerike. U Poisons Sacres, Ivresses Divines Phillipe de Felice je naširoko i s obiljem primjera pisao o stoljetnoj vezi religije i uzimanja droga. Ovdje su, sažeti ili direk­ tno citirani, njegovi zaključci. Upotreba otrovnih sup­ stancija u religiozne svrhe je "neobično rasprostra­ njena ... Običaji koje proučava ova knjiga mogu se uočiti u svim dijelovima svijeta, među primitivcima ništa manje nego među onima koji su dostigli visoku razinu civilizacije. Stoga imamo posla ne s izuzetnim činjenicama, koje bi opravdano mogle biti zanemare­ ne, već s općim i, u najširem smislu te riječi, ljudskim fenomenom, onom vrstom fenomena koju ne može zanemariti nitko tko pokušava otkriti što je religija i koje su to duboke potrebe koje ona mora zadovolji­ ti."

Teoretski, svatko bi trebao biti u stanju pronaći samotranscendenciju u nekom obliku čiste ili primi­ jenjene religije. U praksi izgleda teško vjerojatno da će se to očekivano zadovoljenje ikada postići. Ima, i nesumnjivo će uvijek biti, dobrih vjernika i vjernica

za koje, na žalost, pobožnost nije dovoljna. Pokojni

G.           K. Chesterton*, koji je pisao o piću barem jednako tako lirski kao i o posvećenosti, može poslužiti kao njihov rječiti predstavnik.

Moderne crkve, s izuzetkom nekih protestantskih sekti, toleriraju alkohol; ali čak ni najtolerantniji nisu pokušali drogu spojiti s kršćanstvom, ili od njene upo­ trebe napraviti obred. Pobožni ljubitelj kapljice prisi­ ljen je konzumirati svoju religiju u jednom odjeljku, svoj surogat religije u drugom. A možda je to neiz­ bježno. Piće ne može biti sakramentirano osim u re­ ligijama koje protokol ne cijene previše. Štovanje Dio- niza ili keltskog boga piva bilo je previše bučno i zbr­ kano. Kršćanski obredi su nespojivi čak i s religioznim pijanstvom. To destilatorima ne šteti, ali je veoma loše za kršćanstvo. Nebrojene osobe čeznu za samo- transcendencijom i rado bi je našle u crkvi. Ali, na žalost, "gladne ovce dižu pogled i nisu nahranjene". Sudjeluju o obredima, slušaju propovijedi, ponavlja­ ju molitve; ali njihova žeđ ostaje neutažena. Razoča­ rani, okreću se boci. Barem neko vrijeme i na neki način, to uspijeva. Oni crkvu još uvijek mogu poha­ đati;  ali ona nije ništa više doli Glazbena banka u Butlerovom Erewhonu. Boga možda još priznaju; ali On je Bog samo na verbalnom nivou, samo u strogo pickwickovskom smislu.  Stvarni objekt štovanja je

*             GILBERT KEITH CHESTERTON (1874.-1936.); engleski književnik i novi­ nar. Pisac veoma raznovrsnog opusa, različito vrednovan.

boca i jedini religiozni doživljaj je stanje nepotisnute i ratoborne euforije koja slijedi nakon ispijanja trećeg koktela.

Vidimo, dakle, da se kršćanstvo i alkohol ne slažu niti se mogu složiti. Izgleda da se kršćanstvo i meska- lin mnogo bolje uklapaju. To su pokazala mnoga in­ dijanska plemena, od Texasa pa daleko na sjever sve do Wisconsina. Među tim plemenima mogu se naći grupe srodne Američkoj domorodačkoj crkvi, sekti čiji je osnovni ritual neka vrsta ranokršćanskog Aga- pea ili Svetkovine ljubavi, gdje kriške pejotla služe umjesto obrednog kruha i vina. Ovi američki domo­ roci smatraju taj kaktus posebnim božjim poklonom Indijancima i izjednačavaju njegovo djelovanje s dje­ lima božanskog Duha.

