Kada sam pročitao taj izvještaj,zamislio sam se.Tako me zatekao moj sluga Sen koji me je čudno promatrao i tako se neobično smiješio da sam to morao primijetiti.Već sam ga htio pitati što on misli o tom izvješću,a on mi je već odgovarao na moje neizrečeno pitanje: "Da, postoje takvi sveti ljudi.Ima i jedna vrsta samostana gore u skrivenim visoravnima Himalaje." Ostao sam bez riječi od čuđenja, no povratio sam se od iznenađenja i pitao Sena otkuda je znao što ga želim pitati.Ponovo se nasmijao i odgovorio da je naprosto "osjetio". Zatražio sam da mi ispriča nešto više o svetim ljudima, na što se Sen otkrio kao moj dušobrižnik poslan da se brine o meni jer su me on i njegovi prijatelji već dugo zapazili kao nekoga tko stoji neposredno pred "duhovnim buđenjem".On je stupio u moju službu kao moj sluga da bi bio u mojoj blizini i bdio nada mnom kao neka vrsta "duhovnog zaštitnika" i "vođe".Tada mi je ispričao više o sebi i svojim životnim zadacima koji su bili tako neobični da se nisam mogao snaći od čuđenja.Na moje pitanje smijem li o tome govoriti Lionellu,Sen je rekao da tome nema što prigovoriti, tim više što je Lionell isto tako jedan njegov "brat",a time i moj. Ja sam dakle bio vođen,a da to nisam znao. Tada sam primijetio i da moja rana od kada se na moju molbu Sen brinuo o njoj, nije pričinjavala toliko teškoća koliko ranije. Time je za mene započeo najzanimljiviji dio moga života, dio koji je mome postojanju dao nov smisao i nove sadržaje.

Ostao sam duže vrijeme kod svoga prijatelja Lionella u Simli. Čist planinski zrak i Senova brižna njega u velikoj mjeri utjecali na moje zdravlje.Ustanovio sam da me rana više toliko ne smeta i izgledalo je kao da počinje zacjeljivati. Često smo nas troje; Lionell,Sen i ja sjedili zajedno u večernjem sumraku i razgovarali o filozofiji i životnim pitanjima. Lionell je već ušao prilično duboko u svijet indijske misli, među ostalim je pročitao i knjigu "Dzyan", te je dao zanimljiva objašnjenja o navodnom postanku Zemlje kao što je to opisano u navedenom indijskom djelu. Indijske svete knjige sadrže mnogo detaljnije zapise o povijesti čovječanstva od drugih religioznih knjiga, pogotovo ako ih čitamo "između redaka " kako bi se u stvari trebale čitati, naime "duhovnim očima". Često smo razgovarali o svetim ljudima Indije i o njihovoj misiji. Tijekom razgovora ustanovio sam da Sen, koji je izgleda bio dobro upoznat s filozofijom svetih ljudi uvijek nanovo naglašava da oni isto tako priznaju Spasitelja kršćanstva kao "Božjeg sina" i "Krista" kao i kršćanki vjernici. Prema mišljenju indijskih filozofa, uvijek u određeno vrijeme i na određenim mjestima u svijetu se pojavio neki osnivač religije koji je primjereno duhu vremena, mjestu i ljudima gdje se pojavio,naučavao Vječnu Istinu. Stoga sve religije imaju svoje pravo postojanja,ali uvijek samo za one kojima je upravo ta religija data preko njezinog osnivača. Jedne večeri smo Lionell i ja odlučili otputovati za Kašmir kako bismo pokušali doći u izravni doticaj s nekima od svetih ljudi jer nas je Sen uvjeravao kako će uskoro neki sveti ljudi na putu prema svom mjestu sastanka u visokoj Himalaji proći kroz dolinu Kašmir. Kada smo Sena pitali kako ćemo prepoznati svete ljude, on je odgovorio da uopće ne moramo brinuti o tome jer će takav susret-prividno slučajan-biti upriličen od strane jednoga od tih ljudi.Tako smo Lionell i ja otputovali za Kašmir. Sen je po prvi puta tražio duži dopust i nije putovao s nama. Kako je rana skoro potpuno zarasla i njegova mi pomoć više nije bila neophodno potrebna, bio sam potpuno suglasan s njegovom odsutnošću tijekom tri do četiri tjedna. Sen je želio otputovati za Bombaj i obećao je da će se vratiti za četiri tjedna. Ako se mi do onda još ne bismo vratili iz Kašmira, on bi nas slijedio onamo.

