82. Apsolutno savršenstvo je ovdje i sada

Pitanje: Rat stalno traje. Kakav je vaš odnos, stav, prema tome?

Maharaja: Na nekom mjestu ili ne-kom drugom, u jednom ili drugom obliku, rat se uvijek vodi. Da li je bilo vremena kada nije bilo rata? Neki kažu da je to Volja Božja. Neki kažu da je to Božja igra. To je drugi način da se kaže da su ratovi neizbježni, i da za njih nitko nije odgovoran.

P: Ali kakav je vaš stav?

M: Zašto ti meni namećeš stavo-ve? Ja nemam stavove da ih sma-tram mojim vlastitim.

P: Sigurno da je netko odgovoran za ova užasna i besmislena, krvo-prolića. Zašto su ljudi spremni na međusobno uništavanje?

M: Tragajte za krivcem u sebi. Ideje "ja" i "moje" su korijen svih sukoba. Budite oslobođeni od njih i vi ćete biti van sukoba.

P: Pa što ako sam ja izvan sukoba? To neće utjecati na rat. Ako sam ja uzrok rata, spreman sam da budem uništen. Ipak, logično je da nesta-nak tisuća kao što sam ja neće zaustaviti ratove. Oni nisu počeli sa mojim rođenjem, niti će završiti sa mojom smrću. Ja nisam za to odgovoran. Tko jeste?

M: Nesloga i borba su dio posto-janja. Zašto vi ne istražujete tko je odgovoran za postojanje!?

P: Zašto vi kažete da su postojanje i sukob neodvojivi? Da li može biti egzistencije bez sukoba. Ja nemam potrebu da se borim s drugima da bih bio ono što jesam.

M: Vi se borite cijelo vrijeme s drugima za vaše preživljavanje kao odvojeni tijelo-um, odvojeno ime i oblik. Da biste živjeli vi morate uništavati. Od trenutka vašeg zače-ća, vi ste počeli rat sa vašom okoli -nom, nemilosrdan rat međuso- bnog uništavanja, dok vas smrt ne oslobodi.

P: Vi niste odgovorili na moje pita -nje. Vi ste samo opisali ono što ja znam - život i njegove patnje. Ali tko je odgovoran, to niste odgovori -li. Kad ja inzistiram, vi prebacu-jete krivicu na Boga, ili karmu (sudbinu), ili na moju vlastitu po-hlepu i strah - sve to vodi do novih pitanja. Dajte mi konačni odgovor.

M: Konačni odgovor je ovaj: sva-tko i nitko. Sve je trenutno pojavlji -vanje u polju univerzalne svjesno-sti; kontinuitet imena i oblika je

samo mentalna tvorevina koju je lako odstraniti.

P: Ja pitam o neposrednom, prola-znom, pojavnosti. Ovdje je slika djeteta ubijenog od vojnika. To je činjenica - koja gleda na vas. Vi je ne možete negirati. Dakle, tko je odgovoran za smrt djeteta?

M: Nitko i svatko. Svijet je ono što sadrži i svaka stvar utiče na sve druge. Mi svi ubijamo dijete, i svi umiremo sa njim! Svaki događaj ima bezbrojne uzroke i stvara bez-brojne posljedice. Beskorisno je to analizirati, tome se ne može ući u trag.

P: Vaši ljudi govore o karmi i retribuciji.

M: To je samo grubo pojednosta-vljeno objašnjenje: u realnosti smo svi stvoritelji i stvoreni jedni za druge; međusobno uzrokujemo je-

dni drugima probleme i trpimo ih.

P: Tako, nevin pati za krivca?

M: U našem neznanju mi smo nevini; u našem djelovanju mi smo krivi. Mi griješimo, a da to i ne znamo; i patimo, a da ne razumij-emo zašto. Naša jedina nada jeste: stati, promatrati, razumijeti i oslo-boditi se, iz klopke sjećanja. Jer sjećanje hrani zamišljanje, a zami-šljanje stvara želju i strah.

