Lionell mi je pružio ruku:
"Neka bude kako bilo;mi smo od sada prava braća u duhu! Akio te više ne vidim na ovoj Zemlji,vidjet ću te negdje drugdje.Povezani smo prijatejstvom koje ništa više ne može prekinuti."
Lionell se mnogo godina kasnije nalazio na ratnoj krstarici koja je tijekom Prvog svjetskog rata trebala u sklopu diplomatske misije prevesti komandanta Kitchenera u jednu drugu zemlju.Kad je krstarica torpedirana,Lionell je izgubio život zajedno s lordom Kitchenerom i čitavom posadom broda.
Tada je započeo jedan novi dio u mom životu koji je od mene učinio drugog čovjeka;potpuno sam se promijenio.Školovanje koje sam prošao nije bilo lako,mnogi ga ne bi mogli svladati.Ima mnogo muškaraca i žena koji su već započeli školovanje,ali su ga prekinuli i odustali. Većina njih je poduku primila kroz inspiraciju ili intuiciju.Oni su na neki neodređeni način osjećali da su vođeni,ali nisu točno znali što se s njima događa.Samo rijetki su imali tu pogodnost da primaju neposrednu poduku od Majstora "Z" i žive u njegovoj prisutnosti kao što je to meni bilo omogućeno.Takve povoljne okolnosti mogu očekivati samo oni koji na temelju svoje evolucije i dosadašnjeg načina života ovdje i na drugim svjetovima pružaju izvjesno jamstvo da će konačno postići svoj cilj,a ako ne, da će ipak toliko težiti spoznaji da nikada više
neće napustiti mjesto svoga učenja. Ako se to ipak dogodi i netko tko se vrati u svoju prijašnju okolinu priča o tome gdje je bio kako bi privukao pažnju na sebe, to radoznalcima ipak ne bi bilo ni od kakve koristi jer bi opis uvijek bio suviše manjkav da bi se pomoću njega pronašlo mjesto učenja,a približe li se ipak radoznalci tome mjestu učenja,bit će s toga puta skrenuti uslijed bilo kakve okolnosti.Nakon opisanog razgovora između Sena, Lionella i mene prošlo je nekoliko dana a da nismo napravili ništa što bi navodilo na zaključak kako namjeravamo poduzeti nešto neobično.Ukratko, uopće se nismo spremali u posjetu svetim ljudima. Izraz "sveti"ovdje upotrebljavam zato što tamošnji prastanovnici tako nazivaju članove "Bijelog Bratstva".Mi se nismo pokrenuli jednostavno stoga što za to ismo osjetili nikakav poriv.
3. poglavlje
USPON PREMA ŠKOLI "POSVEĆENIH" U VISOKIM HIMALAJAM
Nekoliko tjedana kasnije,Sen je ušao u moju jednostavnu sobu u kojoj sam ležao i čitao-rana mi je bila skoro sasvim zarasla-i skromno pitao smije li mi predstaviti jednog dobrog prijatelja.Kada sam potvrdio, izašao je i vratio se u pratnji jednog Indijca koji mi se smjesta dopao.Imao je otvoren,prijateljski pogled,bio je jednostavno ali vrlo čisto obučen,a njegov je glas bio jako ugodan.Ukratko,bio je osoba koja je svakome na prvi pogled ulijevala povjerenje.
"To je moj prijatelj Latah",predstavi Sen posjetioca. "On ima za tebe poruku od Majstora "Z".
"Ako si spreman,sahibe,pođi sa mnom i slijedi me do mjesta gdje će će Majstor "Z" duže vrijeme zadržati.Ali dobro se obuci i ponesi sa sobom toplu odjeću jer moramo prelaziti visoke planinske lance gdje su noći jako hladne."
"Ali ti,dragi Latah",odgovorih smiješeći se,"izgoleda ne želiš sebe zaštititi od hladnoće, kad si tako lagano obučen?"
Latah uzvrati smješeći se:
"Sahibe,kad provedeš u našim učilištima toliko vremena kao ja,biti ćeš i ti isto tako otporan.Meni hladnoća ne može ništa jer sam naučio da se naporom volje okružim aurom kroz koju hladnoća ne prodire i u kojoj se prilično ugodno osjećam ma kako hladno bilo.Ali ti još nisi razvio tu snagu koncentracije i zato se moraš čuvati da ne stradaš."
