ALDOUS  HUXLEY

Vrata percepcije

*

Raj i pakao

Door to Perception Heaven and Hell

© 1954. & 1956. by A. Huxley

"Reprint" - Sarajevo, 2006

~OO~

Čovjek koji se vrati kroz Vrata u Zidu nikada neće biti sasvim isti kao čovjek koji je kroz njih izašao.

Aldous Huxley prvi put je uzeo meskalin 1953. i nastavio svoje pokuse s halucinogenim drogama  do 1963. kad je, na samrti, zatražio i dobio LSD.

U ovim kratkim, ali izrazito prosvjetljujućim esejima, istražuje učinke meskalinskog doživljaja, opisujući kako mu je droga omogućila da otkrije "sakramentalnu viziju stvarnosti".

On također raspravlja o duhovnim i moralnim implikacijama  tog  doživljaja,  pokazujući  kako negativne emocije mogu pretvoriti čovjekovu trajnu Nirvanu u "shizofrenički pakao'".

"Vrata percepcije su malo remek-djelo - -jezgrovito, _izazovno, mudro i nadasve humano." 

-              Sunday Times

"Raj i pakao napisao je jedan od malobrojnih istinskih proroka našeg doba."

-              The Observer

Za M.

Ako se vrata percepcije pročiste, Sve će pred čovjekom biti kakvo jest, beskrajno.

William Blake

 

Vrata percepcije

Njemački farmakolog Ludwig Lewin je 1886. objavio prvu sustavnu studiju kaktusa koji je kasnije nazvan po njemu. Anhanolium Lewinii je bio novost za znanost. Primitivnim religija­ ma i Indijancima Meksika i američkog Jugozapada toliko dugo je bio prijatelj da se počeci toga ne pamte. Štoviše, i više od prijatelja. Kao što je rekao jedan rani španjolski posjetitelj Novog svijeta, "oni jedu korijen koji zovu pejotl, i koji štuju kao da je božan­ stvo".

Razlog tog pobožnog štovanja je postao očit kada su eminentni psiholozi poput Jenscha*, Havellocka Ellisa** i Weira Mitchella*** počeli svoje pokuse s mes- kalinom, aktivnim sastojkom pejotla. Istina, zaustavili su se mnogo prije idolatrije; ali su se svi složili u tome da među drogama meskalin zaslužuje posebno istaknut položaj. Uzet u odgovarajućim dozama, on mnogo  dublje  mijenja kvalitetu  svijesti,  a  ipak je

*             ERICH JAENSCH (1883.-1940.); njemački filozof i psiholog.

** HENRY HAVELOCK ELLIS (1859.-1939.); engleski psiholog-esejist. Nekoli­ ko puta mu je suđeno jer je u puritanskoj engleskoj sredini javno govorio o biološkim aspektima seksa.

*** SILAS WEIR MITCHELL (1829.-1914.); američki neurolog.

manje otrovan nego bilo koja druga supstancija iz far­ makološkog repertoara.

Istraživanje meskalina se odvijalo povremeno još od dana Lewina i Havellocka Ellisa. Kemičari nisu samo izolirali taj alkaloid; naučili su kako ga sintetizi­ rati, tako da ponuda više ne zavisi od rijetke i povre­ mene žetve pustinjskog kaktusa. Alienisti su sebi davali meskalin nadajući se da će time  doći  do  bo­ ljeg, izravnog razumijevanja mentalnih procesa svojih pacijenata. Radeći, na žalost, s premalo subjekata, unutar premalog raspona okolnosti, psiholozi su pri­ mijetili i katalogizirali neke od najupadljivijih uči­ naka ove droge. Neurolozi i psiholozi su otkrili nešto o mehanizmu njegovog djelovanja na središnji živčani sustav. A barem jedan profesionalni filozof uzeo je meskalin zbog svjetla koje on može baciti na takve drevne neriješene zagonetke kao što je mjesto uma u prirodi i odnos mozga i svijesti.

Tu su stvari stale dok nije, prije dvije ili tri godi­ ne, uočena nova i možda veoma značajna činjenica.1 U stvari, ta činjenica je bila pred nosom svakome već

1 Vidjeti sljedeće radove:

Shizofrenija: Novi pristup Humphryja Osmonda i Johna Smythiesa. Jour­ nal of Mental Science, Vol. XCVII, travanj 1952.

O ludilu Humphrya Osmonda. Saskatchewan Psychiatric Services Jour­ nal. Vol. i, No 2, rujan 1952.

Meskalinski fenomen Johna Smythiesa. The British Journal for the Phi­ losophy of Science. Vol. Ill, veljača 1953.

Shizofrenija: Novi pristup Abrama Hoffera, Humphryja Osmonda i Johna Smythiesa. The Journal of Mental Science, Vol. C, No 418, siječanj 1954.

Brojni drugi radovi o biokemiji, farmakologiji, psihologiji i neurofiziologiji shizofrenije i meskalinskog fenomena su u pripremi.

nekoliko desetljeća; ali je nitko nije uočio dok jedan mladi engleski psihijatar, koji trenutno radi u Kana­ di, nije primijetio veliku sličnost po kemijskom sas­ tavu između meskalina i adrenalina. Daljnja istra­ živanja su pokazala da je lizerginska kiselina, ekstrem­ no jak halucinogen koji se radi od ražene snijeti, s njima u strukturalnom biokemijskom odnosu. Tad je došlo do otkrića da adenokrom, koji je proizvod ras­ pada adrenalina, može prouzročiti mnoge simptome uočene kod opijenosti meskalinom. Ali adenokrom vjerojatno nastaje spontano u ljudskom tijelu. Drugim riječima, svatko od nas može biti u stanju proizvesti kemikaliju za čije se male doze zna da dovode do du­ bokih promjena svijesti. Neke među tim promjena­ ma su slične onima koje se zbivaju pri najkarakteris- tičnijoj bolesti dvadesetog stoljeća, shizofreniji. Da li mentalni nesklad nastaje uslijed kemijskog neskla­ da? A da li kemijski nesklad nastaje, sa svoje strane, zbog psiholoških stresova koji utječu na lučenje adre­ nalina? Bilo bi brzopleto i preuranjeno to potvrditi. Najviše što možemo reći je, da je uspostavljena neka vrsta prima facie. U međuvremenu, taj se nagovještaj sustavno prati, istražitelji - biokemičari, psihijatri, psi­ holozi - slijede trag.

Nizom okolnosti, za mene izuzetno povoljnih, u proljeće 1953. našao sam se nasred tog puta. Jedan od istražitelja je poslovno došao u Kaliforniju. Unatoč se­ damdeset godina istraživanja meskalina, psihološki

materijal koji mu je bio na raspolaganju još je uvijek bio apsurdno neadekvatan, i on je bio nestrpljiv da tome doda još nešto. Bio sam na licu mjesta i voljan, čak rad, biti zamorac. I tako se zbilo da sam, jednog sunčanog svibanjskog jutra, progutao četiri petine gra­ ma meskalina rastopljenog u pola čaše vode i sjeo sačekati rezultate.

Mi zajedno živimo, zajedno radimo, i reagiramo jedni na druge; ali smo uvijek i u svim okruženjima sami. Mučenici ulaze u arenu držeći se za ruke; raza- pinju ih same. U zagrljaju, ljubavnici očajnički poku­ šavaju stopiti svoje izolirane ekstaze u jedinstvenu samotranscedentnost; uzalud. Samom svojom priro­ dom svaki utjelovljeni duh osuđen je da pati i uživa sam. Osjeti, osjećaji, uvidi, sklonosti - svi su oni osob­ ni i, osim simbolima i iz druge ruke, neprenosivi. Mo­ žemo sakupljati informacije o doživljajima, ali nikad same doživljaje. Od obitelji do naroda, svaka grupa ljudi je društvo izoliranih univerzuma.

