9.  SVJETILJKE I ŽIVOT

Veliki Epikur konstatira da: "Najveca je sreca covjeka u uzivanju". No, ovo se ne odnosi samo na culna uzivanja vec prvenstveno na ona koja covjek osjeca kada se tijelo oslobodi bolova, a dusa nemira.

U casovima odmora daleko od gradske vreve, nakon zavrsenog posla ili u vrijeme godisnjih odmora promatramo prirodu i pritom, obuzet ce nas neko cudno osjecanje divljenja. Penjuci se planinskim klancima, udolinama ili stjenjacima na svjezem planinskom zraku osjecaj punoce i obamrlost duse svojom mirnocom kazivat ce svu svoju ljepotu i dobrotu namjere kojoj tezi. Ili pak kraj morske obale s ushicenjem gledat cemo beskrajnu pucinu ciji se talasi jedan za drugim pjenusavo valjaju i gromko razbijaju o napuklo stijenje. Miris morskog zraka i ritmicki sum nadolazecih valova uz bljestavu igru sunceve svjetlosti stvaraju u nama neodoljivom snagom nova osjecanja. Priroda - koja nas okruzuje svojom ljepotom, punocom i dobrotom - kao neka carolija djeluje u sarolikom sjaju i stvara u nama osjecanje beskrajne srece i blazenstva. To stanje velicanstvenosti i bogatstva prirode je, na zalost, cesto puta vrlo kratkotrajno i varljivo, ali to smo si sami krivi.

Bez dodira drage ti djevojke ili supruge, njene blizine, bez ikakve ljubavne opijenosti kada potpuno trezveno i realno promatramo zvjezdano nebo, suncev izlazak ili zalazak, kada u hladu visokog hrasta odmaramo se na zelenoj travi, kada s planinskih visova gledamo cvjetne doline, slusajuci veselo zuborenje planinskog vrela, sjedeci uz potok dok iznad nase glave ptice pjevaju i cvrkucu, a sa cvijeta na cvijet prelecu leptirici, neodoljivom se snagom namece uvijek jedan te isti odgovor: Da mi je ove trenutke pretociti u vjecnost, kako bi to bilo divno!

Prostorno samo par kilometara dalje (vremenski nesto kasnije), tu na dohvat ruke, vratit cemo

se u stvarnost. Sa gradskog autobusa, guzve u njemu, ulica i gradske vreve, nebodera, stana na devetom katu, prebacit cemo se na tisak, televiziju, mnogo obaveza vezanih uz posao u firmi, osobni dohodak, racun za stan, struju, razne izdatke itd. itd. Uslijedit ce neraspolozenje praceno zebnjom, pojavit ce se brige, patnje, tuga i neizvjesnost oko toga sto nas ceka sutra: osjetit cemo teret zivota.

Teret zivota

Robujemo svemu i svacemu, stereotipovi djeluju na nas razvoj. Covjek obozava smrtno i prolazno - stvarnost dozivljava tako da se poistovjecuje s njom. Zadovoljavamo se prolaznim, banalnim, u tijelu i mesu. Najsnazniji poriv covjeka je strast, izuzetno snazna, i prednost pridajemo strastima. Strast ne moze dugotrajno zadovoljiti covjeka, to je prokletstvo. Sto je vise upraznjavamo, to je vise trosimo. Sa culima (koje nam je priroda dala) uglavnom nije sve u redu i u cula covjek ne bi smio imati uvijek povjerenja. Buducnost i paznju treba suprostaviti zeljama. Zivjeti bez zelja - i potreba za posjedovanjem - imati svijest nemanja, neposjedovanja. Uz teret zivota prati nas i patnja, bol.

