Kada sam došao u Indiju, ni izdaleka nije tako izgledala kao danas.Indijci se međusobno još nisu bili toliko zbližili jer u ono vrijeme još nije postojao nacionalni pokret.U mnogim krajevima Indije moralo se dugo tražiti da bi se našao netko tko razumije engleski i tko je sposoban odgovoriti na engleskom jeziku.

U početku sam se jednostavno prepuštao sudbini bez ikakvog čvrstog cilja,no imao sam osjećaj da sam usprkos ovom prividnom prepuštanju na neki način vođen.Tako je i bilo,što sam saznao puno kasnije,a ovdje to otkrivam unaprijed.Moje putovanje,naime,nije bilo tako jednostavno jer sam zbog rane iz rata često morao obnavljati zavoj.U ratu sam zadobio duboku ranu na bedru koja nije zacjeljivala već se uvijek nanovo otvarala i počinjala gnojiti.Budući da sam imao na raspolaganju dovoljno novca,mogao sam unajmiti slugu koji me je pratio na putovanjima i koji se uvijek primjerno brinuo o meni-kasnije sam saznao da se moj sluga nije slučajno pojavio u mome životu jer je uskoro postao mojim cijenjenim učiteljem,te bio jedan vrlo,vrlo napredan čovjek.On je umro tek prije dvanaest godina u starosti od 120 godina.Prije smrti mi je rekao da bi vrlo lako mogao živjeti još duže ali da sada želi pustiti prirodnim snagama da učine svoje jer ga na drugoj strani čekaju veliki zadaci:uzrok je taj što će čovječanstvo u slijedećim godinama morati mnogo toga proći i propatiti uslijed ratova,promjena i epidemija koje će uslijediti.

S tim mojim nekadašnjim slugom i kasnije učiteljem-nazovimo ga jednostavno "Sen"-još sam i sada,nakon njegove smrti,u duhovnoj vezi.On me je naveo da pišem uredniku rubrike."Sen"je naime posebno zavolio Nijemce jer je,kao što mi je kasnije ispričao,studirao na jednom njemačkom sveučilištu kao sin bogatog maharadže,te je naučio voljeti i cijeniti njemački narod i zemlju.Sadašnje stanje u Evropi Sen mi je već onda nagovijestio.

Nalazio sam se već preko dvije godine u Indiji kad sam saznao tko je u stvari moj sluga "Sen".To se dogodilo ovako;odazvao sam se pozivu jednog prijatelja Engleza da ga posjetim u njgovom ljetnikovcu u Simli, u podnožju Himalaje.U ono vrijeme Simla nije ni izdaleka bila tako izgrađena kao danas.Moj prijatelj je bio zaposlen u englesko-indijskoj upravi i imao je dosta slobodnog vremena jer njegove dužnosti nisu bile toliko hitne i,s izuzetkom Pendžaba koji se nalazi u blizini Afganistana,upravo je vladao relativan mir u cijeloj Indiji.U Simli sam proveo lijepe tjedne.Moj prijatelj-zovimo ga njgovim imenom"Lionell"-bio je ranoranilac što sam i ja oduvijek bio.Bilo je neopisivo lijepo otići u prirodu i diviti se prvim znacima nastajućeg dana."Lionellov"posjed nalazio se izvan Simle na ulazu u jednu dugačku dolinu koju su u pozadini naizgled zatvarali snijegom pokriveni vrhovi brda visoki preko 6000 metara.

Jedan takav izlazak sunca bio je posebno upečatljiv.Dok su zvijezde počinjale blijedjeti,u pozadini su se počeli sve više ocrtavati obrisi snijegom pokrivenih planinskih vrhova i to tako polako kao što se pojavljuje slika prilikom razvijanja filma.Sami vhovi brda pritom su izgledali ogromni,dok je ostala okolina još bila u tami.

Sniježni vrhovi najprije su svijetlili nježno ružičasto,zatim su dobijali jarko crvenu boju, da bi odjednom snijeg i ledenjaci bili kao preliveni vatrom kad bi prve zrake sunca dodirnule vrhove planina.Tada je i kod nas dolje tama počela uzmicati pred zorom-bile su to neopisivo uzvišene minute koje nam je donio taj nezaboravno divan izlazak sunca.

