Tada, pravnik reče: A što o našim Zakonima veliš, učitelju?

A on odvrati:

Uživate u postavljanju zakona, A još više uživate kršeći ih.

Poput djece što se uz ocean igraju, uporno gradeći pješčane kule, a onda ih, uza smijeh, razaraju.

Ali, dok gradite pješčane kule, ocean donosi još pijeska na žalo, A kad ih razarate, ocean se smije s vama.

Odista, ocean se uvijek smije s nevinima,

Ali, što s onima kojima život nije ocean, a ljudski zakoni nisu pješčane kule, Nego za koje je život stijena, a zakon dlijeto kojim bi ga usjekli na svoju sliku i priliku?

Što s bogaljem koji mrzi plesače?

Što s volom koji voli svoj jaram i smatra šumskoga jelena i srndaća zabludjelim i potucačkim stvorenjima?

Što sa starom zmijom koja ne može svući svlaka, te sve druge naziva golima i besramnicima?

Što s onim koji podrani na pir i, kad se prejede i zamori, odlazi govoreći da su svi pirovi nasilje i da su svi svatovi kršitelji zakona?

Što bih rekao o njima, osim da stoje na suncu, ali leđima okrenuti suncu? Oni vide samo svoje sjene, a njihove su sjene njihovi zakoni.

I što je sunce njima nego bacač sjena?

I što li je priznati zakone nego sagnuti se i obilježiti sjene na zemlji?

Ali, vas, koji idete s licem prema suncu, kakve slike nacrtane na zemlji mogu zadržati?

Vi koji putujete s vjetrom, kakva će vjetrenica upravljati vašim smjerom? Kakav vas ljudski zakon može svezati ako slomite jaram svoj, osim uz nečija zatvorska vrata?

Kakva se zakona morate bojati dok plešete, osim posrtanja preko nečijih željeznih lanaca?

I tko će vam to suditi ako strgate odjeću svoju, osim ako je ne ostavite na nečijem putu?

Orfaležani, možete prigušiti bubnjanje, olabaviti žice na liri, ali tko će ševi zapovjediti da ne pjeva?