Oduševio me već prvi sveti čovjek kojega sam sreo,a da nisam ni znao tko je on. Sreo sam ga u jednoj prašnoj ulici nekog malog mjesta u Kašmiru. Sjećam se tog susreta kao da je bio jučer. Bio je neusporedivo lijep dan. Sunce je sjalo s neba bez oblaka, no vjetar koji je dolazio s nedalekih ledenjaka Karakorum-planina činio je boravak na otvorenom prilično neugodnim. Proteklu noć bilo je jako nevrijeme i vrhovi planina su sjali zaodjenuti čistim novim snijegom koji je pod sunčevim zrakama tako sjao i blještao da ih se jedva moglo promatrati. Stajao sam kod jednog uličnog prodavača i kupovao voće. Kada sam obavio kupovinu i htio otići, nehotice sam gurno nekog čovjeka koji je stajao pored mene,a da to nisam ni primijetio. Ispričao sam se i podigao pogled. Tada sam ugledao jedno lice koje je iako naglašeno muško i okruženo jakom bradom, ipak zračilo tolikim prijateljstvom kakvo još nisam vidio ni na jednom licu. Crte njegovog lica bile su nježne,ali i ozbiljne. Imao sam osjećaj da to lice koje je zračilo tolikom nježnošću i produhovljenošću može isto tako biti i strogo, toliko strogo da se čovjek jednostavno mora pokoriti. Ne znam više koliko dugo sam bio zagledan u to lice, vjerojatno sve dok nisam postao svjestan da se zapravo nepristojno ponašam. Upravo kada sam se htio ispričati, na moje veliko iznenađenj čovjek progovori na čistom njemačkom jeziku: "Sve je u redu, brate, ne moraš se ispričavati.Ja te već dugo poznajem,i to ne samo ovaj život već od prije nekoliko života unazad. Mi smo nekoć bili prijatelji, dobri prijatelji na jednoj drugoj planeti, pod sasvim drugačijim okolnostima." Mene su te riječi toliko zbunile da nisam znao što bih odgovorio. Moj sugovornik je to primijetio, prijateljski se nasmiješio, kimnuo mi i oprostio se riječima:

" To nije posljednji put da se nas dvoje vidimo. Još ćemo često biti zajedno. Tada ću ti mnogo toga ispričati. " Nakon tih riječi okrenuo se i udaljio. Ostao sam stajati kao skamenjen. Prenuo sam se tek kada je prodavač, kod kojeg sam kupovao, primijetio:"To je jedan sveti čovjek. Možeš biti sretan što je razgovarao s tobom."

Da ne bih duljio, neću opisivati kako sam slijedećih dana i tjedana upoznao još i druge svete ljude Indije. Ukratko, rezultat mog putovanja u Kašmir bio je da sam osjetio veliku privlačnost prema svetim ljudima i pridružio mi se u jednom samostanu na planinskoj visoravni, kako bih postao učenikom svetog čovjeka koji mi se obratio na njemačkom prilikom našeg prvog susreta. Nazvat ću ga Učiteljem ili Majstorom "Z". Bio je također rodom iz Njemačke, izgubio je svoje roditelje prilikom prvih Napoleonovim ratova. Slijedio je jednu francusku kolonu nastojeći biti od koristi gdje je to bilo moguće, te je na taj način stigao do Španjolske,a kasnije s jednom francuskom ekspedicijom i do Egipta gdje je sreo jednog fakira i priključio mu se. Uskoro, nakon odlaska Francuza i bitke kod piramida, fakir je napustio Egipat i krenuo pješice kroz Malu Aziju i Perziju u Indiju. Kasnije je otišao u Afganistan. Tamo se fakir rastao od budućeg Majstora "Z" i dao mu adresu jednog malog mjesta u Kašmiru gdje će sresti svetog čovjeka čijim bi učenikom trebao postati. Nakon puno godina najtežeg studija konačno je dosegao "majstorstvo" (učeništvo), te u krugovima posvećenika postao poznat kao Majstor "Z". Majstor "Z" je osjećao naklonost prema meni prvo zato što sam bio njemačkog podrijetla i drugo jer je zahvaljujući svom znanju okultizma navodno znao da smo u prijašnjem životu bili nerazdvojni prijatelji na nekoj drugoj planeti. On je još i danas živ,iako je po ljudskim mjerilima nevjerojatno star. Namjerava još dugo godina živjeti na ovoj Zemlji, jer će odnosi među ljudima pretrpjeti velike promjene, te će se morati puno toga učiniti; u ne tako dalekoj budućnosti bit će potrebno ublažiti mnoge boli i patnje.