5. POGLAVLJE

ABECEDA GRALA S CRNOM MAGIJOM

DROGAMA PROUZROČENA VIZIJA ADOLFA HITLERA

"A ipak još nikad nisam sreo čovjeka koji bi opet bio toliko mudar da usprkos tomu ne bi rado saznao kamo ta priča kreće i koja dobra učenja nudi. Dakle, ona neće oklijevati i bježati i loviti, ukloniti se i vratiti, omalovažavati i poštovati.

Tko se snalazi sa svim tim 'šansama, taj je ispravan i mudar čovjek. Taj neće zasjesti i neće se ogriješiti već će spoznati svoje pravo mjesto. Moralno shvaćanje, koje se u zajednici neispravno usmjerava, zrelo je za oganj pakleni i poput jake tuče za pravo dostojanstvo čovjeka. Njihova vjernost ima tako kratak rep da nije sposobna odbiti treći ugriz dok trči pustom šumom i napadnu ga ose."

Mnogi sustanari Adolfa Hitlera u bečkom muškom domu opisali su kako je bijedno i otrcano u to vrijeme izgledao. Svi ga opisuju kao komotnog, čangrizavog i toliko nesklonog bilo kakvom radu da bi radije bio prodao svoje knjige i ono malo stvari što ih je posjedovao nego se prihvatio nekog posla i zaradio nekoliko bijednih helera.

Neki od njih čak su podrobno opisali kako je njihov zlovoljni sustanar bio prisiljen ostati na svom ležaju umotan samo u deku kada bi mu nasilno uzeli odjeću i odnijeli je na dezinfekciju.

Nepotrebno je i spomenuti da nitko od tih vagabunda i propalih egzistencija koji su s njim dijelili bijedno konačište nije imao pojma o stvarnoj ćudi tog čovjeka, koji će dvadeset godina kasnije postati vođa njemačkoga naroda. Također ništa nisu znali o njegovim proučavanjima, njegovim dalekosežnim ambicijama, kao ni da je uz pomoć narkotika os tvario pristup vrhuncima transcendentalne svijesti. Unatoč tomu, većina priznatih Hitlerovih biografija upućena je na mišljenja tih skitnica i vagabunda, kako bi mogle izvješćivati o odsudnim godinama te ličnosti, koja je kasnije bila blizu tomu da osvoji svijet.

A i kako bi se od ljudskih naplavina gradske ubožnice moglo očekivati da ispravno procijene format ličnosti veličine Adolfa Hitlera? "Čovjek bez mjere", prikladno je nazvao svog vođu Konstantin von Neurath, jedan od njegovih nekadašnjih sljedbenika, nakon otpuštanja iz zatvora u Spandauu. Von Neurath, nekadašnji vođa Hitlerove mladeži i gaulajter Beča, mislio je time kako je Adolf Hitler izgubio svaku mjeru te da je njegova neobuzdana mašta stvarni izvor njegove zle naravi.

Pretzsche je bio ćelav čovjek i izgledao je prilično zloćudno. Imao je začetak grbe i djelovao je poput žabe. Walteru Steinu odmah je bio odbojan.

Ispostavilo se da je Hitler bio redoviti posjetitelj antikvarijata, no Pretzsche ga nije bio vidio već više od tri tjedna.

"On zna da uvijek može doći ovamo želi li nešto pojesti i malo porazgovarati", kazao je Pretzsche. "Previše je ponosan da bi dozvolio da mu netko pokloni novac. Uzimam njegove knjige i sitnice kao zalog, kako bi imao nešto za najvažnije životne potrebe. Njegove knjige zapravo ništa ne vrijede, ali mi služe kao izlika da mu dam nekoliko novčića."

Posegnuo je za manjom hrpom knjiga što se nalazila u kutu: "Pogledajte ovamo. Pošara sve svoje knjige, kao i ovdje. Gotovo i nema stranice

koja nije potpuno iščrčkana. Normalno, takvo što ne prodajem. Moj namještenik knjigu vam je prodao zabunom."

Po zidovima je visjela nekolicina Hitlerovih slikarija ili su pak stajale pored njegovih knjiga, a nekoliko akvarela u obliku dopisnica bilo je postavljeno na kaminu, sve u svemu prilično jasan dokaz u kojoj je mjeri Pretzsche financijski podržavao svoga štićenika.

