45. Ono što dolazi i odlazi

nema postojanje

Pitalac: Došao sam da budem sa vama, radije nego da vas slušam. Vrlo malo se može kazati riječima, mnogo više može biti preneseno u tišini.

Maharaj: Prvo riječi, pa onda tišina. Tišina zahtijeva od osobe određenu duhovnu zrelost.

P: Mogu li ja živjeti u tišini, miru?

M: Nesebičan rad vodi vas do tiši-ne, jer kad radite nesebično, nema-te potrebe da tražite pomoć.

Nezainteresirani za rezultate rada, vi ste voljni da radite pod najnepo-voljnijim uslovima. Ne vodite bri-gu o tome da budete dobro nagra-đeni i dobro opremljeni. Niti traži-te priznanje i pomoć. Vi samo radite ono što treba da se uradi, prepuštajući uspjeh i neuspjeh nepoznatom. Sve je uzrokovano bezbrojnim činjenicama od kojih je jedna vaš lični napor. Ipak, takva je magija ljudskog uma i srca da se najnevjerovatnije stvari i pojave događaju kada se sjedine ljudska volja i ljubav.

P: Što ima loše u traženju pomoći kad je posao dostojan?

M: Gdje postoji potreba za po-moći? To samo pokazuje slabost i uznemirenost. Nastavite sa radom i univerzum će raditi sa vama. Na kraju krajeva sama ideja da se radi ispravno dolazi vam od nepozna-tog. Prepustimo to neznanom sve dotle dok rezultati postoje, samo obavljajte potrebna kretanja. Vi ste samo jedna od karika u dugom lancu uzroka. U suštini, sve se događa samo u umu. Kada vi radite nešto sa punim srcem i upornošću, to se događa, jer je to funkcija uma da omogući da se stvari događaju. U stvarnosti ništa nije potrebno i ništa ne nedostaje, sav posao, svi događaji su samo na površini. U dubinama postoji savr-šen mir. Svi vaši problemi se poja-vljuju jer ste sebe odredili, i zato ograničili. Kada ne mislite o sebi da ste ovo ili ono, svi konflikti prestaju. Svaki pokušaj da se nešto uradi u vezi vaših problema je osuđen da propadne, jer sve što je uzrokovano željom, može da bude urađeno samo u slučaju oslobo-đenja od želja. Vi ste zarobili sebe u vrijeme i prostor, ogradili ste sebe u trajanje životnog vijeka i zapreminu tijela i onda stvarate bezbrojne sukobe života i smrti, zadovoljstva i bola, nade i straha. Ne možete da se riješite problema

ako ne napustite iluzije.

P: Osoba je prirodno ograničena.

M: Ne postoji tako nešto kao osoba, ličnost. Postoje samo restri-kcije i ograničenja. Njihova uku-pna suma određuje "osobu".

Vi mislite da znate sebe kad znate tko ste! Ali vi nikad ne znate tko ste! Osoba, persona, samo izgleda da postoji, kao prostor u loncu što se pojavljuje i izgleda da ima oblik i zapreminu i miris lonca. Uočite da vi niste ono što vjerujete o sebi da jeste. Borite se svom snagom kojom raspolažete protiv ideje da ste vi ograničeni imenom, likom, i da ste opisivi. Vi to niste. Odbijajte da mislite o sebi na način da ste ovo ili ono. Ne postoji drugi izlaz iz bijede koju ste stvorili za sebe pomoću slijepog prihvaćanja, bez istraživanja, traganja. Patnja je poziv na traganje, svaki bol traži ispitivanje. Nemojte biti lijeni da razmišljate.

P: Aktivnost je suština Realnosti. Nema vrijednosti u neradu. Zaje-dno sa mišljenjem nešto mora da se uradi. - M: Raditi u svijetu je naporno, a uzdržavati se od svakog nepotrebnog rada je čak i teže.

P: Za osobu kao što sam ja sve ovo izgleda nemoguće.

M: Što vi znate o sebi? Vi jedino možete biti ono što ste u Stvar-nosti, Istini; možete samo izgledati kao ono što niste. Vi se niste nikad udaljili od savršenstva. Cijela ideja o samodokazivanju, samopopravlja -nju je konvencionalna i verbalna.

