Znameniti majstor Kyot u Doletu je pronašao nezapažen arapski rukopis, prvi zapis te Aventiure. Najprije mora naučiti abecedu čarobnog pisma, a ne prikaze crne umjetnosti."

Potom je Pretzsche Hitlerovu pozornost skrenuo na drugo mjesto u tekstu, gdje Kyot   vrdi kako je svoj "ABC" naučio od Flegetanisa, što znači od onoga "koji znade čitati iz zvijezda".

Neobično ukazivanje na učenje "ABC"-a, objašnjavao je Pretzsche svom revnom učeniku, odnosilo se na razvoj sposobnosti kojima su inicirani mogli spoznati odnose duhovne egzistencije i čitati "Kozmičku kroniku", u kojoj su na namotanoj traci bile sjedinjene prošlost, sadašnjost i budućnost čovjeka. A to objašnjenje Hitler je bez teškoća mogao shvatiti, jer je vidio jedinstvenu sliku te vječne kronike kada je svojedobno stajao pred Kopljem sudbine u Hofburgu i primio obećanje da će postati vođa njemačkoga naroda.

No, kakvo je bilo značenje mističnih riječi "bez crne magije"? Ovdje je Pretzsche bio u svom elementu. Hitleru je ispričao da je "Kozmičku kroniku" moguće čitati mnogo jednostavnije i brže posluži li se pritom crnom magijom!

Pretzsche, koji je najveći dio svog života proveo u Meksiku, bio je dovoljno upoznat s djelovanjem meksičkog korijena pejotla da bi svojem štićeniku mogao savjetovati na kojem mjestu svoga puta prema gralu treba poseći za narkotikom kako bi na taj način skratio put do transcendentalne svijesti.

Nagovorio je Hitlera da se podvrgne osnovnom treningu potrage za gralom, tj. da se prihvati svrsishodnih vježbi koncentracije, da meditativnu snagu misli tretira poput stvari, ojača ih, obavi kontrolu emotivnog života i ovlada svojim unutarnjim nagonima. Sve je to po Pretzscheovu mišljenju bilo važno, jer narkotik bez te pozadine duhovne kontrole i unutarnje discipline neće sam po sebi upravljati njegovom vizijom ili ga učiniti prijemčivim za realnosti koje bi u trenutku proširenja svijesti postale vidljive. Droga koja, kao što sada znamo, sadrži meskalin (aktivni sastavni dio pejotla), tada bi uspostavila ono osobito kemijsko stanje tijela koje se inače na tajanstven način postiže kroz najodličnije vrline grala posredujući time izravan, plodonosan doživljaj transcendentalne svijesti.

Sveti gral od čovjeka zahtijeva da se na putu prema najodličnijem i najsvetijem od svih kršćanskih misterija vrati tri koraka unatrag i da sa svakim od tih koraka stječe veće samosvladavanje i moralnu snagu. Ali umjesto nesebičnošću, poštovanjem prema životu, iskrenošću i otvorenošću za potrebe drugih, Hitler je sada svoj cilj isto tako mogao ostvariti usvoji li načela obezvrijeđenog morala i ogorčene borbe za preživljavanje u utočištu za beskućnike, koji će kasnije opisivati kao tešku školu "koja mu je udijelila najtemeljitiju lekciju njegova života".

Beskrupulozni oportunizam, podmuklost, lukavštinu, brutalnost i neprekidnu spremnost na iskorištavanje slabih radi vlastite koristi - takav stav mogao se, dakle, susresti i u osobe u potrazi za gralom, koja se odlučila na to da kršćanski moral zamijeni drogama!

Walter Stein je prilikom njihova posljednjeg susreta u proljeće godine 1913. uspio ubaciti posljednje djeliće u slagalicu i shvatiti kojim se putovima Hitler probio do transcendentalne svijesti.

Upravo je bio visok vodostaj zbog otapanja snijega, a krajolik se pružao u svježem, nježnom zelenilu. Sunce je obasjavalo borove na obroncima obiju strana rijeke. Adolf Hitler i Walter Stein nalazili su se na pramcu malog parobroda koji je, pjeneći se, probijao svoj put kroz Dunav.