Profesor J. S. Slotkin - jedan od malog broja bije­ lih ljudi koji su ikad sudjelovali u obredima pejotlis- tičke kongregacije - kaže o onima s kojima je dijelio ritual da "nikako nisu zaglupljeni ili pijani ... Nikad ne ispadnu iz ritma ili zapletu jezikom, kao što bi pijan ili zaglupljen čovjek svakako učinio ... Oni su svi mirni, pristojni i pažljivi jedni prema drugima. Nikad nisam bio ni u kojoj bjelačkoj bogomolji gdje bi bilo toliko religioznog osjećaja i pristojnosti." A što, mogli bismo se zapitati, ti pobožni i pristojni pejotlisti doživljavaju? Ne blagi osjećaj vrline koji prati prosječnog nedjeljnog posjetitelja crkve tijekom

devedeset minuta dosade. Čak ni one uzvišene osje­ ćaje inspirirane mislima Tvorca i Spasitelja, Suca i Utješitelja, koji potiču pobožne. Za te američke do­ moroce  religiozni  doživljaj je  nešto  mnogo  izravnije i više prosvjetljujuće, spontanije, a manje proizvod domaće radinosti površnog, samosvjesnog uma. Pone­ kad (po izvještajima koje je sakupio dr. Slotkin) vide vizije, koje bi mogle biti Krist  Sam.  Ponekad  čuju glas Velikog duha. Ponekad  postanu  svjesni  prisus­ tva Boga i onih osobnih nedostataka koje moraju is­ praviti da bi izvršavali Njegovu volju. Praktične po­ sljedice ovih kemijskih otvaranja vrata u Drugi svijet izgleda da su u cijelosti dobre. Dr. Slotkin navodi da su redovni pejotlisti u cjelini vrjedniji, umjereniji (mno­ gi od njih se potpuno suzdržavaju od alkohola), mirniji od ne-pejotlista. Drvo s tako zadovoljavajućim plodo­ vima ne može se tek tako osuditi kao zlo.

Sakramentalizirajući upotrebu pejotla, Indijanci iz Američke domorodačke crkve učinili su nešto što je istodobno i psihološki zdravo i povijesno vrijedno poštovanja.  U  ranim  stoljećima kršćanstva mnogi poganski obredi i festivali bili su, da tako kažemo, pokršteni i prilagođeni potrebama Crkve. Te terevenke nisu bile posebno kreposne; ali su zadovoljavale odre­ đenu psihološku glad i, umjesto da ih pokušaju potis­ nuti, rani misionari su imali dovoljno pameti da ih prihvate kao ono što jesu, dušehraniteljske izraze os­ novnih poriva, i da ih uključe u tkanje nove religije.

Ono što su američki domoroci učinili je u osnovi slič­ no tome. Uzeli su poganski običaj (običaj koji, usput rečeno, donosi daleko više uzvišenosti i prosvjećenja od većine prilično surovih pijanki i paradiranja usvo­ jenih iz europskog poganstva) i dali mu kršćanski zna­ čaj.

Mada tek od nedavno prakticirano u sjevernim Sjedinjenim Državama, uzimanje pejotla i religija za­ snovana na tome postali su važni simboli prava crve­ nog čovjeka na duhovnu neovisnost. Neki Indijanci su na bjelačku nadmoć reagirali tako što su se ameri­ kanizirali, drugi su se povukli u tradicionalistički indi- janizam. Ali neki su pokušali pomiriti dobre strane oba svijeta, čak svih svjetova - najbolje od indijaniz- ma, najbolje od kršćanstva, i najbolje od onih Drugih svjetova transcendentalnog doživljaja, gdje duša spo­ znaje sebe kao bezuvjetnu i iste prirode s božanskim. Otud Američka domorodačka crkva. U njoj se dva velika apetita duše - poriv za neovisnošću i samo­ određenjem i poriv za samotranscendencijom - spa­ jaju sa, i tumače u njegovom svjetlu, trećim - porivom da se poštuju, da se opravdaju Božja djela čovjeku, da se objasni univerzum pomoću međusobno pove­ zane teologije.

Siroti Indijanac! Uma njegovog nepoučena snaga

Odjenu ga sprijeda, al' ostavi nagog straga.

