20. POGLAVLJE

AGARTHI I ŠAMBALA

ZLI BLIZANCI

Pratimo li pomoću Kozmičke kronike povijest planeta Zemlje, iz Tajne doktrine razabiremo kako su se slijedom neprestanog djelovanja duhova-bića iz duhovnog makrokozma razvijali zemlja i čovječanstvo. Sukladno tom učenju, unutarnji život čovjeka od samog je početka bio pod vodstvom tih hijerarhija duhova-bića, no neke od tih hijerarhija neprijateljski su raspoložene prema Božjem planu ljudskog razvitka.

Svijest prvih ljudi bila bi i ostala pouzdan odraz svijeta da te izglede nije uništila hijerarhija sukobljenih duhova koji su protiv toga u duši čovjeka pokušavali izazvati neku vrstu neslaganja. Ti duhovi, prva hijerarhija Trojstva zla, obično nazivana Luciferom, ljudima pokušavaju oteti svijest kako su oni tek ogledalo. Luciferski protivnici nebeskih hijerarhija u čovjeku su, prije nego što je dostigao potrebnu zrelost, u okvirima svijesti htjeli razviti snagu slobodnog odlučivanja kako više ne bi bio ovisan o vodstvu makrokozma.

Luciferovo uplitanje pokrenulo je proces zahvaljujući kojem su ljudi postali gospodarima vlastite percepcije i mogli donositi samostalne odluke.

No, time je čovjeku također omogućeno činiti zlo ili griješiti. Ljudsko "Ja" ili ego postalo je ovisno o određenim nižim elementima duše. Viši duhovni utjecaji od tada više nisu bili u stanju ispravno usmjeravati i kontrolirati požude i strasti, kojima je čovječanstvo sada bilo izloženo. Na taj način pojedinac je sada previše snažno konfrontiran s fizičkom egzistencijom i materijalnim procesima ovozemaljskog života.

To razdoblje u razvoju čovječanstva, što se odvijalo još u vremenu prije Atlantide, u Bibliji se opisuje simboličnom slikom "Protjerivanja iz raja", kada je čovjek zaveden zmijom odvučen na stranu zla.U polju Zemljine sile, u koju je čovjek sada upao, djelovali su drugi demonski duhovi. Ti duhovi, što su pripadali isključivo materijalnom svijetu u koji je Lucifer uveo ljude, nazivani su "ahrimanskim duhovima" ili jednom riječju "Ahrimanom". Oni predstavljaju drugu hijerarhiju Trojstva zla i nastoje čovjeku zapriječiti pogled u makrokozam i ograničiti ga na trodimenzionalni svijet mjere, broja i težine. Ahriman ljude želi obmanuti kako je osjetilna, uočljiva fizička egzistencija jedina postojeća stvarnost.

Da nije bilo Ahrimanove intervencije, duhovne sile na kojima se zasnivaju prirodne sile nikada ne bi bile skrivene pogledu ljudskoga oka.

Lucifer i Ahriman dva su velika protivnika u daljnjem razvoju čovječanstva.

Lucifer čovjeka vodi u duhovnu neovisnost od nebeskih hijerarhija i zavodi ga, da tako kažemo, da sâm sebe učini bogom. Ahriman, naprotiv, teži uspostavljanju čisto materijalnog carstva na zemlji, potpuno izoliranog od duhovne stvarnosti, i čovjeka pokušava tako duboko zaplesti u to carstvo da potpuno zaboravi svoje duhovno podrijetlo i  sudbinsku misiju.

Hijerarhije zla, kako smo već opisali, bile su krive što je duševni život većine stanovnika Atlantide toliko degenerirao. Lucifer je probudio žudnju za vlašću, lažnim ponosom i egoizmom izazivajući time zloporabu magičnih sila. Ahriman je, nasuprot tomu, iskorištavao perverzne seksualne prohtjeve stanovništva kako bi se proširili obredi crne magije, koji su konačno doveli do totalnog uništenja cijeloga kontinenta.

Čak niti disciplina i trening, koji su išli ruku pod ruku sa stvaranjem arijske rase, nisu bili dovoljni za odbijanje utjecaja zlih sila. Dvije različite grupe arijevskih naroda, vođene odmetničkim posvećenicima proročišta, posvetile su se obožavanju zla i u brdima su uspostavile svoje zajednice, koje su jednom potonule u valovima Atlantskog oceana u blizini Islanda. Iz njihovih krvoločnih i okrutnih kultova proizišla je legenda o Thuli. Ti posvećenici na sličan su način preživjeli katastrofu u Bibliji opisanu kao opći potop. Oni su se također preko Europe zaputili na istok u Aziju i smjestili se na Tibetu u dvije ogromne spilje podno brdskog svetišta "Sunčanog proročišta", odakle su viši posvećenici otada, snagom svoje mudrosti, upravljali kulturama postatlantidskog doba.

Dok je "Sunčano proročište" nakon otprilike pet tisuća godina palo u zaborav, spiljske zajednice u službi zla cvjetale su sve do našeg doba.