Tek kada su se već napola nalazili u Wachauu, Hitler je razotkrio pravi razlog njihova izleta. Htio se oprostiti od jednog starog prijatelja imenom Hans Lodz, skupljačem ljekovitog bilja, koji je u svojoj seljačkoj krvi još očuvao tragove od germanskih plemena naslijeđene atavističke vidovitosti.

Lodza je, objasnio je Hitler, slučajno susreo kada je prije dvije godine tumarao ladanjem i prenoćio vani. Starac ga je primio u svojoj maloj kući i ne samo da je s njim podijelio svoj skroman obrok, već mu je napravio i veliku uslugu pripremivši mu poseban ljekoviti napitak kojemu ima zahvaliti svoj prvi duži doživljaj makrokozma i uvid u čuda reinkarnacije.

Napitak o kojem je govorio bio je spravljen od istog onog korijenja pejotla što si ga je pribavio Ernst Pretzsche.

Oba muškarca išla su duž rijeke dok nisu stigli do malene ruševne kuće što je pripadala starom seljaku koji je za život zarađivao kao drvosječa i skupljač ljekovitih biljaka. Hans Lodz pokazao se kao neumoran mali čovjek raščupane sijede kose i brade i lica naboranog poput debla kvrgavog hrasta. Podsjećao je na pakosnog malog patuljka iz Grimmovih bajki ili na ilustraciju iz stare njemačke knjige saga. Očigledno mu je bilo vrlo drago što ponovno vidi Hitlera i odmah se prihvatio pripravljanja juhe od bilja. U svakom slučaju, na sve je moguće načine pokazivao koliko su oba gosta bila dobrodošla u njegovom skromnom domu.

Ovdje je, dakle, u tišini i osami šuma, daleko od buke velikih gradova, Adolf Hitler poduzeo svoje prve smione izlete u carstvo proširenja svijesti.

Iako je Hitler smatrao da je pejotl najkraći put do transcendentalne svijesti, ipak je Steinu priznao kako mu je bila odbojna pomisao da vlastitu volju podredi nekom procesu nad kojim je možda moguća tek neznatna kontrola. Jasno je osjećao da su upravo mozak, živčani sustav i osjetila bili organi što čovjeka određuju kao biće koje trodimenzionalno razmišlja te sprječavaju svako proširenje na nadosjetilni prostor totalnoga duha kojemu ne ostaje skrivena nijedna tajna univerzuma.

Usprkos tomu, Stein je bio siguran da Hitler nije imao pojma da je bio izrazito shizofreničan te da meksički pustinjski kaktus na takve ljude ima duboko i nerijetko razorno djelovanje - i to do takvog stupnja da se,

kada iz svoje duše budu izbačeni u više dimenzije vremena i svijesti, potpuno gubi njihov osjećaj identiteta. Hitler također nije razmišljao o tom da njegova dijeta koja se kretala blizu granice gladi i pritisak uzrokovan neprestanim duševnim opterećenjem izazivaju takvo kemijsko stanje tijela koje osigurava tek neznatnu ili baš nikakvu zaštitu protiv razornog djelovanja tog snažnog halucinogena.

Danas nam je poznato da doživljaj s pejotlom u svakom slučaju ovisi o temperamentu, duševnom stanju i općim životnim navikama onoga tko mu se predaje. Ovisno o vrsti preduvjeta, širenje osjetila koje nastupa može se kretati u dva smjera.

Ili se duša prelijeva u jednu budniju percepciju duha s onu stranu materijalnog svijeta i premošćuje jaz između čovjeka i prirode, tako da se svi prolazni i ovozemaljski fenomeni javljaju kao neka vrsta što je nosi božanstvo.

Ili pak na višim stupnjevima opažanja može biti potpuno odsječena od ovozemaljskog osjetilnog doživljavanja, uronjena u promjenjivu skulpturu šarenih, pokretnih predodžaba.

Kod prve vrste reakcija, pri čemu se sama priroda doživljava u transcendentalnoj svijesti, osoba možda čak može zadržati sposobnost jasnog razmišljanja i biti u stanju tijekom tog pojačanog vizualnog doživljaja komunicirati s drugima. Ali, kod druge vrste doživljaja reakcija može biti toliko žestoka i ekstremna da se sva svijest svijeta osjetila gasi na dulji vremenski period.