Većina izdvojenih univerzuma dovoljno  su nalik jedni  drugima  da  dopuste  razumijevanje  na  osnovu zaključivanja  ili   čak  uzajamnu  empatiju  ili  "suo­ sjećanje".  Tako,  sjećajući se  svojih vlastitih žalosti  i poniženja,  možemo  suosjećati  s  drugima u jednakim okolnostima, možemo  sebe staviti (naravno, uvijek u pomalo  pickwickovskom  smislu)  na  njihova  mjesta. Ali  u nekim  slučajevima komunikacija među univer­ zumima je nepotpuna ili čak nepostojeća. Um je svoje

vlastito mjesto, i mjesta koja nastanjuju umno pore­ mećeni ili izuzetno nadareni toliko su različita od mjesta gdje obični muškarci i žene žive, da je malo ili nimalo zajedničkog sjećanja koje bi moglo poslužiti kao osnova za razumijevanje ili srodno osjećanje. Riječi bivaju izrečene, ali ne uspijevaju objasniti. Stvari i događaji na koje se simboli odnose pripadaju međusobno isključujućim područjima iskustva.

Vidjeti sebe onako kako nas drugi vide je koristan dar. Ništa manje bitna nije sposobnost vidjeti druge onako kako oni vide sebe. Ali što ako ti drugi pri­ padaju drugoj vrsti i nastanjuju izrazito stran univer­ zum? Na primjer, kako mogu duševno zdravi doznati kakav je zaista osjećaj biti lud? Ili, ukoliko se ne rodi­ mo ponovo kao vizionar, medij ili glazbeni genij, kako da ikad posjetimo svjetove koji su Blakeu*, Sweden- borgu**, Johannu Sebastianu Bachu*** bili dom? A kako se može čovjek na ekstremnim granicama ektomor- fije i cerebrotonije ikada staviti u položaj onoga na granici endomorfije i viscerotonije ili, osim u odre­ đenim  ograničenim područjima,  podijeliti  osjećaje

*             WILLIAM BLAKE (1757.-1827.); engleski mistik, pjesnik, slikar i grafičar. U svojim poetskim djelima je napadao autoritete, posebno religiju, tako da je (osim zbirke Poetske skice, koja je tiskana za njegova života) svoje "proročke" pjesme (u kojima je razradio vlastitu kozmogoniju, npr. Milton i Jerusalem) sam tiskao u ograničenom tiražu i dijelio prijateljima. Osim svojih pjesama, ilustrirao Miltona, Stari Zavjet (Job) i Dantea. Mada samouk, izumio je tehniku obojenog bakropisa.

** EMANUEL SVEDBERG SWEDENBORG (1688.-1772.); švedski filozof,

mistik i religiozni pisac.

*** JOHANN SEBASTIAN BACH (1685.-1750.); njemački skladatelj i orgu­ ljaš. Jedan od najznačajnijih skladatelja u povijesti glazbe.

onog tko stoji na granici mezomorfije i somatotonije? Apsolutnom bihevioristu takva su pitanja, pretpostav­ ljam, besmislena. Ali onima koji teorijski vjeruju u ono za što u praksi znaju da je točno - naime, da po­ stoji unutrašnjost koju treba iskusiti kao i vanjštinu - postavljeni problemi su stvarni problemi, tim ozbilj­ niji što su neki od njih sasvim nerješivi, a neki rješivi samo pod posebnim okolnostima i metodama koje nisu svakom dostupne. Stoga izgleda samo po sebi sigurno da ja nikad neću saznati kakav je osjećaj biti sir John Falstaff ili Joe Louis**. S druge strane, uvijek mi se činilo moguće da bih, na primjer pomoću hip­ noze, ili autohipnoze, sustavnom meditacijom, ili uzi­ manjem odgovarajuće droge, mogao tako promijeni­ ti svoj uobičajeni model svijesti da budem u stanju spoznati, iznutra, o čemu vizionar, medij, pa čak i mistik govore.

Iz onog što sam čitao o iskustvu s meskalinom bio sam unaprijed uvjeren da će me droga propustiti, barem na nekoliko sati, u onu vrstu unutrašnjeg svi­ jeta koju su opisivali Blake i AE***. Ali se ono čemu sam se nadao nije dogodilo. Očekivao sam da ću ležati

* SIR JOHN FALSTAFF (XIV./XV. stoljeće; osoba izmišljena po uzoru na Johna Oldcastlea); lik iz Shakespeareovih komada Henry IV. (1&2) i Vesele žene Windsorske i nekoliko opera (najpoznatija Verdijeva).

** JOSEPH BARROW JOE LOUIS (1914.-1981.); američki boksač teške kate­ gorije. Svjetski prvak od 1937. do 1949.

*** GEORGE RUSSEL (AE) (1867.-1935.); irski pisac.

zatvorenih očiju, gledajući vizije raznobojnih geome­ trija, pokretnih arhitektura, bogatih draguljima i fan­ tastično lijepih, pejzaža s herojskim figurama, sim­ boličkih drama koje stalno trepere na rubu konačnog otkrivenja. Ali nisam računao, očito, s preosjetljivošću svog mentalnog sustava, činjenicama svog tempera­ menta,  odgoja i  navika.

Ja jesam, i bio sam otkad pamtim, loš vizualist. Riječi, čak ni bogate riječi pjesnika, ne prizivaju slike u mom umu.  Nikakve hipnagogičke vizije  me  ne pozdravljaju na rubu sna. Kad se sjećam nečega, moja memorija mi to ne predstavlja kao živ prizor događa­ ja ili predmeta. Naporom volje, mogu prizvati ne baš jasnu sliku o tome što se zbilo jučer poslijepodne, ili kako je Lungarno izgledao prije nego što su mostovi uništeni, ili Bayswater Roada kad su jedini autobusi bili zeleni i mali, a vukli ih ostarjeli konji šest kilo­ metara na sat. Ali takvi prizori nemaju nimalo dubi­ ne i apsolutno nikakvog vlastitog neovisnog života. Prema stvarnim, percipiranim objektima stoje u is­ tom odnosu u kojem su Homerovi* duhovi stajali pre­ ma ljudima od krvi i mesa koji su ih došli posjetiti u sjenama. Samo kada imam visoku temperaturu moji mentalni prizori stječu neovisan život. Onima kod ko­ jih je dar vizualizacije jak, moj unutrašnji svijet mora izgledati začudno blijed, ograničen i nezanimljiv. To

*             HOMER (VIII. st. pr.Kr.?); legendarni slijepi grčki pjesnik, autor Ilijade i Odi­ seje.

je bio svijet- jadan, ali moj vlastiti - koji sam očekivao vidjeti preobražen u nešto što uopće ne sliči na sebe.

Promjena koja se zaista dogodila u tom svijetu nije bila ni u kom smislu revolucionarna. Pola sata nakon što sam progutao drogu postao sam svjestan polagane igre zlatnih svjetala. Malo kasnije su se po­ javile raskošne crvene površine koje su rasle i širile se iz svijetlih čvorišta energije koja su vibrirala puna stalno mijenjajućeg, oblikovanog života. Drugi put je zatvaranje mojih očiju otkrilo kompleks sivih struk­ tura, unutar kojih su se blijedoplave sfere stalno po­ javljivale intenzivno čvrste i, nakon pojavljivanja, be- šumno klizile na gore, izvan vidokruga. Ali ni jed­ nom nije bilo lica ili oblika ljudi ili životinja. Nisam vidio pejzaže, nikakve ogromne prostore, nikakav ma­ gičan rast i metamorfozu zgrada, ništa ni izdaleka na­ lik drami ili basni. Drugi svijet u koji me meskalin pustio nije bio svijet vizija; postojao je tamo vani, u onom što sam mogao vidjeti otvorenih očiju. Velika promjena je bila u  području objektivnih činjenica. Ono što se dogodilo mom subjektivnom univerzumu bilo je relativno nebitno.