Kao što sunce ne zna za mrak, tako Sebstvo ne zna za ne-Sebstvo.

Um je taj koji, zamišljajući drugo, postaje drugo. Ipak, um nije ništa drugo do Sebstvo! To je Sebstvo koje je postalo drugo, ne-Sebstvo, a ipak ostaje Sebstvo. Sve ostalo je pretpostavka. Upravo kao kad oblak zakloni sunce, a da ni na koji način ne utiče na njega, tako i lažno postojanje zaklanja Realnost, a da je ne uništava. Sama ideja o poništavanju Realnosti, Istine je smiješna; poništavalac je uvijek realniji od poništavanog. Realnost je konačan poništavalac. Svo po-dvajanje, svaka vrsta otuđivanja i razdvajanja je lažna. Sve je jedno- ovo je krajnje rješenje svih sukoba.

P: Kako to da usprkos tako mnogo instrukcija obuke i pomoći mi ne napredujemo?

M: Sve dok sebe zamišljamo kao odvojene personalnosti, osobe, je-dnog sasvim odvojenog od drugog, mi ne možemo razumjeti Realnost, Istinu koja je u biti bezlična. Prvo morate spoznati sebe samo kao svjedoka, bez dimenzionalnog i bezvremenog centra posmatranja, a zatim spoznati taj ogromni ocean čiste svijesti, koji je oboje, i um i materija, a također i iznad njih.

P: Štogod bi mogao biti u Realno-sti, Istini, ipak ja se osjećam da sam mala i odvojena osoba, jedan među mnogima.

M: Vaše postojanje kao osobe je zbog obmane prostora i vremena; vi zamišljate sebe da ste na nekom mjestu i da tu zauzimate neki pro-stor; vaša personalnost postoji zbog vaše identifikacije sa tijelom. Vaše misli i osjećanja postoje u nizovima, ona imaju svoj vijek u vremenu i čine da vi zamišljate sebe zbog sjećanja kao da postojite u vremenu. U Realnosti vrijeme i

prostor postoje u vama, ne posto-jite vi u njima, u vremenu i pro-storu. Oni su samo načini opaža-nja, i ništa drugo. Vrijeme i prostor su kao riječi napisane na papiru; papir je realan, a riječi su samo konvencija, prenošenje. Koliko ima -te godina?  -  P: Četrdeset osam.

M: Što vas navodi na to da kažete četrdeset osam? Što vas navodi na to da kažete ovdje sam? Verbalne navike rođene iz pretpostavki. Um stvara vrijeme i prostor i smatra svoju vlastitu tvorevinu, kreaciju za Realnost. Sve je ovdje i sada, ali mi to ne vidimo. Zaista, sve je u meni, i zbog mene. Ne postoji ništa drugo. Sama ideja "drugog" je katastrofa i nesreća.

P: Što je uzrok personifikacije, o-bičaja ograničavanja sebe u vre-menu i prostoru?

M: Ono što ne postoji ne može imati uzrok. Ne postoji takva stvar kao odvojena ličnost. Uzimajući čak i točku gledanja koja uzima u obzir empirijsko iskustvo, očevi-dno je da je sve uzrok svemu, da je sve onakvo kakvo jeste, jer je cijeli univerzum onakav kakav jeste.

P: Ipak personalnost, ličnost, mora imati uzrok.    

M: Kako ličnost dolazi u posto-janje? Pomoću memorije. Identifi-kacijom sadašnjeg sa prošlim i projeciranjem toga u budućnost. Razmišljajte o sebi u ovom tre-nutku: prisutan stalno, bez pro-šlosti i budućnosti, i vaša će se ličnost rastopiti.

P: Da li: "JA JESAM" ostaje?

M: Riječ "ostaje" ne odgovara. "JA JESAM" je uvijek prisutno. Vi imate potrebu da se sjećate da biste postojali. U stvari, prije nego što možete da doživite bilo što morate postojati, biti, imati osjećaj posto-janja. U sadašnjosti vaše postoja-nje je pobrkano, zapetljano sa doživljavanjem, iskušavanjem. Sve što je potrebno jeste da razmrsite, odmotate, postojanje od zbrke isku -stava. Jednom kada spoznate čisto postojanje, bez postojanja ovoga ili onoga, bez ega, vi ćete to razliko-vati, raspoznati i nećete biti više obmanuti imenima i oblicima. Sa-mo-ograničavanje je sama suština personalnosti.