Patnja - bol

Patnja i bol postoje kao plemenita istina o postojanju. Ukidanje patnji i zudnji ne mogu se izbjeci. Svijest biva uz patnju, ona evulira. Patnja je korektiv u evoluciji: uz pomoc nje se napreduje. Patnja predstavlja oslobođenje od nepotrebnog sjecanja. Potrebna je kontrola zadovoljstva i osjecaj bola jer ni jedno zadovoljstvo nije trajno. Ne popustiti pragu bola! Poanta je opstati! Bol ce tijekom vremena prestati u nasoj svijesti. Treba imati aktivan odnos prema idealu, jer ravnodusnost se ne dozvoljava. Sklonost trpljenju sudbine izaziva osjecaj mucenistva , prepustanje fatalizmu. Uzroci patnje su u prihvacanju iluzije i zelje za posjedovanjem. Neznalica ne pati jer ne zna. Pati samo onaj koji misli. Međutim, patnja se moze transformirati prema gore ili prema dolje. Bol i patnja sluze da ljudi ne rade protiv prirode, zakona prirode. Misliti i djelovati treba zajedno kao cjelina, dozivjeti sve kao cjelinu. Vazan je integritet ljudskog bica, spoj među njima, a misao je povezana s djelom. Prvi korak oslobođenja od boli, patnje i tereta zivota jest trazenje: Kamo krenuti, gdje se uputiti?

Trazenje

Prvo pitanje: Grijesim li ovog momenta, da li sam u sukobu sa samim sobom ili s okolinom? Svaki covjek ima pravo na svoju istinu: ako je za zivota spozna i realizira, za njega mozemo

reci da je sretan covjek. Trebamo imati sistem, orijentaciju, nacin na koji ce nam se zivot odvijati. Ne smije se odustati od svoje sustine. Biti pobjednik ili gubitnik u zivotu - sudbina je mnogih umjetnika, znanstvenika i obicnih ljudi. Odricanje je ponekad djelatan nacin borbe, da li ces pobjediti ili izgubiti nije bitno - bitno je casno raditi, do kraja posteno i korektno. Nema spoznaje bez odricanja, predavanja ideji. Prvo utociste u trazenju naci cemo u prirodi.

Priroda

Covjek tezi ekstremima, a bit prirode je harmonija. Priroda je ucitelj ljudi. Covjek je onaj koji cesto unosi kaos u prirodu. Covjek je nicim neizdvojiv dio svemira, podljeze svim zakonima kao i kosmos, otud potreba za nadilazenjem unutarnjeg mira. Spinoza zastupa tezu: "Bog i priroda su jedan te isti pojam. Da bismo bili sretni moramo teziti za tim, da se sto vise priblizimo prirodi i da je sto bolje upoznamo, jer sama priroda je Bog, van prirode ne postoji nista. Ukoliko bolje budemo upoznali prirodu, utoliko cemo biti blizi Bogu i vise ga voljeti, jer ljubav prema Bogu je dio beskrajne ljubavi kojom Bog voli samog sebe. Dosavsi do tog saznanja, mi cemo biti sretni i slobodni."

U prirodi sam prvi put spoznao istinu.

Istina

U svakom covjeku postoji motiv i teznja za istinom, spoznajom oslobođenje od iluzija. Isplati li se za to zivjeti i umrijeti? Teznja za istinom je vjecni cilj. Ideja trazenja istine je traganje.

Otkrivanje istine je dramaticno, trajno, najvrednije. Nema niceg iznad istine, ona je najmjerodavnija. Istina je ljubav, istina je Bog. Istina mi je otkrila da trebam uciti.

Ucenje ucenika

Kljuc razumijevanja zivota jest ucenje. Ucenje je kompletna transformacija licnosti. Prisutan je stav da se persona odvaja, nadilazi put harmonije: covjek evoluira, nastaje individua. Put transformacije trazi izuzetan napor. Znanje sa sredistem u centru, svijest povezuje proslost i buducnost, djeluje u sadasnjosti: transcedencija.

Ucenik mora proci gradivo (koje se pred njega postavlja) vrlo brzo - kroz sve faze i situacije - da bi mogao prozivjeti iskustvo, sa svim dobrim i losim osobinama, da bi stigao do cilja... Mora se krenuti! Suociti se sa problemima jest najbolja provjera svake licnosti. Skromnost i tolerancija. Predanost, sluzenje i istrazivanje se razvijaju u radu. Volja, upornost i pozrtvovnost vazni su faktori. Ucenik je svatko tko tezi istini. Potrebno je razviti vlastitu individualnost. Zivjeti zivotom akcije i ratnika, osvajaca novog. Misterij evolucije svijesti ima efekta jedino ako sudjelujemo svojom vlastitom svijescu. Znanje je u nama.

Konfucije nas uci: "Uzaludno je vlastito misljenje iz pukog razuma. Kod ucenja i ucenika mora postojati moralnost. Onoga koji je amoralan, ucenje se ne prima. Tradicija je u jednoj osnovnoj ideji, nemati zle misli, imati pozitivan stav o svemu."