Nenadan kraj ta demonska misterijska središta doživjela su kada je "crvena" Kina godine 1959. osvojila Tibet, a Maovi vojnici pobili sve preživjele posvećenike.

Na zapad su u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća prodrle mnoge glasine i vijesti o demonskoj djelatnosti tih spiljskih adepata. Literatura društva Thula govori o tim tajnim redovima od kojih je jedan slijedio "lijeve", a drugi "desne putove".

Luciferovo proročište nazivano je Agarthi i smatrano je meditacijskim središtem što podržava "sile". Ahrimanovo proročište nazivano je "Šambala" i držano je središtem u kojem se obavljaju obredi pomoću kojih bi se trebali pod kontrolom držati elementima svojstvene energije. Posvećenici Agarthija osobito su se bavili astralnom projekcijom i sve civilizacije svijeta nastojali su opskrbiti lažnim vođama.

Nasuprot tomu, adepti Šambale nastojali su održati iluziju materijalizma i svaku ljudsku djelatnost odvesti u propast.

U velikoj mjeri zahvaljujući inicijativi profesora Klausa Haushofera i drugih članova društva "Vril" u Berlinu i Münchenu, u Tibet su odaslane grupe istraživača. Njemačke ekspedicije, koje su između 1926. i 1942. svake godine kretale na put, pokušavale su uspostaviti kontakte sa spiljskim zajednicama i nagovoriti ih da luciferske i ahrimanske sile stave u službu nacionalsocijalizma, te da podrže planiranu mutaciju koja bi trebala najaviti rođenje nove rase nadljudi.

Tri godine nakon prvog kontakta s posvećenicima iz Agarthija i Šambale, u Njemačkoj je osnovana tibetanska zajednica s ispostavama u Berlinu, Münchenu i Nürnbergu. No, samo adepti Agarthija bili su spremni podržati nacističku stvar. Posvećenici iz Šambale, koji su htjeli poticati materijalizam i eru strojeva, sasvim su jednostavno odbili suradnju. Svojim služenjem Ahrimanu već su uspostavili vezu sa zapadnim svijetom i surađivali su s određenim ložama u Engleskoj i Americi!

Posvećenici Agarthije u Njemačkoj su bili poznati kao "Društvo zelenih ljudi" i poduzete su stroge mjere predostrožnosti kako bi se prikrilo njihovo stvarno značenje. Njima se priključilo sedam članova društva "Zeleni zmaj" iz Japana s kojima su već stotinama godina bili u astralnoj vezi.

Adolf Hitler redovito je razgovarao s tibetanskim vođom u njemačkom glavnom gradu, čovjekom provjerenih vidovnjačkih sposobnosti, koji je mogao gledati u budućnost. Kružile su glasine kako je prorekao točan datum kada će Hitler postati kancelarom i kada će izbiti Drugi svjetski rat.Ta tibetanska grupa, sastavljena na izravan poticaj profesora Karla Haushofera, naviještala je učenje kojim se oduševljavao Reichsführer SSa Heinrich Himmler. Himmler je u berlinskoj ispostavi uspostavio okultnu školu, i mnogi od vodećih članova "Mrtvačke glave" SS-a, sigurnosne službe i Gestapoa obvezno su upućivani na tečajeve meditacije, transcendentalizma i magije.

U tom institutu Himmler se također dao nagovoriti na osnivanje nacionalsocijalističkog okultnog ureda Naslijeđe predaka. Naslijeđe predaka u crni je red SS-a uključilo sve članove Crowleyjeva dubioznog templarskog reda te društava Vril i Thule. Njihova je zadaća bila istraživanje raširenosti germanske rase, njihovih općih karakteristika i dostignuća kao i svojstava naslijeđenih od indogermanske rase.

Predstojnik tog istraživačkog odjela bio je bliski prijatelj Karla Haushofera, izvjesni profesor Wirrst, stručnjak za orijentalnu filozofiju koji je na sveučilištu u Münchenu podučavao sanskrt i držao predavanja o svetim tekstovima. Mnogi od vodećih znanstvenika Njemačke bili su prisiljeni priključiti se organizaciji Naslijeđe predaka koja je obuhvaćala četrdeset i devet odjela. Tolik je bio utjecaj Agarthija u nacističkoj Njemačkoj.

Pred okultnom pozadinom što smo je prikazali, nije teško shvatiti da su geopolitičko učenje Karla Haushofera i njegovi zahtjevi za životnim prostorom bili puka fasada iza koje su se skrivale isključivo demonske namjere. Njega nije pretjerano zanimala potraga za stvarnim izvorima njemačke rase. Jedini mu je cilj bio osvajanje svijeta u službi luciferskih snaga. Poraz njemačkih oružanih snaga kod Staljingrada okončao je te snove. On je također značio prekid povjerenja što su ga nacisti polagali u magiju Agarthija.

Tijekom posljednjih mjeseci rata nacisti su potpuno zanemarili lame.

