4.  Planine i rijeke u nama – spoj prirode i ljudskog iskustva

Rođeni ste kao ljudsko biće, ne kao životinja ili anđeo. Dakle, budite ljudsko biće. (Cheng Man Ch’ing)

Opusti se, opusti se, potpuno se opusti… (Yang Cheng-fu)

Slično je i kod drugih azijskih vještina, onih iz Kine, posebno kada je riječ o Tai Chi Chuan-u16 premda su izvori i korijeni primarno golo- rukog rješavanja problema u svakodnevici i njegovim razvojem u du-

11   Samo počinjanje rasprave o Kini kao starijem bratu borilačkih vještina, Japanu kao mlađem bratu – pa u konačnici i Indiji kao majci ili ocu – ne bi nas daleko odvelo, posebno jer naznačavamo, za razliku od dijela drugih autora, univerzalnost borilačkih vještina i po- trebu većeg znanja i učenja o toj zajedničkoj jezgri. Ovdje ukazujemo na jednu od klasičnih podjela na meke i tvrde borilačke vještine, one koje insistiraju na unutrašnjoj energiji i me- todama, ili na vanjskim manifestacijama i oblicima. Tai Chi, Pa Kua i Hsing I, te Aikido, Hapkido ili Kyudo su možda one prve, no opet ostaje bojazan od generalizacije, a ovisi i o tome kako se vježba.

hovnu vještinu toliko duboki da se unaprijed treba ispričati na sažetosti. Valja poći od jedne mudre drevne izreke: »Stoji kao planina, kreći se kao rijeka.« Tradicionalni istočnjački duh ovom rečenicom možda naj- bolje odražava nepregledni sadržaj i bit Tai Chi Chuana, drevne kineske vještine za očuvanje zdravlja, vitalnosti i dugovječnosti, koja ima svoj rekreacijski i zdravstveni aspekt, ali i vrlo učinkovit, jezgrovit samo- obrambeni i borilački duh i metodu. Nerazdvojni dio bogate kineske baštine u ovoj vještini prenosi se generacijama i stoljećima preko smi- šljenih sporih i harmoničnih pokreta pune svjesnosti u kojima sudjeluje cijelo tijelo vježbača, ali i njegov um.

Izvorno i temeljno podučavana kao vrhunska borilačka vještina, raz- ličita od većine sustava borenja, ova je vještina u 20. stoljeću dobivala sve više globalni i rekreativni značaj te sve veću važnost u očuvanju zdravlja. U 21. stoljeću možda će doći i do novoga spoja univerzalnosti i etičke razine Tai Chi Chuana kao borilačke vještine i vještine relak- sacije toliko potrebne u svakodnevnom ubrzanom ritmu života; spoja vrhunske vještine majstora i instruktora s težnjama i potrebama velike većine »običnih« ljudi. Kada se tematizira i prakticira Tai Chi Chuan valja imati na umu njegovu jednostavnost i dubinu, vezane uz men- talnu predodžbu onoga što se vježba, a koje su sadržane i u temeljnim postavkama i načelima praktičnog izvođenja. Kolika je povezanost, zapravo ne-odvojivost mentalne i tjelesne sfere, odnosno misaonoga i fizičko-fiziološkoga ulaganja, govori i poruka jednoga od Učitelja koji sam cilj vježbanja prikazuje kao dvije »strane« – onu koja se odnosi na bit i oblikovanje strukture vježbanja te drugu koja je usmjerena na povećanje njene uporabne vrijednosti. Za to je potrebno šest aspekata, čimbenika, odnosno šest pitanja koje sebi valja postaviti (Cheng Man Ch’ing, 2005, 27–28):

1.   Vrijeme (koliko se vježba?)

2.   Doseg (koliko se ponire u ono što je najviše vrijedno postići?)

3.   Vrsta (vježba li se zgrčenih mišića u snažnim pokretima ili opu- štenih mišića bez napora?)

4.   Prilagođavanje (koliko je razvijena sposobnost primjene nače- la u posebnim uvjetima izbjegavanja »robovske« privrženosti forme?)

