Namjera ovog članka nije baviti se opravdanošću ili neopravdanošću abortusa s moralne, religijske ili medicinske strane. Osobno ne zagovaram niti jedan od poznatih službenih stavova, ali bih se svakako želio pozabaviti mogućim posljedicama abortusa ukoliko ih promatramo u svjetlu najnovijih otkrića suvremene psihospiritualne znanosti, u ovom slučaju sustava pod imenom Soulwork (www.soulwork.net). Tada posljedice abortusa mogu varirati od nikakvih ili veoma blagih pa sve onih koje mogu ozbiljno ugroziti čovjekovo tjelesno i duševno zdravlje. Porijeklo ovoga znanja je raznoliko, no ono izvorno dolazi s Havaja gdje ga lokalni, pučki iscjelitelji pod imenom Kahune s uspjehom koriste u svojoj terapijskoj praksi, navodno već preko tisuću godina.

Temelj rada havajskih šamana predstavlja sređivanje međuljudskih odnosa – prvenstveno obiteljskih i partnerskih, a zatim i svih ostalih. Havajski iscjelitelji smatraju da suštinu ljudskih problema, kako psiholoških tako i tjelesnih, prvenstveno čine poremećeni međuljudski odnosi. Poznata je njihova tvrdnja da je čovjekovo tijelo ogledalo njegovih odnosa. Stoga je rad Kahuna direktno usmjeren prema sređivanju odnosa, pri čemu su u samom središtu pozornosti upravo obiteljski odnosi. Obitelj se smatra sustavom koji podliježe određenim pravilima i ukoliko takva pravila nisu poštovana može doći do opstrukcije obiteljske sreće i ostvarenosti. Na primjer, jedno od pravila glasi da svatko u obitelji ima svoju ulogu i svoje mjesto. Soulwork je takvome mjestu dodao i prostornu dimenziju pa svaki član obitelji ima svoje mjesto u prostoru. Problemi će nastati ukoliko se članovi obitelji ne nalaze u svojim prirodnim pozicijama ili zauzimaju mjesto koje im ne pripada. Slijedeće pravilo kaže da u obitelji nema tajni. Iako će neki članovi ponekad pokušati prikriti ili zataškati neke događaje ili neke odnose, obiteljske tajne mogu postati izvorom velikih obiteljskih problema jer ih nije moguće u potpunosti sakriti – one tada podsvjesno opterećuju članove obitelji.

Pravilo koje je najdirektnije povezano temom kojom ćemo se baviti u ovom članku glasi – u obitelji nitko ne umire. Stariji članovi koji su umrli i dalje imaju svoje mjesto u obitelji i ono treba biti poštovano. Međutim, i svako začeto dijete smatra se članom obitelji pa je stoga i abortirano dijete dio obitelji, neovisno o tome što postoji samo u duhovnom, psihološkom ili energetskom smislu. Upravo u ovom pravilu leži ključ problematike zvane – “posljedice abortusa”. Naime, ukoliko je abortus počinjen s osjećajem krivnje ili srama pa stoga zatajen ostalim članovima obitelji (a najčešće jest tako), tada je abortiranom djetetu uskraćeno njegovo mjesto. Ako nerođeno dijete nije prihvaćeno i priznato od strane obitelji, takva situacija može cijeloj obitelji ili pojedincima stvoriti određene probleme – ponekad manje, a ponekad drastične. Abortus je moguće zatajiti verbalno, ali već je i suvremena psihologija utvrdila da verbalna komunikacija čini jedva deset posto sveukupne komunikacije koja se odvija između ljudi. Ostali članovi obitelji, pogotovo oni mlađi ili senzitivniji, osjećat će energetsku prisutnost abortiranog djeteta, ali neće biti svjesni da je upravo to ono što osjećaju.

