99. BILO JEDNO GLUMIŠTE

 

        Bilo jedno glumište, u kojemu je glumio samo jedan jedini glumac.

        To nikomu nije bilo čudno, jer je u gledalištu sjedio samo jedan jedini gledatelj.         Glumac i gledatelj dobro su se razumjeli; nisu se ničemu čudili, već su jedan u drugomu uživali; jedan je glumio samo za toga jedinoga drugoga, a taj drugi, opet, pljeskao je samo tomu jednomu, koji je samo za nj igrao.

        Predstave su tekle bez stanke. Nošnje i kostimi ludo brojni. Riječi i zgode od mašte i misli, koja dodiruje nezamislivo. Korovi plesača i pjevača talasali su se pozornicom.

        Glumac je, pred očima jedinoga gledatelja, znao izvoditi čarolije: vadio je iz njedara povjesmo maglice, duhnuo u nj, i ono se pretvaralo u suigrača, u stablo, u živi izvor, u pticu, u orkestar. Gledajući glumčeve majstorije, gledatelj je posezao u džep, pronalazio tamo bilo što - ključeve, maramicu, novčić - pa bi duhnuo u nešto od bilo čega, pretvarajući ga u mnoštvo, u susjeda, u smijeh i žagor.

        A onda glumac, gledajući gledateljevu izvedbu, nadahnuto dobaci nešto od svojih čarolija u gledalište. Dva, tri grada. Dvije, tri vatre. Dva, tri mora. Gledalište se poče pretvarati u pozornicu, po kojoj povrvješe gužve i samoće.

Kad je to vidio gledatelj, i on je učinio isto: uze nasumce nešto od svojih proizvoda i dobaci ih na pozornicu. Pozornica se poče pretvarati u gledalište. Bio je to slatki urnebes, u kojemu je sudjelovalo bezbroj stvari, listom od mašte i misli, koja dodiruje nezamislivo.

        Onda glumac pljesne rukama, i uputi se prema rubu pozornice. Gledatelj ustane, uputi se i on prema pozornici. Na međi gledališta i pozornice zastali su, pogledali se, nasmiješili se, uživajući u dvostrukoj predstavi.

        A onda glumac lakom, zapovjednom kretnjom pozove natrag u njedra svoje suigrače, zabavljače, kulise, i glazbu. Gotovo istoga časa, učini to i gledatelj: sve ih strpa nastrag u džep. Opet su bili samo njih dvojica. Jedan naprama jednomu.

 

        Onda se približiše jedan drugomu na rukohvat. Trenutak su stajali, međusobno si čestitajući.

        “Bio si sjajan! Bio si nenadmašiv! Gotovo sam zaboravio da si to ti! Da sam to ja!”

        Onda, u tišini, smiješeći se, jedan uđe u drugoga, i obratno.

        Istoga časa pozornica se raspršila. Gledalište rastočilo. U njedra, u džep vratiše se maramice, ključevi, kuglice magle.

        Onda su se i zidovi svukli.

        Jer s dva se predstava zakazuje. S jednim se otkazuje.

 

 

        Bila to seoska pozornica, bio to svemir...

 

 

 Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.