Ali smo u stvari mi, bogati i visokoobrazovani zapadnjaci, ti koji su ostavili svoje stražnjice gole. Mi pokrivamo svoju prednju golotinju nekakvom filo­ zofijom - kršćanskom, marksističkom, frojdo-fizikal- nom - ali otraga ostajemo otkriveni, na milost i ne­ milost svim vjetrovima slučajnosti. Jadni Indijanac je, s druge strane, imao dovoljno duha da zaštiti svo­ ju pozadinu, dopunjujući smokvin list teologije pre­ gačom transcendentalnog doživljaja.

Nisam toliko budalast da izjednačim ono što se zbiva pod utjecajem meskalina ili bilo koje druge droge, pripravljene sada ili u budućnosti, s ostvare­ njem krajnje i konačne svrhe ljudskog života: Pro­ svjetljenjem, Blaženom vizijom. Samo tvrdim da je meskalinski doživljaj ono što katolički teolozi zovu "nezasluženom milošću", ne neophodnom za spas, ali potencijalno korisnom i nečim što treba primiti sa zahvalnošću. Biti izbačen iz kolotečine svakodnevne percepcije, sagledati tijekom nekoliko izvanvremen­ skih sati vanjski i unutarnji svijet, ne onako kako iz­ gledaju životinji opsjednutoj preživljavanjem ili ljud­ skom biću opsjednutom riječima i pojmovima, već onako kako ih shvaća, direktno i bezuvjetno, Oslo­ bođeni um - to je doživljaj neprocjenjivo vrijedan sva­ kom, a posebno intelektualcu. Jer intelektualac je po definiciji čovjek za koga je, Goetheovim* riječima,

*             JOHAN WOLFGANG GOETHE (1749.-1832.); njemački književnik, pjesnik, pravnik, znanstvenik i filozof. Jedna od najznačajnijih osoba njemačke (i svjetske) kulture.

"riječ u osnovi plodotvorna". On je čovjek koji osje­ ća da je "ono što primamo okom nama strano i kao takvo nas ne treba suviše impresionirati".  A ipak, mada je i sam bio intelektualac i jedan od vrhunskih majstora jezika, Goethe se nije uvijek slagao s vlasti­ tom ocjenom riječi. "Govorimo", napisao je u sred­ njim godinama, "suviše. Trebali bi manje govoriti i više crtati. Ja bih osobno volio potpuno odbaciti go­ vor i, poput organske Prirode, sve što imam za reći prenijeti pomoću skica. Ono drvo smokve, ova zmi- jica, čahura na mom prozoru koja još uvijek mirno čeka svoju budućnost - sve su to bitni znakovi. Oso­ ba koja je u stanju ispravno dešifrirati njihovo znače­ nje bi uskoro mogla potpuno odbaciti pisanu ili izgo­ vorenu riječ. Što više razmišljam o tome, sve je više nečega zaludnog, osrednjeg, čak i (u iskušenju sam reći) kicoškog u govoru. Nasuprot tome, kako vas oz­ biljnost Prirode i njena tišina iznenade, kad stanete licem u lice s njom, neometeni, pred golim grebenom ili u pustoši drevnih brda." Nikad se ne možemo odre­ ći jezika i drugih sustava simbola; jer smo se pomoću njih, i samo pomoću njih,  izdigli  iznad zvijeri, na razinu ljudskih bića. Ali, lako možemo postati žrtve isto kao i korisnici tih sustava. Moramo naučiti kako djelotvorno baratati riječima; ali istodobno moramo sačuvati i, ako je neophodno, ojačati svoju sposob­ nost da gledamo svijet direktno, a ne kroz poluprozirni medij pojmova, koji izobličuje svaku danu činjenicu

u previše poznatu sličnost neke rodne oznake ili ob­ jašnjive apstrakcije.

Književno ili znanstveno, opće ili specijalizira­ no, cijelo naše obrazovanje je pretežno verbalno i sto­ ga ne uspijeva obaviti ono što bi trebalo. Umjesto da djecu preobrazi u potpuno razvijene odrasle osobe, ono ih pretvara u studente prirodnih znanosti potpuno nesvjesne Prirode kao osnovne činjenice iskustva, op­ terećuje svijet studentima humanističkih znanosti koji ne znaju ništa o humanosti, ni svojoj ni tuđoj.