Etika Sokratova je pobjeda uma i put mudrosti u djelatnom zivotu. Da bi se ucenje moglo uspjesno sprovesti, potrebna je iznad svega upornost, borba ratnika.

Borba ratnika

Karakterne osobine mladosti uvijek su bile iste: Smion, hrabar, snazan, i pokazati tu snagu. Kineska poslovica: "Jak pobjeđuje druge, a svemocan sebe."

"Zivjeti odvazno" pripada svim ljudima koji se osjecaju mladi. Borba je svrha zivota. Zivot od akcije je presudan za svakog pojedinca. Ideja stvaralackog zivota, stalno se suocava s tom istinom.

Orfej govori da se ne smije biti parazit vec aktivno bice: Djelovanje bez zelje za nagradom, a davanje kao princip. Borba za besmrtno, protivna je prolaznom i bogatstvu. "Kraljevstvo Bozje se trazi macem" - borbom, potreban je aktivan stav.

Stav ratnika je borba s personom. Personu je potrebno osjetiti i upoznati kroz znanje i prakticnu djelatnost. Uciniti treba da u svemu (u cemu se pokazujemo kao individua) ne bude nista od personalnosti.

Razvoj volje kroz patnju je princip vitestva: sve se cini na ljudski nacin, jacanjem duha, volje. Razvoj volje proizlazi iz vjezbanja osjecaja duznosti, odgovornosti i ustrajnosti. Moramo dobro upoznati sebe, upravljati sami sobom, vladati sami sobom. Svojim primjerom pokazati kako se treba vladati. Potrebno je pobjediti sebe ili cemo dozivjeti moralni krah - solucije nema.

Covjekova sudbina je jako dramaticna. Potrebno je probuditi humanu svijest radom i zrtvovanjem kroz poslusnost, predanost i istrazivanje.

Sokrat iznosi stanje otvorenosti prema zivotu u recenici: "Postoji nesto na svijetu sto mi moze pomoci da ja to znam, osjecaj transcedentne sigurnosti i vjere u zivot jest pravo stanje duse. Borba ratnika vodi me na put."

Put

Zivjeti djelatan odnos, funkcionalan, stvaran - kljuc je sposobnosti covjeka za prelaz na visi stupanj filozofije.

Ne treba pobjeci od zivota i ne smijemo se izolirati iz kaosa. Covjek se mora suociti sa stvarnoscu i stanjem duse, te ratovati. Nuznost, svijest o potrebi suocenja s losim cinjenicama je bolno. Suociti ce sa samim sobom je potrebno. Usuditi se krenuti na put akcije. Treba donijeti odluku i stajati iza te odluke: ostvarivati je.

Koliko smo vjerni samome sebi, prema Bogu, onom visem ja? Moramo se suociti sa problemima. Covjeka treba staviti na kusnju, da bi se pokazala prava priroda licnosti, da bi se otkrile vlastite kvalitete.

Misticizam je tajnovita prednost (unutrasnji osjecaji kao djelovanje) i ne moze se drugom prenijeti. Aktivnim ucescem u rjesavanju problema, spoznaji, to se prozivljava. Covjek sam samcat prolazi kroz razne situacije, a vazne su - volja, poslusnost, vjernost, sabranost, usredsređenost, svrsishodnost i korisnost zivota. Covjek je razapet jer kraljevstvo bozansko je u nama. Poanta je u penjanju, naponu, naporu, putu prema boljem zivotu. Stalna vrlina jest preuzimanje besmrtnosti duse bez prisutnosti materijalnog dobra. Sve treba provjeravati, provjera je modalitet opstanka i nosimo je na svojim leđima. Provjera je osnova ljudskog funkcioniranja. Besmrtna covjekova dusa je bitna, a sve drugo je nebitno. Potrebno je znati razlikovati vjecno od prolaznog i zauzeti pravilan odnos prema sudbini. Sudbina kusnje je filozofska, ratnicka sudbina i traje neprestano. Prividan je susret s izazovom, vanjske culne kategorije prestaju vaziti. Valjanost nasa se ispituje i mi smo izvrgnuti kusnji pred Bogom te - ako je potrebno - moramo plivati i protiv struje. Ne odustati, ne predati se - to je vazno.