P: Kako mogu da postanem univerzalan?

M: Ali vi jeste univerzalni. Vi ne trebate i ne možete postati ono što već jeste. Samo prestanite da sebe zamišljate izdvojenim, posebnim. Ono što dolazi i odlazi nema po-stojanje. Ono posjeduje samo svoje pojavljivanje koje dobija od Rea-lnosti, Istine. Vi znate da postoji svijet, ali da li svijet zna vas? Svo znanje potiče od vas, kao i svo postojanje i sva radost. Spoznajte da ste vi vječni izvor i prihvatite sve kao vaše vlastito. Ovakvo prihvatanje je istinska ljubav.

P: Sve što kažete izgleda vrlo lijepo. Ali kako se može to učiniti načinom življenja?

M: Ne napuštajući nikad kuću, vi pitate za put ka domu. Oslobodite se pogrešnih ideja, to je sve. Sku-pljajući pogrešne ideje, a također i ispravne, nigdje nećete stići. Samo prestanite da zamišljate.

P: To nije stvar dostignuća, već

razumijevanja.

M: Ne pokušavajte da razumijete! Dovoljno je ako ne razumijete po-

grešno. Nemojte se pouzdati u vaš um za oslobođenje. Um je onaj ko-ji vas je doveo u ropstvo. Idite sa-svim iznad njega. Ono što je bez početka ne može imati uzrok. To nije da ste vi znali da vi jeste, a onda da ste to zaboravili. Jednom kad znate, vi ne možete zaboraviti. Neznanje nema početka, ali može imati kraj. Istražite tko je u nezna-nju i neznanje će se rastopiti kao san.

Svijet je pun kontradikcija, zbog toga je i vaša potraga za harmoni-jom i mirom. To ne možete naći u svijetu, jer je svijet dijete kaosa, nereda. Da biste našli red morate tragati unutra. Svijet dolazi u po-stojanje samo kad ste vi rođeni u tijelu. Bez tijela nema svijeta. Prvo istražite da li ste vi tijelo. Razu-mijevanje svijeta doći će kasnije.

P: Ono što vi kažete zvuči ubje-dljivo, ali od koje je to koristi oso-bi koja zna sebe da postoji u svijetu i od svijeta?  

M: Milioni jedu kruh, ali malo ih zna o pšenici. I samo oni koji znaju mogu da poboljšaju kruh. Slično, samo oni koji znaju sebe, Sebstvo, koji su vidjeli iznad svijeta, mogu poboljšati svijet. Njihova vrijed-nost je ogromna za ljude, jer su oni njihova jedina nada za spasenje. Ono što je u svijetu ne može spasti svijet. Ako vi stvarno vodite brigu da pomognete svijetu, morate biti izvan njega.

P: Ali, može li netko biti izvan svijeta?

M: Tko je rođen prvo, vi ili svijet?

Sve dok dajete svijetu prvo mjesto, vi ste zarobljeni od njega; jednom kad spoznate bez ikakve sumnje da je svijet u vama, a ne vi u svijetu, vi ste izvan njega. Naravno, vaše tijelo ostaje u svijetu, od svijeta, ali vi niste obmanuti time. Sve svete knjige kažu da je prije svijeta bio Stvaralac. Tko zna Stvaraoca? Samo onaj tko je bio prije Stvara-oca, vaše vlastito, istinsko biće, izvor svih svjetova sa njihovim stvaraocima.

P: Sve što vi kažete povezano je sa vašom pretpostavkom da je svijet vaša vlastita projekcija. Vi dopu-štate da predodređujete vaš lični, subjektivni svijet, svijet koji vam je dat pomoću vaših čula i vašeg uma. U tom smislu svatko od nas živi u svijetu svoje vlastite proje-kcije. Ti privatni svijetovi vrlo teško dodiruju jedan drugoga i oni se rađaju i stapaju, sjedinjuju, u "JA JESAM" u njihovom centru. Ali sigurno da iza ovih privatnih svijetova mora postojati zajedni-čki, objektivni svijet čiji su priva-tni svijetovi samo njegove sjenke. Da li vi negirate postojanje takvog objektivnog sveta, zajedničkog za sve? - M: Realnost, Istina, nije ni objektivna ni subjektivna, niti um, niti materija, niti vrijeme, niti prostor. Ovakve podjele odvojeno-sti su potrebne nekome kome se to dešava, svjesno izdvojenom cen-tru. Ali Realnost, Istina, je sve i ništa, totalitet, sveukupnost, i is-ključivost, punoća i praznina, pot-puno konzistentno, dosljedno, apso -lutno paradoksalno, nevjerovatno.

Vi ne možete govoriti o tome, jedi-no se možete izgubiti u tome. Kada poričete Realnost prema bilo če-mu, vi dolazite do ostatka koji ne može biti porican, a to je sama

suština. Sav razgovor o spoznaji je znak neznanja. To je um koji zamišlja da to ne zna i onda dolazi do saznanja. Realnost nema ništa od ovih izopačenosti. Čak i ideja Gospoda kao Stvaraoca je lažna. Da li ja dugujem moje postojanje nekom drugom postojanju? Pošto "JA JESAM", sve jeste.

P: Kako to može biti?! Dijete je rođeno u svijetu, a ne svijet u djetetu. Svijet je star, a dijete je mlado, novo.

M: Dijete je rođeno u vašem svijetu. Dakle, da li ste vi rođeni u vašem svijetu, ili se vaš svijet vama pojavljuje? Biti rođen znači stvoriti svijet oko sebe kao centar. Ali da li ste vi ikad stvorili sebe? Ili da li je netko stvorio vas? Sva-tko stvara svijet za sebe i živi u njemu zadovoljan svojim nezna-njem. Sve što treba da učinimo, jeste da negiramo stvarnost, istinu, kao naš zatvor.

P: Upravo kao što budno stanje postoji kao sjeme za vrijeme sna, tako i svijet čini da dijete postoji prije njegovog rođenja. U čemu postoji sjeme?

M: U onome tko je svjedok rođe-nja i smrti, ali nije ni rođen, niti umire. On je jedini sjeme stvara-nja, a isto tako i njegova srž, osta-tak. Nemojte da pitate um da vam potvrdi ono što je iznad uma. Direktno iskustvo je jedina vrijedna potvrda. (kraj odlomka)

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - Nema ništa loše u dvojnosti sve dok ona ne stvara sukob. Mnoštvo i različitost bez sukoba je radost. U čistoj svjesnosti je svetost. Za oduševljenje potreban je kontakt. Iznad jedinstva postojanja je jedinstvo ljubavi. Ljubav je smisao i svrha dvojnosti.

- U mome svijetu ljubav je jedini zakon. Ja ne tražim ljubav ja je davam. Takva je moja priroda.

52. Biti sretan - pružati sreću - jeste ritam života

Pitalac: Došao sam iz Evrope prije nekoliko mjeseci u jednoj od mojih povremenih posjeta mom Guru, koji živi blizu Kalkute. Sada se vraćam u domovinu. Prijatelj me zamolio da se sretnem sa vama i meni je drago da sam došao.

Maharaj: Što ste naučili od svog Gurua i kakvu ste praksu, sadhanu, prakticirali?

P: On je dostojanstven, prečasni stari čovjek, od oko osamdeset godina. Filozofski on je vedantin, a praksa njegovog učenja ima mno-go zajedničkog sa buđenjem ne-svjesnih energija uma i iznošenjem skrivenih prepreka i blokada u svjesnost. Moja lična sadhana se odnosila na moj poseban problem iz mog ranog djetinjstva i dječa-štva. Moja majka mi nije mogla pružiti osjećanje sigurnosti i ljuba-vi, tako neophodnih za dječiji nor-malan razvoj. Ona je bila žena koja nije bila spremna i sposobna da bude majka; sputana i mučena neu-rozama i uznemirenostima, nesi-gurna u sebe, smatrala me je tere-tom i odgovornošću iznad njenih moći da to podnese. Nije nikad željela da se rodim. Nije željela da odrastem i razvijem se, željela je da se vratim u njenu utrobu, nerođen, nepostojeći.

