Kako se zračni vrtlog sve više približavao, okrenuo sam se i doviknuo Latahu i Senu: "Što da radimo? Pijavica ide na nas!"

"Ništa",smijao se Sen. "Ona nam neće ništa", isto tako mirno odgovori Latah.

Ponovo sam se okrenuo i primijetio da je pijavica poprimila krajnje opasan oblik. Sastojala se od mračnog lijevka koji je izgledao kao da se spušta s neba. Svuda gdje je dotakao zemlju,debela stabla su se lomila kao šibice. Sve to izgledalo je tako opasno da sam ponovo pogledao Sena i Lataha. U blijedom sjaju munje vidio sam kako obojica sjede mirni i nasmiješeni. "Ne boj se ničega", ponovno me umiri Sen.

Kada sam ponovo pogledao iz šatora,ipak sam bio nadvladan prizorom. Još samo nekoliko stotina metara nas je dijelilo od crnog lijevka. Bilo bi jednostavno ludo ostati sjediti. Nešto me tjeralo iz šatora. Osjetio sam da me neko uhvatio za ruku. Bio je to Latah. Pogledao me ozbiljno i primjetio prijateljskim ali čvrstim glasom; "Brate, zar stvarno vjeruješ da te nećemo zdravog dopratiti do Učitelja "Z"? Ostani gdje jesi. Neće ti se ništa dogoditi." Pritom me gledao čvrstim pogledom.

Jaka, skoro zaglušujuća buka tornada sve se više približavala. Stajao sam kao opčinjen. Latah me je još uvijek držao za ruku. Tada, baš tada je morao zahvatiti naš šator. Čudno, nije se dogodilo ništa. Urlanje tornada iznenada se počelo udaljavati. Istovremeno se spustio pljusak.

Sjeo sam do drugih ponešto posramljen. Začudo,i četvero nosača su ostali sasvim mirni i ja sam se sramio svog kukavičluka. Opet je Sen pogodio moje misli:

"Ne moraš se sramiti, brate! Tvoje ponašanje je bilo sasvim prirodno. Ali naše isto tako!" Kada jednom budeš posjedovao toliko znanja kao mi- Latah i ja - bit ćeš isto tako miran kao i mi. Nama se više ništa ne može dogoditi jer čitavo naše postojanje povjeravamo Stvoritelju. Vidiš, čitav naš život, čitavo naše djelovanje i ponašanje je jedna molitva, sve činimo u Njegovo ime! To nas štiti od svih životnih neprilika. Sve dok na takav način naš život usmjeravamo prema Bogu- a pritom se uvijek izvršava Božja,a nikada naša volja-ne može nam naškoditi nikakva oluja,nikakva munja nas ne može pogoditi,nikakva životinja napasti, ni jedan lovac ili neprijatelj pogoditi iz puške ili ubiti. Uvijek će se u pravo vrijeme dogoditi nešto što će nas zaštititi. Ali samo onda, ako se svojevoljno sjedinimo s Bogom i osjećamo se jedno s njime."

"Pa to bi bilo upravo ono što mi kršćani kažemo:"ako živimo, živimo u Gospodinu; ako umiremo, umiremo u Gospodinu, itd."

"Sasvim ispravno!"

"Međutim,zašto većina kršćana ne posjeduje to povjerenje koje imate vas dvojica?"

"Zato što većina kršćana u sebi ne doživljava ono što njihova usta govore. Nije li i sam Krist često upozoravao kako nije dovoljno samo izgovarati riječi i raspravljati o pojmovima, već je prije svega potrebno živjeti prema Njegovom učenju? A zašto vi kršćani tako slabo slijedite Njegove riječi?"

Meni je bilo zanimljivo da Sen toliko ističe Krista.Prije nego što sam stigao izraziti svoje čuđenje,Sen objasni:

"Ti se čudiš mome poštivanju Krista.Svi mi:posvećeni i Majstori, u Kristu vidimo Sina Božjega.Unutrašnja bit svake religije na svijetu slaže se s učenjem Sina Božjega.Mi ovdje u Indiji samo idemo jednim drugačijim putem koje je razumljiviji našoj naravi,sposobnosti shvaćanja i okolini. Mi slijedimo učenje Budhe i Brahme čija su učenja u osnovi ista kao i ona Sina Božjega.Vi kršćani imate prednost što ste primili izravne upute Sina Božjega i što ih možete razumjeti! Ali vi prezirete taj najdivniji dar kojeg je čovječanstvo ikada dobilo. Mi posvećeni svih religija-jer duboka bit svih religija je jedna i uvijek ista-imamo samo jedan religiozni i to isti pogled na svijet koji odgovara onome stvarno pravoga kršćanstva.Stoga među nama posvećenima postoji samo jedno područje religije;sasvim svejedno pomoću koje religije mi postižemo majstorstvo!"