Uzeo sam tabletu u jedanaest. Sat i pol kasnije sam sjedio u svojoj radnoj sobi, koncentrirano pro­ matrajući malu staklenu vazu. U vazi su bila samo tri cvijeta - rascvjetana ruža "Portugalska ljepotica", čiji je cvijet izvana bio ružičast s nagovještajem vrelije,

plamenije nijanse u dnu svake latice; veliki grimizno- krem karanfil; i, blijedoljubičast na vrhu svoje slom­ ljene stabljike, smjeli  heraldički  cvijet  irisa.  Slučaj­ na i provizorna, ta kitica je kršila sva pravila tradi­ cionalnog dobrog ukusa. Za doručkom tog jutra bio sam zatečen živahnim neskladom boja.  Ali  to  više nije bilo u pitanju. Sada nisam gledao u taj neuobiča­ jeni cvjetni aranžman. Vidio sam ono što je Adam vidio na jutro svog stvaranja - čudo, tren po tren, pu­ kog   postojanja.

"Da li je ugodno?" upitao je netko. (Tijekom ovog dijela pokusa, svi razgovori su snimani diktafonom i bilo mi je moguće osvježiti  svoja sjećanja na ono  što je  rečeno.)

"Nije ni ugodno ni neugodno," odgovorio sam. "Jednostavno jest."

Istikgeit - zar nije to riječ koju je Meister Eck- hart* volio koristiti? "Je-stvo." Ono Biće platonske filozofije - samo što izgleda da je Platon** napravio ogromnu, grotesknu pogrešku odvajanja Bića od po­ stojanja i identificirao ga s matematičkom apstrakci­ jom Ideje. Nije nikad mogao, jadnik, vidjeti kiticu cvijeća kako sjaji vlastitom unutarnjom svjetlošću i samo što ne podrhtava pod pritiskom značaja kojim je opterećena; nije nikada mogao spoznati da ono što

*             Meister ECKHART (1260.?-1327.); njemački dominikanski svećenik, filo- zof-mističar, predavač teologije u Parizu. Preteča renesansne mistike. Post- humno osuđen od strane katoličke crkve kao heretik.

** ARISTOKLE PLATON (427.?-347.? pr.Kr.); jedan od najčuvenijih starogrčkih filozofa; Sokratov učenik.

ruža i iris i karanfil tako intenzivno predstavljaju, nije ništa više, i ništa manje, od onog što jesu - prolaznost koja je ipak vječni život, stalno  nestajanje koje je  u isto vrijeme bilo čisto Postojanje, gomila malih, je­ dinstvenih čestica u kojima se, nekim neizrecivim, a ipak samoočitim paradoksom, mogao vidjeti božanski izvor  cijelog  postojanja.

Nastavio sam gledati cvjetove, i u njihovom ži­ vom svjetlu čini se da sam uočio kvalitativni ekviva­ lent disanja -  ali disanja bez povratka na polaznu točku, bez ponovljenih oseka već samo ponovni tijek od ljepote k uzvišenoj ljepoti, od dubljeg k sve dub­ ljem značenju. Riječi kao što su Milost i Preobraženje su mi se pojavile u svijesti, a to je naravno bilo ono što su, između ostalog predstavljali. Moje su oči prela­ zile s ruže na karanfil, i s tog perolikog usijanja na glatke svitke osjetljivog ametista koji su bili iris. Bla­ žena Vizija, Sat Chit Ananda, Biće-Svijest-Blaženstvo

-              prvi put sam razumio, ne na verbalnom nivou, ne uvijenim nagovještajima ili izdaleka, ali precizno i potpuno što ti silni slogovi znače. A tad sam se sjetio pasusa koji sam pročitao u jednom od Suzukijevih* eseja:   "Što  je  Dharma-Tijelo  Buddhe?"  (Dharma-

-Tijelo Buddhe je još jedan način za reći Um, Tak- vost, Praznina, Božanstvo.) Pitanje postavlja u zen

*             DAISETZ TEITARO SUZUKI (1870.-1965.); japanski anglist i orijentalist, radio u Japanu i SAD (oženjen Amerikankom). Napisao stotinjak knjiga na japan­ skom i tridesetak na engleskom. Veoma cijenjen esejist, izvanredan pozna­ valac zena (i sam bio majstor zena).

samostanu gorljivi i začuđeni novak. A spremnom podrugljivošću jednog od braće Marx*, Učitelj odgo­ vara: "Živica na dnu vrta." "A čovjek koji  shvaća tu istinu," novak sumnjičavo pita, "što je, smijem li za­ pitati, on?" Groucho ga tresne po ramenima svojim štapom i odgovara:  "Lav zlatne grive."

To je bio, kada sam ga pročitao, samo neodređen bremenit komadić besmislice. Sada je bilo jasno kao dan, očito kao Euklid. Naravno da je Dharma-Tijelo Buddhe bilo živica na dnu vrta. U isto vrijeme, i ništa manje očito, bilo je i oni cvjetovi, bilo je bilo što, što bih ja - ili bolje rečeno blaženo Ne-ja, oslobođeno na tren iz mog gušećeg zagrljaja - voljelo pogledati. Kao i cvijeće, sjali su, kada bih ih pogledao, žarkijim bo­ jama, dubljim značenjem. Crvene knjige, poput rubi­ na; smaragdne knjige; knjige uvezane u bijeli žad; knjige od ahata, akvamarina, žutog topaza; knjige od lapis lazulija čija je boja bila tako intenzivna, tako istinski značajna, da se činilo da upravo napuštaju policu da bi se upornije nametnule mojoj pažnji.

"Što je s prostornim odnosima?" zapitao je istraživač, dok sam ja gledao u knjige.

Na to je bilo teško odgovoriti. Istina, perspekti­ va je izgledala prilično čudno, i zidovi sobe kao da se više nisu sretali pod pravim kutom. Ali to nisu bile

* MARX; petorica braće: najpoznatiji LEONARD CHICO (1891.-1961.), ADOLPH HARPO (1893.-1964.), JULIUS HENRY GROUCHO (1895.-1977.);

američki vodviljski i filmski komičari, poznati po vrckavom, apsurdnom humo­ ru.

zbilja važne činjenice. Zbilja važne činjenice su bile da su prostorni odnosi prestali imati nekog većeg značaja i da je moj um shvaćao svijet u pojmovima drugačijim od prostornih odnosa. U običnom vre­ menu, oko se bavi takvim problemima kao što je Gdje? - Koliko daleko? - Kako postavljeno u odnosu na što? Pri meskalinskom doživljaju, implicitna pi­ tanja na koje oko odgovara pripadaju drugačijem redu. Mjesto i razdaljina prestaju biti osobito zanimljivi. Um svoju percepciju obavlja u pojmovima intenzite­ ta postojanja, dubine značaja, odnosa unutar uzora. Vidio sam knjige, ali me uopće nisu zanimali njihovi položaji u prostoru. Ono što sam primijetio, što mi se utisnulo u um bila je činjenica da su sve one sjale ži­ vom svjetlošću i da je u nekima taj sjaj bio izraženiji nego u drugima. U tom kontekstu, položaj i tri di­ menzije bili su nebitni. Nije, naravno, kategorija pros­ tora ukinuta. Kad sam ustajao i šetao uokolo, mogao sam to raditi sasvim normalno, ispravno ocjenjujući razdaljinu između predmeta. Prostor je bio tu; ali je izgubio svoju prevlast. Um je bio najviše zainteresi­ ran, ne za mjere i lokacije, već za biće i značenje.

A zajedno s ravnodušnošću prema prostoru išla je i još potpunija ravnodušnost prema vremenu.

"Izgleda da ga ima puno", bilo je sve što sam re­ kao kada me istraživač pitao kako se osjećam u po­ gledu  vremena.

