Ad extirpanda

PODIŽEM POGLED s pisma i pred sobom vidim dvoje lijepo odjevenih ljudi. Muškarac nosi besprijekorno čistu bijelu lanenu

košulju i preko nje kaput od baršuna s rukavima izvezenim zlatnim nitima. Žena je također u bijeloj bluzi, s dugim rukavima i viso- kim ovratnikom izvezenim zlatom, koji uokviruje njezino  zabri- nuto lice. Preko košulje obukla je vuneni prsluk s niskom bisera, a preko ramena prebacila je krzneni kaput. Oni razgovaraju s mojim poglavarom.

—  Prijatelji smo već godinama — kaže ona, s neprirodnim smi-

ješkom na licu, kao da nas želi uvjeriti da je sve i dalje isto i da se radi tek o neugodnom nesporazumu. Vi ste je krstili i uputili je na Božji put.

Zatim se obraća meni:

—  Vi je poznajete bolje negoli itko. Igrali ste se skupa, zajedno ste rasli, a udaljili ste se tek kada ste vi prihvatili svećenički poziv.

Inkvizitor je ravnodušan.

Njih dvoje ne skidaju pogled s mene, očima me moleći da im pomognem. Mnogo sam puta spavao u njihovoj kući i jeo njihovu hranu. Nakon što su moji roditelji umrli od kuge, oni su se pobri- nuli za mene. Potvrdno kimam glavom. Iako sam pet godina stariji od nje, da, ja je poznajem bolje nego bilo tko drugi: skupa smo se igrali,zajedno rasli i, prije nego što sam ušao u Dominikanski red, ona je bila žena s kojom sam želio provesti ostatak svojih dana.

— Ne govorimo o njezinim prijateljicama — sada se otac obraća inkvizitoru, također s lažno povjerljivim smiješkom na licu. — Ne znam što one rade ili su radile. Mislim da Crkva treba stati na kraj herezi, onako kako je stala na kraj maurskoj prijetnji. Mora da su

krive jer Crkva nikada nije nepravedna. Ali vi znate da je naša kći

nevina.

Prethodnoga dana, kao što je to bio običaj svake godine, pogla- vari Reda posjetili su grad. Tradicija je nalagala da se svi skupe na glavnome trgu. Nisu to morali učiniti, ali tko se ne bi pojavio, odmah bi postao sumnjiv. Obitelji iz svih slojeva društva okupile su se pred crkvom, i jedan od poglavara pročitao je dokument u kojem je objašnjen razlog njihova posjeta: otkriti heretike i privesti ih pravdi, kako zemaljskoj, tako i božanskoj. Nakon toga, nastupio je trenutak milosrđa: tko istupi korak naprijed i dobrovoljno prizna da se ogriješio o božanske dogme, bit će podvrgnut blagoj kazni. Usprkos strahu u svim očima, nitko se nije ni pomaknuo.

A tada je došao trenutak da susjedi prijave bilo kakvu sumnji- vu aktivnost. Tada je jedan zemljoradnik, poznat po tome da tuče svoje kćeri i da se loše odnosi prema svojoj posluzi, ali koji se pojavljuje na misi svake nedjelje, poput pravog jaganjca Božjeg, prišao Svetom oiciju i počeo prstom pokazivati na svaku od osam djevojaka.

* * *

Inkvizitor se okreće prema meni i glavom mi daje znak da mu pru- žim pismo. Stavi ga na vrh gomile knjiga.

Bračni par čeka. Usprkos hladnoći, čelo moćnoga čovjeka obli- veno  je  znojem.

—  Nitko iz naše obitelji nije istupio naprijed jer smo mi bogo-

bojazni ljudi. Nisam došao ovamo kako bih spasio sve njih, želim samo da mi vratite moju kćer. I kunem se svime što mi je sveto da ću je, čim navrši šesnaest godina, predati u samostan. Njezino tijelo i njezina duša neće imati drugu zadaću na ovome svijetu doli zemaljske posvećenosti Božanskoj Uzvišenosti.

—  Taj ih je čovjek optužio pred svima — konačno kaže inkvi- zitor. — Da to nije istina, ne bi se izložio riziku da bude javno osramoćen. Inače smo navikli na anonimne prijave jer ne nalazimo uvijek tako hrabre ljude.