I inače su se na zidovima mogle vidjeti mnoge zanimljive stvari koje nisu promakle Steinovoj pozornosti. Tako je primjerice vidio otiske što su prikazivali alkemičare pri radu, te astrološke simbole i karte koje su visjele pored neugodnih pornografskih ilustracija kakve su tada bile uobičajene u antisemitskoj literaturi Beča.

Jedna grupna fotografija na pisaćem stolu prikazivala je Pretzschea s čovjekom kojega je Stein prepoznao kao zloglasnog Guida von Lista. On je bio osnivač i pokretačka snaga jedne okultne lože koja je, kada ga je svojedobno tisak raskrinkao, vrlo uznemirila bečko stanovništvo. Do tog trenutka Guido von List bio je uspješan politički pisac čije su se knjige široko rasprostranile preko pangermanskog misticizma. Kada se ispostavilo da je on bio vođa krvnog bratstva koje je križ zamijenilo kukastim križem i obavljalo obrede koji su uključivali seksualne perverzije i srednjovjekovne vještine crne magije, List je pobjegao iz Beča, jer se plašio linča razjarenog puka koji je simpatizirao Rimokatoličku crkvu.

Walter Stein ni najmanje nije bio iznenađen što sa sotonskim komentarima o gralu otkriva takav kontekst. Pretzsche je bio neugodan čovjek.

Teško je bilo shvatiti kako mu je uspijevalo samoga sebe smatrati sjajnim primjerkom njemačke muškosti. Stein se u skučenoj izbi osjećao poput muhe što se zaplela u paukovu mrežu. Blistave crne oči na njegovom žućkastom beskrvnom licu kao da su isijavale zlo, osobito što je njihov vlasnik očigledno polazio od pretpostavke kako posjetitelj dijeli njegove stavove o nadmoćnosti arijevske rase.

Stein je izbjegavao sva pitanja o osobnim prilikama i svojim političkim sklonostima. Dao je samo naslutiti kako studira na sveučilištu te da je bio neobično iznenađen što je u srednjovjekovnom epu Wolframa von Eschenbacha pronašao tako iscrpan komentar o povijesnoj pozadini grala.

"U određenim krugovima smatraju me velikim autoritetom u okultističkim pitanjima", povjerio mu se Pretzsche. Adolf Hitler nije jedini kojem pružam potporu i pomoć u tim pitanjima. Možete doći u svako doba i pitati za savjet."

Ali Steinu je prije bilo na pameti sve drugo nego da i dalje ima posla s tim čovjekom nalik žabi, koji se očigledno kretao u krugovima zainteresiranima za okultne stvari. Budući da mu je Pretzsche dao Hitlerovu adresu, saznao je sve što ga je zanimalo. Sada ga je mogao pronaći bez daljnje pomoći. Rekavši kako nema vremena, žurno je napustio antikvarijat.

Očigledno mu nije preostajalo drugo nego potražiti Adolfa Hitlera u prenoćištu u Meldemannstraße, koju mu je Pretzsche naveo kao adresu stanovanja. Gospodin Kanya, voditelj tog prenoćišta, priopćio mu je da se Adolf Hitler nalazi u Spitallu na Dravi gdje je nedavno preminula jedna od njegovih teta i ostavila mu malo nasljedstvo. Nije znao hoće li Hitler po povratku ostati stanovati u prenoćištu.

Nasljedstvo je prouzročilo potpunu promjenu u vanjštini Adolfa Hitlera, tako da ga je Walter Stein, kada ga je deset dana kasnije zatekao pred Hofburgom prilikom slikanja, jedva prepoznao. Još uvijek je, doduše, na čelu imao smeđu kovrču, ali bradica je bila obrijana, a kosa na zatiljku i sa strane vojnički kratko podšišana.

Nosio je tamno odijelo i čistu bijelu košulju, a na nogama mu je bio par blistavih novih čizama. Bilo je teško vjerovati da je riječ o istom čovjeku kojega je prije četiri tjedna vidio ispred kavane Demel kao odrpano strašilo.