Puno, ali točno koliko nije bilo bitno. Mogao sam, naravno, pogledati na svoj sat; ali je moj sat, znao sam, bio u drugom univerzumu. Moj stvarni doživljaj bio je, još je, neodređenog trajanja ili alternativno beskrajne sadašnjosti načinjene od jedne stalno mijenjajuće  apokalipse.

S knjiga je istraživač skrenuo moju pažnju na namještaj. Mali stol za tipkanje stajao je na sredini sobe; iza njega je, s mog gledišta, bio pleteni stolac i iza njega radni stol. Ta tri komada su činila složenu šaru horizontala, vertikala i dijagonala - šaru tim za­ nimljiviju što nije bila tumačena pojmovima pros­ tornih odnosa.  Stolić, stolac i stol su se uklapali u kompoziciju koja je sličila na rad Braquea* ili Juana Grisa", mrtvu prirodu prepoznatljivo povezanu sa stvarnim svijetom, ali prenijetu bez dubine, bez ikak­ vog pokušaja fotografskog realizma. Gledao sam svoj namještaj, ne kao utilitarist koji mora sjediti na stol­ cima, pisati na stolićima i stolovima, i ne kao kamer- man ili dokumentarist, već kao čisti estet kojeg zani­ maju samo oblici i njihov odnos unutar vidnog polja ili prostora slike. Ali, dok sam gledao, ovaj čisto estet­ ski pogled kubističkim okom ustupio je mjesto onom što mogu opisati samo kao sakramentalni pogled na stvarnost. Bio sam opet tamo gdje sam bio kad sam gledao cvijeće - natrag u svijetu u kojem je sve sjalo

*             GEORGES BRAQUE (1882.-1963.); francuski slikar. S Picassom uteme- Ijitelj kubizma.

** JUAN GRIS (1887.-1927.); španjolski slikar i grafičar, kubist.

Unutrašnjom Svjetlošću, i bilo beskrajno po svom značaju. Noge, na primjer, na onom stolcu - kako je čudesna njihova oblost, kako natprirodan njihov ugla­ čani sjaj! Proveo sam nekoliko minuta - ili je to bilo nekoliko stoljeća? - ne samo gledajući te noge od bam­ busa, već sam zaista bio one - ili prije bio ja u njima; ili, da budem još precizniji (jer "ja" nije imalo udjela u tome, niti u određenom smislu ni "one") bio svoje Ne-ja u Ne-ja koje je bilo stolac.

Razmatrajući svoje iskustvo, zamjećujem da se slažem s istaknutim filozofom s Cambridgea, dr. C.

D.           Broadom*,  "da bi  nam trebalo razmotriti,  mnogo ozbiljnije nego  što  smo  do  sada bili  skloni,  onaj  tip teorije koji je Bergson** izložio u vezi sa sjećanjem i osjetilnom percepcijom.  Prijedlog glasi da su funkcije mozga  i  živčanog  sustava uglavnom  eliminativne,  a ne produktivne.  Svaka je osoba svakog trena u stanju sjetiti  se  svega što joj  se  ikad dogodilo  i percipirati sve što se zbiva svuda u univerzumu. Funkcija mozga i živčanog sustava je zaštititi nas kako nas ne bi pre­ plavila i zbunila ta masa većinom beskorisnog i nebit­ nog znanja,  isključujući većinu onoga što bismo ina­ če opazili ili se sjetili u bilo kom trenutku, i ostavlja­ jući samo onaj veoma mali i poseban izbor koji može biti praktično  koristan." Po  takvoj  teoriji,  svatko  od nas je potencijalno  Oslobođeni um.  Ali u onoj  mjeri

*             CHARLIE DUNBAR BROAD (1887.-1971.); engleski filozof.

** HENRI BERGSON (1859.-1941.); francuski filozof, predstavnik iracionaliz­ ma, sveučilišni profesor. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1927.

u kojoj smo mi životinje, naš posao je da pod svaku cijenu preživimo. Da bi učinio biološki opstanak mo­ gućim, Oslobođeni um mora biti propušten kroz re- dukcijski ventil mozga i živčanog sustava. Ono što na drugom kraju izađe, bijedna je sjenka one vrste svijesti koja će nam pomoći da ostanemo živi na povr­ šini ove konkretne planete. Da bi uobličio i izrazio sadržaj ove svedene svijesti, čovjek je pronašao i bes­ krajno razradio te sustave simbola i implicitne filo­ zofije koje zovemo jezicima. Svaki pojedinac je isto­ dobno i korisnik i žrtva jezičke tradicije u kojoj je on ili ona rođen - korisnik, budući da jezik daje pristup sakupljenim zapisima iskustava drugih ljudi,  žrtva utoliko što ga to učvršćuje u vjerovanju da je svede­ na svijest jedina vrsta svijesti i kao da ometa njegov osjećaj za stvarnost, čini ga suviše sklonim vlastite predodžbe smatrati činjenicama, vlastite riječi stvar­ nim predmetima. Ono što se, jezikom religije, zove "ovaj svijet" univerzum je svedene svijesti, izražen i, kao takav, okamenjen jezikom. Različiti "drugi svje­ tovi" s kojima ljudska bića nasumce uspostavljaju kontakt samo su elementi u cjelokupnosti svijesti koja pripada Oslobođenom umu. Većina ljudi, većinu vre­ mena, zna samo za ono što stiže kroz redukcijski ventil i što je potvrđeno, kao zaista stvarno, lokalnim jezi­ kom. Neke osobe, međutim, izgleda da se rađaju s nekakvom premosnicom koja zaobilazi redukcijski ventil. Kod drugih se privremena premosnica može

dobiti ili spontano, ili kao rezultat složenih "duhovnih vježbi", ili hipnozom, ili pomoću droga. Kroz te stal­ ne ili privremene premosnice teče, ne zaista opažanje "svega što se događa svuda u univerzumu" (jer pre- mosnica ne ukida redukcijski ventil, koji još uvijek isključuje kompletan sadržaj Oslobođenog uma), već nešto više, i nadasve nešto različitije od pažljivo odab­ ranog utilitarnog materijala koji naši suženi, pojedi­ načni umovi smatraju za potpunu, ili barem dovolj­ nu, sliku stvarnosti.

Mozak raspolaže s nekoliko enzimskih sustava koji mu služe da koordinira svoj rad. Neki od tih enzi­ ma reguliraju dotok glukoze u moždane stanice. Mes- kalin sprečava proizvodnju tih enzima i tako snižava razinu glukoze na raspolaganju organu koji ima stal­ nu potrebu za šećerom. Kada meskalin mozgu redu­ cira normalnu porciju šećera, što se događa? Proma­ trano je premalo slučajeva, te stoga ne može biti dan sveobuhvatan odgovor. Ali ono, što se zbiva većini od one manjine koja je uzimala meskalin pod nadzo­ rom, može se sažeti na sljedeći način.

(1)          Sposobnost pamćenja i "logičnog razmišlja­ nja" malo je ili nimalo smanjena. (Slušajući snimke svojih razgovora pod utjecajem dro­ ge, ne mogu uočiti da sam bio imalo gluplji nego inače.)

(2)          Vizualni dojmovi su veoma pojačani i oko ponovo dobiva ponešto od spoznajne nevi­ nosti djetinjstva, kad osjet nije bio smjesta i

automatski podređivan predodžbi. Zanima­ nje za prostor je smanjeno, a zanimanje za vrijeme pada skoro na nulu.

(3)          Iako intelekt ostaje neokrnjen i mada je per­ cepcija čudesno poboljšana, volja trpi dubo­ ku promjenu nagore. Uzimalac meskalina ne vidi nikakav razlog da bilo što posebno uči­ ni i smatra da je većina razloga zbog kojih je, u uobičajeno vrijeme, bio spreman djelo­ vati i trpjeti, duboko nezanimljiva. Ne može gubiti vrijeme s njima, zbog dobrog razloga što ima boljih stvari o kojima misli.