Možda bi za svijet bila veća sreća da je Hitleru reakcija na pejotl podarila takav estetski doživljaj prirode, jer onda bi mu možda, čak i u tako kasnom stadiju razvoja, bila podarena karijera uspješnog slikara.

Iako je ljudska duša zarobljena u jednom očigledno materijalnom svijetu dužine, širine i debljine, ovakva izolirana, ograničena i oklopljena svijest služi kao zaštita, jer bez nje ne samo da ne bismo bili u stanju doprijeti do individualne samosvijesti, već bismo bili i potpuno nesposobni obavljati naše svakodnevne poslove koji nam pomažu u preživljavanju na zemlji. Pejotl razara zidine te tamnice; on isključuje ono što je Huxley tako prikladno nazvao našim "redukcijskim ventilom" što nam udjeljuje "ono malo kapi svijesti" i štiti nas od strašnog sudara s transcendentalnom sviješću, prije nego što smo sami spremni prihvatiti je.

Ukoliko više sile taj "redukcijski ventil" podese tako da u dušu dopre određena mjera transcendentalne svijesti, tada kršćanski teolozi govore o "milosti" - stremećoj duši poklanja se unutarnje znanje koje djeluje kao balzam, podrška i lijek.

Adolf Hitler, koji je aktivno težio tomu da ga opsjedne Lucifer, doživjet će, strogo uzevši, suprotnost "milosti"; jer narkotikom izazvana moć percipiranja približila ga je njegovom čudovišnom i neljudskom cilju osobne moći tiranije i osvajanja svijeta; primio je neku vrstu jamstva na osobno prokletstvo kao nagradu za njegove samotne himne mržnje i preziranja čovječanstva.

Aldous Huxley s velikom je sposobnošću uživljavanja opisao svijet slika što ga prosječan čovjek može doživjeti pod djelovanjem jake doze meskalina: "Tipičan doživljaj pod utjecajem meskalina počinje tako da zapažamo šarene, žive oblike što se kreću. Čisto geometrijski oblici postupno postaju konkretni i vizionar ne vidi predloške nego stvari s uzorkom poput sagova, rezbarija, mozaika. One tada uzmiču pred golemim kompliciranim zgradama u prirodi koje se sve vrijeme mijenjaju i iz bogatstva krasnih boja prelijevaju se u još intenzivnije obojenu puninu.

Sada se javljaju herojski likovi, one vrste što ih je Blake nazivao 'serafinima' sami ili u četama. Pozornicom prolaze životinje iz carstva bajki. Gotovo nikada vizionar ne doživljava ono što bi ga potaklo na razmišljanje o vlastitoj prošlosti. Ne prisjeća se nijedne scene, osobe ili predmeta, i ne izmišlja ih. On promatra nešto novostvoreno."

Adolfa Hitlera nitko ne bi nazvao prosječnim čovjekom, a njegova reakcija na preparat ni u kom se slučaju ne bi mogla obilježiti kao tipična.

On je čak i bez opojnih sredstava bio na pragu duhovne percepcije i raspolagao je snažnim medijalnim silama. Stoga se može smatrati vjerojatnim da su vizije što ih je imao pod utjecajem pejotla bile u potpunosti upravljane vlastitim osobnim ciljevima i njegovom jedinstvenom snagom volje, te su stoga poprimile mnogo izraženiji oblik.

Nije moguće iscrpnije se baviti točnim sadržajem tih "tripova", jer Hitler nije bio spreman ta iskustva podrobnije podijeliti s Walterom Steinom.

Jedna od najbolje čuvanih tajni njegova života jest da je negdje u to doba dosegao sposobnost transcendentalne svjesnosti, te da je svoj svjetonazor stvarao pomoću opojnih sredstava. No, Steinu je ipak ispričao toliko da si je ovaj mogao stvoriti sliku o različitim kategorijama svijesti što ih je ostvario pomoću pejotla.

