6. Boravak u Americi

 

.Potvrdu, kako za  općenite istine o saobraćaju sa duhovima  tako i za pojedine istine ovog područja, doživio sam za vrijeme boravka u Americi. Ovdje je spiritizam jako proširen pod nazivom „Spiritualnost“. Svuda postoje t.zv. „Spiritualne crkve.“  Koristio sam priliku upoznati postupak „spiritizma“ u ovim crkvama. U tu sam svrhu posjetio brojna spiritistička bogoslužja. Nažalost, potvrđeno mi je ono, što mi je često preko medija rečeno u Njemačkoj. Uvijek ponovo mi je potvrđeno, da se dobri duhovi povlače tamo, gdje se interesi sudionika odnose na ovozemaljske svrhe, a ne na unutarnji razvoj na putu prema Bogu. Tamo, gdje prevladavaju materijalna stanovišta, predstavljaju se niži duhovi. Tu nedostaje svaka kontrola duhova. Takvi su sastanci poprište onih duhova, koji se nalaze u nižim sferama, iako ne moraju pripadati zlim duhovima. Većinom su to umrli članovi, prijatelji i poznanici sakupljenih sudionika, koji u onostranosti nisu još naročito razvijeni i kojima stoga na srcu više leže zemaljske potrebe njihovih ljudskih pripadnika, nego duhovni napredak. Takvi susreti nisu više Bogoslužje, nego mjesto izvještaja za zemaljska pitanja i potrebe. Ovo je slično onome, što se je odigravalo kod poganskih službi idolima. Jer privlačna snaga poganske idololatrijske službe sastoji se upravo u tome, da ljudi, preko medija poganskih idolskih službi, žele dobiti informacije za njihov ovozemaljski uspjeh i saznati svoju zemaljsku budućnost.

U nijednoj ovoj crkvi nisam doživio nešto što je duhovno više, iako sam za tim težio. Većinom je ono, što sam doživio nešto, što spiritizmu više šteti nego što može koristiti. Također sam dobio dojam, da posjetioci dolaze na ove susrete samo radi objava preko kojih žele doznati za svoje  ovozemaljske potrebe. Isto tako, kod voditelja ovih crkava, novac igra ne beznačajnu ulogu. Naplaćuju se ulaznice, koje iznose nekoliko dolara, tako da je siromašnima posjeta nemoguća.

Sve mi je to potvrdilo istinu onoga, što mi je u Njemačkoj rečeno o današnjem spiritizmu, pa iako se on odvija po vanjskoj religioznoj formi. Stekao sam uvjerenje, da ova vrsta spiritizma ne privodi čovječanstvo bliže njihovom Bogu. To nije spiritizam prvih kršćana.

No, ipak sam u Americi upoznao također i  viši kontakt sa duhovima i time dobio potvrdu o onome, što sam prije sam doživio.

Za vrijeme mog boravka u New- Yorku stanovao sam kod jedne njemačke obitelji Niemann – 148 E, 18 str.  Dajem ime i točnu adresu ove obitelji stoga, jer ona igra glavnu ulogu kod slijedećih doživljaja i meni je dozvolila imenovati ih. U principu u ovoj knjizi izostavljam navoditi imena, kako nitko ne bi imao neugodnosti pri objavljivanju ove knjige.

Sa gospodinom Niemann nisam nikada razgovarao o spiritizmu, nego jedino o doživljajima u spiritističkim crkvama New – Yorka. On sam nije pripadao nikakvoj vjerskoj zajednici. Činilo se,da je  kod njega.ugašena vjera u Boga. Zbivanja na spiritističkim skupovima, o kojima sam mu pričao, smatrao je varanjem i novčanim interesom.

Ipak se je odlučio jedne večeri, iz znatiželje, poći sa mnom u jednu takvu crkvu. Kao i svakomu od prisutnih u crkvi tako je i njemu dana jedna poruka. To, što mu je rečeno, pokazalo se pogođenim u svim dijelovima, iako ga je medij prvi put vidio i nije znao, tko je on bio. Pri tome mu je saopćeno, da on sam ima velike medijalne sposobnosti, koje bi trebao dalje razvijati.

Kad smo se vratili kući upitao me je gospodin Niemann, što je vidovnjakinja mislila pod izrazom mojih medijalnih sposobnosti. Tad sam mu objasnio međusobne veze i predložio sam mu, da zajedno s njim i njegovom ženom jednom u tjednu služimo kratko Bogoslužje. Time mi je dana nova mogućnost, da ispitam točnost onoga, što sam doživio u Njemačkoj, u što duboko nisam više sumnjao.

Služio sam Bogoslužja na isti način, kao što sam to činio prije u mojoj župi u malom krugu, o čemu sam im govorio. Sada ovdje, s onu stranu oceana, u jednoj obitelji, koja je bila napustila vjeru, ali je imala iskrenu i ispravnu volju prihvatiti istinu, vidio sam pred sobom školovanje medija, na isti način kao što sam to promatrao kod medija moje bivše okoline. Radilo se o istim zakonitostima medijalnog razvoja, tamo i ovdje.