Zadovoljan što je inkvizitor prekinuo tišinu, moćni i dobro odje- veni čovjek ponadao se da ipak postoji mogućnost dijaloga.

— On je naš neprijatelj, ta znate to. Otpustio sam ga s posla jer je pohotno gledao moju kćer. To je učinio iz čiste osvete, bez ikakve veze s našom vjerom.

Istina je, poželio sam reći u tom trenutku. I ne samo nju, nego i ostalih sedam optuženih djevojaka. Glasine kruže da je taj zemljo- radnik već imao spolne odnose sa svoje dvije kćeri — da je po prirodi pervertit, koji jedini užitak nalazi u djevojčicama.

Inkvizitor izvlači jednu knjigu s hrpe na radnom stolu.

— Želio bih vjerovati da je to istina. I spreman sam to i dokazati, ali moram slijediti točnu proceduru. Ako je ona nevina, nema se čega bojati. Neće joj se dogoditi ništa, baš ništa osim onoga što je ovdje zapisano. Nakon početnih krajnosti, sada smo puno bolje organizirani i oprezni: danas više nitko ne umire u našim rukama.

Pruža nam knjigu: Directorium Inquisitorum. Čovjek prihvaća knjigu, ali ne otvara je. Napetim rukama čvrsto drži korice ne bi li od prisutnih sakrio da sav drhti.

—  Naš kodeks ponašanja — nastavlja. — Korijeni kršćanske

vjere. Perverznost heretika. I kako možemo razlikovati jedno od

drugoga.

Žena prinosi ruku usnama i grize si prste, jedva susprežući plač i strah. Shvatila je da ništa neće postići.

—  Nisam ja taj koji će sudu reći da sam je kao djevojčicu vidio kako razgovara sa, kako ih je sama nazvala, »nevidljivim prijate- ljima«. Cijelom je gradu poznato da se ona i njezine prijateljice okupljaju u obližnjoj šumi i stavljaju prste na čašu, pokušavajući je pomaknuti snagom misli. Četiri od njih već su priznale da su pokušale stupiti u kontakt s duhovima mrtvih kako bi im otkrili bu- dućnost. I da su obdarene demonskim moćima poput sposobnosti da razgovaraju sa, kako ih one zovu, »prirodnim silama«. Bog je jedina sila i jedina moć.

— Ali sva djeca to rade!

On ustaje, prilazi mojem radnom stolu, uzima drugu knjigu i

počinje je listati. Usprkos prijateljstvu koje ga veže s tom obitelji

—  što je jedini razlog zbog kojeg je pristao na ovaj sastanak — nestrpljiv je da prije nedjelje privede kraju svoj posao. Pokušavam pogledom utješiti muža i ženu jer pred svojim poglavarom ne smi- jem pokazati svoje mišljenje.

Ali oni me uopće ne primjećuju: potpuno su usredotočeni na

svaki pokret inkvizitora.

—  Molim vas — ponavlja majka, više ne pokušavajući sakriti svoj očaj. — Poštedite našu kći. Ako su njezine prijateljice prizna- le, bilo je to zato što su bile podvrgnute...

Muškarac prima ženu za ruku, prekidajući njezinu rečenicu. Ali inkvizitor je dovršava:

—... mučenju. Ta zar vi, koje već toliko dugo poznajem, i s ko- jima sam već razgovarao o svim aspektima teologije, ne znate da, ako je Bog s njima, nikada ne bi dopustio da pate ili da priznaju nešto što ne postoji? Zar mislite da je malo bola dovoljno da iščupa najgore sramote iz njihovih duša? Mučenje je prije tri stotine go- dina odobrio Papa Inocent IV. u svojoj povelji Ad Extirpanda. Ne činimo to iz užitka; to što radimo ispit je vjere. Onoga koji nema što priznati sam Duh Sveti izbavit će i zaštititi.

Upadljiva odjeća bračnog para napadno odudara od golih zidova prostorije lišene svakog luksuza, osim malenog kamina s vatrom upaljenom da malo zagrije prostor. Zraka sunca ulazi kroz pukotinu na kamenom zidu i odbija se od nakita koji žena nosi na prstima i oko vrata.