(4)          Te bolje stvari se mogu iskusiti (kao što sam ih ja iskusio) "tamo vani" ili "tu unutra", ili u oba svijeta, unutrašnjem i vanjskom, isto­ dobno ili sukcesivno. Da one jesu bolje čini se očitim samo po sebi svim uzimaocima me­ skalina koji drogi priđu sa zdravom jetrom i nepomućenoga uma.

Ti učinci meskalina upravo su one vrste za koju možete očekivati da prati davanje droge koja je u sta­ nju oslabiti učinkovitost cerebralnog redukcijskog ven­ tila. Kad mozgu ponestane šećera, pothranjeni ego sla­ bi, ne može odvojiti pažnju za obavljanje potrebnih poslova i potpuno gubi zanimanje za one prostorne i vremenske odnose koji toliko znače organizmu koji je usmjeren na opstanak u svijetu. Kad se Oslobođeni um provuče pokraj ne više hermetičnog ventila, počinju

se događati razne vrste biološki nepotrebnih stvari. U nekim slučajevima može doći do izvanosjetilnih opažanja. Druge osobe otkrivaju svijet vizionarske ljepote. Trećima se otkriva slava, beskrajna vrijed­ nost i punoznačnost golog postojanja, danog, nekon- ceptualiziranog događaja. U konačnom stadiju bez-

-ega je "opskurno znanje" da je Sve u svemu - da je Sve ustvari svatko. Ovo je onoliko blizu, pretpostav­ ljam, koliko konačan um može ikada prići "spozna­ vanju svega što se zbiva svugdje u univerzumu".

U ovom kontekstu, koliko je značajno ogromno povećanje, pod utjecajem meskalina, percepcije boja! Za neke životinje biološki je izuzetno važno moći ra­ zlikovati određene nijanse. Ali, izvan granica svog utilitarnog spektra, većina stvorenja potpuno je slijepa za boje. Pčele, na primjer, provode većinu svog vre­ mena "razdjevičujući svježe djevice izvora"; ali, kao što je von Frisch dokazao, mogu prepoznati samo mali broj boja.  Čovjekov  visokorazvijeni  osjećaj  za  boje je biološki luksuz - neprocjenjivo  dragocjen  njemu kao misaonom i duhovnom biću, ali nepotreban za njegovo preživljavanje kao životinje. Sudeći po prid­ jevima koje im Homer stavlja u usta, junaci Trojan­ skog rata su jedva premašivali pčele po svojoj sposob­ nosti razlikovanja boja. U tom pogledu je, barem, na­ predak  čovječanstva  bio  izrazit.

Meskalin uzdiže sve boje na višu razinu i čini opažača svjesnim bezbrojnih finih nijansi razlike za

koje je uobičajeno potpuno slijep. Čini se da su, za Oslobođeni um, takozvane sekundarne karakteristike stvari primarne. Za razliku od Lockea*, on očito smatra da su boje važnije, vrjednije opažanja nego mase, položaji i dimenzije. Kao i uzimatelji meskali- na, i mnogi mistici opažaju natprirodno sjajne boje, ne samo unutarnjim okom nego čak i u stvarnom svi­ jetu oko sebe. Slična zapažanja su iznijeli i vidovnja­ ci i senzitivci. Postoje stanoviti mediji kojima je, u dugim razdobljima, kratko otkrivenje uzimaoca mes- kalina iskustvo koje oni doživljavaju svakodnevno i iz časa u čas.

S ovog dugog, ali neophodnog izleta možemo se sad vratiti na čudesne činjenice - četiri noge stolca od bambusa na sredini sobe. Poput Wordsworthovih** narcisa, donosile su sve vrste bogatstva - dar, nepro­ cjenjiv, novog izravnog sagledavanja same Prirode Stvari, skupa sa skromnijim blagom razumijevanja na polju, naročito, umjetnosti.

Ruža je ruža je ruža. Ali te noge stolca bile su noge stolca bile su Sv. Mihovil i svi anđeli. Četiri ili pet sati nakon događaja, kada su efekti cerebralnog nedostatka šećera već prestajali, bio sam poveden na mali obilazak grada, koji je uključivao posjetu, oko zalaska sunca, onom što se skromno reklamira kao Najveća trgovina na svijetu.  Otraga u N.  T.  N.  S.,

*             JOHN LOCKE (1632.-1704.); engleski filozof.

** WILLIAM WORDSWORTH (1770.-1850.); engleski pjesnik.

među igračkama, čestitkama i stripovima, stajao je, iznenađujuće, red knjiga o umjetnosti. Uzeo sam prvu knjigu koja mi je došla pod ruku. Bila je o Van Go- ghu*, a slika na koju se knjiga otvorila bila je Stolac - onaj zapanjujući portret Ding an Sich, koju je ludi slikar vidio, s nekom vrstom užasnutog obožavanja, i pokušao prenijeti na svoje platno. Ali to je bio za­ datak za koji se i moć genija pokazala sasvim neade­ kvatnom. Stolac koji je Van Gogh vidio očito je u biti bio isti stolac kao i onaj koji sam ja vidio. No, mada neusporedivo stvarniji od stolca iz uobičajene per­ cepcije, stolac na slici nije ostao ništa više do neo­ bično izražajni simbol za činjenicu. Činjenica je bila manifestirana Takvost; ovo je bio samo znak. Takvi znakovi su izvori pravog znanja o Prirodi Stvari, a to pravo znanje može poslužiti da pripremi um koji ga prihvaća kao neposredni uvid na temelju njega sa­ mog. Ali to je sve. Ma koliko izražajni, simboli nika­ da ne mogu biti stvari koje predstavljaju.

Bilo bi zanimljivo, u ovom kontekstu, napraviti studiju umjetničkih djela na raspolaganju velikim znalcima Takvosti. Kakvu vrstu slika je gledao Eck- hart? Kakve skulpture i slike su igrale ulogu u reli­ gioznom doživljaju Svetog Ivana od Križa**, Hakui-

*             VINCENT WILL.EM VAN GOGH (1853.-1890.); nizozemski slikar. Za života je prodao samo jednu sliku, a danas njegova djela dostižu rekordne cijene.

** SV. IVAN OD KRIŽA - JUAN DE LA CRUZ (1542.-1591.); katalonski

karmelićanski redovnik, mistik i pjesnik, za života proganjan zbog svog miš­ ljenja. Mada je sačuvano manje od tisuću njegovih stihova, smatra se jednim od najboljih španjolskih pjesnika.

na*, Hui-nenga**, Williama Lawa***? Odgovor na ta pitanja nije u mojoj moći; ali prilično sumnjam da je većina velikih znalaca Takvosti obraćala mnogo pažnje umjetnosti - neki su odbijali bilo kakvu vezu s njom, drugi su se zadovoljavali onim što bi kritičko oko smatralo drugorazrednim, ili čak desetorazred- nim djelima. (Za osobu čiji preobraženi i preobraža­ vajući um može vidjeti Sve u svakom ovom, prvoraz- rednost ili desetorazrednost čak i religijske slike biti će stvar krajnje ravnodušnosti.) Umjetnost je, pret­ postavljam, samo za početnike, ili za one tvrdokorne slijepouličare, koji su se odlučili zadovoljiti erzat- som Takvosti, simbolima prije nego onim što oni pred­ stavljaju, elegantno sastavljenim receptom umjesto prave večere.