P: Zašto ja uopće zamišljam?

M: Svjetlo svjesnosti prolazi kroz film sjećanja i stvara, slike u va-šem mozgu. Zbog nedostataka,  i nesređenog stanja vašeg mozga, ono što vi opažate je iskrivljeno i obojeno osjećanjima onoga što se voli i onoga što se ne voli. Smirite vaše razmišljanje, i oslobodite ga  od emocionalnog pretjerivanja, i vidjet ćete ljude i stvari onakvim kakvi oni jesu, sa jasnoćom i dobro -namjernošću. Svjedok rođenja, života i smrti je jedan i isti. On je svjedok bola i ljubavi. Iako je postojanje u ograničenosti i odvoje -nosti bolno, ipak ga volimo. Mi to volimo i mrzimo u isto vrijeme. Mi se borimo, ubijamo, uništavamo ži-vot i imovinu, a ipak smo ljubazni i samopožrtvovani. Mi odgajamo dijete nježno i također stvaramo od njega siroče. Naš život je pun su-protnosti. Ipak mi se za njega vezu -jemo. Ova privrženost je korijen svega. Ipak, ona je potpuno povr-šna. Mi se vezujemo za nešto ili nekoga svom našom snagom, a sljedećeg trenutka to zaboravlja-mo; kao dijete koje oblikuje kolače od blata i odbacuje ih laka srca. Ako ih dodirnete - ono će puno ljutnje vrištati, odvratite mu pažnju  i dijete će ih zaboraviti. Naš je  život u sadašnjosti, i ljubav prema njemu je u sadašnjosti. Mi volimo različitosti, igru bola i zadovolj-stva, opčinjeni smo sa suprotnosti-ma. Zbog ovoga su nama potrebne suprotnosti i njihova prividna odvo -jenost. Mi uživamo u njima neko vrijeme i onda postajemo umorni i žudimo za mirom i tišinom čistog postojanja. Kosmičko srce nepre-stano kuca. Ja sam svjedok, i srce također.

P: Ja mogu da vidim sliku, ali tko je slikar? Tko je odgovoran za ovo strašno, a ipak obožavano, iskustvo?

M: Slikar je u slici. Vi odvajate slikara od slike i tragate za njim. Ne odvajajte i ne postavljajte lažna, pitanja. Stvari su onakve kakve je-su i nitko posebno nije odgovoran. Ideja o personaloj odgvornosti do-

lazi iz privida posrednika. "Netko je to učinio, netko je odgovoran". Društvo, kakvo je danas sa svojim propisanim, zakonima i običajima je zasnovano na ideji odvojene i odgovorne personalnosti, ali to nije jedini oblik koje društvo može da ima. Mogu postojati drugi oblici, gdje je osjećaj odvojenosti slab i odgovornost proširena.

P: Da li je pojedinac sa slabim osećajem personalnosti, bliži samo -realizaciji?

M: Uzmimo slučaj malog djeteta. Osjećaj "ja jesam" još nije formi-ran, personalnost je u razvitku. Prepreka za samospoznaju je malo, ali snaga i jasnoća svjesnosti, njena širina i dubina nedostaju. Tokom godina svjesnost će postati jača, ali će se isto tako pojaviti skrivena personalnost, i zamagliti, zakompli -cirati to stanje. Upravo kao što tvrđe drvo daje topliji plamen, tako se uništenjem snažnije personalno-sti, stvara sjajnija svjetlost.  

P: Da li vi imate ikakvih problema?

M: Ja nemam problema, već sam ti to rekao. Biti, postojati sa imenom i oblikom je bolno, ipak ja to volim. P: Da, ali vi volite sve!

M: U postojanju je sve sadržano. Moja sama priroda je da volim; čak je i bolno vrijedno voliti.

P: To ne čini to, bolno, manje bol-nim. Zašto ne ostati u neograniče-nom?