Bilo kakav pokret života u meni, ona je gušila, svaki pokušaj da odem izvan, iznad suženog kruga njenog uobičajenog življenja, ona je okrutno kažnjavala i sprečavala. Kao dijete sam bio i osetljiv i nježan. Žudio sam za ljubavlju iznad svega ostalog, i jednostavna, instiktivna ljubav majke za njeno dijete, mi je bila uskraćena. Dječije traganje za majkom, postao je vo-deći motiv moga života i ja nikad nisam to prerastao. Sretno dijete, sretno djetinjstvo, postali su moja opsesija. Trudnoća, rođenje, djeti-njstvo, to me je zanimalo strasno. Ja sam postao poznati akušer i doprinio sam razvoju metode bez-bolnog porođaja. Sretno dijete sre-tne majke - to je bio moj ideal cijelog života. Ali je moja majka bila uvijek tamo - nesretna sama sa sobom, ne želeći i nemajući sposo-bnost da me vidi sretnog. To se ispoljavalo na vrlo čudne načine. Kad god sam se ja osjećao loše, ona se osjećala bolje; kad god sam se ja osjećao dobro, u dobrom sta-nju, ona se osjećala ponovo loše, proklinjući i sebe i mene. Kako ona nikad nije mogla da zaboravi, da mi oprosti moj zločin što sam se rodio protiv njene želje, i kako me je okrivljavala, ja sam se osjećao krivim što sam živ. "Ti živiš zato što me mrziš. Ako me voliš - umri!" Bila je to njena stalna, iako neizgovorena poruka. I tako sam proveo svoj život, bivajući stalno nuđen smrću umjesto ljubavlju.

Kako sam bio zarobljen u svijetu moje majke kao vječito dijete, nisam mogao da razvijem prisan odnos sa ženom; slika moje majke je stajala između neopraštanja i neoproštenog. Našao sam olakša-nje u mom radu i pronašao mnogo toga; ali nisam mogao da se odma-knem od provalije detinjstva.

Konačno sam se okrenuo duhov-nom traganju i na ovom sam putu stabilno, uporno više godina. Ali, na neki način to je opet samo traganje za majčinom ljubavlju, nazvali mi to Bog ili atman ili Svevišnja Realnost.

U suštini želio sam da volim i da budem voljen; na žalost, mnogi ta-kozvani religiozni ljudi su protiv života i potpuno su za um. Kad sam se suočio sa životnim potreba-ma i ciljevima, nagonima, oni su počeli da ih klasificiraju, određuju, sažimaju, konceptualiziraju, apstra -ktno zamišljaju i zatim da čine klasifikaciju, određenost mnogo važnijom nego i sam život. Oni zahtijevaju stalnu koncentraciju na njih i personaliziraju, utjelovljuju  koncept.

Umjesto spontane integracije, sve-obuhvatnosti kroz ljubav oni pre-poručuju promišljenu, i mučnu kon -centraciju na formulu, (koncept). Da li je to Bog ili atman, meni ili drugome, to dolazi na isto! O nečemu razmišljati, a ne nekoga voljeti. To nisu teorije i sistemi koji su meni potrebni, postoje dru-gi mnogo privlačniji i vjerodo-stojniji, ili isto tako vrijedni.

Meni su potrebni probuđenje srca, obnavljanje života, a ne novi način mišljenja.

Ne postoje novi načini mišljenja, ali osjećanja mogu biti uvijek, svježa. Kada volim nekoga, medi-tiram na njega spontano i snažno,

sa energijom i toplinom, kojima moj um ne može da zapovijeda, dominira. Riječi su dobre za uobli-čenje osjećanja; riječi bez osjeća-nja su kao odijela bez tijela u njima - hladna i mlitava. Ova moja majka mi je iscrpila sva osjećanja - moji izvori su presahnuli. Mogu li ja ovdje naći bogatstvo i izobilje emocija, koje su mi bile potrebne u takvoj količini, kao kad sam bio dijete?

