Ako  zapuše hladan vjetar

PRED HOTELOM u Moskvi stoji jedna djevojka i dočekuje me kada stižem s mojim izdavačima. Prilazi mi i prima me za ruke.

—  Moram razgovarati s vama. Samo sam zbog toga došla iz

Jekaterinburga.

Umoran sam. Ustao sam ranije nego obično, u Parizu sam morao presjedati na drugi zrakoplov jer nije bilo izravnog leta, pokušao sam odspavati putem, ali kad god bih zadrijemao, upao bih u uvijek isti, neugodan san koji se stalno ponavljao.

Moj izdavač podsjeća me da ćemo sutra imati književnu večer

tu u Moskvi, a za tri dana bit ćemo u Jekaterinburgu, prvoj postaji na našem putovanju vlakom. Pružam joj ruku da se pozdravim i primjećujem da su joj ruke jako hladne.

—  Zašto me niste čekali u hotelu?

Zapravo sam je želio pitati kako je otkrila u kojem ću hotelu odsjesti. Ali izgleda da to nije jako teško, nije prvi puta da se tako nešto dogodilo.

—  Neki dan čitala sam vaš blog i shvatila sam da pišete meni.

Počeo sam objavljivati svoja promišljanja o ovome putovanju na blogu. Još je bio u probnoj fazi i, kako sam slao tekstove nekoliko dana unaprijed, nisam znao točno na koji je članak mislila. Svejed- no, sasvim sam siguran da nisam napisao ništa o toj djevojci koju sam upoznao tek prije nekoliko sekunda.

Ona izvlači papir na kojem je otisnut dio mojeg teksta. Znam ga

napamet, iako se ne sjećam tko mi je ispričao tu priču: neki čovjek

kojem je hitno potreban novac upita svojega  gazdu  da  mu  pomo- gne. Gazda mu postavi izazov: ako cijelu noć provede na vrhu pla- nine, dobit će veliku nagradu, ali ako ne uspije, morat će raditi za badava.

Tekst se nastavlja:

»Kada je izašao iz dućana, osjeti kako puše ledeni vjetar, uplaši se i odluči upitati Aydija, svojega najboljeg prijatelja, nije li ludost prihvatiti takvu ponudu.

Nakon kratkog promišljanja, Aydi reče: ‘Pomoći ću ti. Sutra, kada budeš na vrhu planine, pogledaj u daljinu. Ja ću biti na vrhu susjedne planine, na kojoj ću provesti cijelu noć i upaliti veliku vatru za tebe. Gledaj u vatru, misli na naše prijateljstvo i to će te ugrijati. Uspjet ćeš, a kasnije ću te ja moliti za protuuslugu.’

Ali je uspio izvršiti zadatak, uzeo novac i otišao do prijateljeve kuće: ‘Rekao si mi kako želiš nešto zauzvrat.’

Aydi odgovori: ‘Da, ali ne želim novac. Obećaj mi da ćeš, ako nekada u mojem životu zapuše hladan vjetar, zapaliti za mene vatru prijateljstva.«

Zahvaljujem joj na ljubaznosti, kažem kako sam sada zauzet, ali ako želi doći na jedinu književnu večer koju ću održati u Moskvi, rado ću potpisati neku od njezinih knjiga.

—  Nisam zato došla. Znam da ćete proputovati Rusiju vlakom i ja ću poći s vama. Kada sam pročitala vašu prvu knjigu, neki mi je glas rekao da ste jednom za mene zapalili svetu vatru i da ću vam jednog dana morati uzvratiti uslugu. Mnogo sam noći sanjala tu va- tru i mislila sam čak otputovati u Brazil kako bih vas našla. Znam da vam je potrebna pomoć i ovdje sam kako bih vam pomogla.

Ljudi iz mojega društva smiju se. Ja pokušavam biti ljubazan i kažem joj da ćemo se vidjeti sljedeći dan. Moj me izdavač podsjeća da me netko čeka, što mi je dobrodošao izgovor da se oprostim od nje.

—  Zovem se Hilal — kaže ona prije negoli ode.

