Mula Nasrudin je imao violinu, i na njoj je uvijek proizvodio samo jedan zvuk. Izabrao je jednu jedinu notu, i ponavljao je istu stvar tisuću puta na dan. Porodica se silno uznemirila, i susjedstvo također, pa kada više nisu mogli izdržati, došli su do njega pitajući ga: “Pa dobro, Nasrudine, u čemu je problem? Koja ti je to muzika? Ako učiš, onda bar uči kako valja. Što stalno sviraš jednu te istu notu? Dosadno je slušati te - svi se uspavaju već oko podneva od te tvoje svirke”.

I Nasrudinova žena je učestvovala u svim tim žalopojkama: “E pa što je mnogo, mnogo je - slušam te danima, iz tjedna u tjedan; prošlo je, evo, već nekoliko mjeseci, a ja još nikad nisam čula da postoji takva vrsta muzičara. Što ti u stvari radiš?”

Nasrudin joj odgovori mrtav hladan: “Znaš kako... Svi pokušavaju naći svoju notu, a ja sam je odavno našao. Zbog toga svi muzičari mijenjaju note: oni još uvijek traže, još uvijek pokušavaju domoći se svog vlastitog zvuka. Ja sam svoj zvuk, svoju notu, pronašao još prije šest mjeseci, i sada nema potrebe prebirati po drugim žicama - ja sam svoj cilj ostvario!”