Prije nego što se ovdje pozabavimo razgovorom Waltera Steina i Hitlera i njihovom kasnijom vezom, treba upozoriti na to da o tim razgovorima ne postoje nikakvi pismeni zapisi. To znači da nam nisu poznate pojedinosti o tijeku, nego tek redoslijed događaja koji su se zbili tijekom njihovih susreta, kao i opći sadržaj te vrsta odnosa koji se razvio između tih dvaju muškaraca. Kada mi je dr. Stein u to doba potanko pripovijedao o tim razgovorima, ni sam još nisam imao pojma da će me zapasti zadatak da pišem knjigu o Speeru. U to doba još sam žustro pokušavao nagovoriti Steina neka o tome piše, što bi on, da nije tako rano umro, najvjerojatnije bio i učinio. To je i bio razlog što nisam pravio nikakve doslovne zapise i tonske snimke, nego sam se zadovoljio općim bilješkama u svojim dnevnicima.

Ali kada je Stein lukavo dodao kako centuriona Longinusa djelomično drži Germanom, Hitler je naćulio uši. Nije potrajalo dugo i zadubili su se u poticajan razgovor o talismanu moći koji će postati glavnom točkom Hitlerova života i stvarnim izvorom njegovih častohlepnih planova za osvajanje svijeta.

Adolf Hitler sasvim se uzbudio i u plavookom studentu sveučilišta arijevskog izgleda počeo je promatrati suurotnika u svojim pangermanističkim planovima. Objasnio je kako jedna od najstarijih germanskih kronika u Kölnu tvrdi da je Longinus bio germanskog podrijetla. Ta kronika spominje pismo Gaiusa Cassiusa iz Jeruzalema u svoje zavičajno selo Zobingen u blizini Elwangena, u kojem rimski časnik opisuje koju je presudnu ulogu odigrao prilikom razapinjanja židovskog Mesije. Gradski starješina odgovorio je na to, izvješćujući koji su se značajni događaji odigrali tijekom njegova izbivanja.

Nakon višesatnog razgovora u kojem je Hitler otkrio svoje opsežno znanje o legendi vezanoj uz Longinusovo koplje i o načinu na koji se tijekom stoljeća uvijek iznova ispunjavala, oba su muškarca krenula zajedno preko Ringa kako bi posjetili riznicu i ondje promatrali staro oružje.

I dok su tako Ringom šetali prema Hofburgu, Stein je iznio svoje čuđenje činjenicom da su se sva značajna zbivanja u tom najvažnijem periodu srednjega vijeka, važnoga za budućnost Europe, vrtjela oko Koplja.

No, prije svega, pričao je Adolfu Hitleru, fascinirali su ga zloslutni znakovi koji su se pojavljivali kada je neposredno predstojala smrt vlasnika, a Koplje je trebalo prijeći u druge ruke. Kao primjer naveo je sudbonosne znakove prilikom smrti Karla Velikog, o kojima se može čitati u Einharda, suvremenog ljetopisca na franačkom dvoru.

Pričao je kako je pri povratku Karla Velikog kući nakon pobjedonosnog okončanja četrdeset i sedmog vojnog pohoda komet osvijetlio nebo, a konj se najednom preplašio i svoga jahača zbacio na tlo. Veliki franački car pao je tako žestoko da mu je opasač mača strgnut s tijela, a Koplje, što ga je držao u lijevoj ruci, poletjelo je zrakom više od pet metara. U isto vrijeme kraljevsku je palaču u Aachenu pogodio potres, a riječ "Princeps" iz crvenosmeđeg natpisa "Karolus Princeps", na jednoj od nosivih greda u katedrali, na mističan je način izbrisana. Karlo Veliki tom zloslutnom znaku, što su ga njegovi dvorani tumačili kao najavu njegove neposredne smrti, nije poklanjao osobitu pozornost. Ili, Einhardovim riječima: "Odbijao je priznati da bi bilo koji od tih događaja bio bilo kako povezan s njim osobno." Ali sedamdesetogodišnji car ipak je sastavio testament za slučaj da se pretkazanja ipak ispune. I ispunila su se!

Adolf Hitler očigledno je čitao što su ljetopisci imali izvijestiti o životu Karla Velikog, ali Karolinzi ga nisu osobito zanimali, već im je pretpostavljao, kako je on to govorio, znamenite njemačke careve poput Otona Velikog i Friedricha Barbarosse. Ispričao je Walteru Steinu o Barbarossinim gavranima koji su svoga gospodara posvuda pratili, ne napuštajući ga čak ni u vrevi najžešćih bitaka, gdje bi letjeli iznad vrška Koplja što ga je držao u rukama. I dodao je da dvorani ni u kom slučaju nisu bili iznenađeni kada je njihov car pao s konja i nakon toga, prilikom prelaska neke rijeke na Siciliji, umro. Gavrani su, naime, tri dana prije toga napustili svog gospodara i odletjeli preko mora!

Ali tog sunčanog rujanskog jutra godine 1912. u Beču, Walter Stein nije ni slutio da najčudnije "slučajnosti" u vezi s promjenom vlasnika Koplja sudbine tek slijede i da će opravo on, trideset godina kasnije, neizravno biti odgovoran za to što je Koplje u Nürnbergu izvučeno iz tajne presvođene prostorije pod zemljom i k tomu u trenutku kada si je Adolf Hitler u opkoljenom bunkeru Glavnog stožera u Berlinu oduzeo život.

Adolf Hitler koračao je ispred njega dugim bočnim stubištem da bi ga dugim hodnikom odveo do vitrine u kojoj je bilo pohranjeno "Sveto koplje".

Walter Stein već je u mnogim ranijim prilikama vidio koplje. Pomisao da je ta stara glava željeznoga koplja bila povezana s najvećim imenima europske povijesti izazivala je u njemu strahopoštovanje. No, tog jutra koplje je, pri pomisli na Isusovo žrtvovanje života i krv prolivenu vrškom koplja, u njega po prvi puta pobudilo duboko suosjećanje. Ostao je ondje nekoliko minuta uronjen u duboku meditaciju i potpuno zaboravljajući na prisutnost Adolfa Hitlera. Također je odjednom osjećao da je potpuno ravnodušan prema legendi o koplju i povijesnim ličnostima na kojima se obistinila.

Nekoliko trenutaka osjećao se gotovo svladan snažnim osjećajima što su mu ispunjavali grudi i poput tople, iscjeljujuće struje pretjecali mozgom.

Po prvi puta u svom životu spoznao je što znače suosjećanje, radost i oslobođenje. Osjećao se na neki način obnovljen kao cjelovito ljudsko biće, i intuitivno je osjećao da je život dar milosti nebeskih sila. U srcu mu se probudila duboka želja da shvati ciljeve ljudskog razvoja i otkrije smisao vlastite individualne sudbine. Bio je to pročišćavajuć doživljaj.

Walter Stein ustanovio je da pogled na vršak povijesnog koplja nije ganuo samo njega. Adolf Hitler stajao je pored njega kao u transu, poput čovjeka na kojega su bačene strašne čarolije. Lice mu je bilo žarkocrveno, a u očima mu je bio neki neobičan sjaj. Njihao se na nogama amo-tamo, kao da ga je svladala potpuno neobjašnjiva euforija. Cijela prostorija oko njega kao da je bila ispunjena nekim magičnim zračenjem, nekom vrstom čarobnog ektoplazmičnog svjetla. I njegova fizionomija i držanje djelovali su potpuno izmijenjeno, kao da mu je dušom ovladao snažan duh koji je, kako u njemu tako i oko njega, stvorio neugodnu preobrazbu njegove prirode i moći.

Mladi student prisjetio se legende međusobno sukobljenih sila dobra i zla povezanih s tim kopljem. Je li možda bio svjedok da se duh Antikrista nastanio u toj zavedenoj ljudskoj duši? Je li taj vagabund iz ubožnice na trenutak postao oruđem onoga što Biblija naziva "Luciferom", duhom što ga pjesma o gralu naziva vođom zlih vojski što prebivaju u dušama čovječanstva?

Nije bilo lako vjerovati vlastitim očima, ali kasniji događaji Steinu će samo dati za pravo. Jer prizor tog istog duha u duši Adolfa Hitlera kasnije će Houstona Stewarta Chamberlainea, Wagnerovog zeta i proroka pangermanskog svijeta, navesti da ga proglasi njemačkim Mesijom.