"Lionell" je prvi prekinuo tišinu u kojoj smo se nepomično divili.Oduševljeno je pričao o ljepoti stvaranja,a ja sam se s njime slagao.Razgovarali smo općenito o pojmu ljepote i pritom smo iznenađeni ustanovili kako nije nimalo lako objasniti taj pojam.Moj sluga "Sen"šuteći je slušao naš razgovor."Lionell"je toga jutra iznimno imao mnogo toga za obaviti i kad smo se vratili u kuću,zamolio me je da se poslije doručka zabavim čitanjem u biblioteci dok se on ne vrati.Tako sam poslije doručka otišao u biblioteku koja je bila izuzetno bogato opremljena knjigama.Prišao sam jednoj polici s knjigama,na kojoj su se među ostalim nalazile i uvezane kopije službenih izvješća geodetskih komisija iz Himalaje.Posegnuo sam bez razmišljanja-više iz znatiželje-za jednim od tih izvješća i počeo listati.Sadržavao je brojne pojedinačne izvještaje o izvršenim mjerenjima u Kašmiru i visoravnima Karakoruma,čiji vrhovi su skoro svi visine 8000 metara,a često i viši.Tamo ima vrlo malo prohodnih planinskih prijelaza.Listajući to izvješće,iznenada mi je privukao pažnju izvještaj nekog mjernika koji je pisao o jednom čudnom doživljaju.On se u jednoj pokrajnoj dolini odvojio od svoje grupe s kojom je vršio mjerenja i bez posebne namjere uputio u slijedeću dolinu koju je s druge strane zatvarao upravo jezovito lijep skup visokih planina.Stijene su se strmo penjale 25oo do 3000 metara,glatke i bez ikakvih izbočina i nepravilnosti.Gore na visoravni nalazili su se isto tako strmi planinski vrhunci sa svojim zasljepljujućim snježnim poljima i ledenjacima.Kako je pisalo u izvješću,dolina u kojoj se mjernik nalazio i sama je bila na nadmorskoj visini od 2000 metara.Dok je upijao ovaj prizor krajolika,mjernik je začuo grmljavinu.Sa svih strana naglo su se pojavili oblaci koji su zavili najviše vrhove. Mračni niski oblaci postepeno su zaklonili i visoravan,a stijene koje je mjernik promatrao nestale su u tamnim oblacima.Počele su blještati munje.Grmljavini se pridružila i buka kamenih lavina izazvanih kišom.Mjernik je našao zaklon od nevremena pod jednom nadvijenom stijenom,ali je i dalje promatrao vrhove planina jer su ih uzastopne munje uvijek nanovo osvjetljavale.Gore je morala bjesniti strahovita snežna mećava jer su se na snježnim poljima pod svjetlom munja mogle vidjeti velike količine čistoga novoga snijega.Ovaj prizor je toliko zaokupio mjernika da je izvadio svoj dalekozor i kroz njega promatrao vrhove planina.Tada mu se u slabom svjetlu munje prilinilo da u vrtoglavoj visini,samo malo ispod najvišeg vrha,vidi dvije ljudske prilike kako naizgled lebde u zraku.U prvi mah je mislio da se prevario.Ali, njegova znatiželja je bila probuuuđena pa je opet pogledao kroz dalekozor.Tada je nevrijeme prestalo i gotovo isto toliko brzo kao što su i došli,oblaci se raziđoše.Za kratko vrijeme su vrhovi planina bili bez oblaka,te se polako pokazalo plavo nebo na mjestu gdje je mjernik mjislio da je vidio ljude.On ponovo usmjeri svoj dalekozor na to mjesto,i stvarno opet opazi dvije crtice koje je smatrao ljudima.Sada je mogao jasno vidjeti.To su stvarno bile dvije ljudske prilike koje su se kretale uskom stazom nalik tankoj crti iznad provalije što je razdvajala dva planinska vrha.Kako je bilo nemoguće privući pažnju tih ljudi štu su se nalazili na vrtoglavnoj visini,a nebo se počelo ponovo oblačiti i čula se grmljavina,mjernik se uputio natrag svojoj grupi od koje se bio odvojio.Stigao je po jakoj kiši koja je kasnije prešla u tuču i mokar snijeg.Kada je ispričao što je vidio,bio je jednostavno ismijan.Nitko mu nije vjerovao da bi se u tim visinama bilo tko mogao zadržavati,pa ako je netko i bio, moglo se raditi jedino o zalutalim lovcima iz toga kraja.Mjernik je svoj izvještaj završio riječima:"Koliko sam mogao vidjeti kroz dalekozor,ljudi koje sam vidio nisu bili lovci već prije pastiri.Međutim,oni gore nemaju što tražiti jer se sada nalaze mnogo niže-u dolinama.Ja sam kasnije u vezi onoga što sam vidio ispitivao naše nosače koji su rođeni o svetim ljudima koji su se vraćali u svoje nastambe.Tamo gore u zabitim visoravnima nalaze se mjesta na kojima sveti ljudi žive odijeljeni od svijeta.Neki od njih navodno su stari stotine godina.Pitao sam što sveti ljudi gore rade-odgovoreno mi je da se to ne zna,ali se misli da mole za ljude."