Nakon što sam neko vrijeme šutio i razmišljao o tome što sam čuo, primijetio sam govoreći kao sam sebi: "Kako to da upravo kršćani najveće učenje koje čovječanstvo posjeduje toliko malo poštuju, a vi, koji ste preko drugih religija doprli do prareligije, tu prareligiju prepoznajete kao pravo i stvarno učenje Kristovo i time poštujete Krista kao Sina Božjega mnogo prisnije,dublje i iskrenije od večine kršćana?"

"Jedan od osnovnih razloga",primjeti Sen objašnjavajući,"jest, što je većina kršćana suviše vođena razumom. Razum i osjećaji neophodni su za postizanje prave mudrosti i za shvaćanje dubokih istina Kristovog učenja. A vi kršćani suviše zapostavljate osjećaj u vašoj religiji. Oboje mora biti u jednakoj mjeri zastupljeno; razum i osjećaj! Tamo gdje prevlada jedno, tamo je ravnoteža poremećena i vi dobivate krivu sliku,otprilike kao kad netko dobija iskrivljenu sliku svijeta ako nosi naočale koje ne odgovaraju njegovim očima. S vremenom će ti i samome postati jasno ono što ti sada želim reći."

Latah se umiješao u razgovor:"Iako je još rano, morali bismo večerati i poći na spavanje jer sutra nas čeka jako naporan dan. Kako ćemo sutra imati lijepo vrijeme, moći ćemo se uspeti daleko na visoravan odakle tek počinje teži dio puta, teži zato što će zrak biti rjeđi,a ti kao Europljanin nisi vičan rijetkom planinskom zraku."

Slijedili smo Latahov savjet i večerali.

Pošto smo završili s večerom, pošao sam pred šator. Nevrijeme je prošlo i nebo se počelo čistiti. Sunce je još bilo prilično visoko na nebu. Gornji dio stjenovitog zida pred nama bio je pokriven novim snijegom koji je sjao i blještao na suncu. U dolini se po slomljenim stablima iščupanom grmlju mogao točno slijediti put kojim je prošao tornado. Otprilike deset metara pred našim šatorom, iznenada je skrenuo u desno i tada je izgleda nestao.

Zrak je bio divno, osvježujuć i pun ozona nakon nevremena. Još sam jedno vrijeme stajao pred šatorom i uživao u lijepoj prirodi i okolini. Zatim sam pošao u šator gdje su ostali već spavali. Legao sam i ja i smjesta zaspao. To je bio san koji je davao snagu. Ujutro sam ustao pun energije, osvježen i osnažen. Osjećao sam se kao da bih mogao osvojiti cijeli svijet.

Sen mi se smiješio kad je primijetio moju poduzetnost. Uskoro smo sakupili stvari, sklopili šator i krenuli prema kamenitoj stijeni. Sunce još nije bilo izašlo i vladao je sumrak, no moglo se vidjeti da na gornjoj strani visoravni još uvijek leži svjež snijeg.

Uspon je bio strm i težak,ali ipak ne i nemoguć kao što se to meni činilo. Stijena koja je sigurno bila visoka 2000 metara imala je jednu usku izbočinu koju prije nisam vidio. Izbočina je mjestimično bila vrlo uska,a ispod nje nalazila se provalija. Nekoliko puta mi se učinilo kao da me nešto silom vuče u dubinu gdje bih ostao ležati zdrobljen. Ali uvijek kad bi me obuzimao taj strah, osjetio bih Senove i Latahove poglede na sebi: oni su u takvim situacijama uvijek zastali i gledali me. Činilo mi se kao da mi njihovi pogledi daju snagu jer bi napad vrtoglavice smjesta prolazio. Što smo se više penjali, bio sam sve umorniji usprkos osjećaju svježine kojeg sam imao toga jutra. Zrak se prorijedio jer smo se već bili popeli na visinu od sigurno 4000 metara.