Dusa je izvor zivota i treba zivot prozivjeti u skladu s njenim zeljama, ali dostojanstveno! Spoznat cemo da li smo bili na ispravnom putu. Duh akcije je potreban, od presudne je vaznosti u napredovanju na putu vrline. Put prema bogovima je put vrline i on vodi ka svjetlosti.

Svjetlost

Zaratustra je donio vatru Manasa, kao elementa prirode. Dusa kao vjecni plamen, prelazi u novu svijecu, to je kljuc ideje Zaratustre. Prijenos plamena je ideal svih ljudi. Plamen kao svijest, plamen kao intuicija. Bogovi su ljudima dali vatru, plamen Manasa - tu je pocetak - ljudima je dato da misle.

Do prosvetljenja se dolazi putem unutrasnje intuicije i meditacije. Malena iskra, plamen svijece - svjetiljka koja treba da se pretvori u buktinju - nosim je u svom srcu. Svatko je ima u svom srcu, ne smije se ugasiti.

Postoje također i svjetionici povijesti, umjetnosti, plemenitosti, kako bismo se mogli orjentirati u svijetu beznađa i kaosa. Ideja vatre upucuje na Sunce, a Vatra probija sve granice. Kult vatre bile su visoke građevine stepenastog oblika. Centralna vatra nalazila se na glavnom hramu i palila se uz pomoc Sunca. Centralna piramida je Sunce, a stepenice su planete. Bog je Sunce. Princip, Stvaratelj i unistavatelj zivota.

Krisna kazuje: "Jer onaj tko u sebi pronađe srecu, svoju radost, tko u sebi otkrije svoju svjetlost - istovjetan je s Bogom. Jer znajte: dusa koja nađe Boga oslobođena je rađanja i smrti, starenja i bola -

ona pije vodu besmrtnosti."

Oziris govori Hermesu: "Svjetlost koju si vidio je razum bozanski koji svojom moci obuhvaca sve stvari i sadrzi model svih bica. Plamen koji si vidio kako se izdvaja iz dubine je rijec Bozanska. Bog je otac, rijec je sin, a oni zajedno su zivot."

glas je budio u njegovom bicu umilnu muziku koja mu je govorila: "Dusa je skrivena svjetlost. Ako je zanemarimo tamni i gasne, ali kad joj dodamo ljubavi i znanja, ona bukne kao besmrtna svjetiljka."

Ucenje o vatri kao principu i o rijeci - svjetlosti, koje je sadrzano u viziji Hermesovoj ostaje vrhunac i osnova Egipatske inicijacije. Svjetlost je ideal - priblizit cu se idealu.

Ideal

Postoji u covjeku besmrtnost - nesto sto se ne moze zaboraviti. Odnos prema idealu, vezu s vjecnoscu, ne smijemo izgubiti jer cijena je strahovito visoka. Trajna vjecnost ne moze se rjecima izraziti. Covjek treba procistiti sebe kao sto cisti stakleni cilindar svjetiljke. Bez toga nema ideala. Zajednicko stanje kolektivne svijesti primjereno je svim ljudima. Potrebno je dotjerati dusu u red: disciplinirati je svjesno i namjerno jer covjekova je prirodna potreba da pronađe unutrasnji stav, potrebu za globalnoscu i osjecaj jedinstva. Filozofski ideal je u principu bolan, tesko dostupan, on je dramatican. To je proces oslobađanja. Ideal mi je omogucio spoznaju slobode i konacno sam postao slobodan covjek.

Sloboda

Pitanje slobode je pitanje zivota covjeka, covjekove svijesti, covjekovog opstanka. Pojam ljudske slobode je odnos prema sebi i drugima. Sloboda je ono sto samo o covjeku ovisi: sto ce ciniti, pozitivan stav prema zivotu, prirodi i povjerenje u sam zivot.

Biti slobodan znaci ne robovati stereotipovima i ne biti podlozan. Covjek koji uci mora krenuti i boriti se protiv neznanja i sputanosti. Sloboda je gotovo neuhvatljiva, do nje nije lako doci i nju treba skupo platiti. Moramo postovati pravo na razlike: kozmopolitstvo i slobodu izbora. Poslusnost i sloboda ne idu jedno bez drugog, uvijek su u svezi. Slobodom priblizio sam se Bogu: moja dusa, Bozanska dusa izmjenila se. Ja vise nisam obican covjek, ja sam vise bice, tko sam ja?