— Ovo nije prvi put da je Sveti oicij prošao kroz vaš grad — na-

stavlja inkvizitor. — U prijašnjim posjetima nitko se od vas nije ža- lio ili smatrao nepravednim ono što se događalo. Upravo suprotno, na jednoj od naših zajedničkih večera podržali ste tu praksu koja traje već tri stoljeća i rekli ste da je to jedini način da se spriječe sile zla. Svaki put kada bismo čistili grad od heretika, vi ste nam plje- skali. Shvaćali ste da nismo krvnici, nego da samo tražimo istinu, koja nije uvijek tako očita kako bi trebala biti.

— Ali...

—  Ali tada se radilo o drugima. Onima za koje ste smatrali da zaslužuju mučenje i lomaču. Jednom ste čak — obraća se inkvizi- tor muškarcu — vi prijavili jednu obitelj. Rekli ste da majka izvodi magijske obrede kako bi uginula vaša stoka. Uspjeli smo dokazati da je to istina, oni su osuđeni i...

Kratko zastane prije nego li će dovršiti rečenicu, kao da uživa u svojim riječima.

—... ja sam vam pomogao da budzašto kupite zemlju tih ljudi, koji su vam bili susjedi. Vaša je pobožnost bila nagrađena.

Okreće se k meni:

—  Malleus Maleicarum.

Odlazim do police s knjigama, koja se nalazi iza  stola.  On  je dobar čovjek, duboko uvjeren u ispravnost onoga što čini. On ništa ne radi iz osobne osvete, nego isključivo u ime svoje vjere. Iako ni- kada ne govori o svojim osjećajima, često ga vidim odsutnog, kako gleda u prazno, kao da pita Boga zašto je tako težak teret natovario na njegova leđa.

Predajem mu debelu knjigu ukoričenu u kožu, s naslovom va- trom utisnutim na koricama.

Sve je ovdje. Malleus Maleicarum. Dugačko i detaljno istraživa-

nje o univerzalnoj uroti kojoj je svrha povratak u poganstvo, o vje- rovanjima u prirodu kao našu jedinu spasiteljicu, o praznovjerjima koja potvrđuju postojanje prijašnjih života, o zabranjenoj astrolo- giji i još zabranjenijoj znanosti koja se suprotstavlja tajnama vjere. Vrag zna da ne može ništa postići sam, potrebne su mu njegove vještice i njegovi znanstvenici da zavedu i pokvare svijet.

»Dok naši ratnici ginu u bitkama za obranu naše Vjere i Kra- ljevstva Božjeg, žene su počele misliti kako su rođene da vladaju, a kukavice koje se smatraju pametnima počeli su u kojekakvim po- kretima i teorijama tražiti odgovore koje su odmah mogli pronaći u Bibliji. Naša je zadaća spriječiti to. Nisam ja doveo te djevojke ovamo. Zadužen sam samo za to da otkrijem jesu li nevine, ili ih je potrebno spasiti.«

Ustaje i traži da mu se pridružim.

—  Moram ići. Ako je vaša kći nevina, vratit će se kući prije

zore.

Žena se baci na tlo i klekne pred njegovim nogama. — Molim vas! Vi ste je držali u naručju dok je još bila beba!

Muškarac pokušava izvući svoj posljednji adut. — Darovat ću svu svoju zemlju i sve svoje bogatstvo Crkvi ovdje i sada. Dajte mi svoje pero i komad papira, i potpisat ću ga. Želim izaći odavde vodeći svoju kćer za ruku.

Inkvizitor pokuša odvući ženu, koja i dalje ostaje klečati lica zaronjena među dlanove i nezaustavljivo jeca.

—  Dominikanski red izabran je upravo zato da bi se ovo izbje- glo. Stare je inkvizitore bilo lako potkupiti novcem Ali mi smo oduvijek živjeli od prošnje i uvijek ćemo prositi. Nas novac ne privlači; naprotiv, ovom nečuvenom ponudom samo pogoršavate svoju situaciju. Čovjek me prima za ramena.

—  Ti si nam bio poput sina! Nakon što su ti roditelji umrli, pri- mili smo te u kuću i tako te spasili od stričeva zlostavljanja!

»Ne brinite«, prošapćem mu na uho, u strahu da me inkvizitor ne čuje. »Ne brinite se«. Usprkos tomu što me primio u svoju kuću kako bih radio poput roba na njegovu imanju. Usprkos tomu što me i on tukao i vrijeđao kad god bih u nečemu pogriješio.