U suvremenom svijetu pa tako i u Hrvatskoj abortus je još uvijek izrazito čest oblik planiranja obitelji. Prema neslužbenim podacima svakoga se dana širom svijeta napravi oko 150 000 abortusa, a samo u Hrvatskoj 80 posto žena napravi tijekom života barem jedan pobačaj. Suprotno mišljenju prema kojem je abortus grijeh ili, s druge strane, potpuno bezopasan čin, Soulwork i havajska učenja ukazuju da je abortus postupak koji ostavlja veće ili manje posljedice. Niti jedno kontracepcijsko sredstvo nije potpuno pouzdano, a seksualnost je u procesu oslobađanja – stoga su mogućnosti da dođe do neželjene trudnoće velike, a ukoliko se roditelji djeteta iz nekog razloga odluče na abortus, takav će postupak ostaviti i određene posljedice. Neke od njih možda će biti tjelesne, a neke psihološke, no abortus redovito ostavlja energetske posljedice. Stoga havajski šamani ne gube vrijeme baveći se moralom – tijekom niza stoljeća oni su usavršili prirodan sustav koji omogućuje uspješno sređivanje posljedica pobačaja, naravno, samo ukoliko roditelji djeteta preuzmu odgovornost za takav proces. Upravo je ova činjenica izazvala neku vrst revolucije u terapijskim sustavima – nakon što je otkriveno da abortus ostavlja određene posljedice, pronađen je i sustav koji omogućuje iscjeljenje takvih posljedica. Osobe koje su sudjelovale u takvom procesu redovito doživljavaju krupne osobne promjene te konačno mogu nastaviti s vlastitim životom. Prije negoli krenem dalje, želio bih još jednom naglasiti da havajski iscjelitelji nipošto ne preporučuju abortus i uopće ga ne doživljavaju bezopasnim. Istovremeno, oni ga ne smatraju grijehom, već nastoje kod ljudi razviti svijest o njegovim posljedicama.

Koje posljedice ostavlja abortus i zašto one mogu toliko snažno utjecati na nečiji život? Najčešća i najtipičnija posljedica jest nepostojanje sreće, uspjeha i duboke ispunjenosti u životu osobe, odnosno barem na nekom životnom području. Na suptilan ili manje suptilan način, za takvu osobu sreća nema smisla, život nema smisla i uspjeh nema smisla. Ukoliko je izrazito uporna, ona može postati uspješna, ali uz velike količine stresa i kriza. Za nju uspjeh ne može doći lako jer je ispred nje i njene budućnosti neka vrsta "tamne mrlje" koju predstavlja abortirani brat ili sestra, odnosno sin ili kćer. Tipična je i napetost koju identificirana osoba osjeća, a ne zna odakle dolazi. Emotivna preosjetljivost, povremena „knedla u grlu“ ili osjećaj gušenja te pritisak u pleksusu neke su od mogućih manifestacija ovakve napetosti. Za osobu je nemir prirodno stanje i ponekad rješenje pronalazi u alkoholu, drogama ili promiskuitetnom ponašanju, a ponekad u duhovnim aktivnostima kojima je namjera nadići ili nadvladati (uništiti) vlastiti Ego. Cilj osobe nije duboko osobno ispunjenje, sreća ili samoostvarenje postignuto kroz skladne odnose ili kreativni rad – njen cilj je pod svaku cijenu riješiti se unutarnje nelagode koju osjeća. Stoga je ona prije privučena dobrom zabavom i kratkotrajnim užicima, negoli odnosima ili aktivnostima koje vode prema dugotrajnoj sreći.

Tuga i osjećaj krivnje (obično potisnuti u nesvjesno) također su redoviti pratioci abortusa, ali ukoliko je riječ o abortiranom bratu ili sestri, paradoksalno je da niti jedna emocija izvorno ne pripada i ne potječe od osobe same – ona potječe od jednog ili oba roditelja te od duše abortiranog djeteta. Naime, da bi osoba ostala dijelom obitelji u kojoj je počinjen abortus, ona mora prihvatiti suptilne osjećaje tuge, melankolije ili krivnje kao normalne, a tajnovitost ili zatvorenost kao prirodne ljudske osobine. Tako tuga, krivnja ili nervoza postaju sredstvima povezanosti sa svojom obitelji i osoba neće lako odustati od takvih stanja jer je povezanost s obitelji njena primarna potreba, a bolje je biti povezan na negativan način negoli ne biti povezan uopće. Ukoliko je osoba sama roditelj abortiranog djeteta, njezin odnos s vlastitim partnerom više nikad nije isti. Nakon što se partneri odluče za pobačaj, ali ne srede njegove posljedice, veza se obično raspada u roku od šest mjeseci ili više nikada nije ista – partneri se počnu udaljavati jedan od drugog i više nikada nisu intimni kao što su nekad bili.