Vratio sam Van Gogha na policu i uzeo knjigu koja je stajala pokraj nje. Bila je to knjiga o Botticel- liju****. Okretao sam stranice. Rađanje Venere - nikad mi nije bilo omiljeno. Venera i Mars, ta ljepota koju je tako strastveno denuncirao Ruskin***** na vrhuncu svoje  dugo izlagane  seksualne tragedije.  Čudesno bogata  i  složena Apellesova  kleveta.  A  onda malo

*             HAKUIN EKAKU (1685.-1768.); japanski zen-monah sekte rinzai, poznat kao "oživljavač zena".

** HUI-NENG (638.-713.); kineski monah. Šesti patrijarh kineskog t'chana. Začetnik južne ili subističke škole t'chan-budizma.

***WILLIAM LAW (1686.-1761.); engleski pisac.

**** ALLESANDRO Dl MARIANO FILIPEPI BOTTICELLI (1445.7-1510.); tali­

janski slikar iz Firence, jedan od najpoznatijih predstavnika renesanse. Poznat po Rađanju Venere i kompoziciji Proljeće.

***** JOHN RUSKIN (1819.-1900.); engleski esejist i kritičar.

manje poznata i ne pretjerano dobra slika, Judita. Moja je pažnja bila privučena i zurio sam opčinjeno, ne u blijedu neurotičnu heroinu ili njenu sluškinju, ne u žrtvinu kosmatu glavu ili proljetni pejzaž u poza­ dini, već u grimiznu svilu Juditinog podstavljenog prsluka i dugu suknju napuhanu vjetrom.

To je bilo nešto što sam vidio prije - vidio upra­ vo tog jutra, između cvijeća i pokućstva, kad sam slučajno pogledao dolje, i nastavio, namjerno stras­ no, zuriti u svoje prekrižene noge. Ti nabori na hlača­ ma - kakav labirint beskrajno značajne kompleksno­ sti! A tekstura sivog flanela - kako bogata, kako dubo­ ko, misteriozno jaka! I opet su bili tu, na Boticellije- voj slici.

Civilizirana ljudska bića nose odjeću, te stoga ne može biti portretiranja, nijednog prikazivanja mi­ tološke ili povijesne priče bez prikazivanja nabranih tkanina. Ali iako ono može objasniti podrijetlo, obično krojenje nikada ne može  objasniti raskošni razvoj nabora, kao glavne teme likovnih umjetnosti. Umjet­ nici su, očito je, uvijek voljeli nabor zbog njega sa­ mog - ili, bolje rečeno, zbog sebe. Kada slikate ili klešete nabore, slikate ili klešete oblike koji su, što se praktične svrhe tiče, ne-reprezentativni - ona vrsta neuvjetovanog oblika u kojoj umjetnici, čak i najnatu- ralističkije tradicije, sebi daju oduška. U prosječnoj Madonni ili apostolu na striktno ljudski, potpuno re­ prezentativan element odlazi oko deset posto cjeline.

Sve ostalo se sastoji od mnogih obojenih varijanti ne­ iscrpne teme zgužvane vune ili platna. A tih ne-repre- zentativnih devet desetina jedne Madonne ili aposto­ la može biti isto onoliko važno kvalitativno koliko i kvantitativno. Vrlo često  oni određuju ton čitavog umjetničkog djela, utvrđuju stil kojim se tema obra­ đuje, izražavaju raspoloženje, temperament, pristup životu umjetnika. Stoička ozbiljnost se otkriva u glat­ kim površinama, širokim neuvijenim naborima Pie- roovih draperija. Raspet između činjenice i želje, iz­ među cinizma i idealizma, Bernini* ublažava sve osim iskarikirane uvjerljivosti  svojih lica s  ogrom­ nim krojačkim apstrakcijama, koje su utjelovljenje, u kamenu ili bronci, vječitih općih retorika - heroiz- ma, svetosti, uzvišenosti kojima čovječanstvo vječi­ to teži, uglavnom uzalud. A tu su i El Grecove** nela­ godne trbušaste suknje i mantije; tu su oštri, uvijeni, plamenu nalik nabori u koje Cosimo Tura*** oblači svoje figure: u prvima, tradicionalna duhovnost se razbija u bezimenoj fiziološkoj čežnji; u drugima, grči se agonizirani osjećaj  suštinske otuđenosti i nepri­ jateljstva svijeta. Ili razmotrimo Watteaua****; njegovi muškarci i žene sviraju lutnje, spremaju se za balove

*             GIAN LORENZO BERNINI (1598.-1680.); talijanski graditelj, kipar i slikar. Osim mnogobrojnih kipova (npr. bista papa i kraljeva, Sv. Tereza u ekstazi), autor kolonade pred crkvom Sv. Petra u Rimu i mnogih renesansnih palača.

** DOMINIKOS THEOTOKOPULOS EL GRECO (1541.-1614.); španjolski

slikar, kipar i graditelj rođen na Kreti. Poznat po portretima i religijskim kom­ pozicijama.

*** COSIMO TURA (1430.7-1495.); talijanski slikar.

**** JEAN ANTOINE WATTEAU (1684.-1721.); francuski slikar.

i harlekinade, kreću, po baršunastim travnjacima i pod plemenitim stablima, prema Cytheri iz sna svakog ljubavnika; njihova ogromna melankolija i ogoljena, nepodnošljiva senzibilnost njihovog tvorca nalaze iz­ raza, ne u radnjama koje su prikazane, već u reljefu i teksturi njihovih suknjica od tafta, njihovih satenskih ogrtača i prsluka. Ni centimetra glatke površine tu nema, ni trenutka mira ili spokoja, samo svilena div­ ljina bezbrojnih sitnih plisea i nabora, s neprekidnom modulacijom - unutrašnjom nesigurnošću prikazanom savršenom uvjerenošću majstorske ruke - tona u ton, jedne neodređene boje u drugu. U životu, čovjek snu­ je, Bog određuje. U likovnim umjetnostima prijed­ log daje ono što se prikazuje; ono što određuje je u krajnjoj liniji umjetnikov temperament, izravno (ba­ rem u portretiranju, povijesti i žanru) klesani ili na­ slikani nabori. Među sobom, to dvoje može presuditi da fete galante bude dirljiva do suza, da raspelo bude vedro gotovo do radosti, da krvavi biljezi budu goto­ vo nepodnošljivo seksi, da slika izrazite ženske praz- noglavosti (sad mislim na Ingresovu* neusporedivu Mme Moitessier) izražava najtrezveniju, najbeskrom- promisniju  intelektualnost.

Ali to nije cijela priča. Nabori su, kao što sam sada otkrio, mnogo više od sredstava za ubacivanje ne-reprezentativnih oblika u naturalističke skulpture

*             JEAN-AUGUSTE DOMINIQUE INGRES (1780.-1867.); francuski slikar.

i slike. Za ono što mi ostali vidimo samo pod utjeca­ jem meskalina, umjetnik je rođenjem opremljen da vidi cijelo vrijeme. Njegova percepcija nije ograniče­ na na ono što je biološki ili društveno korisno. Mali dio saznanja koji pripada Oslobođenom umu curi mi­ mo redukcijskog ventila mozga i ega i u njegovu svi­ jest. To je saznanje istinskog značaja sveg postojećeg. Za umjetnika, kao i za uzimaoca meskalina, nabori su živi hijeroglifi koji na stanovit, posebno izražajan način predstavljaju nedokučiv misterij čistog posto­ janja. Čak i više nego stolac, premda možda manje nego oni potpuno natprirodni cvjetovi, nabori mojih sivih flanelskih hlača bili su nabijeni "je-stvom". Če­ mu su dugovali taj privilegirani status, ne bih mogao reći. Možda je to stoga što su oblici savijenih nabora tako čudni i dramatični da privlače pogled i na taj način nameću pažnji čudesnu činjenicu čistog posto­ janja? Tko zna? Ono, što je bitno, je manje razlog za doživljaj  nego  doživljaj  sam.  Udubljen u  Juditine suknje, tamo u Najvećoj trgovini na svijetu, znao sam da je Boticelli - i ne samo Boticelli, nego i mnogi drugi - gledao nabore s istim preobraženim i pre- obražujućim očima kakve su moje bile tog jutra. Oni su vidjeli Istigkeit, Sveobuhvatnost i Beskraj nabrane tkanine i trudili se najbolje što su mogli predočiti je bojom ili kamenom. Neminovno, naravno, bez us­ pjeha. Jer slava i čudesnost čistog postojanja pripadaju

drugom redu, koji je izvan izražajne moći čak i naj­ više umjetnosti. Ali u Juditinoj suknji sam mogao jasno vidjeti ono što bih ja, da sam genijalan slikar, mogao izvesti sa svojim starim sivim flanelskim hla­ čama. Ne mnogo, nebo to zna, u usporedbi sa stvar­ nošću; ali dovoljno da ushiti generaciju za generaci­ jom promatrača, dovoljno da ih navede da razumiju bar malo pravog značaja onog što, u svojoj patetičnoj imbecilnosti, zovemo "običnim stvarima" i odbacu­ jemo u korist televizije.