Oslobađam se njegova stiska i odlazim do vrata. Inkvizitor se još jednom obraća bračnome paru:

—  Jednog dana zahvalit ćete mi što sam spasio vašu kćer od vječne kazne.

—  Skinite joj odjeću. Neka bude potpuno gola.

Inkvizitor sjedi za golemim stolom, a pored njega nekoliko je

praznih stolaca.

Dva joj čuvara prilaze, ali djevojka odmahuje rukom.

—  Nije potrebno, mogu to učiniti i sama. Samo me nemojte po- vrijediti, molim vas.

Polagano skida baršunastu haljinu izvezenu zlatnim nitima, ele-

gantnu poput one koju je nosila njezina majka. Dvadeset muškaraca u dvorani hini nezainteresiranost, ali znam što se zbiva u njihovim glavama. Pohota, blud, pohlepa, izopačenost.

—  I bluzu.

Ona skida bluzu koja je jučer zacijelo bila bijela, a danas je pr- ljava i poderana. Njezini pokreti promišljeni su i vrlo spori, ali ja znam što misli: »On će me spasiti. On će to sada zaustaviti.« Ja ne govorim ništa, samo u tišini pitam Boga je li sve to ispravno

—    počinjem kompulzivno moliti Očenaš, preklinjući Svevišnjega da prosvijetli i nju i mojega poglavara. Znam i što on sada misli: ta žena nije prokazana samo zbog zavisti ili osvete, nego i zbog svoje nevjerojatne ljepote. Ona je slika i prilika Lucifera, najljepšeg i najizopačenijeg nebeskog anđela.

Svi prisutni poznaju njezina oca, znaju da je moćan i može na- uditi bilo kome tko takne njegovu kćer. Ona me gleda i ja ne skre- ćem pogled. Ostali su raštrkani po golemoj podzemnoj dvorani, skrivajući se u sjeni, u strahu da bi ona mogla odatle izaći živa i odati ih. Kukavice! Pozvani su da služe višemu cilju, da pomognu očistiti svijet. Zašto se skrivaju od bespomoćne djevojke?

—  Skini i ostalo.

Ona i dalje upire pogled u mene. Podiže ruke, odvezuje vezicu plavog kombinea koji joj je pokrivao tijelo i pušta ga da polako padne na pod. Pogledom me moli da učinim nešto da to izbjegne, a ja joj pokretom glave odgovaram da će sve biti dobro, neka ne brine.

—  Potraži Davolji biljeg — naređuje mi inkvizitor. Prilazim joj

sa svijećom u ruci. Bradavice na njezinim malim grudima ukruće- ne su, ne znam je li zbog hladnoće ili podsvjesnog uzbuđenja što je pred svima gola. Koža joj je naježena. Visoki prozori s debe- lim staklima ne propuštaju puno svjetlosti u dvoranu, ali ono malo svjetla što kroz njih ulazi naglašava besprijekornu bjelinu njezina tijela. Ne moram puno tražiti: blizu njezina spolovila — koje sam, u svojim najgorim kušnjama, mnogo puta zamišljao da ljubim — ugledam Davolji biljeg sakriven među stidnim dlačicama, na gor- njoj strani slijeva. To me uplaši; možda je inkvizitor u pravu: preda mnom je nepobitan dokaz da je spolno općila s vragom. Osjećam gađenje, tugu i bijes, sve istodobno.

Moram biti siguran. Kleknem pred njezino golo tijelo da još jed- nom provjerim biljeg. Maleni crni madež u obliku polumjeseca.

—  Imam ga od rođenja.

Kao i maloprije njezini roditelji, i ona misli da može ostvariti dijalog i uvjeriti prisutne da je nevina. Otkako sam ušao u dvoranu nisam se prestao moliti, očajnički preklinjući Boga da mi da snage. Malo bola i sve će biti gotovo za manje od pola sata. Usprkos tome što je taj biljeg neporecivi dokaz njezinih zločina, volio sam je prije nego li sam predao svoju dušu i tijelo u Božju službu — jer sam znao da njezini roditelji nikada neće dopustiti da se ta plemkinja uda za običnog seljaka.

I ta je ljubav još uvijek jača od moje snage da je prevladam. Ne želim je vidjeti kako pati.

— Nikada nisam zazivala vraga. Vi me poznajete i također znate tko su moje prijateljice. Recite mu — pokaže prema mojem pogla- varu — da sam nevina.