IDENTIFIKACIJE

Najčešća posljedica pobačaja jest identifikacija s mrtvom osobom, u ovom slučaju s abortiranim djetetom. Identifikacija s mrtvom osobom spada u blokove identiteta koji se manifestiraju kroz nemogućnost djelovanja iz sebe, vlastite Duše (Atmana, Istinskog bića, transpersonalnog centra) zbog odustajanja od jednog ili više esencijalnih dijelova vlastite osobnosti te poistovjećenja sebe s nekom drugom osobom, njenim unutarnjim stanjima i svjetonazorom. Pored identifikacije s mrtvom osobom postoje još četiri – identifikacija sa žrtvom, s herojem, s mučenikom te djetetom. Sve su identifikacije povezane s jednom od pet osnovnih negativnih emocija:

- tugom (identifikacija s mrtvom osobom)

- ljutnjom (identifikacija sa žrtvom)

- strahom (identifikacija s herojem)

- krivnjom (identifikacija s mučenikom)

- transom (identifikacija s djetetom).

Žrtva, dakle, često boravi u stanju ljutnje, ali joj nije dozvoljeno izraziti je slobodno onda kad je to potpuno opravdano, a opravdano je u trenutku kada je tiranin povređuje. Kad žrtva izrazi ljutnju u obliku konfrontacije s tiraninom, ona prestaje biti žrtvom, ali žrtva od svoje uloge obično ima i neke dobitke te neće od nje uvijek lako odustati. Ovo nekome može zvučati čudno, ali svako je ponašanje motivirano dobicima, pa tako i nepoželjno. Temeljni dobici za jednu žrtvu jesu povezanost s tiraninom te određeno mjesto u obitelji, a zatim mogu uslijediti i dodatni, kao što je privlačenje pozornost na sebe te izbjegavanje odgovornosti za vlastiti život pri čemu je njena uloga idealno opravdanje za vlastitu nezrelost. Osoba identificirana s herojem osjeća strah koji obično nije njen – to je strah neke druge osobe u obitelji, ali ga heroj izražava za tu osobu. Ukoliko se netko u obitelji bavi riskantnim poslom i mora suspregnuti vlastiti strah kako bi izgradio identitet neustrašive osobe, neki drugi član obitelji – obično dijete – može izraziti strah koji nije njegov, strah koji prestrašena osoba nastoji potisnuti. Takvo potiskivanje jednostavno nije izvedivo unutar sustava zvanog obitelj jer su svi članovi međusobno povezani suptilnim vezama i nečije potiskivanje svoj ventil redovito pronalazi kroz neku drugu osobu. Da bi takvo dijete ostalo povezano s tim članom obitelji, ono zaključuje da je stanje straha nešto potpuno prirodno, odnosno da je cijena ljubavi koju dobiva od takve osobe u obitelji preuzimanje njenog straha na sebe. Strah je emocija koju je opravdano osjećati u trenucima opasnosti – kako ćemo inače znati da smo ugroženi i da se trebamo zaštititi? No, biti opterećen fobijama druga je krajnost koja ima samo jednu konstruktivnu svrhu - nastavak toksične povezanosti s bliskom osobom. Iako je bolje biti povezan toksično nego nikako, zdrava povezanost jest jedini način kojim je moguće očuvati duševno i tjelesno zdravlje te se osloboditi identifikacije kao jedne snažne životne kočnice.