Nebo je bilo skoro bez oblaka. Zrak je bio nepokretan i osjetio sam djelovanje sunčevih zraka na ikoži koja me pekla. Bilo je sigurno između 2 i 3 sata poslije podne kad smo konačno došli do visoravni, sličnoj uskoj ali dugačkoj dolini obrasloj travom. Tu i tamo rasli su mali čuperci trave koji su se grupirali među procijepima stijena kao plahe životinje koje se žele međusobno zaštititi. Dolina je bila prilično ravna. Bilo je ugodno ponovo hodati takvim terenom, tim više što nije bilo puno kamenja. Mjestimice smo nailazili na pokrajnje doline iz kojih su tekli potoci. Pozadina svih tih dolina bila je zatvorena golemim ledenim zidovima planinskog masiva. I pred nama se ispričio ogromni ledeni snježni ledeni zid rastući prema nebu. Snježna polja spuštala su se do naše doline u kojoj se snijeg što je napadao prilikom jučerašnjeg nevremena još nije bio sasvim istopio. Ondje gdje je dolina završavala i počinjao ledeni snježni zid, jedan je ledenjak prelazio u morenu. U svakom slučaju, s jednog uzvišenja vidjeli smo naneseno golemo kamenje. Izgledalo je prilično blizu,ali u toj visini udaljenosti bivaju varljive. Trajalo je još dobra tri sata dok nismo došli do te morene.

Bio sam jako umoran i zato sretan kad su Latah i Sen konačno dali znak da se zaustavimo. No obojici se nisu vidjeli tragovi umora, kao ni na nosačima, dok sam se ja jedva držao na nogama. Malo sam prilegao da se odmorim. Kada sam se odmorio, ležao sam u šatoru pokriven dekama. Lijevo i desno od mene ležali su Latah i Sen.Gorjela je mala uljanica koja je bacala blijedu svjetlost.

"Gdje sam?"upitah začuđeno,pokušavajući se sjetiti što sam radio prije nego što sam zaspao. Tada sam se sjetio da sam umoran prilegao kako bih se malo odmorio kad smo bili došli do morene ledenjaka. Mora da sam smjesta čvrsto zaspao,a moji prijatelji su me izgleda unijeli u šator kojega su u međuvremenu postavili,pažljivo me spustili i pokrili tako da ništa nisam osjetio.

"Jesi li gladan?" upita me Sen.

Kako sam osjećao glad, dao mi je nešto za jelo-nešto spravljeno od brašna i voća.

"Jesi li jako umoran?" upita suosjećajno Latah.

Čudno, više nisam osjećao nikakav umor.Zato sam rekao da nisam umoran. Sasvim suprotno,osjećao sam se prilično svježim.

"Ipak",primijeti Latah,"možda bi bilo dobro da pokušaš ponovo zaspati jer sutra moramo prijeći ledenjak. Moramo to učiniti jer ćemo samo još sutra imati ljepo vrijeme, a prekosutra kad se vrijeme opet pokvari, moramo biti u jednoj pokrajnjoj dolini koja vodi do visoravni gdje se nalazi mjesto na kojem boravi Majstor "Z".

Uskoro sam opet zaspao. Slijedeće jutro smo krenuli na put još prije nego je sunce sasvim izašlo. Bilo je hladno,a tlo smrznuto. Šator je brzo spremljen; poslužen je topli čaj ugodnog okusa i opet jelo od brašna kao i voće,a zatim smo krenuli ka moreni.

Ovoga puta išli smo u kratkim razmacima jedan iza drugoga kako se ne bismo izgubili među stijenama. Osim toga, upravo je takva morena bila omiljeno mjesto zadržavanja snježnih tigrova i snježnih pantera s kojima nema šale ako ih se uznemirava ili ih se omete u njihovom lovu;ma kako bezživotno izgledao krajolik,on je ipak nastanjen raznim vrstama životinja kao tigrovima, medvjedima, vukovima, lisicama, snježnim kokošima, nekim glodavcima, snježnim zečevima i kozama.

No,stavili su me u sredinu kolone i iz jednog drugog razloga, kako mi je rakao Sen, naime, zbog takozvanih snježnih ljudi Himalaje. Već sam ponešto bio čuo o njima u dolinama Kašmira,ali sam te priče uvijek smatrao bajkama. Pitao sam Sena o tome i on mi reče slijedeće: