Imperator je imao tri sina. Sva trojica bila su mudra, talentirana i jaka, i kralju je bilo teško odlučiti se - kome od njih će ostaviti kraljevstvo. Kralj je svakoga dana bivao sve stariji, ali zaista mu je bilo teško bilo kojeg sina proglasiti za novog vladara. Da stvar bude gora i složenija, sva trojica bila su istovjetna u gotovo svakom smislu. Pošto više nije mogao računati u ispravnost svoje procjene, pozvao je dvorskog mudraca da on presudi umjesto njega. Mudrac je razmislio, sve lijepo isplanirao, i na kraju predložio kralju da on ode bilo gdje na hodočašće, i da se tamo zadrži barem godinu dana. U skladu s mudračevim prijedlogom, kralj je pozvao sinove. Svima je podijelio određenu količinu sjemena, i dok je to činio, govorio je: “Ovo je sjeme od najljepšeg cvijeća na svijetu, i zato vas molim da čuvate ovo sjeme kao da vam od toga sam život zavisi. Kada se vratim s hodočašća, želim da me izvijestite o onom što ste učinili sa sjemenjem”. Rekavši im ono što je želio, kralj se spremio za put, i spokojan, otišao u daleku zemlju.

Nakon jedne godine, vratio se u svoje kraljevstvo. Prvi sin, najstariji - a pošto je bio najstariji, bio je najiskusniji u okvirima ovoga svijeta, lukav i  spretan u  proračunima - riješio je da je najmudrije da sjeme sačuva na taj način što ga je zaključao u sef, jer je znao da će ga otac prvo upitati što je uradio sa onim sjemenkama koje mu je dao prije no što je otišao na put. Zbog toga je sjeme spakovao u sef, a ključ je stalno nosio sa sobom - znao je da njegova budućnost zavisi od toga što će se dogoditi sa sjemenom.

Drugi sin je razmišljao: “Sjeme se mora sačuvati, ali ako ga stavim pod ključ - kao što je to uradio najstariji brat - možda će sjeme propasti, te kada otac dođe, reći će: “To više nije ono isto sjeme koje sam ti dao prije godinu dana - sada je sjeme iskvareno, a sve što se pokvari postaje beskorisno”. Moram smisliti nešto drugo”.

I tako je drugi sin otišao na tržnicu i prodao sjemenke - na njima je zaradio mnogo novca, jer sjeme je zaista bilo vrijedno, od nekog izuzetno rijetkog drveća. Razmišljao je: “Ovo je stvarno najbolji način. Sačuvati ću novac, i kada se otac vrati, ja ću otrčati na tržnicu i kupiti netko drugo sjeme. Kako bi mogao uočiti neku razliku? Daću mu to novo sjeme, i to ono koje je sveže, mlado, puno snage - zašto bih lupao glavu u vezi onog sjemena koje se lako može iskvariti. I, na kraju krajeva, tko u stvari zna kada će se on točno vratiti s tog njegovog hodočašća - možda će doći prekosutra, a možda neće ni za pet godina. Zbog čega da se zabrinjavam sve to vrijeme?” I tako je sin prodao sjemenje i čuvao novac do očevog povratka.

Treći sin je drugačije mislio: “Dano mi je sjeme - mora da u tome postoji netko skriveno značenje”. Bio je to najmlađi sin, još uvijek neiskusan u ovom svijetu prevaranata i lažova. “Pod sjemenom se podrazumijeva rast”, mislio je, “jer sama riječ znači “rast”. Sjeme, dakle, nije cilj, nego samo most. Preko njega, ostvaruje se nešto. Sve dok ne pusti mladice, sjeme je beznačajno, zbog toga što ono ne može biti cilj sam po sebi - sjeme je zasigurno tek prolazna faza. Razmišljajući tako, mladić je otišao u dvorište i posadio sjeme.

Nakon točno godinu dana, otac se vratio sa hodočašća. Prvo je upitao najstarijeg sina što se u međuvremenu dogodilo sa sjemenjem. “Najmlađi ga je uništio”, odgovori mu on, “i nije u stanju vratiti ti isto ono sjeme koje si mu dao. A i kako bi mogao? Sada je ono sjeme procvjetalo - vrt mu je pun cvijeća. A i onaj drugi nije bio mnogo pametniji, zbog toga što mu je palo na pamet da sjeme proda, pa kada se ti vratiš, mislio je on, lijepo će otići na tržnicu i kupiti isto ono sjeme koje je jednom prodao... Eto, sada je garantirano na tržnici - zbog toga i te nije došao dočekati”.

Drugi sin je ovako počeo: “Sjeme mog najstarijeg brata sada je potpuno beskorisno, jer se iskvarilo od dugog čekanja. Sjeme mu je sada mrtvo, i povratka nema - ne može ga oživiti. Onaj mlađi je bio još gluplji, zbog toga što se sjeme moralo sačuvati - bukvalno sačuvati se, a on to nije učinio. Ja pobjeđujem”.

Ali najmlađi imperatorov sin uopće nije bio zainteresiran za nekakve pobjede. Njega je zanimala samo jedna stvar: sačuvati sjemenje koje mu je otac ostavio u amanet. “A sjeme je”, mislio je on, “samo prolazna faza... Ono nije i ne može biti cilj, nešto konačno. Jedini način da se ono istinski sačuva je da mu se dozvoli da prirodno raste, jer sjeme najbolje zna kako preživjeti. Uskoro će se pojaviti novi cvijetovi, nove, radosnije boje, a sjeme će se umnogostručiti, da se množi samo od sebe - onako kako to ono najbolje zna”. Sin je bio sretan samo zbog toga što je vjerovao da će otac blagonaklono prihvatiti njegovu ideju.

Saslušavši svu trojicu, otac prvo reče najstarijem: “Ti si ubjedljivo najgluplji - kako si mogao i pomisliti da će željezo i brava sačuvati sjeme? Ako ga čuvaš, ubijaš ga. Sjeme se može održati u životu samo ako mu dopustiš umrijeti na prirodan način. Na taj način, sjeme će se preporoditi onako kako najbolje zna”.

Drugom sinu imperator je rekao: “Tvoja ideja nešto je pametnija od ideje mog najstarijeg sina, jer si shvatio što će se dogoditi sa sjemenom ako mu ne dopustiš slobodu – umrijeti će bez preporoda. Ali, broj sjemenki se na taj tvoj način ne može promijeniti. Ako se jedno sjeme posadi u zemlju, za nekoliko mjeseci dobivaš na tisuće sjemenki. Ti si uradio mudriju stvar od najstarijeg sina, ali, nažalost, ni ti nisi shvatio u čemu se nalazi smisao ove igre”.

Tada je otac upitao i trećeg sina: “A ti, što si ti učinio?”

“Ja sam uradio nešto što nema veze s postupcima moje braće”, reče najmlađi. “Nisam želio sačuvati sjeme pod ključem, a ideja da ga prodam nije mi se činila najpoželjnijom. Sjeme se može sačuvati samo ako se ostavi u zemlju. Više nemam ono sjeme koje si mi dao, ali sada imam tisućustruko više sjemena. Ne mogu ti vratiti istu količinu, ali možeš uzeti koliko god hoćeš sjemenja”.

“i si shvatio! “, bio je oduševljen otac. “Zbog toga, ti ćeš biti kralj, jer jedini način da se sjeme sačuva je da mu se dozvoli da se samo prirodno, spontano - razvija”.