Gestalt psiholozi, kao što je Samuel Renshaw, smislili su metode za proširivanje obujma i pojačava­ nje oštrine ljudske percepcije. Ali, da li ih naši od­ gojitelji primjenjuju? Odgovor je - ne.

Učitelji su na svakom području psihofizičkih vje­ ština, od gledanja do tenisa, od hodanja po užetu do molitve, otkrili, metodom pokušaja i pogrešaka, uvje­ te optimalnog funkcioniranja unutar svojih posebnih područja. Ali da li je ijedna velika zaklada financira­ la projekt kojim bi ta empirijska saznanja bila koor­ dinirana u opću teoriju i praksu uzvišene kreativno­ sti? Ponovo, koliko ja znam, odgovor je ne.

Razni kultovi i čudaci propovijedaju svakovrsne tehnike za postizanje zdravlja, zadovoljstva, duševnog mira; i za mnoge njihove slušatelje te tehnike su doka­ zivo učinkovite. Ali, vidimo li cijenjene psihologe, filozofe i svećenike kako hrabro silaze u te čudne i

ponekad smradne bunare, na dnu kojih je jadna Isti­ na tako često prisiljena čučati? Još jednom je odgo­ vor ne.

A sada pogledajmo povijest istraživanja meskali- na. Prije sedamdeset godina ljudi prvoklasnih sposob­ nosti opisali su transcendentalne doživljaje koji se javljaju onima koji, dobrog zdravlja, pod pravim uvje­ tima i u pravom duhu, uzmu tu drogu. Koliko je filo­ zofa, koliko teologa, koliko profesionalnih odgojitelja bilo dovoljno radoznalo da otvori ta Vrata u Zidu? Odgovor je, što se prakse tiče, nijedan.

U svijetu u kojem je obrazovanje pretežno ver­ balno, visokoobrazovanim ljudima je skoro nemoguće obratiti ozbiljnu pažnju na bilo što osim riječi i poj­ mova. Za to uvijek ima novca, uvijek postoje dokto­ rati o tome, o učenoj glupariji istraživanja o onome što je, za znanstvenike, problem nad problemima: tko je utjecao na koga da kad kaže što? Čak i u ovom dobu tehnologije cijeni se verbalna humanistika. Ne­ verbalna humanistika, vještina da se  izravno bude svjestan danih činjenica našeg postojanja, gotovo se sasvim zanemaruje. Katalog, bibliografija, konačno izdanje  ipsissima  verba4    nekog  trećerazrednog  sti- hoklepca, ogroman indeks svih indeksa - svaki pravi aleksandrinski projekt sigurno se odobrava i dobiva financijsku podršku. Ali, kada je u pitanju to da se otkrije kako vi i ja, naša djeca i unuci, možemo postati

4   ipsissima verba (lat.) - njegove točne riječi; njegove vlastite riječi

osjetljiviji, intenzivnije svjesni unutarnje i vanjske stvarnosti, otvoreniji Duhu, manje skloni da, psiho­ loškim zloupotrebama, sebe napravimo tjelesnim bolesnicima, više u stanju kontrolirati vlastiti au­ tonomni živčani sustav - kad je u pitanju bilo koja vrsta neverbalnog obrazovanja temeljitijeg (i vjero­ jatnije praktično upotrebljivog) od švedskih vježbi, nijedna zaista cijenjena osoba s bilo kojeg cjenjenijeg sveučilišta ili crkve neće učiniti ništa oko toga. Ver- balisti su sumnjičavi prema neverbalnom; raciona- listi se boje dane, neracionalne činjenice; intelektu­ alci se boje da je "ono što primamo okom (ili na bilo koji drugi način) nama strano i kao takvo ne treba nas suviše impresionirati". Osim toga, ovo pitanje obrazovanja na polju neverbalne humanistike ne ukla­ pa se ni ujedan postojeći pretinac. Nije ni religija, ni neurologija, ni gimnastika, ni moral ili građansko pravo, čak ni eksperimentalna psihologija. Pošto je tako, taj predmet za akademske i eklesijastičke svrhe ne postoji i može se potpuno ignorirati ili prepustiti, s nadmoćnim smiješkom, onima koje farizeji verbal­ nog pravovjerja nazivaju čudacima, nadriliječnicima, šarlatanima i nekvalificiranim amaterima.