Ista je stvar i s mučenikom – takva osoba osjeća i izražava krivnju koja uopće ne mora biti njena, a to čini zato jer je i njena temeljna, nesvjesna i automatska potreba biti povezanom i prihvaćenom od strane bliskih osoba – pa makar i po cijenu suptilne solidarnosti s njihovim negativnim emotivnim stanjima. Mučenik obično odustaje od dijela sebe koji mu omogućuje osjećati se slobodnim i nevinim, rasterećenim i laganim te preuzima ulogu patnika, opravdavajući se vanjskim, „objektivnim“ okolnostima koje su ga u takvu ulogu gurnule. Najtipičnija posljedica identifikacije s mučenikom jest konflikt identiteta, raspad osobnosti na dva ili više identiteta koji se nalaze u nepomirljivom sukobu. S druge strane, identifikacija s djetetom ima u svojem korijenu stanje transa – emotivno stanje koje do sada nije bilo prepoznato kao emocija. Trans se manifestira kao sanjarenje, život u iluziji, neprisutnost i neprizemljenost, odnosno kao guranje glave u pijesak i zatvaranje očiju pred realnošću. Ukoliko jedan ili oba roditelja imaju neostvarene ambicije, oni ih mogu pokušati realizirati kroz dijete, nametanjem vlastitih ciljeva kao poželjnih. Dijete tada odustaje od vlastite osobnosti, od svojeg Ja i prepušta se tuđim ciljevima i potrebama, nastojeći time biti prihvaćeno i voljeno od strane roditelja. Takva osoba ne zna tko je, ali time ne gubi potrebu za sobom te je nastoji kompenzirati sanjarenjem, identifikacijom sa životima drugih ljudi, traženjem uzora u popularnim ili karizmatičnim sobama s čijim se osobnostima snažno identificira. Ponekad je takva osoba ponekad intelektualno orijentirana, nema kontakt sa svojim emocijama i živi prilično mehanički, robotizirana i otuđena od sebe, drugih ljudi te svijeta oko sebe (i materijalnog i duhovnog).

Iz navedenog je vidljivo da iako su identifikacije u konačnici nepoželjni modeli, one još uvijek predstavljaju zdrave reakcije na bolesne životne okolnosti. Osoba identificirana sa žrtvom pronalazi kroz takvu ulogu svoje mjesto u obitelji i ostaje povezana s bliskim osobama. Suptilna psihoenergetska povezanost s članovima obitelji predstavlja primarnu ljudsku potrebu i takva je potreba slijepa, automatska i nesvjesna. Gotovo kao i potreba za hranom, ona za većinu ljudi jednostavno nema alternative. No, s obzirom da međuljudski odnosi već nekoliko tisućljeća uglavnom nisu skladni, ova se činjenica nedovoljno poznaje. Posljedica takvog nepoznavanja jest njeno omalovažavanje i određeni cinizam prema odnosima (pogotovo kod muškaraca) koji čak ide i do ideje o njihovom suštinskom nepostojanju. Međutim, potreba za povezanošću s roditeljima, braćom i sestrama, partnerom i djecom, a često i s djedovima i bakama jednostavno jest primarni oblik ljudske motivacije. Njeno negiranje posljedica je velike količine traumatičnih iskustava koje ljudi stječu kroz neharmonične odnose jer čovjeka ništa ne može toliko povrijediti kao bliska osoba. Kada nesklad u odnosima poprimi široke razmjere, tada se prirodno javljaju najrazličitiji oblici otpora prema odnosima kao takvima. No, koliko su obiteljske veze snažne, vidljivo je, ako nigdje drugdje, na primjerima ljudi koje su bile u lošim odnosima s ocem ili majkom, ali ih smrt roditelja jednako snažno pogađa, kao da im je odnos bio skladan. Štoviše, tretirajući splitske narkomane saznao sam da među njima vlada gotovo jednoglasan stav da ovisnik čiji roditelji umru (a s njima su bili u katastrofalno lošim odnosima), odlazi za njima kroz godinu dana – namjerno (samoubojstvom) ili nenamjerno (slučajnim predoziranjem ili bolešću). Naravno, narkoman svakako jest osoba nesposobna brinuti se za sebe, ali pravi razlog njihovog brzog odlaska nakon smrti roditelja ipak je emocionalan.

Stoga poremećaji u vezama s članovima obitelji stvaraju dobar dio ljudskih problema, ali većina ljudi to jednostavno ne osjeća. Ljudi su skloni misliti da njihovi postupci, ukoliko nisu direktno usmjereni na druge osobe, ne ostavljaju nikakve posljedice na ljude koji ih okružuju. No, ispada da nije tako – ljudski postupci imaju svoju ekologiju. Roditelji koji se odluče na abortus i zataje ga pred živućom djecom, niti ne sanjaju da takvim postupkom mogu upropastiti život vlastitom djetetu. Oni misle da je abortus samo njihova stvar, ali praksa pokazuje da nije. To je zato što je povezanost prirodna stvar i ljudi svojim vlastitim životima automatski utječu na živote drugih. Suptilna energetska povezanost između članova obitelji ipak neminovno postoji i nije iluzija, jednako kao što fizičko tijelo postoji i sve dok postoji, loše ćemo se provesti ako zanemarimo njegove potrebe. Također, ispada paradoksalno, ali upravo povezanost i bliskost oslobađa, dok nasilan prekid povezanosti vezuje i sputava. Kada je postojanje odnosa neminovnost, tada se jedino možemo baviti njegovom kvalitetom. Ako je odnos loš, on stvara veliku patnju, ali kad je odnos skladan, tada postaje izvorom izuzetnog ispunjenja.

