Jednom se desilo u Buddhinom životu: prolazio je kroz neko selo trideset, četrdeset puta, i jedan čovjek je želio slušati njegova predavanja, ali bi uvijek bio okupiran nečim drugim: ili mu je žena baš tada bila bolesna, ili je bila trudna, ili je pak u to vrijeme imao goste u kući, ili neke poslovne probleme. Buddha bi dolazio i čekao, ali taj se čovjek nije pojavljivao na predavanjima.

Trideset godina je taj čovjek propuštao priliku, i kada je Buddha sljedeći put svratio u selo, onaj čovjek je taman išao otvoriti svoj dućan, kada je čuo da je Buddha na samrti. Odjednom, postao je svjestan što je sve propustio ni zbog čega. Sada je iznenada imao vremena na pretek, ali to mu nije moglo pomoći. Potrčao je da stigne na predavanje, jer Buddha je bio otprilike dvadesetak kilometara daleko. Negdje pred suton uspio je stići.

Naišao je baš u trenutku kada se Buddha odmarao. Čuo ga je kako pita najbliže učenike: “Ako netko ima nešto pitati...”

Ali, nitko nije imao snage da kaže jednu jedinu riječ - svi su plakali u tišini, i tek nakon određenog vremena netko se pribrao i rekao: “Dovoljno ste nam rekli, a mi još uvijek nismo shvatili smisao vaših riječi. Zbog toga, ni sada ne znamo što pitati”.

I tako je Buddha morao da im tri puta ponovi jednu istu stvar, jer to je bio njegov stari običaj, zbog toga što je dobro znao da su ljudi nagluhi, i da im istu priliku treba pružiti po tisuću puta.

Zaista je svaku stvar ponavljao po tri puta, i to samo zbog toga da bi ga ljudi mogli čuti kako treba. Pošto je toga puta učinio istu stvar, a pitanja nije bilo, Buddha se povukao. Otišao je iza nekog drveta i sjeo ispod njega, odmarajući se. Sklopio je oči, i počeo se polako rastapati u Univerzalnom.

U tom trenutku pristigao je onaj čovjek - bio je sav zadihan, znojan, iscrpljen. Kada je malo povratio svijest, upitao je: “Gdje je Buddha? Moram ga nešto pitati. Čekao sam trideset godina;

trideset godina sam odlagao ovaj susret, ali sada ga moram pitati”.

Učenici su mu rekli: “Malo si zakasnio. Buddha je mnogo puta prolazio kroz tvoje selo, i znamo da je uvijek pitao za tebe, ali ti nikada nisi mogao odvojiti toliko vremena da dođeš i saslušaš ga. Poznato nam je da je Buddha prošao barem trideset puta kroz tvoje selo - čak je nekoliko puta bio u neposrednoj blizini tvoje kuće - bilo je dovoljno učiniti nekoliko sitnih koraka i bio bi u prvim redovima. Buddha nikada nije propustio priliku da pita za tebe: “A gdje je onaj biznismen - da li je došao ovoga puta?” Uvijek smo odgovarali isto “ne”, “ne” i “ne”. Čak je bilo slučajeva kada su monasi dolazili pred tvoja vrata, kada su te zvali da dođeš, ali ti bi obavezno odgovarao: “Ovaj put zaista ne mogu doći, jer je počela sezona”. Drugi put si rekao da ti je žena zatrudnjela, i da stvarno nisi u stanju staviti je samu. Treći put imao si neke važne goste, pa si zbog toga morao ostati u kući. Sada si napokon našao nešto malo slobodnog vremena, ali mi ti lijepo kažemo: “Došao si isuviše kasno”. “

Međutim, kraj ove priče govori o najvećem mogućem suosjećanju koje čovjek može pokazati prema drugom ljudskom biću. Kaže se da je Buddha prekinuo svoju posljednju meditaciju, ustao, prišao onom čovjeku i rekao učenicima: “Možda je ovaj čovjek griješio, ali to ne poništava trajnost mog poziva. Možda je zaista prekasno stigao, ali ja sam još uvijek živ. Zbog toga, pustite ga, neka pita što god hoće. Ja sam ga čekao, odlagao sam svoje isčeznuće, jer sam se nadao da će ipak odvojiti nešto malo slobodnog vremena. Kada je čuo da ću napustiti ovo tijelo, ipak je došao. Neka pita!”