M: To je instinkt istraživanja, ljubav prema nepoznatom koja me  dovdi u postojanje. U prirodi je postojanja da vidi avanturu u stva-ranju, kao što je u samoj prirodi stvaranja, da traži mir u postojanju. Ova naizmjeničnost postojanja i stvaranja je neizbježna; ali moj je dom iznad toga.

P: Da li je vaš dom u Bogu?

Voljeti i obožavati Boga - također je neznanje. Moj je dom iznad svih pojmova, koliko god bili uzvišeni.

P: Ali Bog nije pojam! To je stvar-nost iznad postojanja.

M: Vi možete koristiti bilo koju riječ koju volite. Što god ti možeš misliti o tome, ja sam iznad toga.

P: Jednom kad ste upoznali svoj dom, zašto ne ostanete u njemu? Što vas odvodi izvan njega?

M: Zbog ljubavi prema tjelesnom  postojanju. čovjek je rođen i kad je rođen, on je upleten u sudbinu. Sudbina je neodvojiva od postoja-nja. Želja da budete posebni stvara od vas osobu sa svom njenom osobnom prošlošću i budućnošću. Pogledajte nekog velikog čovjeka, kakav je to bio predivan čovjek? A ipak kako je težak bio njegov život i ograničen u svojim rezultatima.

Kako je personalnost čovjeka kraj-nje ovisna i kako je njegov svijet indiferentan. A ipak ga mi volimo i štitimo ga zbog njegove same beznačajnosti.

P: Rat se nastavlja i vlada kaos i vi ste zamoljeni da brinete o prehrani u javnoj kuhinji. Vama je dato sve što je potrebno i samo je pitanje kada ćete početi sa radom. Da li ćete vi to odbiti?

M: Raditi, ili ne raditi, za mene je to svejedno. Ja mogu preuzeti bri-gu, ili ne moram. Možda bi drugi bolje odgovarali za takve zadatke, možda su obdareni za njih više nego ja, ili su obučeni, kao na pri-mjer profesionalni ugostitelji. Ali moj stav je drugačiji. Ja ne gledam

na smrt kao na katastrofu, isto se tako ne radujem rođenju djeteta. Kada dijete dođe na svijet čekaju ga nevolje, a smrt je oslobođenje od njih. Vezanost za život je vezanost za patnju. Mi volimo ono što nam donosi bol. Takva je naša priroda.

Za mene, trenutak smrti će biti trenutak slavlja, a ne straha. Ja sam plakao kad sam se rodio, a umrijet ću smijući se.

P: Kakva je promjena u svjesnosti u trenutku smrti?

M: Kakvu promjenu vi očekujete? Kada se film projekcija završi, sve ostaje isto kao kad je započelo. Stanje prije nego što ste bili rođeni, je isto stanje kao i poslije smrti, ako se vi sećate.

P: Ne sjećam se ničega.

M: Zato što nikad niste pokušali.

To je samo pitanje podešavanja uma. Naravno, to zahtijeva trening.

P: Zašto vi ne sudjelujete u  socijalnom radu?

M: Ali cijelo vrijeme ja i ne radim ništa drugo! Koji je to socijalni rad koji biste vi voljeli da ja radim? Beznačajnosti nisu za mene. Moj stav je jasan: proizvodi da dijeliš, nahrani prije nego li sam jedeš, daj prije nego li uzmeš, misli o drugi-ma, prije nego misliš o sebi. Samo nesebično društvo koje se temelji na zajedničkom dijeljenju može biti stabilno i sretno. To je jedino praktično rješenje. Ako to ne želite onda se - borite. 

P: Sve je to stvar guna. Gdje tamas i rajas preovladavaju, mora posto-jati rat. Gdje sattva vlada, tu će biti mir.

M: Uzmite to kako želite, sve to

dolazi na isto. Društvo se temelji na motivima, pobudama. Stavite dobru volju u temelje i nećete imati potrebu za specijaliziranim socijalnim radnicima.

P: Svijet postaje bolji.

