Ali kako će čovjek znati kada je vrijeme da nekoga okrivi ili sudi o nekome, umjesto da se prepusti samokritici? Kada sam počeo držati javna predavanja, nisam znao radim li pravu stvar. Da li zaista Bog želi da se bavim tim poslom, ili to radim iz čistog egoizma, uživajući u gužvi i galami? Ta su me pitanja stalno mučila. Konačno, pomogla mi je druga osoba. Zahvaljujući tome, obnovljena je moja vjera da je sve što nam se događa u životu samo dio našeg duhovnog razvoja i da smo na tom putu potrebni jedni drugima. Svoje strahove i nedoumice podijelio sam sa osobom koja je sponzorirala moje drugo javno predavanje. Otprilike mjesec dana kasnije dobio sam od svog sponzora pjesmu. Posljednji stihovi su upravo ono sto mi je u tom trenutku bilo potrbno:

Istina je onakva kakvu je želim,

a cijena koju moram platiti

je pitanje koje sebi postavljam uvijek iznova. 

Čitajući te stihove shvatio sam da sam čitavo vrijeme tragao za nekom vrstom otkrovenja - božje formule, koja bi glasila: 'Sve je u redu, Scotty, idi među ljude i drži predavanja.' Ili: 'Ne, Scotty, radiš pogrešnu stvar, zato je bolje da uopće ne otvaraš usta, a kamoli da predaješ.' Ali nije bilo nikakve formule, jednostavnih odgovora i brzih rješenja. I znao sam, ono što ću uraditi kad me pozovu da govorim, a svake sam godine pravio raspored predavanja, uvijek je isto: neprekidno samoispitivanje i mučenje pitanjem: 'Bože, da li je zaista tvoja volja da se bavim ovim poslom?! sve ono što bilo tko od nas može učiniti, kad god se suoči sa donošenjem neke bolne odluke, svodi se uvijek na prethodno pitanje i agoniju uzrokovanu neuspješnim pokušajima da pronađemo pravi odgovor.

Na primjer, ako ste majka ili otac nestašne i živahne šesnaestogodišnjakinje koja uporno zahtijeva vaše odobrenje da subotom ostane u gradu do dva sata poslije ponoći, šta ćete učiniti? Za vas kao roditelja postoje tri moguća odgovora. Prvi: 'Ne dolazi u obzir! Ti vrlo dobro znaš da imaš izlazak do deset.' Drugi: 'Pa naravno, dušo, ako to zaista želiš.' Ovo su dva ekstremna odgovora. Ali, čak i kada predstavljaju dvije definitivne krajnosti u spektru mogućih odgovora, u sebi sadrže dosta sličnosti. Zapravo, takvi odgovori ne zahtijevaju da se roditelji - na bilo koji način - angažiraju u rješavanju problema.

Po mom mišljenju, dobri roditelji bi se morali zapitati: 'Treba li joj, ili ne, dozvoliti da subotom ostaje vani do dva sata poslije ponoći?' Najvjerojatniji odgovor bi bio. 'Ne znamo. Točno je da smo odredili izlazak do deset sati, međutim, to je bilo kad je imala četrnaest godina i moguće je da deset sati više nije realno vrijeme za dolazak kuci. S druge strane, naše dijete planira da u subotu ode na zabavu, a tamo će sigurno biti i alkohola, što nas pomalo brine. Ipak, ona je dobro dijete, ima odlične ocjene i, očigledno, ima osjećaj odgovornosti. Možda bismo trebali vjerovati u taj osjećaj odgovornosti, toliko joj dugujemo. S druge strane, momak s kojim izlazi liči na totalnog gubitnika. Treba li ili ne treba dozvoliti? Treba h napraviti kompromis? A ako treba, kako? Ne znamo. Da joj dozvolimo izlazak do ponoći, ili možda ipak do jedanaest? Možda do jedan sat? Ne znamo šta treba napraviti u ovakvoj situaciji.'

IJ krajnjem slučaju i nije važno šta će takvi roditelji odlučiti. Jer, ako im kćer i ne bude zadovoljna odlukom, bar će osjećati zadovoljstvo jer je njen zahtjev bio vrlo ozbiljno shvaćen. I znat će daje roditelji vole i uvažavaju s obzirom na mučan proces donošenja odluke koji prati njihovo neznanje i nesigurnost.

Ovo je upravo razlog zbog kog sam, kad su me upitali dragi doktore Peck, možete li mi dati neku formulu koja će mi pomoći da shvatim kada je ispravno okriviti nekoga?', odgovorio: 'Ne mogu vam dati nikavu formulu.' Svako gledište je različito, svako je jedinstveno i ako žudite za istinom, svaki put si morate postavljati takvo pitanje. Ukoliko postupate na taj način, sasvim sigurno ćete donijeti ispravnu odluku. A da biste sebe potpuno uvjerili da činite pravu stvar, morate se suočiti s bolom koji proističe iz neznanja.