Najsablasniji dojam tog prvog "tripa" mora da je bio trenutak koji se danas označava kao kritična točka kada psihotične osobe koriste halucinogene; onaj trenutak u kojem duša brutalno i naglo, poput ribe na udici, biva izbačena iz trodimenzionalnog prostora. Ali dok je Hitler glavinjao kroz te blistave, bučne, pulsirajuće i nadnaravne krajolike, tipične za doživljaje pod utjecajem meskalina, uspio je, čini se, očuvati dio svog osobnog identiteta; jer opisao je kako je istovremeno bio svjestan da sve ono što vidi predstavlja slike ritmova i psiholoških procesa kemije njegova vlastita tijela - žive slike koje su u kolosalnoj perspektivi odražavale biokemijske funkcije poput rada srca i krvotoka, disanja i metabolizma.

Ali područje otkrivanja žive veze između makrokozma i mikrokozma nije bilo to što je Adolfa Hitlera u to doba fasciniralo. Sav smisao tih opasnih izleta u neistražene dubine "unutarnjeg prostora" bio je istražiti značenje njegove osobne sudbine u povijesti.

Potraga za smislom vlastite sudbine i pokušaj da se pomoću drogama potaknute percepcije ustanove ranije inkarnacije na zemlji dovela je do toga da su se mnogi odvažni mladići u našem psihodeličnom vremenu ozbiljno smeli i prevarili. Jer u suptilnom, prolaznom i beskonačno kompleksnom svijetu "Kozmičke kronike", sve što je u vezi s okultnom inicijacijom, nastojimo li to ostvariti bez dugog i napornog treninga, mora se činiti kaotičnim i zbrkanim. Takav trening koji uključuje vladanje svim aspektima ljudskog razmišljanja, osjećanja i htijenja, otvara organe potrebne za duhovne uvide, a onome koji traži nudi mogućnost orijentacije u inače nepreglednom labirintu nadnaravnih sfera.

Adolf Hitler također je doživio kaos i zbunjenost koji ne izostaju kada se nespremno i moralno nezasluženo izbaci u ocean transcendentalne svjesnosti. Ali s tim u vezi nije bio tako bespomoćan kao prosječni psihodelični tražitelji spasa, koji nisu raspolagali niti svrsishodnim ciljem niti dovoljnom snagom volje da bi pronašli put i upravljali svojom vizijom u nadnaravnom svijetu. U tom smislu Adolf Hitler, čiju su karijeru najodličniji kapaciteti označili "jedinstvenim dostignućem ljudske snage volje", bio je u velikoj prednosti.

U beskonačno bogatoj raznolikosti iznijansiranih slika što su blistale u najrazličitijim bojama sa svih se strana obrušavajući na svijest, pridržavao se svoje navike da se "usredotoči na najhitnije i zanemari nebitno". Na taj način uspio je izbjeći strahovitu zbrku pokreta i posvetiti se jednoj jedinoj temi svijesti, što je, kako je osjećao, bilo korisno za njegove ciljeve.

U tim nadzemaljskim sferama u kojima su misli još konkretnije od materijalnih stvari na zemlji, Hitler se osjećao kao uronjen u zidni tepih s neprestano promjenjivim slikama, koje ćemo u nedostatku boljeg izraza morati opisati kao "mozaik nebeske mitologije". Ali kada su ga ti univerzalni tokovi misli, što su predstavljali potragu za Svetim gralom, htjeli povući sa sobom, istog je trenutka opazio da taj niz slika eteričke simbolike u stvarnosti odražava povijesna zbivanja srednjega vijeka.

Na jednoj drugoj razini svijesti, ali istodobno, počelo je izranjati sjećanje na jednu od njegovih ranijih inkarnacija. Ali to sjećanje na raniji život na zemlji očigledno nije bilo dio napredujućeg procesa sjećanja. Bile su to više pojedinačne impresije što su se brzo gubile i nisu bile poredane prema normalnim zemaljskim vremenskim pojmovima - slike mjesta negdje na Sredozemnom moru, očito u južnoj Italiji ili na Siciliji. Ljudi na tim slikama bili su odjeveni u srednjovjekovnu odjeću, te su nosili oružje i opremu koji su potjecali iz devetog i desetog stoljeća.

"Koračaj svojim neprimjetnim korakom, vječna providnosti! Samo nemoj da zbog te neprimjetnosti izgubim vjeru u te! Nemoj da izgubim vjeru u tebe, čak i ako mi se učini da tvoji koraci idu unatrag! - Nije istina da je ravna linija uvijek najkraća.