Već prve večeri gospodin Niemann je počeo s medijalnim pitanjem, pri čemu je doduše znao, da  piše, ali ne  što piše. Pojedini odlomci napisanog prikazivali su različite rukopise i bili su potpisani sa raznim imenima umrlih pripadnika i prijatelja, kojih se gospodin Niemann tek opet sjetio, kad je pred sobom vidio njihovo ime ove večeri na svom papiru. Oni su mu saopćili, da je on, s onim što sada čini, na ispravnom putu. Neka nastavi i dalje. Kako bi oni bili sretni, da im je, za vrijeme njihovog zemaljskog života, netko pokazao ovaj put do Boga. Postoji  onostrani život i postoji Bog – i neka njemu bude vjeran. Gospodin Niemann bio je bez riječi, kad je došao k sebi i pročitao ono, što je bilo zapisano s njegovom rukom u različitom rukopisu.

Poslije je gospodin Niemann, u mojoj odsutnosti, sam održavao Bogoslužje sa svojom ženom. On je opet pisao, kao prvi puta, čemu se je njegova žena jako čudila. Ona  je u sebi mislila, da sam ja hipnotizirao njenog muža i da sam mu to, što je pisao, prenio prenošenjem misli. Sada je imala dokaz, da je njeno mišljenje bilo krivo, jer je medijalno pisanje također i onda, na isti način teklo, i kada ja nisam bio prisutan. Osim toga ona je već prvi puta trebala znati, da mi imena umrlih nisu mogla biti poznata, koja su bila zapisana ispod zapisa i stoga nisam bio u stanju, da ta imena prenesem na ono, što je on zapisao. Ali ona je na istom sastanku dobila još uvjerljiviji dokaz. Iznenada je naime i sama bila prisiljena, od jedne nevidljive ruke, uzeti olovku i pisati i kroz to vrijeme tekle su joj suze po licu. Suprotno od njenog muža ona je znala, što je pisala. Kod nje je bilo isto ono, što sa doživio kod jednog mladića u mojoj župi. Kao i mladiću, tako su i gospođi Niemann misli, koje je trebala zapisati, dane sa nasilnom snagom. Ona je dakle bila „inspiracioni medij“ kao i onaj mladić. Također ni ona nije bila u stanju, na koncu njenog pisanja, to još jednom ponoviti, što joj je bilo inspirirano.

Školovanje ova dva medija teklo je dalje od tjedna do tjedna. Gospodin Niemann je još kraće vrijeme pisao, a zatim je počeo svoje školovanje za „govornog medija“ sa svim vanjskim pojavama, koje sam doživio kod govornog medija u mojoj nekadašnjoj župi. Duh, koji je preko njega govorio, uvijek je dolazio sa pozdravom: „Mir Božji, neka je s Vama!“ -  ili, kad je htio saopćiti posebnu pouku, sa pozdravom: „Božja riječ, neka je s  Vama !“

Potvrdu istine o onome, što nam je saopćeno  preko ovog duha, dobili smo jednog dana na jedan način, koji nas je sve potresao. Imao sam u Njemačkoj jednog jako dragog prijatelja. On je bio jednostavan čovjek iz naroda i živio je u jednom malom selu. Prije mog putovanja za Ameriku osobno sam se od njega oprostio.

Tada je 20.srpnja 1930., za vrijeme našeg Bogoslužja, preko gospodina Niemanna, objavljeni duh rekao, da je moj prijatelj u Njemačkoj teško bolestan i da će uskoro umrijeti. Poruka je doslovno glasila: „Tvoj prijatelj H. S. teško je bolestan. On pati od jedne podmukle bolesti. Ti ga, na ovoj zemlji, ne ćeš više vidjeti.“ – Kad sam,  zbog ovih riječi, bio potresen i kad sam zaplakao, on me je tješio s riječima: „Tvoj je prijatelj jedan plemenit čovjek. On je kod nas dobro došao. Ako mu želiš pisati, tad to učini odmah, tad će tvoje pismo stići još za njegova života.“ – potom kao da se je još jednom htio uvjeriti, da li će moje pismo pravovremeno stići, okrenuo je glavu na stranu, kao da se je kod nekog htio propitati i dogovoriti. Tad  se je opet obratio na mene s riječima: „Da, pismo će na vrijeme stići. Ali nemoj zatezati !“

Slijedećeg sam dana pisao pismo mom prijatelju i za oproštaj priložio svoju sliku. O onome, što mi je rečeno o njegovoj predstojećoj smrti naravno nisam pisao. Naprotiv, izrazio sam mu svoju radost, da ga uskoro opet vidim i molio sam ga, da me na povratku dočeka u Bremenu.

