AFGANISTAN EXPRESS

Romantika putovanja vlakom umire na sjeveru da bi na jugu živjela još intenzivnije, mješavina novog i starog, istoka i zapada, sjevera i juga. Stajali smo u teretnom vagonu ispred otvorenih vrata prednjeg ulaza. Pred nama prostirala se golema, čeličnom konstrukcijom nadsvođena hala stanice u Calcutti. Ulazili smo u poludjelu košnicu zvukova, mirisa i boja zavitlanih u košmar zvan Howrah, u najveću željezničku stanicu na svijetu. Prizor kao u slikama masovnih nadrealističkih scena kod naivaca — stotine nepovezanih stvari koje se istodobno odvijaju. Kokoši koje jure bez glave, pečene ptice koje padaju s neba, čovjek sa sjekirom u glavi koji puši lulu. Opći dojam bio je kao da je prije par sekundi eksplodirala bomba ili kao da je neki div udario nogom u mravinjak. Detalji čak i za naše uvježbane oči bili su još uvijek apstraktni, oko je hvatalo tek opće dojmove, uho nije razlikovalo zvukove, samo jedan snažan, zvučni rarararara. Tek kada je vagon udario u kompoziciju i kada su crni kuliji prikopčali spojnice, počeli smo razaznavati detalje. Metalni djevojački glas na bengalskom jeziku najavljivao je preko razglasa skori dolazak lokomotive koja će nas kroz pola sata povući nekoliko tisuća kilometara na zapad prema planinama Hindukuša. Oko luksuznih plavih vagona sjatila se gomila kolica, uniformiranih portira, kulija i svečano uniformiranih konduktera koji su djelovali poput pukovnika na paradi.

Kratkim, mekim koracima u zlatom protkanim bogatim sarijima žene su se uspinjale specijalno montiranim stepenicama u luksuznu utrobu vlaka. Sluge su kroz posebni ulaz unosile skupu kožnatu prtljagu. Udaljeni od tog ekskluzivnog perona ležali su ostali vlakovi oko kojih se odvijalo nešto nalik na osvajanje zimskog dvorca u oktobarskoj revoluciji. Neupućeni bi očekivao mnoštvo mrtvih — no sve je to bilo potpuno normalno, svakodnevna atmosfera u toj golemoj stanici. Još uvijek smo bili u teretnom vagonu i gledali veliku parnu lokomotivu kako nam prilazi pušeći poput zahuktalog buldoga. I opet udarac i strka kulija koji prikopčavaju stroj. Iz gomile rikša na stanici  izdvojila se neka bijela trokolica — kamionet. Maleni kuli vozio je dva ponosna, u crveno odjevena Sikha, strojovođe. Ukočili su se na sjedalima kao paunovi s turbanima i lepezastom perjanicom — generali koji će upravo povesti čeličnu vojsku u boj. Oblačići iz lokomotive ritmički su probijali kroz ventile i brzo se rasplinjali u toplom zraku. Stroj je ispuštao povremene duboke uzdahe, ha — ha, kao bolesnik astmatičar pri zadnjim snagama. Jedan se Sikha vješto vinuo u kabinu, povukao par poluga i mašina je ubrzala svoje uzdisaje odajući povjerenje da je još uvijek snažna i sposobna za daleki put.

—   Ten minutes to departure of Radjani — najavio je na engleskom glas bengalske djevojke preko razglasa, i nastavio: — Radjani express kreće kroz deset minuta, molimo putnike da uđu u vlak.

Grupa na peronu postajala je sve rjeđom, tek tu i tamo pojavio bi se po koji zakašnjeli bračni par, užurbano tražeći vagon označen njihovim imenom. Bilo je specifično to putovanje u dvoje. Kao što se bogovi prikazuju sa svojim ženama, tako i putnici rijetko putuju sami osim ako nisu u braku. Još pet minuta do polaska. Negdje iz pravca posljednjeg vagona debeli živahni bengalski kondukter u ljubičastoj uniformi trčao je uzduž perona nervozno uzvikujući:

—   Mister Malovar, Mister Bebek.

Znali smo što hoće. Odavde do granice mi smo bili njegovi sahibi. Ako bismo

zakasnili, to bi značilo ne samo gubitak napojnice, već i gubitak ponosa i profesionalnog digniteta. Njegovi putnici nisu došli!? Njegovi putnici su zakasnili!? Svugdje u svijetu to ne bi bila njegova krivica, posvuda,ali ne u Indiji! U ovoj zemlji za sve negativno što ti se dogodi, uvijek si kriv sam. Cigla ne pada na glavu bez razloga, sve zlo uvijek je kazna za grijeh ili iz mladosti ili iz prošloga života. No ovaj izglačan i uštirkan simpatičan papagaj s obaveznim cvijetom u zapečku nije još ništa skrivio, barem što se nas tiče. Mahnuli smo mu rukom da je sve O.K. Intuicijom tipičnom za Indijce, shvatio je da ne želimo stupiti na tlo Indije, na peron, i umiren našim prisustvom uputio se prema zadnjem vagonu.

Nismo se htjeli  probijati kroz gužvu u vlaku prije polaska vlaka. Odlučili  smo dočekati polazak uz naš lendrover, tu, u teretnom vagonu.

Tiho uzdisanje mašine je prestalo, naglo je šiknuo mlaz pare uz oštar zvuk poput

udarca bičem.

Kuliji su počeli dizati stepenice još uvijek ostavljajući vrata otvorenim. U Indiji svatko ima svoj posao. Otvaranje i zatvaranje vrata luksuznog expressa nije za kulije. Još jedan zvuk pare, šef stanice dignuo je ruku i držao je u zraku čekajući asistenta koji je krenuo uzduž vlaka zatvarajući vrata.

Putnici su se nagurali na prozore uzbuđeno dovikujući posljednje pozdrave rodbini i

oštra uputstva slugama koje su ostavljali u gradu crne božice Kali.