M: Svijet je imao cijelo vrijeme na raspolaganju da postaje bolji, ipak nijepostao bolji. Kakva nada posto -ji za budućnost? Naravno, bilo je i bit će perioda harmonije i mira, kada prevladava sattva (uravnoteže -nost) ali stvari bivaju uništene sa svojim vlastitim savršenstvom.

Savršeno društvo je neminovno statično i zbog toga ono zaostaje i propada. Od vrhunca svi putevi vode naniže. Društva su kao ljudi - oni se rađaju, razvijaju se do određene točke relativnog savršen-stva i onda propadaju i umiru.

P: Postoji li stanje apsolutnog savršenstva koje ne propada?

M: Sve što ima početak mora imati i svoj kraj. U bezvremenom sve je savršeno, ovdje i sada.

P: Ali, da li ćemo tijekom vremena doseći bezvremeno?

M: Tijekom vremena ćemo se vratiti do početne tačke. Vrijeme nas ne može odvesti van vremena, kao što nas prostor ne može izvesti van prostora. Sve što dobijate sa čekanjem je samo čekanje.

Apsolutno savršenstvo je ovdje i sada, nije u nekoj budućnosti, bli-žoj ili daljoj. Tajna je u djelovanju, ovdje i sada. Vaš stav, ponašanje je ono što vas zasljepljuje prema va-ma samima. Zanemarite sve ono što mislite o sebi da jeste i djelujte kao da ste bili potpuno savršeni - kakva god ideja o savršenstvu

mogla biti. Sve što vam je potre-bno  je hrabrost.

P: Gdje da pronađem takvu hrabrost?

M: U samom sebi, naravno. Zagledajte se unutra.

P: Vaša milost će pomoći?

M: Moja milost vam govori sada da gledate unutra. Sve što vam treba, vi već imate. Koristite to. Ponašajte se kako najbolje znate, radite ono što smatrate da je potrebno. Nemojte biti uplašeni od grešaka; uvijek ih možete popra-viti, samo je namjera važna. Oblik koji stvari poprimaju nije u tvojoj moći, motivi vaših delovanja jesu.

P: Kako djelovanja stvorena iz nesavršenosti, mogu da vode ka savršenstvu?

M: Djelovanje ne vodi ka savršen-stvu; savršenstvo se ispoljava u djelovanju. Sve dok vi prosuđujete sebe pomoću vaših izražavanja, posvetite im punu pažnju; kada  ostvarite vaše vlastito biće, vaše ponašanje će biti savršeno - spontano.

P: Ako sam ja vječno savršen, zašto sam onda uopće rođen? Kakva je svrha ovog života?

M: To je isto kao pitati: od kakve je koristi za zlato da bude pre-oblikovano u komad nakita? Nakit poprima boju i ljepotu zlata, zlato zbog toga nije oplemenjeno. Slično

tome stvarnost izražena u djelova-nju čini djelovanje značajnim i lijepim.

P: Što stvarnost dobiva kroz svoje izražavanje?

M: Što ona može dobiti? Zapravo ništa. Ali je u prirodi ljubavi da se izrazi, da se potvrdi, da prevaziđe teškoće. Jednom kada si razumio da je svijet ljubav u delovanju,  na to ćete gledati sasvim drukčije.

Ali, prvo se vaš stav prema patnji mora promijeniti. Patnja je prven-stveno poziv na pažnju, koja je sama po sebi kretanje ljubavi. Ljubav želi da raste, da se širi i produbi svjesnost bića, više nego sreću.

Sve što sprečava taj razvitak po-staje uzrok bola, a ljubav ne izbjegava bol. Sattva,  energija koja djeluje za pravednost i miran razvoj, ne smije biti sputavana. Kada je sputavana ona se okreće protiv sebe same i postaje destru-ktivna.

Kada god se ljubav potisne i patnji dopusti da se širi, rat postaje neiz-bježan. Naša indiferentnost prema patnji naših susjeda donosi patnju na naša vrata.