"Uvijek sam smatrao," pisao je Blake s dosta gor­ čine, "da su Anđeli tako tašti da govore o sebi kao jedinima mudrim. To čine sa samouvjerenom nadu- tošću koja proizlazi iz sustavnog razmišljanja."

Sustavno razmišljanje je nešto bez čega,  i kao vrsta i kao pojedinci, nikako ne možemo. No, ukoli­ ko želimo ostati razumni, ne možemo niti bez izravnog opažanja, što nesustavnijeg to bolje, unutarnjih i vanj­ skih svjetova u kojima smo rođeni. Ta dana stvarnost je beskraj koji nadilazi svako razumijevanje, a ipak dopušta da se izravno i u nekom smislu potpuno shva­ ti. To je transcendencija koja pripada drugom redu, a ne ljudskom, a ipak se može osjetiti kao imanentno, iskustveno sudjelovanje. Biti prosvijećen je biti svje­ stan, uvijek, totalne stvarnosti u njenoj  imanentnoj različitosti - biti je svjestan,  a ipak ostati u stanju preživjeti kao životinja, misliti i osjećati kao ljudsko biće, pribjeći gdje god treba sustavnom razmišljanju. Naš je cilj otkriti da smo oduvijek bili tamo gdje tre- bamo biti. Na nesreću, sami sebi izuzetno otežavamo taj zadatak. U međuvremenu, međutim, postoje neza­ služene milosti u obliku djelomičnih i prolaznih shva­ ćanja. U realističnijem, manje isključivo verbalnom sustavu obrazovanja od našeg, svakom Anđelu (u Bla- keovom smislu te riječi) bi se omogućio subotnji izlet, bio bi ohrabrivan i čak, ukoliko bude neophodno, natjeran da ponekad krene na put kroz neka kemijska Vrata u Zidu u  svijet transcendentalnog  doživljaja. Ukoliko bi ga to užasnulo, bilo bi to žalosno, ali vjero­ jatno zdravo. Ako bi mu donijelo kratko, no bezvre- mensko prosvjetljenje, tim bolje. U svakom slučaju

Anđeo bi mogao izgubiti malo samouvjerene napu­ hanosti koja proistječe iz sustavnog razmišljanja i svijesti da je pročitao sve knjige.

Pred kraj svog života Akvinski je iskusio Ispu­ njenu kontemplaciju. Nakon toga se odbio vratiti radu na svojoj nezavršenoj knjizi. U usporedbi s ovim, sve što je pročitao, što je dokazivao i o čemu je pisao - Aristotel i Rečenice, Pitanja, Prijedlozi, veličanstvene Sume - nije bilo ništa bolje od trica i kučina. Za većinu intelektualaca takav totalni štrajk ne bi bio preporuč­ ljiv, čak bi bio moralno pogrešan. Ali je Anđeoski Doktor obavio više sustavnog razmišljanja od dva­ naest običnih Anđela i već bio zreo za smrt. Zaslužio je pravo, tijekom tih posljednjih mjeseci svoje smrt­ nosti, da se okrene od pukih simboličnih trica i kuči­ na ka kruhu nasušnom stvarne i čvrste Činjenice. Za Anđele nižeg reda i s većim izgledima na dugovječ­ nost, mora postojati povratak kučini. Ali čovjek koji se vrati kroz Vrata u Zidu neće nikad biti sasvim isti kao i čovjek koji je kroz njih izišao. Bit će mudriji, ali manje nadmen, sretniji, ali manje samozadovo­ ljan, skromniji priznavajući svoje neznanje, ali bolje opremljen da razumije odnos riječi prema stvarima, sustavnog razmišljanja prema nedokučivoj Misteriji koju ono pokušava, vječito uzaludno, spoznati.