Između ljudi, dakle, postoji određen psihoenergetski prostor koji tvori nešto što zovemo odnosom. Potreba za odnosom kao takvim jedna je od najsnažnijih ljudskih potreba. Odnos postaje sredstvom koje omogućuje osobni razvoj, ostvarenje ciljeva te duboko osobno ispunjenje. Stoga je mehanizam nastanka identifikacije prilično jednostavan. Kako on izgleda, lako je moguće uočiti na primjeru identifikacije s žrtvom koja u današnje vrijeme predstavlja globalnu psihološku epidemiju. Ukoliko je u nekoj obitelji jedan od roditelja dominantan, a drugi podređen, tada druga osoba ne dozvoljava sebi slobodno izražavanje vlastite osobnosti. Ona postaje pasivnom i na neki način – suptilan ili očigledan – ulazi u ulogu žrtve. Tada odnos između roditelja bitno obilježavaju igre sluge i gospodara, žrtve i tiranina. Da bi veza opstala, žrtva smatra da je prisiljena i dalje igrati svoju ulogu jer je takva uloga sredstvo povezanosti, a emocija koju žrtva ne smije izraziti jest ljutnja. Ljutnja je opravdana kad su nečije vrijednosti i integritet ugroženi i predstavlja jedini oblik zdrave motivacije kojim će ugrožena osoba adekvatno izraziti sebe. No, ukoliko žrtva smatra da bez njene uloge nema niti odnosa ili da će se njenim oslobađanjem raspasti obitelj, ona nastoji potisnuti svoju ljutnju. Međutim, njenim potiskivanjem ljutnja ne nestaje. Obično neki drugi član obitelji ima potrebu izraziti ljutnju koja izvorno uopće nije njegova. Tako, na primjer, dijete ovakvih roditelja može postati agresivno.

Možda takvo dijete nitko nije tukao, možda je obitelj naizgled bila skladna i možda nema vidljivog razloga za djetetovu agresiju. Kao žrtve njegove agresivnosti i sami se roditelji mogu čuditi svome djetetu – kako je moguće da je ono agresivno? Odgovor leži u pravilu koje kaže da je obitelj cjelina, sustav sastavljen od međusobno povezanih dijelova. To znači slijedeće – da bi dijete ostalo članom obitelji, ono (automatski i nesvjesno) smatra da je prisiljeno identificirati se sa zbivanjima i modelima ponašanja unutar takve obitelji. Da bi ostalo povezano s roditeljem koji se nalazi u ulozi žrtve, ono (opet nesvjesno i automatski) zaključuje da mora preuzeti svjetonazor i modele ponašanja toga roditelja te se također odriče dijela vlastite osobnosti koji je u stanju boriti se za vlastiti integritet. No, nešto se unutar djeteta čitavo vrijeme buni protiv takvog modela, a bunt – praćen ljutnjom – želi pronaći svoj ventil pa dijete postaje agresivno. No, uzrok agresivnosti je odnos između oca i majke, preslikan na dijete. Stoga ne treba kažnjavati dijete, niti raditi terapiju s njime – ukoliko dijete ima problema, treba raditi s roditeljima.