Dusa - Bog

Pojam Boga je nedefiniran jer je on "fenomen koji nadilazi moc ljudske percepcije." Trajna veza između covjeka, Boga i prirodnog zakona se prosiruje, ideje se stvaraju. Treba teziti znanju, osmisljenju, ljepsem zivotu. Covjekovo traganje jest bozanski zanos, poistovjecivanje covjeka bar ponekad - s Bogom. Normalno je poistovjecivati se s izvorom i teziti vertikali poput gejzira, umjetnickog djela.

Ljudska dusa sto je bliza Bogu, manje je rascjepkana, integriranija je. Stanje duse i covjeka sastoji se u gospodarenju sobom. Instrument duse u osjetilnom svijetu je senzibilnost. Kulturno stanje je prolazno, kultura je opci milje zivota. Stubovi kulture postoje, Orfejevo ucenje je ucenje o harmoniji. Kroz Orfeja treba traziti intuiciju. Poanta duha intuicije jest: "Da se otkriva ono sto je vjecno i da se zivi za ono sto je vjecno. Zrtvuje se i umire za ono sto je vjecno."

Postoji herojski zanos duse, stanje duse. Platon (kad govori o erosu), govori o ideji ljubavi,

ljubavi prema ideji. Sve se oko nas zbiva dramaticno i vazno je koliko smo dali herojske snage, koliko smo energije ulozili - herojskog zanosa - da nesto rjesimo. Ideja besmrtne duse je bezvremenska.

Prijelaz

Prijelaz iz jedne u drugu eru određuju ljubav, vrlina, hrabrost. Nase vrijeme je vrijeme prijelaza. Gube se mnoge vrijednosti, javljaju se nagle promjene, otkrivanje samoga sebe i otkrivanje tuđe sudbine. Suocavamo se sami sa sobom - i okolinom - te se pitamo sto se događa i kuda to covjecanstvo ide. Svi nasi zivoti izbijaju na povrsinu, događaji se odvijaju mnogo brze, saznanja se stjecu bez posredovanja. U sklopu evolucije ni uz ciju pomoc neces doci do trona, do li svojim trudom i usponom, intuicijom i vizionarstvom. Vremenski prijelaz ne ide bez vremenskih paradoksa, stoga nam je vrlo tesko.

Vremenski paradoks

Covjek je smjesten između proslosti i buducnosti. Buducnost je na bazi proslosti i stosta se ponavlja. Ipak - sve je drugacije! Ono sto je za nas sadasnjost, za nekoga je daleka proslost i on je duhom i znanjem - vec u buducnosti.

Teorija vjecnog povratka je povjesni ciklus. Covjek ce vjecno - u svom vremenu - spoznavati istinu, vjecno evoluirati, a kolektivna (i pojedinacna) svijest se mjenjaju. Mentalna evolucija ljudi odvija se između razlicitih arhetipova. Covjek je slobodan kada se svjesno nekom arhetipu priblizi ili od njega udalji, i tad se individualizira. Gdje je njegova svijest, tamo je i njegova dusa i on uspostavlja svoju misiju.

Problem je u individui, u njegovom moralnom stanju i pretpostavkama. Transformira se svijest preko nesvjesnih slika, putem bajki, legendi, mitova i prica u sjeme iz kojeg rastu spoznaje .

Kroz relativnost vremena objektivni svijet je svijet sjenki, povjesnu svijest sjecanja svi posjedujemo. Ucimo metodologijom sjecanja - buđenja genetskog znanja - potrebno je provocirati sebe i okolinu; provocirati ideje u svijetu ideja. Moramo zaviriti sto cesce u izvor saznanja, među arhetipove.

Kolektiv

Zamislite prostor kao amfiteatar, trg - krenimo u vrijeme Sokrata, Platona ili Pitagore. Nastupite sto racionalnije! Percipirajte sebe i okolni prostor!! Stopite se s idejom da ste stari Grci ili Rimljani. Svatko od vas poznaje barem jedno ime iz tog vremena koje mu je izuzetno drago i kojeg se poneki put sjetite. Upravo ste to Vi: Sofoklo, Periklo, Demosten, Empedoklo, Tales, ili Pitagora - iako su vam zadavali - zbog visetisucljetne udaljenosti - mnogo muka u skoli.