Inkvizitor govori s iznenađujućom blagošću, koja može biti na- dahnuta jedino božanskom milošću.

—  I ja poznajem tvoju obitelj. Ali Crkva zna da vrag ne bira svoje podčinjene ovisno o društvenom sloju kojem pripadaju, nego o svojoj sposobnosti da ih zavede riječima ili lažnom ljepotom. Zlo izlazi iz usta čovjeka, rekao je Isus. Ako je zlo u tebi, ono će izaći kroz krikove i pretvoriti se u priznanje koje svi očekujemo. Ako zla

u tebi nema, odoljet ćeš bolu.

—  Hladno mi je, je li...

—  Ne govori dok ti se ja prvi ne obratim — odgovaram joj njež- no, ali odlučno. Samo mi daj znak glavom potvrdno ili niječno. Tvoje četiri prijateljice ispričale su ti što će se dogoditi, zar ne?

Ona potvrdno kimne.

—  Zauzmite svoja mjesta, gospodo.

Sada će kukavice morati pokazati svoja lica. Suci, notari i plemi- ći sjedaju za veliki stol za kojim je do sada sjedio samo inkvizitor. Samo ja, stražari i djevojka ostajemo stajati.

Dao Bog da tu nije ta gomila ljudi. Da smo nas troje sami, sigu- ran sam da bi on bio ganut. Da prijava nije bila javna, što je bilo jako rijetko jer se većina ljudi boji ogovaranja susjeda i draža im je anonimnost, možda se ništa od ovoga ne bi sada događalo. Ali sudbina je htjela da stvari krenu drugim tokom, a Crkvi je potrebna ova gomila kako bi proces tekao legalnim putem. Nakon što smo osuđeni za ispade u prošlosti, propisano je da sve mora biti zapisa- no u prikladnim civilnim dokumentima.

Tako će u budućnosti svi znati da je crkvena moć djelovala do-

stojanstveno i u legitimnoj obrani vjere. Presude izriče Država: na

inkvizitorima je samo da odrede krivca.

—  Ne boj se. Maloprije sam razgovarao s tvojim roditeljima i obećao sam im da ću učiniti sve što je moguće kako bih dokazao da nikada nisi sudjelovala u obredima koje ti pripisuju. Da nisi za- zivala mrtve, da nisi pokušala saznati budućnost, da nisi pokušala posjetiti prošlost, da nisi štovala prirodu kao božanstvo, da Soto- nini učenici nikada nisu dodirnuli tvoje tijelo, usprkos biljegu koji očito postoji.

—  Vi znate da...

Svi prisutni, čija lica optuženica sada može vidjeti, okrenu se prema inkvizitoru s izrazima negodovanja, očekujući opravdani iz- ljev gnjeva. Ali on samo podigne ruke k usnama ponovno je moleći za poštovanje suda.

Moje su molitve uslišane. Molim Boga Oca da moga poglava-

ra obdari strpljenjem i popustljivošću, da je ne pošalje na Kotač. Nitko se ne može oduprijeti Kotaču tako da se njemu podvrgavaju samo oni za koje je sigurno da su krivi. Do sada nijedna od četi- ri djevojke kojima je suđeno nisu zaslužile najstrožu kaznu: da ih se zaveže za vanjski dio obruča, preko kojeg su postavljeni šiljati čavli i žeravica. Kada jedan od nas okreće Kotač, na tijelu nastaju opekotine, a čavli polako paraju meso.

—  Donesite krevet.

Bog je čuo moje molitve. Jedan od stražara izvikuje naredbu.

Ona pokuša pobjeći, iako zna da to nije moguće. Trči s jednog kraja dvorane na drugi, baca se na kamene zidove, odlazi do vrata, ali je odguruju nazad. Usprkos hladnoći i vlazi, njezino je tijelo obliveno znojem, koji se sjaji obasjan oskudnom svjetlošću koja ulazi u dvoranu. Ne viče poput ostalih, samo pokušava pobjeći. Stražari je konačno uspijevaju ščepati: u općem metežu namjerno dodiruju njezine malene grudi, njezino spolovilo sakriveno velikim busenom dlačica.

Dva muškarca donose drveni krevet, izrađen u Nizozemskoj za potrebe Svetog oicija. Danas njegovu uporabu preporučuju u mno- gim zemljama. Prislanjaju ga uz stol i vežu djevojku koja se još tiho borila. Rašire joj noge i pritegnu joj gležnjeve u dva prstena na kraju kreveta. Nakon toga povlače joj ruke odzada i vežu ih užadi pričvršćenima za jednu polugu.