IDENTIFIKACIJA S MRTVOM OSOBOM

Iako do identifikacije s mrtvom osobom može doći i u slučaju da neki član obitelji prerano umre (česta je u slučajevima kada dijete izgubi jednog ili oba roditelja), da vidimo kako ona izgleda na primjeru abortusa. Ako je abortus počinjen s osjećajem krivnje te potisnut i skriven od ostalih članova obitelji, tada netko drugi u obitelji može sebe identificirati s dušom abortiranog djeteta te biti opterećen emocijom tuge s kojom se pokušava boriti na razne načine. Tuga se javlja u slučaju kada nekome netko ili nešto nedostaje, ali identificirana osoba nije svjesna što je to. Temelji ove identifikacije počivaju na već spomenutim pravilima pa ćemo ih se sada još jednom prisjetiti i ukratko proanalizirati. Prvo pravilo, dakle, kaže – nitko ne umire. Život počinje začećem, a svi umrli članovi obitelji i dalje postoje kao dio obitelji, imaju svoje mjesto i vrše utjecaj na obitelj, ne kao nekakve „aveti“ (premda ima i toga, ali nije tema ovog članka), nego kao osobe s kojima su živući snažno povezani. Smrću oca ne prestaje potreba djeteta za njime, no odnos više nema fizičku dimenziju nego unutarnju, psihološku i spiritualnu. No, takav odnos obično ne vrši ništa manji utjecaj na živuće osobe – ponekad je takav utjecaj puno jači nego prije. Tako i abortirano dijete samim svojim začećem postaje dijelom obitelji, a pobačaj ne umanjuje njegovo postojanje. Zato ga moramo uzeti u obzir kao dio obiteljskog sustava i prihvatiti ga kao svog brata ili sestru, dijete ili unuka.

Drugo pravilo glasi – u obitelji nema tajni. Nije moguće zatajiti istinu jer ukoliko želimo nešto sakriti, ostali članovi obitelji osjećat će da se nešto zbiva, čak i ako ih njihov osjećaj ne usmjerava direktno prema nama kao svome izvoru. Na primjer, ponekad zbog obiteljske tajne neke osobe u obitelji postaju nervozne, nemirne, dekoncentrirane ili melankolične. Svoja stanja pokušavaju objasniti na kojekakve načine, projicirajući njihov uzrok u najrazličitije unutarnje ili vanjske izvore. Potreba za povezanošću s abortiranim bratom ili sestrom, odnosno djetetom i dalje postoji – ona je nesvjesna i automatska, ali ukoliko ne može biti ostvarena direktno i svjesno, ostvaruje se kroz nesvjesnu povezanost ili identifikaciju. Nesvjesna povezanost znači da je osoba povezana s nekim ili nečim i nalazi se pod direktnim utjecajem takve povezanosti, ali niti je svjesna takve povezanosti, niti zna s čim ili kim je povezana. Dakle, energetski gledano, u obitelji nema tajni i premda sadržaj tajne ostaje skriven, njeno postojanje moguće je osjetiti.

Treće pravilo glasi – svatko u obitelji ima svoje mjesto. Ukoliko abortirano dijete nije priznato, prihvaćeno i nema svoje mjesto u obitelji, ono tada može zauzeti mjesto koje pripada nekom drugom. Jednako kao i mi s njime, i abortirano dijete ima potrebu za povezanošću s nama te želi imati mjesto koje mu pripada. No, konfuzija uloga i pozicija dovodi do toga da se živuća osoba, obično živuće dijete ili sam roditelj, nesvjesno identificira s dušom abortiranog djeteta, a takva identifikacija ima čitav niz posljedica. Živjeti u psihoenergetskoj simbiozi s mrtvom osobom nipošto nije zdrav proces i identificirana osoba ima nekolicinu tipičnih reakcija i osobina prema kojima je moguće prepoznati ovakvu identifikaciju. One mogu varirati od vrlo blagih pa do izrazito ekstremnih. Na primjer:

● takva se osoba boji bilo kakve promjene

● bježi u apstrakcije ili može biti pretjerano spiritualno orijentirana

● ponaša se djetinjasto, pogotovo kad su emocije u pitanju

● često je tužna, melankolična, lako se rasplače

● izrazito je senzitivna, preosjetljiva na vanjske utjeca

● ne želi sudjelovati u životu, već nudi bezbrojne isprike obojene strahom, cinizmom, sarkazmom, agresijom, tugom ili krivnjom

● ne podnosi sentimentalnu glazbu, filmove, literaturu ili je, s druge strane, pretjerano sentimentalna, u stalnom „sevdahu“

● ponekad je nerviraju mala djeca ili kućni ljubimci

● sklona je riskantnim sportovima, ponaša se kao da izaziva nesreću

● sklona je ozljedama, automobilskim nesrećama

● duboko u sebi ona je na neprirodan način ravnodušna prema životu i smrti, svejedno joj je da li živi ili ne, nema prirodan strah od smrti

● može imati okultne sposobnosti koje ne može kontrolirati

● ima problema s trudnoćom, ne može zatrudnjeti

● za vrijeme trudnoće pretjerano strahuje od bolesti ili smrti djeteta

● često je sklona promiskuitetnom ponašanju

● lako postaje ovisnikom i sklona je korištenju najtežih droga (barem 90% narkomana identificirano je s mrtvom osobom)