Počeli smo se pripremati za put što nije dugo trajalo jer je Sen izgleda taj put predvidio i sve pripremio još dva dana prije Latahova dolaska.
Lionell se oprostio od nas na dan našeg odlaska prisno mi stisnuvši ruku s obećanjem:
"Dakle, do viđenja, brate, u jednom boljem svijetu."
Rastanak mi je teško pao,te se pokazalo kakve je jake veze sudbina isplela među nama dvojicom.
Poveli smo sa sobom još četiri nosača iz sela u kojem smo stanovali posljednjih tjedana.
Na put smo pošli rano ujutro.Slijedili smo tijek jednog potoka koji je tekao iz pokrajnje doline.Nije bilo puta,samo mala stazica. Išli smo jedan za drugim.Na čelu je kao vođa išao Latah,slijedila su naša četiri nosača s ono malo tereta koji smo ponijeli,zatim sam išao ja,a na kraju kolone bio je Sen.
Sunce je toplo sjalo.Zrak je bio nepomičan.Nakon što smo se penjali otprilike pet sati, naš put je vodio preko neke vrste brdskog sedla s kojeg smo mogli baciti pogled na široku dolinu iz koje smo došli.Sve je bilo mirno i obasjano suncem.Livade i obronci bili su obrasli tamarindom i grmljem,a travnate padine ukrašene cvijećem jarkih boja.Neposredno iza doline iz koje smo došli planine su rasle prema nebu. Njihovi vrhovi bili su ovijeni teškim oblacima kojima izgleda kao da nije bilo moguće prijeći široku dolinu.
Nakon što smo se neko vrijeme divili ljupkom ali i veličanstvenom pogledu na planine,krenuli smo dalje.Staza je vodila kroz uski kanjon.Onda se iznenada proširila i pred nama se prostrla kotlina isto tako puna cvijeća i bujne trave.Iza nje kao da je svijet prestajao. Izgledalo mi je jednostavno nemogućim da bi se moglo uspeti na strmu stijenu koja se po mojoj procjeni izdizala okomito dobrih 2000 metara.Tamo gore nalazila se jedna visoravan jer odavde se nisu mogli vidjeti vrhunci od preko 8000 metara visine.
Odlučili smo prenoćiti u ovoj kotlini.Čudio sam se da već tako rano postavljamo logor.Latah je vjerojatno pročitao moje misli.
"Danas nećemo putovati dalje jer će za kratko vrijeme početi velika oluja,iako je nebo još skoro sasvim vedro."
I stvarno je nebo bilo vedro koliko smo mogli vidjeti iz naše kotline;na njemu su se nalazili samo pojedinačni cirusi koji su se pružali kao bijele crte preko plavoga neba.
Jedva smo podigli šator pod kojim je bilo mjesta za svu sedmoricu,kada se počelo mračiti. Nebo je sada bilo pokriveno teškim,crnim oblacima što su izgledali kao da se spuštaju u kotlinu jer je gornji dio strme stijene već nestao u oblacima. Odozdo se vidjelo kako crne mase oblaka navaljuju na stijenu kao valovi.Sasvim iznenada spustila se kiša uz jaku grmljavinu.No,još uvijek nije bilo vjetra.Sjedili smo u šatoru i svatko od nas bio je zabavljen svojim mislima.
Iznenada se začuo neobičan šum.Skočio sam na noge i požurio prema ulazu u šator.Tamo je dočekao neobičan prizor.Kiša je slabo padala.Niz stijene se sručila kamena lavina,jedna od onih koje su u nekim dijelovima Himalaje skoro svakodnevna pojava.Ali,ta je lavina pravila drugačiju buku od one koja me je izamila iz šatora.Pogledao sam što bi mogao biti uzrok i ustanovio da dolazi od ulaza u kotlinu kroz kojega smo prošli. Vidio sam zračnu pijavicu koja se kao rotirajući lijevak s velikom bukom kretala ravno na šator. Lijevak je postajao sve širi i činilo se da je velik kao cijela kotlina.A čitava ta pojava bila je cijelo vrijeme praćena bljeskom munja i grmljavinom.
bglavac
irida
edin.kecanovic