Nakon desetak minuta odlazim u svoju sobu. Već sam zabora- vio djevojku koja me dočekala pred hotelom. Ne sjećam se njezina imena i vjerojatno je ne bih ni prepoznao da je ponovno sretnem.

Ali nešto u vezi s njom lagano me uznemirilo. Njezine su oči isto- dobno odražavale ljubav i smrt.

Potpuno gol otvaram tuš i ulazim pod vodu — jedan od mojih

omiljenih rituala.

Namještam glavu tako da ne mogu čuti ništa osim šuma vode u mojim ušima; to me udaljuje od svega. Taj me šum prenosi u drugi svijet. Poput dirigenta koji obraća pozornost na svaki instrument u orkestru počinjem razaznavati svaki zvuk koji se polako pretvara u riječi koje ne razumijem, ali znam da postoje.

Umor, tjeskoba, osjećaj dezorijentiranosti koji proizlazi iz puto- vanja tolikim zemljama — sve to nestaje. Svakoga mi je dana sve jasnije da ovo dugo putovanje postiže željeni učinak. J. je imao pravo. Dopustio sam da me rutina polako truje: kupao sam se samo kako bih oprao kožu, jeo sam samo kako bih nahranio tijelo, šetnje nisu služile ničemu drugome nego da odagnaju moguće probleme sa srcem u budućnosti.

Sada se stvari mijenjaju, neprimjetno, ali se mijenjaju. Obroci su postali trenutci u kojima se mogu nakloniti nazočnosti i uče- nju mojih prijatelja, šetnje ponovo postaju svojevrsna meditacija o sadašnjem trenutku, a šum vode u mojim ušima utišava mi misli, smiruje me i podsjeća me da su male, svakodnevne geste one koje nas približavaju Bogu — ako im uspijemo pridati važnost koju zaslužuju.

Kada mi je J. rekao: »Izađi iz svojega udobnog života i pođi u potragu za svojim kraljevstvom«, osjećao sam se izdano, zbunjeno, napušteno. Očekivao sam neko rješenje ili odgovor na svoje sumnje, nešto što bi me utješilo i ponovo mi umirilo dušu. Svi koji krenu u potragu za svojim kraljevstvom znaju da neće pronaći ništa od toga — nego samo izazove, duge periode iščekivanja, neočeki- vane preokrete, ili, što je još gore, da neće naći ništa.

Pretjerujem. Ako nešto zaista tražimo, to također traži nas.

Svejedno, treba biti spreman na sve. U tom trenutku donosim odluku koja mi je nedostajala: ako na svojem putu vlakom ne pro- nađem ništa, svejedno ću nastaviti dalje — jer sam onoga dana u hotelu u Londonu shvatio kako je moje korijenje spremno, ali da

mi duša malo— pomalo vene iz razloga koji je vrlo teško otkriti, a još ga je teže izliječiti.

Rutina.

Rutina nema ništa zajedničko s ponavljanjem. Kako bi se postigla izvrsnost u bilo čemu u životu, potrebno je ponavljati i vježbati.

Vježbati i ponavljati, ovladati tehnikom tako dobro da postane intuitivna. Naučio sam to još u djetinjstvu, u jednom gradu u unu- trašnjosti Brazila, gdje je moja obitelj provodila ljetne praznike. Bio sam očaran poslom jednog kovača koji je živio u blizini: sjedio bih i satima promatrao kako njegov čekić udara po vrelom čeliku dok su iskre frcale posvuda, poput kakva vatrometa. Jednom me upitao:

—  Misliš li da stalno radim isto?

Odgovorio sam potvrdno.

—  U krivu si. Svaki put kada udarim čekićem, snaga je udarca drukčija, nekad jača, nekad slabija. Ali naučio sam kontrolirati tu snagu tek nakon što sam mnogo godina ponavljao taj isti pokret. Sve dok nisam došao do trenutka u kojem nisam morao misliti, već sam samo pustio ruku da sama obavlja moj posao.

Nikada nisam zaboravio tu rečenicu.