—  Ja ću namjestiti polugu — kažem.

Inkvizitor me pogleda. To je inače posao jednoga od vojnika. Ali znam da joj ti divljaci mogu iskidati mišiće i zato je u prethodna četiri slučaja dopustio da ja to učinim.

—  U redu.

Odlazim do jednog kraja kreveta i stavljam ruke na komad dr- veta izlizan od česte uporabe. Muškarci se naginju prema naprijed. Gola djevojka raširenih nogu privezana za krevet istodobno može biti i paklena i rajska slika. Vrag me iskušava, izaziva. Noćas ću se bičevati sve dok ga ne istjeram iz svojega tijela, a s njime će izaći i osjećaj da u ovome trenutku želim biti tamo, zagrliti je i zaštiti je

od tih pohotnih pogleda i osmijeha.

—  Odlazi u ime Isusovo!

Uzviknuo sam to vragu, ali sam pritom nehotice pogurnuo polu- gu i njezino se tijelo istegnulo. Samo je zastenjala kada joj se kra- lježnica svinula u luk. Popuštam pritisak i ona se vraća u normalan položaj.

I dalje se molim bez prestanka, preklinjući Boga za milost. Jed- nom kada se prijeđe granica bola, duh se osnažuje. Želje svaki- dašnjeg života gube svoje značenje i osoba se pročišćava. Patnja dolazi od želje, a ne od bola.

Moj je glas miran i utješan.

—  Prijateljice su ti ispričale o čemu se radi, zar ne? Kada poma- knem ovu polugu, ruke će ti se povući unazad, ramena će iskočiti s mjesta, kralježnica će se slomiti, a koža će popucati. Ne tjeraj me da idem do kraja. Jednostavno priznaj, poput tvojih prijateljica. Moj će ti poglavar dati oprost grijeha, moći ćeš se vratiti kući samo s pokorom i sve će opet biti dobro. Sveti oicij neće više tako skoro doći u grad.

Gledam u stranu da se uvjerim bilježi li zapisničar točno moje riječi. Da sve bude zapisano za budućnost.

—  Priznajem — kaže ona. — Recite mi moje grijehe i ja ću ih

priznati.

Pomičem polugu jako pažljivo, ali dovoljno da ona ispusti bolan jecaj. Molim te, ne daj mi da idem dalje. Molim te, pomozi mi i priznaj  odmah.

—  Nisam ja taj koji će ti reći tvoje grijehe. Iako su mi poznati, ti

ih sama moraš izreći, zbog suda.

Ona počinje govoriti sve što smo očekivali, bez potrebe za mu- čenjem. Ali tako izgovara svoju smrtnu presudu i ja to nekako mo- ram izbjeći. Pogurnem polugu još malo ne bih li je ušutkao, ali, usprkos bolu, ona nastavlja. Govori o predosjećajima, o tome kako može naslutiti što će se dogoditi u budućnosti, kako je priroda njoj i njezinim prijateljicama otkrila razne tajne medicine. U očajanju počinjem pritiskati polugu, ali ona ne prestaje, prekidajući riječi

bolnim jecajima.

— Samo trenutak — kaže inkvizitor. — Poslušajmo što nam želi reći, popusti pritisak.

Zatim se obraća ostalima:

—  Svi ste vi svjedoci. Crkva zahtjeva smrt na lomači za ovu sirotu žrtvu đavla.

Ne! Želio bih joj reći da ušuti, ali svi me gledaju.

—  Sud se slaže — kaže jedan od sudaca.

Ona je to čula. Izgubljena je zauvijek. Prvi put otkako je ušla u dvoranu, njezine se oči mijenjaju, dobivaju snagu koja može doći samo  od  Zla.

—  Priznajem da sam zgriješila sve grijehe svijeta. Da sam sa-

njala da mi muškarci dolaze u krevet i ljube mi stidnicu. Jedan od tih muškaraca bio si i ti, i priznajem da sam te izazivala u snovima. Priznajem da sam se sastajala sa svojim prijateljicama i zazivala duhove mrtvih jer sam željela saznati hoću li se jednoga dana udati za čovjeka za kojeg sam oduvijek sanjala da ću s njim provesti život.