Na svom vječnom putu toliko toga moraš ponijeti sa sobom, učiniti toliko koraka ustranu! - A kako? Kada bi samo bilo gotovo kao dogovoreno da veliki spori kotač koji vrstu približava njenom savršenstvu bude stavljen u pokret manjim, bržim kotačima od kojih svaki svoje pojedinačno otprema upravo tamo?

Nikako drugačije! Upravo taj put, kojim vrsta stiže do svog savršenstva, svaki pojedinac (ovaj prije, onaj kasnije) mora proći. - 'Mora proći u jednom te istom životu? Je li on u jednom te istom životu mogao biti ćutilni Židov ili duhovni kršćanin? Je li u jednom te istom životu mogao obojicu preteći?'

To valjda ipak ne! - Ali zašto svaki pojedini čovjek ne bi bio mogao na ovoj zemlji postojati više nego jedanput?

Je li ta hipoteza toliko smiješna zbog toga što je najstarija? Jer se ljudski razum, prije nego što ga je razbacala i oslabila sofisterija škole, odmah sjetio toga?

Zašto ja ne bih bio mogao ovdje već jednom poduzeti sve korake za moje usavršavanje, što ga čovjeku mogu donijeti tek vremenske kazne i nagrade?

Zašto ne? - Ili možda stoga što zaboravljam da sam jednom već bio ovdje?"

Za Hitlera je bilo iznenađenje da je ideja ponovnog rođenja sadržana u jednom tako kršćanskom djelu kao što je to priča o Svetom gralu. Dotada je vjerovao da islam i židovstvo (uključujući i kršćanstvo, "njegovu židovsku konzekvencu") pripadaju malom broju religija koje u svoje učenje nisu preuzele karmički zakon ili nešto slično.

Adolfu Hitleru bilo je izuzetno stalo do toga da otkrije veličinu svojih ranijih života na zemlji. Zar nije stajao pred Kopljem sudbine u Hof burgu i intuitivno osjećao da je u nekom ranijem stoljeću povijesti u rukama držao taj talisman moći i osvajanja - možda kao svemoćni Cezar, ili kao jedan od stvarno velikih njemačkih careva poput Barbarosse, kao predvodnik njemačkih vitezova, ili čak kao znameniti gotički junak Alarik Hrabri?

No, ovdje je Hitler doživio strašno razočaranje. Njegovo opojnim sredstvima uzrokovano proširenje svijesti pokazalo mu je da se među njegovim ranijim inkarnacijama nije nalazio nijedan od svemoćnih vladara ili blistavih plavih Teutonaca kojima se toliko nadao.

Bio je dovoljno oštrouman da bi shvatio da je u njegovim stihovima sadržana proročanska slika sadašnjosti; neka vrsta magičnog ogledala koje je proreklo strašne događaje prvog desetljeća dvadesetog stoljeća i učinilo vidljivim unutarnje i skriveno lice tog kritičnog razdoblja u kojem će čovječanstvo biti bačeno na prag duha.

Ukratko, Adolf Hitler u takozvanoj priči o gralu ugledao je proročanski dokument zbivanja koja će nastupiti tisuću godina kasnije. Vjerovao je da će sve unutra spomenute ličnosti devetog stoljeća biti rođene u dvadesetom stoljeću.

Zahvaljujući tom znanju o značenju mudrosti grala za naše vrijeme i očekivanog ponovnog rođenja likova iz grala u našem stoljeću, Adolf Hitler mogao je identificirati opojnim sredstvima dozvanu sliku svoje ranije inkarnacije. Sada je sam sebe prepoznao kao reinkarnaciju povijesnog lika što se skrivao iza Klingora Richarda Wagnera: Landulfa von Capue, u devetom stoljeću gospodara nad Terra di Labur, velikog područja što se protezalo od Napulja do Kalabrije uključujući i Capri, te je preko mora sezalo do Sicilije.

Umjesto blistavoga germanskog junaka utjelovljivao je, dakle, jednu od najstrašnijih osoba u povijesti kršćanstva: duha Antikrista.