Neće samo fanatični sljedbenici nacističkog svjetonazora ili ljudi na koje su osobno djelovali karizma i Hitlerovo dinamično biće posvjedočiti da je on bio opsjednut "Luciferom". Primjerice, realističan i otvoren promatrač poput Denisa de Rougementa napisat će: "Neki ljudi, budući da su u njegovoj prisutnosti doživjeli osjećaj straha i dojam nadnaravne snage, misle kako je on sjedište prijestolja, posjeda i moći pod kojima sveti Pavao podrazumijeva hijerarhijske duhove koji se mogu nastaniti u svakom običnom smrtniku i držati ga zaposjednutim. Otkuda dolaze nadnaravne sile koje on u takvim prilikama pokazuje? Jasno je da sila takve vrste ne proizlazi iz individue same i ne može doći do izražaja ako ta individua, iako sama po sebi beznačajna, nije instrument neke sile za koju naša psihologija nema objašnjenja... Ono što ovdje kažem moglo bi se odbaciti kao romantične gluposti, kada ono što je od - ili bolje rečeno - kroz tog čovjeka stvoreno ne bi predstavljalo stvarnost koja se ubraja u izvanredna djela našega stoljeća."

Naravno, Walter Stein tog rujanskog dana godine 1912. u bečkoj riznici nije mogao predvidjeti da će Hitler takve demonske sile usmjeriti na određene staze i da će svoju sudbinu tako usko povezati s anti-duhom Koplja. "Kada smo tada po prvi puta zajedno stajali pred Longinusovim kopljem", pričao mi je dr. Stein trideset i pet godina kasnije, "činilo mi se da je Hitler zapao u stanje tako dubokog transa da se nalazio izvan osjetilnog svijeta i da mu je svijest bila potpuno izbrisana."

Drugim riječima, Hitlerova psiha u tom trenutku nije bila dovoljno zrela da bi, kada ga je ta strana sila zaposjela, mogao ostati svjestan samoga sebe i svoje okoline. Tijekom sljedećih šest mjeseci došlo je do niza neredovitih susreta i rasprava s Hitlerom, a dr. Stein će doživjeti kako se u toj tajanstvenoj osobi odvija proces postupnog razvoja kojim je malo-pomalo postajao poslušnim oruđem razornih sila demonskog duha u čijoj je sjeni bio. "Idem poput mjesečara kamo me providnost šalje", kazao je Hitler u jednom intervjuu novinama. Upravo je tragično da inače skeptični novinari, koji su promatrali uspon Trećega Reicha, nisu bili sposobni razabrati koja se strašna istina iza tih riječi krije!

Kada je dr. Stein pripovijedao o dramatičnoj sceni u Hofburgu, upitao sam ga što bi bio mogao učiniti da je pravodobno spoznao koji će užasan teror i strašna razaranja izazvati zle sile što su djelovale u Adolfu Hitleru.

Je li bilo opravdanja ukloniti takvo oruđe zla prije nego što uspije počiniti šteta?

Kao odgovor dr. Stein naveo je primjer Friedricha Stapsa, koji je htio ubiti Napoleona dok je obavljao smotru svoje garde u Schönbrunnu. Student Staps istupio je kako bi Napoleonu predao pismenu molbu. Kada su ga pretražili, otkriveno je da kod sebe ima dug, oštar nož. Prilikom saslušanja bez sustezanja je priznao kako je time htio ubiti cara.

Tada je Napoleon uz pomoć svog ađutanta koji je fungirao kao prevoditelj sam saslušavao Stapsa.

"Zbog čega si me htio ubiti?" pitao ga je.

"Jer ste donijeli nesreću mojoj zemlji."

"Jesam li ti nanio neko zlo?"

"Ne manje i ne više nego i svakom drugom u Njemačkoj."

"Tko te je potaknuo na taj zločin?"

"Nitko. Posegnuo sam za oružjem jer sam bio čvrsto uvjeren da bih time svojoj zemlji i cijeloj Europi učinio najveću uslugu."

"Vi ste ili ludi ili bolesni!"

"Ni jedno ni drugo."

Pozvan je liječnik Corvisart, koji je ustanovio da je mladić zaista dobrog zdravlja. Napoleon mu ponudi da će ga pomilovati.

"Ne želim biti pomilovan", uzviknuo je mladić. "Jedino mi je žao da nisam uspio."

"Ali zar ne bi bio zahvalan kada bih milosti dao prednost pred pravom?

"Uvijek bih samo želio ubiti Vas."