2o.kolovoza 1930.godine primio sam pismo od moje sestre, koja je u Njemačkoj stanovala blizu mog prijatelja. Pismo je bilo datirano 11. kolovoza 1930., koje je počimalo s ovim riječima: „Nažalost, moram ti saopćiti, da je umro tvoj najbolji prijatelj H. S. iz O. Kako sam čula, on je u ponedjeljak od tebe dobio pismo s tvojom slikom. Tad te je mogao još jednom vidjeti i reći zbogom. On je jako plakao, što si mu pisao, on je želio, da te dočeka na povratku u Bremenu. On je sada već u vječnosti.“

Onog dana, kad sam primio pismo od moje sestre imali smo Bogoslužje u našem malom krugu. Od one večeri, kad mi je najavljena smrt mog prijatelja,  onaj duh, koji se objavio preko gospodina Niemanna, nije se  više javljao. Ove večeri  ipak se pojavio i ušao je u medij i govorio je. Gospođa Niemann je stenografski snimila slijedeće riječi: „Božja riječ neka bude s vama ! – Ja samo iznimno govorim danas, da ispunim tvoju volju.“ ( Ja sam naime cijelog dana tiho molio, da mi Bog uputi riječi utjehe).  – „Opet si doživio žalost, koju kao čovjek teško prihvaćaš. No, ne budi žalostan ! Njemu (umrlom prijatelju) je mnogo, mnogo bolje. Tebi za nagradu: On stoji na tvojoj desnoj strani, tebi privržen, tebi se prijateljski smije i miluje s desnom rukom tvoju glavu. On te srdačno pozdravlja. Ti ne trebaš biti žalostan. Možda ćeš ga kasnije čuti.“ (On je time mislio, da će pokojni možda kasnije sam preko medija govoriti sa mnom). „Ne još. – Njegova zadnja borba nije bila teška. On te rado želi još jednom vidjeti i  s tobom govoriti. Za sada on te može vidjeti, ali ne može još govoriti. – On je umro moleći se Bogu. – O, vi jadni ljudi ! Ovdje je za vas tako teško. Ali ostajte vjerni ! Ne kolebajte i ne posrćite, tad ne će izostati nagrada. Mnogima, kojima ovdje dolje nije bilo tako dobro, kao drugima, oni  u onostranosti stoje na višem stupnju, nego oni, koji su  ovdje bili njihovi gospodari. Materija i novac ne usrećuje.“

„Dakle, ne budi žalostan ! Ah, kad bi ga mogao vidjeti ! Po tome, što je ovdje, možeš prepoznati, da je vrlo visoko. On treba još obaviti malo čišćenje i tad će biti u 11. sferi. On upravo preskače  desetu sferu. On pripada manjini ljudi, koji jesu i koji su bili prava djeca Božja.“

Tad je duh molio sa uzdignutim rukama medija: „Nebeski Oče, budi nam milostiv ! Nakloni svoje lice prema nama ! Ispuni njega, koji ovdje sjedi u žalosti i boli zbog izgubljenog prijatelja, sa utjehom ! Daj mu mir i raspoloženje, da nadvlada bol. Dopusti, da pokojni, koji je bio uzor među ljudima, milostivo k tebi dođe ! Uzmi ga u svoje zajedništvo, da se brzo razvije i da čovječanstvu bude milost i blagoslov ! Oče, koga ti odabereš, taj dolazi k tebi. Dopusti mu ispuniti djelo, za koje je izabran. Budi mu milostiv, Oče, i blagoslovi ih obojicu ! Amen !“

Za vrijeme daljnjeg Bogoslužja gospođa Niemann je zapisala, pod utjecajem mog pokojnog prijatelja, stvari, koje kao čovjek nije mogla znati. Tako je opisala šetnju koju sam poduzeo, prije mnogo godina, sa pokojnim prijateljem. Tad smo razgovarali o Bogu i velikim onostranim pitanjima. Kad sam ovo pročitao u zapisu gospođe Niemann sjetio sam se ove zgode. Dolina je imenovana točnim imenom, koju znaju samo ljudi, koji žive u blizini.

Također u godinama, kad je moj prijatelj bio živ, preko njega sam dobio snažne dokaze o istini onoga, što mi je saopćeno u saobraćaju sa duhovnim svijetom. Kad sam zbog mojih duhovnih doživljaja iz temelja morao promijeniti moje religiozno shvaćanje, bolno sam mislio, da ću, zbog mojeg promijenjenog religioznog stava, izgubiti ovog vjernog prijatelja. On je naime bio dobar katolik. Kad sam na sastanku u Njemačkoj  objavljujućem duhu saopćio moje strahovanje, dobio sam odgovor: „Tvoj strah, da ćeš izgubiti prijatelja je neutemeljen. Mi ćemo ga sami poučiti, da mu ne moraš ništa objašnjavati.“

Nije potrajalo dugo, kad me je tražio moj prijatelj i pričao mi o značajnim vizijama, koje je gledao. Pokazan mu je redoslijed  temeljnih istina, koje su bile suprotne njegovom katoličkom vjerovanju. Prije svega, preko jedne vizije o groblju, saopćena mu je istina, da  i za odbačene duše postoji spasenje i da će se svi opet vratiti Bogu. Zatim o raznim sudbinama umrlih duhova, o čemu je također poučen. Također mu je pokazana zadaća, koju ja osobno trebam ispuniti u mom životu. Ovi doživljaji, o čemu bi se mogla pisati posebna knjiga, djeluju na njega tako uvjerljivo, da sam  zadovoljno mogao potvrditi ispravnost njegovih vizija.