Radimo razlike!! Uocavajmo razlike između nas i njih. Da li prepoznajemo razlike? Ima li karakternih razlika između nas i njih??? Svaki uzitak (koji upraznjavamo) trazi od nas vise i vise poniranja u njega. Tko se u to upusti, gubi tlo i zaplese na tankom ledu ispod kojeg je opasna dubina. Svi se moramo kontrolirati i usmjeravati pomocu vodica, mentora ili gurua.

Umire li ideja covjeka, pretapamo li se u ideju, jesam li netko drugi? Tko sam ja?? Sjecate li se zadnjeg susreta Sokrata s ucenicima na trgu, kada je sav rezigniran napustio mnostvo prisutnih, znajuci sto mu predstoji i kamo ide? Sjecate li se njegove izgovorene recenice: "Bog zna sto Sokratu treba!???"

Istinsko znanje nije racionalno. Njegovu dubiozu svako treba prevladati i teziti besmrtnoj, cistoj inteligenciji. Covjek po svojoj prirodi nije savrsen i sam sebi nije dovoljan. Problem covjeka i svijeta, covjeka i prirode je isti - problem rascjepkanosti. Potreba za jedinstvom jest

suprotnost kojoj trebamo teziti. Necjelovitost, rascjepkanost i antagonizam kolektiva - pomocu slika, predavanja, poezije, glazbe - stopili smo u cjelovitost i jedinstvo prisutnih (makar samo na nekoliko sati). Smisao je razumijevanje (i uzitak!) duse u kontekstu cjeline prirode i ideje jedinstva. Rjesenja se nalaze u nama i svatko sam sa sobom i okolinom treba rascistiti.

"Tko drugacije misli od mene, njega treba unistiti", na zalost misli vecina, a to je neispravno. Stav prezira, barbarska je razina i potrebno je razviti toleranciju, kompromise. Moramo razviti filozofske stavove ideja i razlicitih ljubavi.

Dr. Petar Stankovic iznosi: "Hristova nauka (kada se rastereti balasta) mogla bi da se objasni sva u nekoliko rijeci. Koliko je prosta i jednostavna, a ujedno koliko duboka i misaona recenica: "Ljubi bliznjeg svog kao samoga sebe!" Cijela Hristova nauka mogla bi se u krajnjoj liniji svesti na ovu recenicu. Koliko bi bola, jada i nesrece bilo usteđeno napacenom covjecanstvu kada bi svatko htio da se drzi samo ove jedne recenice. Nesebicna ljubav prema bliznjem polazna je tacka za sve drugo."

Kroz nesebican rad i suosjecanje izrazavaju se ljubav, tolerancija i razumijevanje. Potrebna je evolucija svijesti, prastanje, ljubav, intuicija i razumijevanje. Osjetili smo patnju, bol i teret zivota koji - zbog ratnog horora - svakim danom pritisce. Neman rata izrazena kroz strah i bijes koji melje sve pred sobom, postajemo zrtve u dvoboju zivota i smrti u kojem nema pobjednika, samo dvoje ocajnih gubitnika. Sve to predstavlja prezentaciju Kafkijanskog i nadrealistickog svijeta suvremenog apsurda. Unatoc tome, ne predajmo se!!! Nastojmo odvazno zivjeti, spoznati istinu i krenuti putem obasjanim svjetloscu. Usli smo u borbu s neznanjem i pomocu znanja pobjedit cemo predrasude i pokidati stege koje nas vezu. Osluhni na svom putu k vjecnosti - slobodni u shvacanjima, herojskim zanosom duse poistovjetit cemo se s idealom i osjetiti Bozansku moc.

Vi - koji u dusi osjecate plamen - predajte dio svog plamena i drugima. Neka se naviknu i drugi prenositi ideal sadrzan u rijecima: dobrota, ljepota i istina sto tvore LJUBAV.

Napomena: Autor procitao 6. srpnja 1993. godine od 19-20 sati u Klubu knjizevnika i znanstvenika - pri otvorenju svoje trinaeste samostalne izlozbe slika

Borivoj Bukva: SVJETILJKE I ZIVOT (hrvatsko knjizevno -znanstveno drustvo, klub knjizevnika i znanstvenika, Rijeka, 20.03.2005.)

U Rijeci, 17.01.2010