"Ovo je ono kako bi trebalo gledati", stalno sam govorio dok sam promatrao svoje hlače, bacao po­ gled na draguljima ukrašene knjige na policama, na noge svog, beskrajno više od vangogovskog, stolca. "Ovo je ono kako bi trebalo gledati, kakve stvari zaista jesu." A ipak je bilo suzdržanosti. Jer ako bi netko uvijek vidio stvari ovako, nikada ne bi želio raditi nešto drugo. Samo gledanje, samo postojanje kao bo­ žanskog Ne-ja cvijeta, knjige, stolca, flanela. To bi bilo dovoljno. Ali u tom slučaju, što s drugim ljudi­ ma? Što s ljudskim odnosima? U snimci razgovora od tog jutra nalazim stalno ponavljano pitanje: "Što s ljudskim odnosima?" Kako se može pomiriti to izvan­ vremensko blaženstvo viđenja onako kako bi trebalo vidjeti s prolaznim dužnostima obavljanja onog što treba obaviti i osjećanja onog što treba osjećati? "Tre­ balo bi biti u stanju", rekao sam, "vidjeti te hlače kao

beskrajno važne i ljudska bića kao još beskrajnije važna." Trebalo bi - ali u praksi to izgleda nemoguće, To sudjelovanje u očevidnoj veličanstvenosti stvari nije ostavljalo mjesta, recimo, za obične, neophodne interese ljudskog postojanja, prije svega za brigu koja obuhvaća jedinke. Jer jedinke su svijesti, a, barem u jednom pogledu, ja sam sada bio Ne-svijest, istodob­ no opažajući i bivajući Ne-svijest stvari oko mene. Ovoj novorođenoj Ne-svijesti, ponašanje, izgled, sa­ ma pomisao na svijest koja je trenutno prestala biti, i na druge svijesti, njene nekadašnje sudionice, izgle­ dala je ne odurna (jer odurnost nije bila jedna od kate­ gorija u okvirima kojih sam razmišljao), već čudesno nevažna. Potican od strane istraživača da raščlanjujem i izvještavam o onom što radim (i koliko žudim biti ostavljen nasamo s Vječnošću u cvijetu, Beskrajem u četiri noge stolca i Apsolutnim u naborima hlača!) shvatio sam da namjerno izbjegavam oči onih koji su bili sa mnom u sobi, namjerno se suzdržavam da ih budem suviše svjestan. Jedno je bila moja supruga, drugo čovjek kojeg sam poštovao i veoma volio; ali oboje su pripadali svijetu od kojeg me, na trenutak, meskalin oslobodio - svijetu svijesti, vremena, mo­ ralnih prosudbi i praktičnih briga, svijetu (a to je bio aspekt ljudskog života koji sam želio, iznad svega, zaboraviti) samodokazivanja, napuhanosti, precije­ njenih riječi i idolatrijski štovanih ideja.

Na ovom stupnju postupka dana mi je velika re­ produkcija u boji poznatog Cezanneovog* autopor­ treta - glava i ramena čovjeka s velikim slamnatim šeširom, rumenih obraza, crvenih usana, s bujnim cr­ nim zaliscima i mračnim neljubaznim pogledom. To je veličanstvena slika; ali sad je nisam vidio kao sliku. Jer glava je odmah dobila i treću dimenziju i oživjela kao demonoliki čovječuljak koji je gledao kroz pro­ zor sa stranice preda mnom. Počeo sam se smijati. A kada su me upitali zašto, "Kakva pretencioznost!" ponavljao sam. "Što on pobogu zamišlja da jest?" Pi­ tanje nije bilo upućeno posebno Cezanneu, već ljud­ skoj vrsti uopće. Što su svi oni zamišljali da su?

"To je kao Arnold Bennett** u Dolomitima", re­ kao sam, najednom se sjetivši scene, srećom ovjeko­ vječene na fotografiji A. B. neke četiri godine prije njegove smrti, kako se gega zimskim putem u Corti- ni d'Ampezzo. Oko njega je ležao neugažen snijeg; u pozadini je bila više nego gotička težnja crvenih liti­ ca. A tu je bio i dragi, nesretni A. B. svjesno pretjeru­ jući u ulozi svog omiljenog književnog lika, sebe sa­ moga, Čudaka osobno. Išao je tako, gegajući se pola­ ko na blistavom alpskom suncu, s palčevima zadje- nutim pod pazuha žutog prsluka koji je nešto niže bio graciozno zaobljen poput brightonskog lučnog pro­ zora iz Regency perioda - glave zabačene kao da hoće

* PAUL CEZANNE (1839.-1906.); francuski slikar.

** ARNOLD ENOCH BENNETT (1837.-1931.); engleski romanopisac, poznat po seriji djela "Pet gradova" (Five Towns) i lakšim romanima kao što je "Čudak" (The Card, 1911.).

neki mucavi govor, kao iz haubice, uputiti plavoj ku­ poli neba. Ono što je stvarno rekao, to sam zabora­ vio; ali ono što su cjelokupan njegov stil, držanje i položaj skoro izvikivali bilo je: "Ja sam isto toliko dobar koliko i te proklete planine." A na neki način, naravno, bio je beskrajno bolji; ali ne, kao što je veo­ ma dobro znao, na način na koji je njegov omiljeni književni lik to volio misliti.

Uspješno (što god to značilo) ili neuspješno, svi mi pretjerujemo glumeći svoj omiljeni lik iz mašte. A činjenica, skoro beskrajno nevjerojatna činjenica, da je netko zbilja Cezanne, ne čini razliku. Jer posve­ ćeni je slikar, sa svojom cjevčicom do Oslobođenog uma mimo ventila mozga i ego-filtra, i jednako tako stvarno, bio ovaj kosmati demon neljubaznog pogle­ da.

Za ohrabrenje sam se ponovo okrenuo naborima svojih hlača. "Ovo je ono kako bi trebalo gledati", ponovio sam još jednom. A mogao sam i dodati: "To je vrsta stvari u koju treba gledati." Stvari bez pre­ tenzija, zadovoljne da jednostavno budu one same, dovoljne u svojoj takvosti, ne glumeći  ulogu, ne pokušavajući, suludo, uspjeti same, izolirane od Dhar- ma-tijela, u luciferskom prkosu Božjoj milosti.

"Najbliži pristup ovome", rekao sam, "bilo bi ne­ što   Vermeerovo*"

*             JAN VERMEER (1632.-1675.); nizozemski slikar.