Glavom pokazuje prema meni.

—  Ti si bio taj čovjek. Čekala sam da još malo odrastem i da te pokušam udaljiti od redovničkog života. Priznajem da sam pisala pisma i dnevnike, koje sam spalila, jer su govorili o jednoj jedinoj osobi koja je, osim mojih roditelja, suosjećala sa mnom i koju sam zbog toga voljela. Ti si bio ta osoba...

Snažno povlačim uže, onda vrisne i onesvijesti se. Njezino je

bijelo tijelo okupano znojem. Stražari donose hladnu vodu da joj poliju lice kako bi došla k svijesti i kako bismo mogli nastaviti iz nje izvlačiti priznanje, ali inkvizitor ih prekida.

—  Nema potrebe. Smatram da je sud čuo sve što je trebao čuti. Možete joj obući donje rublje i vratiti je u tamnicu.

Oni podižu njezino beživotno tijelo, uzimaju s poda bijelu košu- lju i odnose je daleko od naših pogleda. Inkvizitor se obraća ljudi- ma tvrda srca koji sjede u dvorani.

—  A sada, gospodo, očekujem pismenu potvrdu presude. Osim

ako se ovdje ne nalazi netko tko bi imao nešto reći u korist optuže- ne. U tom slučaju, ponovno ćemo razmotriti optužbu.

Ne samo on, nego i svi ostali, okreću se k meni jedni me pogle- dom mole da ne kažem ništa, a drugi da je spasim, jer je, kako je sama rekla, ja poznajem.

Zašto je morala izreći te riječi tu pred svima? Zašto je morala po-

novno izvući te stvari preko kojih sam tako teško prešao kada sam odlučio služiti Bogu i ostaviti svjetovni život za sobom? Zašto mi nije dopustila da je branim kad sam joj mogao spasiti život? Ako sada kažem bilo što u njezinu obranu, sljedećeg će dana cijeli grad govoriti da sam je spasio jer je rekla da me je uvijek voljela. Moj ugled i moja karijera bit će zauvijek uništeni.

—   Spreman sam pokazati popustljivost Majke Crkve ako  se

samo jedan glas podigne u njezinu obranu.

Nisam ja jedini od prisutnih koji poznaje njezinu obitelj. Neki im duguju usluge, drugi novac, neki su im zavidni. Nitko ne namjera- va otvoriti usta. Osim onih koji ne duguju ništa.

—  Da smatram slučaj završenim?

Inkvizitor kao da traži moju pomoć, iako je učeniji i posvećeniji

od mene. Ali ona je svima rekla da me voli.

»Reci jednu riječ i moj će sluga biti spašen«, rekao je centurion Isusu. Dovoljna je jedna riječ i moja će sluškinja biti spašena.

Moje se usne ne pomiču.

Inkvizitor to ne pokazuje, ali znam što osjeća prema meni: pre- zir. Okreće se grupi:

—  Crkva, ovdje zastupana po svojem poniznom branitelju, oče- kuje potvrdu smrtne presude.

Muškarci se okupljaju u jednome uglu, a ja čujem vraga kako

viče sve jače u mojim ušima i pokušava me zbuniti, kao što je to već činio ranije toga dana. Ni na jednoj djevojci nisam ostavio ne- povratne ožiljke. Već sam vidio braću koji guraju polugu do kraj- njih granica tako da osuđeni umiru uništenih organa, dok im krv curi iz usta, tijela produženih za više od trideset centimetara.

Muškarci se vraćaju s presudom koju su svi potpisali. Presuda je

ista kao i kod četiri prethodne djevojke: smrt na lomači.

Inkvizitor zahvaljuje svima prisutnima i izlazi ne uputivši mi ni riječi. Muškarci koji su proveli zakon i pravdu također odlaze, neki već razgovarajući o tricama koje se zbivaju u susjedstvu, drugi po- gnute glave. Ja odlazim do kamina, uzimam nekoliko komada žera- vice i stavljam ih ispod halje. Osjećam smrad spaljenog mesa, ruke mi gore, tijelo mi se grči od bola, ali ne pomičem nijedan mišić.

—  Gospode — konačno kažem kada bol malo popusti. — Neka ožiljci od ovih opeklina zauvijek ostanu na mojem tijelu, da nikada ne zaboravim tko sam danas bio.