● ponekad voli crnu boju, oblači se u crno, boji kosu u crno

● kreira modele odnosa tipa „Iznevjeritelj – Napuštena osoba – Tješitelj“

● često koristi izraze poput „umirem od želje za...“ ili „jučer smo se ubili na tulumu“

● ponekad je privlače ili fasciniraju groblja, ratišta, mjesta na kojima su nekada bili konc-logori

● fascinirana je morbidnim pričama, horor filmovima, odnosno okultnim, astralnim svijetom

● na vidljiv ili manje vidljiv način ona je opsjednuta smrću, odnosno sklona suicidalnom ponašanju

Svaka se identifikacija dade rastvoriti, ukoliko osoba preuzme odgovornost za takav proces i njegove posljedice. Ukratko, transformacija ovog problema obično započinje otkrivanjem istine. Stoga je neizmjerno olakšava poznavanje činjeničnog stanja. Treba reći istinu – vlastitoj djeci i ostalim članovima obitelji – koliko se abortusa dogodilo i koliko su potencijalne braće i sestara, djece ili unuka izgubili. Istina oslobađa i već samo priznavanje istine dovodi do značajnog pomaka nabolje. Djeca odrasla u obitelji u kojoj se dogodila još poneka trudnoća, ali je namjerno ili nenamjerno prekinuta i zatajena, redovito nisu potpuno uspješna niti sretna. Često, i prečesto, ona završavaju kao narkomani ili promiskuitetne osobe, kao neostvareni hipersenzitivni sanjari ili kao članovi nekog kulta. Ona izuzetno teško ostvaruju svoje ciljeve, nemaju sreće u ljubavi ili ulaze u ovisničke veze, postaju gubitnicima koji nemaju volje za životom i nisu se u stanju izboriti za vlastiti uspjeh.

Proces rastvaranja zatim se može nastaviti raščišćavanjem odnosa s članovima obitelji te s abortiranim djetetom. Ovdje će već biti potrebna stručna pomoć, ali bilo kakvo raščišćavanje bolje je od nikakvog. Abortirano dijete treba priznati i prihvatiti kao vlastito dijete, sestru ili brata te mu treba dati mjesto koje mu pripada. Zatim možemo prijeći na proces razmjene blagoslova. Naime, svako dijete dolazi u obitelj kao oblik posebne milosti te sa sobom nosi blagoslove za obitelj kao cjelinu, ali i specijalne darove za svakog člana posebno. Abortirano dijete, naime, nije nikakav zloduh koji progoni članove svoje obitelji, optužujući ih za čin koji su napravili. Ono jednostavno želi biti priznato i prihvaćeno, ostvariti komunikaciju sa svojom obitelji kako bi njenim članovima izrazilo ljubav, odnosno predalo blagoslove koje donosi. Jednom kad se obavi razmjena blagoslova i duša abortiranog djeteta zauzme svoje mjesto, pored svoje osnovne uloge ono često preuzima i ulogu neke vrste obiteljskog zaštitnika, savjetnika ili vodiča. Oslobođeno ograničenja materijalnog svijeta, vidika nešto širih od našeg, ono može postati istinskim blagoslovom za obitelj i njene članove, usmjeravajući ih prema ljubavi i ispunjenju.

Na kraju je dobro napraviti plan i program pozitivne aktivnosti koja će se povremeno obavljati u ime i počast abortiranom djetetu, bratu ili sestri. To može biti bilo koja konstruktivna aktivnost – predavanje ili članak o posljedicama abortusa, donacija karitativnoj ustanovi, neki duhovni ili kreativni rad. Takva aktivnost s vremenom može postati izvorom velikog ispunjenja za živuću osobu i ona je često s radošću nastavlja i dalje obavljati. Konačno, ovakvo sređivanje posljedica abortusa, ako je kvalitetno izvedeno, može postati izuzetno snažnim spiritualnim iskustvom osobi koja ga je obavila. Dotadašnji krupan problem pretvara se u duboki blagoslov i vjerojatno u jednu od značajnijih spiritualnih lekcija koju osoba u vlastitom životu može naučiti.

© Tomislav Budak, prosinac 2005.