No, možda sam već otišao suviše u budućnost. Nakon mog prvog susreta s Majstorom "Z" i ostalim svetim ljudima, možda još ne bih bio osjetio želju zatražiti dozvolu da im se pridružim u njihovoj naseobini da se iznenada nakon nekoliko tjedana odsustva nije pojavio moj nekadašnji sluga, a sadašnji prijatelj Sen. Nisam ga pitao kakve je poslove morao obaviti u Bombaju.Nekoliko smo tjedana živjeli kao i do tada. Sen nije nikada spominjao takozvane "okultne" i "duhovne" teme, ali je uvijek bio spreman sa mnom o tome razgovarati,čim bih naš razgovor skrenuo u tom pravcu..

Kada smo jedne večeri sjedili u vrtu male kućice u malom mjestu gornjeg dijela Kašmirske doline-Lionell, Sen i moja malenkost-odjednom smo svi osjetili jedno tako divno raspoloženje kakvo povremeno osjeti svaki čovjek ako je u svojoj nutrini savršeno zadovoljan sobom i svijetom. Pritom je taj osjećaj za nas bio stotinu puta jači, prijateljskiji i ugodniji. Zrak je bio miran i ispunjen ugodnim mirisima cvijeća iz vrta. Mjesec je izgledao kao kugla koju je netko zalijepio na vedro nebo i bacao je mistično svjetlo na okoliš i nedaleke snježne vrhunce. Osjećaj ugode koji nas je obuzeo bio je toliko jak da smo pogledavajući jedan drugog primjećivali svoja ozarena lica. Lionell i Sen su očigledno bili očarani, pogleda upravljenog naizgled u prazno, u daleke predjele. Unutrašnja ugoda bila je tako velika da se više nisam mogao suzdržati, te sam glasno rekao;"O, kako se sretnim osjećam, kako sretnim!"

Na te moje riječi, Lionell i Sen me pogledaše smiješeći se i primijetiše:

"Dakle, i ti si to osjetio!"

Tada su mi ispričali da su u meditaciji bili sjedinjeni sa svetim ljudima Indije koji su večeras imali godišnji sastanak: isti je uvijek započinjao meditacijom za dobro svijeta jer sam bio u društvu Lionella i Sena, koji su znali za sastanak i koji su svojim sudjelovanjem u zajedničkoj meditaciji primili val blaženstva što ga primi svatko tko sudjeluje u takvim skupnim meditacijama. To je bio poseban osjećaj blaženstva kojega sam kasnije imao prilike još puno puta doživjeti,ali prvi puta je tijelo bilo kao prožeto električnom strujom što je oslobađajuće djelovalo na dušu i na duh. Čovjek ima osjećaj kao da mu se "duša otvorila" i vjeruje kako u tom stanju može razumjeti govor životinja osluškujući njihove emocije koje unose u svoje glasanje. Pritom i duh gubi svaki osjećaj težine i ograničenja. Bez obzira na što čovjek mislio,odjednom mu postaje "sve jasno" i čudi se zašto je ranije uopće razmišljao o tim temama. To je stanje unutrašnje ekstaze,a pritom se istovremeno osjeća i unutrašnji mir i blažena ugoda što je jednostavno neopisivo i nije moguće ni sa čime, doista ni sa čime sličnim usporediti.

Kada je to raspoloženje polako popustilo, primijetio sam:

"Mora da je čudesno biti sveti čovjek.Šteta što se to ne može postati na ovoj Zemlji."

"Ali ti to možeš",prijateljski reče Sen,"Moraš samo htjeti."

"No ja ne znam kako da krenem tim putem."

"Kaži mi želiš li i ja ću te uvesti u jednu školu za svete ljude jer si prema svom dosadašnjem životu zreo za to."

U sebi sam osjećao radost,ali ipak sam oklijevao s pristankom.Tu je došla do izražaja moja njemačka sklonost prema sitničavosti.Razmišljao sam da bih najprije morao još jednom otputovati u Bombaj zbog reguliranja mojih osobnih obaveza jer se njima i sličnim stvarima duže vrijeme ne bih mogao baviti. Osim toga, imao sam i jednu staru sestru u Njemačkoj s kojom sam se često dopisivao. Koji bih razlog mogao navesti za prestanak dopisivanja do kojega će vjerojatno doći? Ukratko, to su bili problemi, ili,bolje rečeno, sitnice koje bi se s malo dobre volje mogle lako riješiti,ali one su mi se u tom trenutku činile ogromnima.

Sen je izgleda opet čitao moje misli, jer je neočekivano progovorio:

"Ne moraš ništa brinuti.Ja sam za vrijeme svog boravka u Bombaju sredio sve tvoje obaveze.Osim toga,na tamošnjoj pošti sam podigao jedno pismo za tebe koje sadrži obavijest što će vjerojatno riješiti tvoj najveći problem."

Tim riječima mi je Sen predao jedno pismo iz Njemačke koje je izgleda već duže vrijeme ležalo na glavnoj pošti u Bombaju.Otvorio sam ga.Sadržavalo je obavijest o smrti moje sestre.

"Ostalo bi još samo da uskladim neke manje važne osobne stvari,kao na primjer obavijest banci da ne brine ako duže vrijeme ništa ne čuje o meni i slične sitnice."

"To sam već napravio",primijeti Sen skromno i kao moleći unaprijed za oproštenje što je to uradio na svoju inicijatiu. "To je bila svrha mog putovanja u Bombaj."

"Da, ali...."

"Znam već", nasmiješi se Sen, "htio bi znati kako sam sve mogao predvidjeti. No, to je moguće.Ti si zreo za svoj daljnji razvoj. Znao sam da ćeš uskoro osjetiti želju za povlačenjem od svijeta."

"Da,ali zar nisam mogao promijeniti svoje planove?Na primjer,što me i sada priječi da promijenim svoju namjeru?"

"Ništa",smijao se Sen,"ali ako bi sada promijenio svoje mišljenje,ne bi ostalo pri toj promjeni već bi se uskoro vratio svojoj već donijetoj odluci.Ne zaboravi:kada je nešto sazrelo, tu se ne da ništa promijeniti.Ti možda možeš jednom potoku koji teče nizbrdo u dolinu zagraditi korito i time jedno vrijeme zaustavljati njegov tijek,ali ga time ne možeš obuzdati.Potok će iza brane koju si sagradio narasti u jezero koje će probiti branu čim mu snaga dovoljno poraste ili će sebi naći neki drugi put. Vidiš,tako je i s tobom.Tvoj unutrašnji razvoj stigao je do točke gdje se njegov tijek na kraće ili duže vrijeme može obuzdati-na primjer ako sada promijeniš mišljenje-ali možeš biti siguran da će snaga te struje tražiti neki drugi izlaz.I tada to možda ne bi bilo ugodno za tebe kao što je sada kad uslijed zrelosti sve ide svojim prirodnim tijekom,te će tvoj razvoj i produhovljenje proći mirno i uspješno.Međutim,radi kako želiš.Svaki čovjek ima slobodnu volju,koju ni jedan drugi čovjek ne smije sputavati."

Nakon kratke pauze odgovorih:

"Imaš pravo Sen,s tvojom logikom.Spreman sam za studij i moram ti otvoreno reći ne samo da nisam ljut zbog koraka koje si poduzeo na svoju ruku, već sam ti i zahvalan, jer ono što mi je ranije izgledalo kao prepreka,sada je samo otpalo od mene.Spreman sam ići s tobom i dozvoliti da me vodiš ako to želiš i ako smatraš neophodnim."

U tom trenutku se moj prijatelj Sen izmijenio na neobičan način.Njegovo se lice ozarilo skoro nadzemaljskim sjajem.

"Hvala ti od srca.Ti i ne znaš koliku uslugu si mi učinio svojom odlukom.Bio si posljednja prepreka mom daljnjem napretku.Uslijed lančano povezanih uzroka koje ti još ne bi mogao razumjeti,bilo je neophodno da te dovedem na put savršenstva.Prije nego što to učinim,nije mi bio moguć nikakav napredak.No, pritom nisam smio vršiti nikakav pritisak na tvoje odluke.Jedini meni dozvoljen put bio je Put služenja i savjesnog obavljanja dužnosti.I on mi je sada donio slobodu.Potreban mi je još samo tvoj pristanak da se želiš školovati i za tebe više nema prepreke za stupanje u "majstorsku" školu svetih ljudi Velikog Bijelog Bratstva".

Radosno sam dao svoj pristanak.Lionell je šuteći slušao našu raspravu.Tada mi je pristupio,stisnuo ruku i rekao:

"Tek sada si stvarno moj brat.Želim ti čestitati što si Sena izabrao za svog voditelja.On je vodio i mene.No ja još nisam položio sve ispite,još nisam postigao potpuno majstorstvo ili učeništvo,ali ono što mi nedostaje kasnije ću nadoknaditi,tada kad ti možda već budeš dalje nego što sam ja sada."

"Ali ne na ovoj Zemlji,dragi Lionell" umiješa se Sen u razgovor, "Ti ćeš za nekoliko godina stradati u jednoj misiji u službi tvoje zemlje,koja će biti zaraćena s domovinom našeg prijatelja.Nas naravno neprijateljstvo dviju zemalj ne može rastaviti jer mi vrlo dobro znamo da su takva neprijateljstva samo prolazni događaji izazvani političarima i njihovim diplomacijom ili trenutnim ekonomskim i drugim okolnostima."