M: Gdje je sad vaše djetinjstvo? I što je vaša budućnost?

P: Rodio sam se, odrastao sam i umrijet ću.

M: Mislite na vaše tijelo, naravno. A vaš um?! - Ja ne govorim o vašoj fiziologiji i psihologiji. Oni su dio prirode i vođeni su priro-dnim zakonima. Ja govorim o va-šem traganju za ljubavlju. Da li je to imalo početak? Da li će to imati kraj?

P: Zaista to ne mogu reći. To je tamo - od najranijeg do poslje-dnjeg trenutka moga života. Ovo traganje, žudnja, za ljubavlju - kako je neprestano i kako je bez-nadežno!

M: U vašem traganju za ljubavlju, što točno vi u tom traganju tražite?

P: Jednostavno ovo: voljeti i biti voljen.

M: Mislite na ženu?

P: Ne, neophodno. Prijatelja, učite-lja, vodiča - sve dok je osjećanje jasno i svjetlo, žarko. Naravno, žena je uobičajen odgovor. Ali to ne treba da je samo jedno.

M: Od ovoga dvoje što biste vi više voljeli: da volite ili da budete voljeni?

P: Ja bih najviše volio i jedno i drugo. Ali ja mogu da vidim da je voljeti više, dublje i plemenitije. Biti voljen je ugodno, ali to ne vodi osobu razvitku, sazrijevanju.

M: Možete li vi da volite iz vas samih, spontano, ili morate imati povod, osobu da biste voljeli?

P: Mora se sresti netko simpatičan, naravno. Moja majka ne samo da je bila nesimpatična, bila je tako-đer i ona koja nije voljela.

M: Što čini osobu simpatičnom? Nije li to biti voljen? Prvo vi voli-te, a onda tražite razloge.

P: To može biti i obrnuto posta-vljeno. Vi volite ono što vas čini sretnim.

M: Ali što vas čini sretnim?

P: Ne postoji pravilo u vezi toga. Cijeli problem je jako individualan i nepredvidiv.

M: Ispravno. Na bilo koji način da vi to shvatite, ako ne volite nema sreće. Ali, da li vas ljubav uvijek čini sretnim? Nije li povezivanje ljubavi sa srećom stanje iz ranog djetinjastva (infantilno-djetinjasto). Kada voljena pati, da li i vi patite također? I da li vi prestajete da vo-lite kada patite? Moraju li ljubav i srce doći i ići zajedno? Da li je lju-bav samo očekivanje zadovoljstva?

P: Naravno da nije! Može biti mnogo patnje u ljubavi.

M: Onda, što je ljubav? Nije li to stanje postojanja prije nego stanje uma? Morate li vi znati da volite, da biste voljeli? Da li vi niste vo-ljeli svoju majku ne znajući za to? Vaše grčevito traganje za njenom ljubavi, za jednom mogućnošću da je volite, nije li to kretanje ljubavi? Nije li ljubav više dio vas kao svje-

snost postojanja? Vi ste tragali za ljubavlju vaše majke, jer ste je voljeli.

P: Ali ona mi ne bi dozvolila!

M: Ona vas nije mogla spriječiti!

P: Onda, zašto sam bio nesretan cijelog svog života?  -  M: Zato što niste išli duboko do samih korijena vašeg postojanja, bića. To je vaše potpuno neznanje o samom sebi, koje je prekrilo vašu ljubav i sreću i čini da tragate za onim što nikada niste izgubili. Ljubav je volja, volja da dijelite svoju sreću sa svima. Biti sretan - činiti sreću - to je ritam ljubavi.   (kraj odlomka)

M: Sve ima početak i kraj, a isto tako i zadovoljstvo. Nemojte pred-viđati i nemojte žaliti i neće biti bola. Memorija i imaginacija su uzrok patnji. Naravno, bol poslije zadovoljstva može da bude zbog zloupotrebe tijela ili uma. Tijelo zna svoje kapacitete, ali um ne zna, njegovi apetiti, želje, su bezbrojni i neograničeni. Posmatrajte vaš um sa velikom pažnjom; jer su tu vaše ograde, zatvor, i također ključ ka  slobodi.