5.   Vještina (s kolikom se točnošću i lakoćom izvode pokreti?)

6.   Shvaćanje (koliko se jasno i brzo uviđa važnost načela?)

I ovdje se uočava, među ostalim, koliko su u istočnjačkom poima- nju tzv. tjelesni i mentalni aspekti usklađeni, dok bi u zapadnjačkom, sportskom razmišljanju oni zasigurno bili razdvojeni i posebno anali- zirani te u vježbanju tehnički postavljeni. Kineski Učitelj upozorava i kako je navedenih šest »pitanja« ovisno o tri uvjeta – ispravnom podu- čavanju, prirodnoj nadarenosti i ustrajnosti. Prvi je uvjet zapravo naj- važniji, jer kod lošeg Puta i/ili loše primjene nema uspjeha čak niti uz nadarenost, posvećenost i marljivost. Nadalje, ispravno podučavanje i ustrajnost donose rezultat čak i kod slabije nadarenosti, ali, ponovno u kineskome stilu, napredovanje je nemoguće bez upornosti: onaj tko je nadaren i ispravno podučavan nema izgleda bez konstantnog rada i truda.

Sama poduka i trening odvijaju se uz određene tehnike, uz kon- tinuirano ukazivanje, od samoga početka, na opća načela koja valja odmah praktično izvesti. Kineske slikovite opise – poput »čelik oblo- žen pamukom«, »svladavanje sile od tisuću kilograma pokretom od četiri grama«, »osjećanja da je zrak teži od vode«, »krenuti kasnije, a stići prije«, »dobiva onaj koji ulaže u gubitak« ili »nedjelovanje koje djeluje na sve« – moguće je stvarno razumjeti samo kroz upor- no i redovito vježbanje, a ne kroz intelektualne glavobolje i puko prikupljanje informacija, ma koliko one bile čudesne. I uz pravog učitelja, savjesnog, korektnog i poštenog, koji, podučavajući brojne učenike, ostaje i sam učenikom. Kako kaže mudrost drevne kineske civilizacije – »na svijetu je tisuće učitelja, nigdje pravog učenika…« U takvim, za zapadn(jačk)i um naizgled nelogičnim paradoksima kri- je se i ona »alkemičarska« bit vještine koja služi očuvanju zdravlja,

»taljenju« i oplemenjivanju karaktera, ali koja slovi i kao jedna od vrhunskih borilačkih vještina. Kroz ono što se u vještinama poput Aikidoa, Hsing I, Pa Kua ili Tai Chi Chuana naziva koordinacija uma i tijela ili (ponovno) ujedinjenje uma i tijela. Njihov cilj bi trebao biti ne nova hrana za ego kroz iluziju kako je netko prosvijetljen, nego

–  plemenitiji i bolji čovjek. Jednostavan i topao za sebe, svoje najbli- že i druge ljude.

Jedna od ideja vodilja u vježbanju Tai Chi Chuana kao sustava oču- vanja zdravlja, energije i vitalnosti, ali i jednog od vrhunskih sustava borilačkih vještina, jest »ulaganje u gubitak«. Obzirom na korijene Tai Chi Chuana, ističe se kako

»… taoisti zastupaju wu wei (nedjelovanje, tj. nenapor), a budisti poštuju uče- nje o praznini predmetnosti. Onaj tko se posvetio nedjelovanju17 (kao nena- poru) nada se ostvarenju besmrtnosti. Onaj tko nastoji sagledati prazninu svi- jeta predmetnosti to čini kako bi odgojio svoj duh, svoju stvarnu vlastitost.« (Cheng Man Ch’ing, 2005, 53)

I taoisti i budisti (u Tai Chi Chuanu ima utjecaja i konfucijanizma) u samom vježbanju i svojem (ne)djelovanju žele uz zdravlje i vitalnost postići i oslobađanje ljudi, ali prije toga to moraju učiniti sa samim sobom. Zato da se ne dogodi »prelijevanje« vlastitih frustracija, predra- suda i neznanja na druge, pod zaštitom narcisoidnog Ega koji uglavnom štiti i opravdava samog sebe, vlastite misli i načela, postavljajući ih kao »opće« – kao pravila koja drugi moraju bezuvjetno i bezrezervno prihvaćati i provoditi. Ovdje valja dodati i još jednu napomenu kako se Vještina ne može spoznati i naučiti samo preko uputa, knjiga i pisanih tekstova. Bitan je Učitelj koji potiče vježbanje, recimo tako, od sada pa nadalje. Učitelj je taj koji daje neophodna objašnjenja, ali i ne objašnja- va ako misli kako Učenik najprije treba proći određeno iskustvo (pa i pogriješiti što je po nekim mišljenjima jedan od najboljih putova prema ispravnosti). On upoznaje Učenika s aspektima (o)puštanja energije i ti- jela, fiziološkim temeljima pokreta i tehnika, te o potrebi budnosti uma i tijela. Nužno je razumijevanje drevnih, prethodnih znanja, ali i odgo- vornost prema svojem Učitelju koji bi trebao biti (samo) jedan od onih koji su Put prešli, ali su se vratili da uklone suvišne prepreke drugima.