Nije im uspjelo aktiviranje Luciferovih sila za nacističku stvar. Kako bi im pokazao osoban prijezir, Hitler je naredio da se moraju zadovoljiti s istim bijednim obrocima kao i zatvorenici u koncentracijskim logorima.

Kada su Rusi u predgrađima Berlina zauzeli njihove nastambe, pred sobom su u dugim ravnim redovima vidjeli gole leševe lama. Odabrali su orijentalni oblik samoubojstva kako ne bi pali u ruke komunistima i trpjeli daljnje nepravde.

Dugogodišnja veza nacista s tibetanskim spiljskim proročištem nije ostala skrivena pozornim zapadnjačkim promatračima. Ljudi poput lorda Tweedsmuira, doduše, bolje poznatog pod imenom romansijera Johna Buchana, suvremene su političare upozoravali na nastanak sotonističke religije u Njemačkoj te kulture koja bi proizišla iz stapanja njemačke tehnologije i istočnjačke mistike i magije. Nepotrebno je spomenuti kako ta upozorenja nitko nije ni registrirao. Čak i pred nirnberškim sudom koji je trebao kazniti 25.000.000 mrtvih i čudovišne strahote KZ-a mogao se čuti samo prigušen smijeh kada su bivši članovi Naslijeđa predaka na optuženičkoj klupi govorili o Agarthiju i Šambali. Predstavnici zapadnog svijeta jednostavno su se opirali priznati kakvi su njihovi neprijatelji stvarno bili. Čudna je njihova vjera u to kako se ta neljudska djela mogu objasniti samo psihoanalitičkom terminologijom kao zablude ljudskoga duha. Zapadnjačka znanost, koja je iznjedrila atomsku bombu, poricala je postojanje zla govoreći o poremećajima u ponašanju i relativiziranju moralnih pojmova. Religija zapada, koja je svog Boga reducirala na jednostavnog tesara iz Nazareta, nije mogla otkriti nikakav smisao u tome da bi se ljudi molili kozmičkom Antikristu i da bi kroz magijske obrede žrtvovanja stekli uvid u transcendentalne svjetove.

Oni koji su nešto znali, šutjeli su. Vođe okultnih loža i tajnih društava, koji su na bilo koji način imali nekog dodira sa zapadnom politikom moći, ne bi imali nikakve koristi da su razotkrili đavolsku prirodu nacionalsocijalizma.

Ozbiljno javno istraživanje okultnih obreda i nadosjetilnih spoznaja moglo je otkriti duhovne činjenice, koje je po svaku cijenu trebalo sakriti od širokih masa.

Saveznički časnici zaduženi za sigurnost, koji su nadzirali zatvorenike u Nürnbergu, zaista su bili toliko slijepi i neupućeni da nisu shvaćali čak ni demonsku prirodu "posljednjih rituala" što su ih neki od osuđenih prije vješanja primili.

Pukovnik SS-a, Von Sievers, čelnik organizacije Naslijeđe predaka, s pravom osuđen zbog sudjelovanja u gnjusnim zločinima protiv čovječanstva, bez kajanja je otišao na vješala. Njegov posljednji posjetitelj u ćeliji za osuđenike na smrt bio je izvjesni Friedrich Heilscher, jedan od najmističnijih likova dvadesetog stoljeća. On je, naime, bio prvi koji je došao na ideju pokretanja "Proučavanja naslijeđa predaka".

Heilscher, posvećenik još višeg stupnja od Haushofera i s obzirom na znanje o Tajnoj doktrini daleko ispred ovoga, nikad nije pristupio nacističkoj partiji. Kao člana globalnog kulta višega reda mnogi vodeći nacisti u njemu su vidjeli svog duhovnog učitelja i ispovjednika. Von Sievers, Heydrich i Kaltenbrunner bili su mu odani. Heinrich Himmler šaptombi, pun strahopoštovanja, govorio o njemu i smatrao ga je jednom od najvažnijih osoba u Njemačkoj, odmah nakon samog Adolfa Hitlera.

Kada je Haushofer kod nacista pao u nemilost, Führer je u svim okultnim pitanjima tražio savjet Friedricha Heilschera, osobito glede onoga što se odnosilo na društvo, školovanje i panreligiozne obrede u partijskim školama iz kojih je luciferanska rasa trebala krenuti na svoj pobjednički pohod. Heilscher je također bio taj koji je razvio "Obred zagušljivog zraka" u kojem su odabrani članovi SS-a polagali zakletvu nepokolebljive vjernosti đavolskim silama. Da su nacisti pobijedili u ratu, Heilscher bi možda bio postao vrhovni svećenik nove svjetske religije koja bi križ zamijenila kukastim križem.

Točno pred očima straže, pred ćelijom osuđenika na smrt, koji su prvenstveno trebali paziti na to da netko osuđenicima ne prokrijumčari otrov koji bi ih poštedio vješanja, Wolfram von Sievers ponizno je kleknuo dok je Heilscher zapjevao riječi crne mise, posljednju himnu silama zla koje su s onu stranu groba čekale na njegovu dušu. Sada ćemo pozornost posvetiti podrijetlu te crne mise.