Da, Vermeerovo. Jer taj tajanstveni umjetnik bio je trostruko obdaren - vizijom koja spoznaje  Dhar- ma-tijelo kao živicu na dnu vrta, nadarenošću da tu viziju predstavi  onoliko  koliko ograničenja  ljudske sposobnosti dopuštaju, i skromnošću da se ograniči u svojim slikama na one aspekte stvarnosti kojima je lakše baratati; jer, mada je Vermeer predstavljao ljud­ ska bića, uvijek je bio slikar mrtvih priroda. Cezanne, koji je svojim ženskim modelima govorio da se po­ trude izgledati kao jabuke, pokušao je slikati portrete u istom duhu. Ali njegove jabukolike žene su srod- nije Platonovim Idejama nego Dharma-tijelu u živi­ ci. One se vide kao Vječnost i Beskraj, ne u pijesku ili cvijetu, već u apstrakcijama nekog veoma superi­ ornog pojasa geometrije. Vermeer nikada nije tražio od svojih djevojaka da izgledaju kao jabuke. Nasu­ prot tome, on je tražio da budu djevojke do samog kraja - no uvijek pod uvjetom da se suzdrže od djevo­ jačkog ponašanja. Mogle su sjediti ili šutke stajati, ali nikad se ne hihotati, ne iskazivati samosvijest, ne izgovarati svoje molitve ili čeznuti za odsutnim dra­ ganima, ne tračati, ne gledati zavidno bebe drugih žena, ne koketirati, ne voljeti, ne mrziti niti raditi. U činu činjenja bilo koje od tih stvari, one bi nesumnji­ vo postale još izraženije one same, ali bi prestale, upravo iz tog razloga, izražavati svoju božansku os­ novnu Ne-svijest. Rečeno Blakeovom frazom, vrata

Vermeerove percepcije bila su samo djelomično pro­ čišćena. Jedna ploha je postala skoro savršeno prozir­ na; ostatak vrata još je uvijek bio mutan. Osnovno Ne-ja moglo se veoma jasno razaznati u stvarima i živim bićima s ove strane dobra i zla. U ljudskim bići­ ma bilo je vidljivo samo kad su bila opuštena, bez­ brižnog uma, nepomičnih tijela. Pod tim okolnosti­ ma Vermeer je mogao vidjeti Takvost u svoj njezinoj nebeskoj ljepoti - mogao vidjeti i, u određenoj ma­ njoj mjeri, predstaviti je u suptilnoj i izvanrednoj mrtvoj prirodi. Vermeer je nesumnjivo najveći slikar ljudskih mrtvih priroda. Ali bilo je i drugih, na primjer Vermeerovi francuski suvremenici, braća Le Nain*. Oni su krenuli, pretpostavljam,  namjeravajući biti žanrovski slikari; ali ono što su zbilja proizveli bila je serija ljudskih mrtvih priroda, u kojima je njihova pročišćena percepcija o beskrajnom značaju svih stva­ ri bila predstavljena ne, kao kod Vermeera, suptilnim obogaćenjem boje, i teksture,  već pojačanom jas­ noćom, opsesivnom različitošću oblika, unutar svede­ nog, skoro monokromatskog, tonaliteta. U našem vre­ menu imali smo Vuillarda**, slikara, na svom vrhun­ cu, s nezaboravno blistavim slikama Dharma-tijela manifestiranog u buržujskoj spavaćoj sobi, Apsolut­ nog koje plamti usred porodice nekog burzovnog me­ šetara u vrtu u predgrađu, dok se pije čaj.

*LE NAIN: braća ANTOINE (1588.7-1648.); LOUIS (1593.7-1648.) i MATHIEU

(1607.-1677.), francuski slikari realisti.

** JEAN EDOUARD VUILLARD (1868.-1940.); francuski slikar.

* * *

Ce qui fait que l'ancien bandagiste renie

Le  comptoir dont lefaste allechait  les passants,

C'est son jardin d'Auteuil,  ou,  veufs de tout encens,

Les Zinnias ont I'air d'etre en tole vernie.

Za Laurenta Tailladea prizor je bio samo opscen. Ali da je umirovljeni trgovac gumarskim proizvodi­ ma sjedio dovoljno mirno, Vuillard bi u njemu vidio samo Dharma-tijelo, naslikao bi, u cinijama, bazenu sa zlatnim ribicama, maurskoj kuli vile i kineskim lampionima, kutak Raja prije Pada.

Ali u međuvremenu je moje pitanje ostalo bez odgovora. Kako se ova pročišćena percepcija može uklopiti u umjesnu brigu za ljudske odnose, u neop­ hodne poslove i dužnosti, da ne spominjemo milosr­ đe i stvarno suosjećanje? Drevna debata između prak­ tičara i kontemplativaca bila je obnovljena, što se me­ ne ticalo, nezapamćenom žestinom. Jer sam do ovog jutra poznavao kontemplaciju samo u njenom skrom­ nijem, uobičajenijem obliku - kao rasplinuto razmiš­ ljanje;  kao  zanesenu obuzetost poezijom ili  slikar­ stvom ili glazbom; kao strpljivo čekanje na onu ins­ piraciju, bez koje čak ni najprozniji pisac nema nade bilo što postići; kao povremena viđenja, u prirodi, Wordsworthovog "nečeg mnogo, mnogo dublje ispre­ pletenog"; kao sustavnu tišinu koja dovodi, ponekad,

do nagovještaja nekog "opskurnog znanja". Ali sam sada otkrio  kontemplaciju na njenom vrhuncu.  Na vrhuncu, ali ipak ne u cijelosti. Jer u svojoj cijelosti Marijin put uključuje i Martin put i diže ga, tako reći, do svoje više moći. Meskalin otvara Marijin put, ali zatvara vrata Martinom.  On pruža pristup kontem­ placiji - ali kontemplaciji koja je nespojiva s akcijom i čak i s voljom za akcijom, samom pomisli na akci­ ju. U intervalima između svojih otkrivenja uzimalac meskalina sklon je osjećati da, premda je na jedan način sve u najvećem stupnju onako kako bi trebalo biti, na drugom nešto nije u redu. Njegov problem u osnovi je isti kao i onaj s kojim se suočava kvietist2, arhat i, na drugoj razini, slikar pejzaža i slikar ljud­ skih mrtvih priroda. Meskalin ne može nikada riješi­ ti taj problem: može ga samo postaviti, apokaliptič- ki, onima kojima se ranije nije postavio. Potpuno i konačno rješenje mogu naći samo oni koji su sprem­ ni dostići pravu vrstu Weltanschauunga pravom vrs­ tom ponašanja i pravom vrstom stalne i neusiljene budnosti. Nasuprot kvietistu stoji praktičar-kontem- plativac, svetac, čovjek koji je, po Eckhartovim riječi­ ma, spreman sići sa sedmog neba da bi donio čašu vode svom bolesnom bratu. Nasuprot arhata, koji se

2             kvietizam (lat.) - mistični nauk koji se osobito razvio u sedamnaestom sto­ ljeću, a propovijeda da se pobožnost sastoji u razmatranju i duhovnom poniranju u sebe samoga koje vodi potpunom duševnom miru.

povlači iz vanjskog svijeta u potpuno nadnaravnu nir­ vanu, stoji bodhisattva, za kojeg su Takvost i svijet slučajnosti jedno te isto, i za čiju je bezgraničnu sa­ milost svaka od tih slučajnosti prilika ne samo za preobražavajući uvid, već i za veoma praktično milo­ srđe. A u univerzumu umjetnosti, nasuprot Vermeeru i drugim slikarima ljudskih mrtvih priroda, nasuprot kineskom i japanskom pejzažnom slikarstvu, nasu­ prot Constableu* i Turneru**, nasuprot Sisleyu*** i Se- uratu**** i Cezanneu stoji sveobuhvatna umjetnost Rembrandta*****. To su izvanredna imena, nedostižne veličine. Što se mene tiče, tog izuzetnog svibanjskog jutra, ja sam samo mogao biti zahvalan za doživljaje koje mi je pokazao, jasnije nego što sam ikad vidio, pravu prirodu izazova i potpuno oslobađajuću reakci­ ju.